| Nikšićke Rudine (Bijele Rudine) |
Nikšićke (Bijele) Rudine, naziv je za područje (oblast), polje i pleme u zapadnoj Crnoj Gori.
Nikšićke Rudne jedno su od tri nova plemena (uz Grahovo i Krivošije) koja se formiraju na teritoriju plemena Riđana, zbog priljeva novog stanoništva nakon bitke na Grahovu.
Na terenu Rudina nastalo je novo vrlo jako pleme koje će odigrati vrlo važnu ulogu tijekom oslobodilačkih ratova od viševjekovne turske vlasti. [1]
U sastav Nikšićkih Rudina ulaze slijedeća naselja (u zagradi su navedni zaseoci):
Brestice (Aluge, Koraćevac, Srni Dô i Plitki Dô)
Broćanac (Broćanac se dijeli na Gornji Broćanac sa zaseokom Krnulić i Donji Broćanac sa zaseocima: Kovče Dô, Miletin Dô, i Pobrđe)
Busak (Brezov Dô, Glavica Mandića, Zukva, Kaba i Bovan)
Gornja Trepča (Avdića Dolovi, Vala Trepačka,Verizovina, Gradojev Dô, Trusina, Kruška Osmovića, Raštica, i Trošovac)
Donja Trepča (Krivača, Lastva, Podgređe, Podkita i Trnovac)
Kamensko (Arapi, Pogana, Podšureč, Pometenik, i Prisoja)
Orlina (Ćeliski Do i Široka ulica)
Ponikvice,
Rudine (Bajov Dô, Brankov Dô, i Torine Baletića)
Smrduša (Gligorev Dô, Đurđev Dô, Lađište, Mrkalji, Cerovica i Čizmovina)
Trubjela (Bonjin Dô, Kruščica, Muževice i Ramovića Dô).
VODE
Živih voda nema osim Vrela pod Njegoš. Ljudi su obično kopali široke I duboke bunare na mjestima gdje ima ilovače. Tu se skupljala voda, kišnica i služila za napajanje sve stoke i ljudstva. Poslije drugog sv. rata vlasti su organizovale narod te su se pravile te vode u više krajeva u Rudinama. Pojedini domaćini su pravili pokrivene vode zvane cistijerne. Prije toga, za vrijeme velikih suša, narod je tjerao stoku čak na Slansku pećinu. Brojalo se oko150 koraka u pećinu dok se stigne do vode. Kao što postoje sušne godine postoje i kišne godine. Kad kiša pada u izobilju danima bez prestanka, tada voda plavi Gornja Trepča. Jezero nastalo 1962 g godine dostizalo je dužinu oko 1400 m. Postojalo je desetak dana.
PUTEVI
Putna infra struktura je počela da se izgrađuje tek u vrijrmr kralja Nikole Put koji je počeo da se radi 1910 od Nikšića preko Kusida dalje preko Rudina do Grahova završen je u vrijeme prvog svjetskog rata. Put iz Kusida za trepča počeo se raditi za vrijeme kraljevine Jugoslavije da bi bio završen 1961 g. a asfaltiran 1988g. Od Trepača preko Kamenska do škole u Rudine izgrađen je makadamski put. Put je u veoma lošem stanju i skoro da nije za upotrebu. Narod je sopstvenim radom pravio puteve i danas skoro do svake kuće postoji kakav takav put. Preko rudina 1938 g završena je uskotračna željeznička pruga i radila sve do1975 g. kada je zatvorena a šine dižene. Tada se pristupilo izgradnji magistralnog puta koji mpovezuje Nikšić sa Trebinem i dalje.
Elektrifikacija Rudina je završena devedesetih godina prošlog vijeka.
Zbog tako loših uslova za život narod je napuštao te krajeve. Popis stanovništva Rudina govori da je 1953 g u rudinama bilo 2783 stanovnika da bi se taj broj sveo na 475 godine 2003. Taj broj danas je još manji.
CRKVE
U oslobođenim Rudinama narod je imao potrebu da izgradi svoje crkve, pa su uskoro i sagrađene: u Gornjim Trepčima crkva Sv. Vmč. Georgija 1872 g; Crkva Sv. Nikole u Kamensku sagrađena 1881g.a obnovljena 2001 g, u Bresticama crkva Sv. Troice 1863 g., u Broćancu crkva Sv, Arhangela Mihaila 1863 g.na Trubjelu crkva Sv. Nikole 1868 g. na Borku crkva Sv. Arhangela Mihaila1887 g. na Krscu crkva Sv Nikole
ŠKOLE
U tursko vrijeme narod se nije školovao. Škole su počele da se otvaraju tek početkom XX vijeka. To su bile četvororazredne škole. Nalazile su se u Trepčima. Rudinama, Borku, Bresticama i Broćancu. Ove škole su ostale sve do završetka Drugog sv. rata. Šesdesetih g. prošlog vijeka u Rudinama i Gornjim Trepčima otvorene su osmogodišnje škole. Te škole danas više ne rade, zatvorene su 2003 g.
VOJNA ORGANIZACIJA
Na području Rudina odigrala se bitka između Crnogoraca i Turaka u Crnogorsko – Turskom ratu 1862 god.
Od stanovništva naseljenog na prostoru Rudina formiran je Rudinsko-trepački bataljon čiji kaomandant je bio Baćo Đuričin Mićunović
U balkanskim i prvom sv. ratu bataljon je dejstvonao u sastavu Vučedoljske brigade. Prema aktu komande od 20 apr.1908 g.imao 5 četa i to: 1 Gornjo-trepačka, komandir čete Marko Nikolić, od 1912 g. Blagota Mićinović, 2 Kamensko smrduška, komandir čete Jovan Mićunović, od 1912 Radovan Delibašić, 3 komandir čete Ilija n. Roganović, od 1912 Petar Tomanović. 4 Broćanačka komandir čete Radosav Baletić I Donjo-trepačka Komandir čete oficir Anto Roganović. Podaci iz knjig ,, Batalion Rudinski-Trepački 1912-1915 , izdanje Beograd 2002g Milutin Radovanov Drašković,,.str 6.U prvom svjetskom ratu komandir donjotrepačke čete bio je Radovan Kosović.
.
STANOVNIŠTVO
Područje Nikšićkih Rudina bilo je naseljavano još od kamenog doba. Na prostoru Rudina postoje velike kamene gomile iz doba Ilira koje su bile grobnice umrlih. Očuvani su stećci koji govore o kasnijem stanovništvu u tim krajevima. Da je tu živjelo neko stanovništvo govore mnogobrojna utvrđena uzvišenja zidana kao suvomeđa I već razrušena sa nazivima Grad, Gradac, Gradina I sl. U selu Kamensku pronađene su rimske ili grčke grobnice. Kod kamenica Pelevića, postoji Do Herceg I jedno uzvišenje se zove Herceg. Kod Vrela Trepačkih postoji staro hrišćansko groblje I ostaci neke crkve. Prvi slovenski doseljenici su bili Pleme Novljani koji su se kasnije pomjerali prema Nikšiću I Drobnjacima. Od njih je kasnije nastalo pleme Drobnjaci. Dobar dio tog plemena je živio u Trepčima pa ih Luburić po mjestu odakle su došli u Drobnjak svrstsva u trepčanjane. Poslije turskih osvajanja jedno vrijeme taj kraj je bio nenaseljen jer nema nikakvih podataka o stanovništvu toga kraja. Taj kraj je više služio za ispašu stoke prvo starih Trebješana. I Danas postoji jedan toponim koji se zove Bućića Janjilo po Bućićima trebješanima ( Janjilo je mjesto gdje se ovce jagnje) Kasnije kad su turci razagnali stare Trebješane uzeli su im te prostore I izdizali sa stokom o čemu govore mnogobrojni toponimi I narodne pjesme.. Razgraničenjem, poslije grahovske bitke1858g. sjeverna polovina Rudina ostaje pod turskom još dvadesetak godina. Knjaz Nikola je forsirao naseljavanje tog dijela., tako da je ono bilo dobro naseljeno pred oslobodilački rat 1886g.
Broj stanovnika se povećavao do pedesetih godina prošlog vijeka, kada broj stanovništva počinje da opada. Danas je to veoma mali broj. Ostali su obično stariji ljudi.
Jednim većim arheološkim ispitivanjem počev od pećina pa dalje saznalo bi se nešto više o stanovništvu toga kraja
RAZVOJ BRATSTVA NA PODRUČJU RUDINA
Pred grahovsku Delibašići su naselili takozvanu Domaćevinu i napustili selo Riđane u kome su živjeli oko 250g. Zemlju u Riđanama su isprodavali ili jednostavno zaboravili na nju tako da su je drugi posvojili. Riđanske Rupe su bile riđanski komun,koji je takođe posvojen. Riđanske katune po vrh Kite je uzela država u Titovo vrijeme i nijesu vraćeni. Vjekovne šume koje su se tu nalazile nova crnogorska vlast krajem 20 i početkom 21 vijeka je dozvolila da se posijeku I unište. Dalje raseljavanje bratstva nastavlja se iz tih krajeva. Neke porodice, koje su živjele u selo Riđane su se raselile poslije izgradnje slanske brane 1960 g. tako da je napuštena postojbina Delibašića i tamo više nema posjeda. Bratstvo se širilo i razvijalo na novom prostoru Rudina.Jedan događaj koji se desio njvjerovatnije 1857 g. Natjerao je Delibašiće da napuste selo Riđane. Nikšićki turci su poručili Delibašićima da će doći da kupe harač. Između ostalog tražili su da im spreme gozbu i da izaberu desetak lijepih žena koje će im činiti društvo. Na te zahtjeve Delibašići nijesu mogli pristati pa se dogovore da napuste selo i da idu na već pomenutu domaćevinu u predjelu Rudina odnosno Podkite. Uoči dogovorenoga dana Delibašići su pripremili sve za pokret. Kad su turci došli prije nego sjedu za trpezu po običaju odložili su oružje. Žena koja je bila zadužena da prihvati oružje isto je stavljala u jednu kacu sa vodom, tako da su se puške pokvasile i barut u njima i nijesu bile za upotrebu. Bahati turci kad su se najeli I ponapili tražili su žene. Tada je došlo do komešanja i borbe sa Turcima gdje su Delibašići već unaprijed pripremljeni pobili Turke. Istog momenta krenuli su sa stokom i stvarima koje su mogli nositi sa sobom u pravcu Kite. Sva čeljad su napustila selo Riđane.
Evo šta o tome kaže Milan Mićunović u knjizi Nikšićke Rudine u borbama za slobodu ,, Uz jaku pomoć Crnogoraca koju im je uputio knjaz Danilo, 8 novembra 1857 god. odmetnu se sa Klačine i presele: Baletići i Velestovci u Broćanac, a Vuko Golubov Perović na Ogorjelo ždrijelo. Na njihov poziv iz sela Riđana preseli se u Ponikvicu dobar dio Riđanjana. Čim za to čuju Turci dođu u Riđane popale i poruše kuće i posijeku jednog Delibašića. Na glas o tome pohitaju riđanjani sa uskocima na osvetu. Zateku Turke i posijeku im troicu za onoga jedng. Jednoga je posjekao Đurko Čolaković, drugoga Tuko Delibašić a trećega Pero Vukov Perović.
Delibašići su prvo pošli u zbjeg u pomenutu pećinu Sirbabu.Jedno vrijeme su se držali zajedno, radi odbrane I turske osvete. Uskoro dolazi do razgraničenja sa Turskom, poslije čega se Delibašići naseljavaju na širi proctor Rudina. Obično su išli zajedno u isti kraj oni koji su tada bili bliži ili su bili braća.
Sinovi Toma Đurova: Lazar Andrija I Milić su ostali u Zaseok Podkita i tu napravili kuće. Mato sin Ilije Đurova napravio je kuću kod Sikodola nedaleko od pećine Sirbabe. Poslije izvjesnog vremena njegov sin Živko vratio se u Selo Riđane na starevinu. Vule sin Đurka Lazareva naselio se u Kamensko. Aleksa Lazarev Naselio se u Kamensko. Risto Dragov se naselio u Bonjin Do, Trubjela. Radovan Dragov se naselio na Panduricu Trubjela. Sinovi Jokovi Branko – Bega, Janko – Muica. i Stanko – Rnjica naselili su se u Brestice zaseok Srni Do. Sinovi Goluba Dragova Boško, Pašo, Milovan-Ibro naselili su se u Kamensko. Gliša Golubov naselio se Pod Kitu. Milutin Borkov naselio se Pod Kitu.
Na oslobođenoj teritoriji od Turske ljudi su napravili kuće, krčili šumu obrađivali zemlju , razvijali stočarstvo, gradili vode i crkve, pa se tako osjetio napredak u svim djelatnostima. Porodice su se povećavale tako da poslije izvjesnog vremena zemlja na kojoj su bili nije dovoljno davala za normalan život. Tada počinu i prva iseljavana iz rudinskog kraja. Već oko 1885 g. zbog neslaganja sa knjazom Nikolom iz Kamenska odlazi Jakša Milovanov Gliša Golubov i Peša Pašov. Negdje otprilike u isto vrijeme Preseljava u Spuž Risto Milutinov a Petar Milutinovbv odlazi u Slavoniju. Krjem XIX i početkom XX vijeka. mladi momci odlaze na rad u Sjevernu i Južnu Ameriku. Tamo su obično radili u rudnicima. Zbog teškog rada i teških uslova života mnogi su rano oboljeli i umrli na tim kontinentima bez potomstva. Rijetki su oni koji su uspjeli nešto da zarade i da se vrate sa zaradom u svoju zemlju. Oko 1900 g Joko Pašov se naseljava u Kuršumliju. Pet godina kasnije dolazi njegov brat Rade sa porodicom. Negdje u isto vrijeme Andrija sin Jovana Krstova odlazi u Kuršumliju. Savo sin Spasoja krstova kupuje imanje u Riječane i 1919 g. preseljava sa porodicom. Marko sin Spasoja Krstova pred prvi sv. rat. preseljava u Herceg Novi.
Poslije prvog svjetskog rata kralj Aleksandar je izvršio agrarnu reformu. Tom reformom su oko 1924 godine naseljeni sinovi Jovana Matova u Bajmok kod Subotice. U KRALJICU – Drenica – Kosovo 1923-24 g naseljeni su: Gavrilo Jošov Delibašić, Radovan Lazarev Delibašić, Batrić Joksimov Delibašić, Petar Joksimov Delibašić, Nikola Delibašić i Joksim Vulov Delibašić.U isto vrijeme doseljava se Stevan Matov Delibašiću Novo Polance kod Srbice.
Kraljica je selo u Dreničkom okrugu na Kosovo. *Selo je formirano 1923 -24 g. na prostoru koji nije bio naseljen i rijetko se koristio kao katuni Šiptara iz Drenice. Naseljen je kolonistima većinom iz Crne Gore. Na dodijeljenu zemlju pravuili su kuće krčili zemlju i stvarali okutnjice. Za vrijeme prvog svjetskog rata prognali su ih Šiptari sa tog prostaora kao i iz cijele Drenice, porušili im i popalili kuće. Kad se rat završio vratili su se u svoje selo. Počeli su iz početka bez ikakve pomoći siromašni, gladni i bosi, prijenuli su da obnavljaju uništeno, da prave kuće i čiste zemlju od korova. Tada ih je snašla nova nevolja, Primoravali su ih da uđu u zadrugu prije svih dreničana. U zadrugu nijesu imali šta unijeti, nijesu imali stoke, nijesu imali volove da uzoru zemlju. Iz izbjeglištva su se vratili bolesni, mnogi su poginuli i pomrli, tako da nijesu imali ni radne snage. Kad se odustalo od formiranja zadruga stanovnici sela Kraljice su se malo otrgnuli, neki su počeli da rade na državnim poslovima, dobar dio je bio ostao iz rata pri vojsci, pristizao je i mladi naraštaj tako da se selo oporavilo i počelo da napreduje u svakom pogledu, a onda još jedna nevolja. Godine 1959 počinje agitacija za raseljavanje sela Kraljice. Cilj je raseliti Kraljicu i od njenog atara stvoriti zajedno sa Žutovcem poljoprivredno dobro. Poslije dugog ubjeđivanja stanovništva raznim podvalama pritiscima i prijetnjama, stanovnici sela Kraljice su napustili svoja ognjišta i krenuli u novu neizvjesnost.( * izvor, ,,Kraljica“ Milan B. Ćolaković biblioteka Hronika sela Beograd 1990 g. Ne bih se ovdje bavio razlozima zbog kojih je došlo do ovoga raseljavanja, ali svakako moram napomenuti da je taj čin sračunato urađen uz podršku najviših organa u zemlji kao uostalom sve što se radilo i moglo uraditi na štetu srpskog naroda.
Miloš Mikov 1929. g sa cijelom porodicom odlazi u južnu Ameriku. Tamo danas živi njegovo brojno potomstvo.
Jedno veliko raseljavanje Delibašića sa prostora Rudina i inače Crne Gore dogodilo se 1946 – 48 g. , kada je kolonizacijom preseljeno 14 domaćina sa ukupno 85 lica, na prostor Vojvodine. Poslije drugog svjetskog rata počinje obnova industrijacija i izgradnja zemlje. Tada stanovništo počinje da migrira ka većim privrednim centrima prvenstveno u Nikšić a odatle dalje. Uviđajem u biračke spiskove koje je objavila pobjeda 1988 g. u opštini Nikšić biloje 201 osoba preko 18 g. iz bratstva Delibašić. Od tog broja je 39 osoba iz Rudina, a iz Golije 9 osoba. O ovim migracijama kao i napomenutim biće riječi kod pisanja o porodicama.
ZANIMANJE STANOVNIŠTVA
U vrijeme knjaza, kasnije kralja Nikole bilo je malo državnih poslova I javnih radova. Radilo se većinom u kućnim zajednicama. Stanovništvo se brzo širilo. Oskudna zemlja nije dovoljno davala za osnovne potrebe I prehranu.Zbog svega toga mladi naraštaji napuštaju svoja ognjišta I odlaze u druge krajeve. Dobar dio stanovništva posebno mladih momaka odlazi u Ameriku.
Za vrijeme kraljevine Jugoslavije stanje se nije puno popravilo. Bilo je veoma malo javnih radova, obično na sječi šume ili putevima.
Poslije drugog svjetskog rata sa industrijalizacijom zemlje počinje odlivanje stanovništva. Narod koji je ostao da živi na sela I dalje je teško živio, bez zdrastvenog osiguranja I bez ličnih primanja borio se I dalje za sopstvenu egzistenciju. Zbog svega toga rudinski krajevi su ostali sa malim brojem stanovnika. Danas srž tog stanovništva čine većinom starije stanovništvo.
Za prehranu stoke narod je kosio I skupljao sijeno. U ranu jesen sjekao je listove. To je bila osnovna hrana za prehranu stoke. Sa odlivom stanovništva odliva se i stočni fond.
Ljudi su za svoje potrebe obrađivali dosta oskudnu zemlju po dolovima i vrtačama. Zemlja se obrađivala na primitivan način. Sadio se većinom krompir, sijao se kukuruz, raž I ječam manje pšenica, heljda I ovas.
Bilo je zastupljeno i pčelarstvo koje se ranije obavljalo na primitivan način, ali nijesu bile poznate bolesti koje danas uništavaju pčelinjake, tako da je narod imao dosta koristi od pčela. Inače u tradiciji našeg naroda bilo je poznato pčelarstvo nasleđeno još od starih slovena. Od meda se pravilo piće zvano medovina, koje se ranije služilo gostima za slave i svadbe. Od voska su pravljene svijeće koje su služile za osvetljavanje prostorija noću, i za religiozne potrebe.
PRIREDIO: Uroš Delibašić Poreklo prezimena Delibašić, Portal Poreklo, 24.12.2016.
Izvori i literatura
[1] MIĆUNOVIĆ, Milan: Nikšićke Rudine u borbama za slobodu; Mjesno udruženje Saveza boraca NOR-a Trubjela, 1989.
DRAGIČEVIĆ; Ana, KOMNENIĆ, Jovanka; Zaboravljenim stazama: Bijele Rudine, Onogošt - Nikšić online, 12.3.2017.
Na Trubjeli održan istorijski čas posvećen palim borcima tog kraja; Onogošt - Nikšić online, 13.4.2016.
Nikšićke Rudne jedno su od tri nova plemena (uz Grahovo i Krivošije) koja se formiraju na teritoriju plemena Riđana, zbog priljeva novog stanoništva nakon bitke na Grahovu.
Na terenu Rudina nastalo je novo vrlo jako pleme koje će odigrati vrlo važnu ulogu tijekom oslobodilačkih ratova od viševjekovne turske vlasti. [1]
U sastav Nikšićkih Rudina ulaze slijedeća naselja (u zagradi su navedni zaseoci):
Brestice (Aluge, Koraćevac, Srni Dô i Plitki Dô)
Broćanac (Broćanac se dijeli na Gornji Broćanac sa zaseokom Krnulić i Donji Broćanac sa zaseocima: Kovče Dô, Miletin Dô, i Pobrđe)
Busak (Brezov Dô, Glavica Mandića, Zukva, Kaba i Bovan)
Gornja Trepča (Avdića Dolovi, Vala Trepačka,Verizovina, Gradojev Dô, Trusina, Kruška Osmovića, Raštica, i Trošovac)
Donja Trepča (Krivača, Lastva, Podgređe, Podkita i Trnovac)
Kamensko (Arapi, Pogana, Podšureč, Pometenik, i Prisoja)
Orlina (Ćeliski Do i Široka ulica)
Ponikvice,
Rudine (Bajov Dô, Brankov Dô, i Torine Baletića)
Smrduša (Gligorev Dô, Đurđev Dô, Lađište, Mrkalji, Cerovica i Čizmovina)
Trubjela (Bonjin Dô, Kruščica, Muževice i Ramovića Dô).
VODE
Živih voda nema osim Vrela pod Njegoš. Ljudi su obično kopali široke I duboke bunare na mjestima gdje ima ilovače. Tu se skupljala voda, kišnica i služila za napajanje sve stoke i ljudstva. Poslije drugog sv. rata vlasti su organizovale narod te su se pravile te vode u više krajeva u Rudinama. Pojedini domaćini su pravili pokrivene vode zvane cistijerne. Prije toga, za vrijeme velikih suša, narod je tjerao stoku čak na Slansku pećinu. Brojalo se oko150 koraka u pećinu dok se stigne do vode. Kao što postoje sušne godine postoje i kišne godine. Kad kiša pada u izobilju danima bez prestanka, tada voda plavi Gornja Trepča. Jezero nastalo 1962 g godine dostizalo je dužinu oko 1400 m. Postojalo je desetak dana.
PUTEVI
Putna infra struktura je počela da se izgrađuje tek u vrijrmr kralja Nikole Put koji je počeo da se radi 1910 od Nikšića preko Kusida dalje preko Rudina do Grahova završen je u vrijeme prvog svjetskog rata. Put iz Kusida za trepča počeo se raditi za vrijeme kraljevine Jugoslavije da bi bio završen 1961 g. a asfaltiran 1988g. Od Trepača preko Kamenska do škole u Rudine izgrađen je makadamski put. Put je u veoma lošem stanju i skoro da nije za upotrebu. Narod je sopstvenim radom pravio puteve i danas skoro do svake kuće postoji kakav takav put. Preko rudina 1938 g završena je uskotračna željeznička pruga i radila sve do1975 g. kada je zatvorena a šine dižene. Tada se pristupilo izgradnji magistralnog puta koji mpovezuje Nikšić sa Trebinem i dalje.
Elektrifikacija Rudina je završena devedesetih godina prošlog vijeka.
Zbog tako loših uslova za život narod je napuštao te krajeve. Popis stanovništva Rudina govori da je 1953 g u rudinama bilo 2783 stanovnika da bi se taj broj sveo na 475 godine 2003. Taj broj danas je još manji.
CRKVE
U oslobođenim Rudinama narod je imao potrebu da izgradi svoje crkve, pa su uskoro i sagrađene: u Gornjim Trepčima crkva Sv. Vmč. Georgija 1872 g; Crkva Sv. Nikole u Kamensku sagrađena 1881g.a obnovljena 2001 g, u Bresticama crkva Sv. Troice 1863 g., u Broćancu crkva Sv, Arhangela Mihaila 1863 g.na Trubjelu crkva Sv. Nikole 1868 g. na Borku crkva Sv. Arhangela Mihaila1887 g. na Krscu crkva Sv Nikole
ŠKOLE
U tursko vrijeme narod se nije školovao. Škole su počele da se otvaraju tek početkom XX vijeka. To su bile četvororazredne škole. Nalazile su se u Trepčima. Rudinama, Borku, Bresticama i Broćancu. Ove škole su ostale sve do završetka Drugog sv. rata. Šesdesetih g. prošlog vijeka u Rudinama i Gornjim Trepčima otvorene su osmogodišnje škole. Te škole danas više ne rade, zatvorene su 2003 g.
VOJNA ORGANIZACIJA
Na području Rudina odigrala se bitka između Crnogoraca i Turaka u Crnogorsko – Turskom ratu 1862 god.
Od stanovništva naseljenog na prostoru Rudina formiran je Rudinsko-trepački bataljon čiji kaomandant je bio Baćo Đuričin Mićunović
U balkanskim i prvom sv. ratu bataljon je dejstvonao u sastavu Vučedoljske brigade. Prema aktu komande od 20 apr.1908 g.imao 5 četa i to: 1 Gornjo-trepačka, komandir čete Marko Nikolić, od 1912 g. Blagota Mićinović, 2 Kamensko smrduška, komandir čete Jovan Mićunović, od 1912 Radovan Delibašić, 3 komandir čete Ilija n. Roganović, od 1912 Petar Tomanović. 4 Broćanačka komandir čete Radosav Baletić I Donjo-trepačka Komandir čete oficir Anto Roganović. Podaci iz knjig ,, Batalion Rudinski-Trepački 1912-1915 , izdanje Beograd 2002g Milutin Radovanov Drašković,,.str 6.U prvom svjetskom ratu komandir donjotrepačke čete bio je Radovan Kosović.
.
STANOVNIŠTVO
Područje Nikšićkih Rudina bilo je naseljavano još od kamenog doba. Na prostoru Rudina postoje velike kamene gomile iz doba Ilira koje su bile grobnice umrlih. Očuvani su stećci koji govore o kasnijem stanovništvu u tim krajevima. Da je tu živjelo neko stanovništvo govore mnogobrojna utvrđena uzvišenja zidana kao suvomeđa I već razrušena sa nazivima Grad, Gradac, Gradina I sl. U selu Kamensku pronađene su rimske ili grčke grobnice. Kod kamenica Pelevića, postoji Do Herceg I jedno uzvišenje se zove Herceg. Kod Vrela Trepačkih postoji staro hrišćansko groblje I ostaci neke crkve. Prvi slovenski doseljenici su bili Pleme Novljani koji su se kasnije pomjerali prema Nikšiću I Drobnjacima. Od njih je kasnije nastalo pleme Drobnjaci. Dobar dio tog plemena je živio u Trepčima pa ih Luburić po mjestu odakle su došli u Drobnjak svrstsva u trepčanjane. Poslije turskih osvajanja jedno vrijeme taj kraj je bio nenaseljen jer nema nikakvih podataka o stanovništvu toga kraja. Taj kraj je više služio za ispašu stoke prvo starih Trebješana. I Danas postoji jedan toponim koji se zove Bućića Janjilo po Bućićima trebješanima ( Janjilo je mjesto gdje se ovce jagnje) Kasnije kad su turci razagnali stare Trebješane uzeli su im te prostore I izdizali sa stokom o čemu govore mnogobrojni toponimi I narodne pjesme.. Razgraničenjem, poslije grahovske bitke1858g. sjeverna polovina Rudina ostaje pod turskom još dvadesetak godina. Knjaz Nikola je forsirao naseljavanje tog dijela., tako da je ono bilo dobro naseljeno pred oslobodilački rat 1886g.
Broj stanovnika se povećavao do pedesetih godina prošlog vijeka, kada broj stanovništva počinje da opada. Danas je to veoma mali broj. Ostali su obično stariji ljudi.
Jednim većim arheološkim ispitivanjem počev od pećina pa dalje saznalo bi se nešto više o stanovništvu toga kraja
RAZVOJ BRATSTVA NA PODRUČJU RUDINA
Pred grahovsku Delibašići su naselili takozvanu Domaćevinu i napustili selo Riđane u kome su živjeli oko 250g. Zemlju u Riđanama su isprodavali ili jednostavno zaboravili na nju tako da su je drugi posvojili. Riđanske Rupe su bile riđanski komun,koji je takođe posvojen. Riđanske katune po vrh Kite je uzela država u Titovo vrijeme i nijesu vraćeni. Vjekovne šume koje su se tu nalazile nova crnogorska vlast krajem 20 i početkom 21 vijeka je dozvolila da se posijeku I unište. Dalje raseljavanje bratstva nastavlja se iz tih krajeva. Neke porodice, koje su živjele u selo Riđane su se raselile poslije izgradnje slanske brane 1960 g. tako da je napuštena postojbina Delibašića i tamo više nema posjeda. Bratstvo se širilo i razvijalo na novom prostoru Rudina.Jedan događaj koji se desio njvjerovatnije 1857 g. Natjerao je Delibašiće da napuste selo Riđane. Nikšićki turci su poručili Delibašićima da će doći da kupe harač. Između ostalog tražili su da im spreme gozbu i da izaberu desetak lijepih žena koje će im činiti društvo. Na te zahtjeve Delibašići nijesu mogli pristati pa se dogovore da napuste selo i da idu na već pomenutu domaćevinu u predjelu Rudina odnosno Podkite. Uoči dogovorenoga dana Delibašići su pripremili sve za pokret. Kad su turci došli prije nego sjedu za trpezu po običaju odložili su oružje. Žena koja je bila zadužena da prihvati oružje isto je stavljala u jednu kacu sa vodom, tako da su se puške pokvasile i barut u njima i nijesu bile za upotrebu. Bahati turci kad su se najeli I ponapili tražili su žene. Tada je došlo do komešanja i borbe sa Turcima gdje su Delibašići već unaprijed pripremljeni pobili Turke. Istog momenta krenuli su sa stokom i stvarima koje su mogli nositi sa sobom u pravcu Kite. Sva čeljad su napustila selo Riđane.
Evo šta o tome kaže Milan Mićunović u knjizi Nikšićke Rudine u borbama za slobodu ,, Uz jaku pomoć Crnogoraca koju im je uputio knjaz Danilo, 8 novembra 1857 god. odmetnu se sa Klačine i presele: Baletići i Velestovci u Broćanac, a Vuko Golubov Perović na Ogorjelo ždrijelo. Na njihov poziv iz sela Riđana preseli se u Ponikvicu dobar dio Riđanjana. Čim za to čuju Turci dođu u Riđane popale i poruše kuće i posijeku jednog Delibašića. Na glas o tome pohitaju riđanjani sa uskocima na osvetu. Zateku Turke i posijeku im troicu za onoga jedng. Jednoga je posjekao Đurko Čolaković, drugoga Tuko Delibašić a trećega Pero Vukov Perović.
Delibašići su prvo pošli u zbjeg u pomenutu pećinu Sirbabu.Jedno vrijeme su se držali zajedno, radi odbrane I turske osvete. Uskoro dolazi do razgraničenja sa Turskom, poslije čega se Delibašići naseljavaju na širi proctor Rudina. Obično su išli zajedno u isti kraj oni koji su tada bili bliži ili su bili braća.
Sinovi Toma Đurova: Lazar Andrija I Milić su ostali u Zaseok Podkita i tu napravili kuće. Mato sin Ilije Đurova napravio je kuću kod Sikodola nedaleko od pećine Sirbabe. Poslije izvjesnog vremena njegov sin Živko vratio se u Selo Riđane na starevinu. Vule sin Đurka Lazareva naselio se u Kamensko. Aleksa Lazarev Naselio se u Kamensko. Risto Dragov se naselio u Bonjin Do, Trubjela. Radovan Dragov se naselio na Panduricu Trubjela. Sinovi Jokovi Branko – Bega, Janko – Muica. i Stanko – Rnjica naselili su se u Brestice zaseok Srni Do. Sinovi Goluba Dragova Boško, Pašo, Milovan-Ibro naselili su se u Kamensko. Gliša Golubov naselio se Pod Kitu. Milutin Borkov naselio se Pod Kitu.
Na oslobođenoj teritoriji od Turske ljudi su napravili kuće, krčili šumu obrađivali zemlju , razvijali stočarstvo, gradili vode i crkve, pa se tako osjetio napredak u svim djelatnostima. Porodice su se povećavale tako da poslije izvjesnog vremena zemlja na kojoj su bili nije dovoljno davala za normalan život. Tada počinu i prva iseljavana iz rudinskog kraja. Već oko 1885 g. zbog neslaganja sa knjazom Nikolom iz Kamenska odlazi Jakša Milovanov Gliša Golubov i Peša Pašov. Negdje otprilike u isto vrijeme Preseljava u Spuž Risto Milutinov a Petar Milutinovbv odlazi u Slavoniju. Krjem XIX i početkom XX vijeka. mladi momci odlaze na rad u Sjevernu i Južnu Ameriku. Tamo su obično radili u rudnicima. Zbog teškog rada i teških uslova života mnogi su rano oboljeli i umrli na tim kontinentima bez potomstva. Rijetki su oni koji su uspjeli nešto da zarade i da se vrate sa zaradom u svoju zemlju. Oko 1900 g Joko Pašov se naseljava u Kuršumliju. Pet godina kasnije dolazi njegov brat Rade sa porodicom. Negdje u isto vrijeme Andrija sin Jovana Krstova odlazi u Kuršumliju. Savo sin Spasoja krstova kupuje imanje u Riječane i 1919 g. preseljava sa porodicom. Marko sin Spasoja Krstova pred prvi sv. rat. preseljava u Herceg Novi.
Poslije prvog svjetskog rata kralj Aleksandar je izvršio agrarnu reformu. Tom reformom su oko 1924 godine naseljeni sinovi Jovana Matova u Bajmok kod Subotice. U KRALJICU – Drenica – Kosovo 1923-24 g naseljeni su: Gavrilo Jošov Delibašić, Radovan Lazarev Delibašić, Batrić Joksimov Delibašić, Petar Joksimov Delibašić, Nikola Delibašić i Joksim Vulov Delibašić.U isto vrijeme doseljava se Stevan Matov Delibašiću Novo Polance kod Srbice.
Kraljica je selo u Dreničkom okrugu na Kosovo. *Selo je formirano 1923 -24 g. na prostoru koji nije bio naseljen i rijetko se koristio kao katuni Šiptara iz Drenice. Naseljen je kolonistima većinom iz Crne Gore. Na dodijeljenu zemlju pravuili su kuće krčili zemlju i stvarali okutnjice. Za vrijeme prvog svjetskog rata prognali su ih Šiptari sa tog prostaora kao i iz cijele Drenice, porušili im i popalili kuće. Kad se rat završio vratili su se u svoje selo. Počeli su iz početka bez ikakve pomoći siromašni, gladni i bosi, prijenuli su da obnavljaju uništeno, da prave kuće i čiste zemlju od korova. Tada ih je snašla nova nevolja, Primoravali su ih da uđu u zadrugu prije svih dreničana. U zadrugu nijesu imali šta unijeti, nijesu imali stoke, nijesu imali volove da uzoru zemlju. Iz izbjeglištva su se vratili bolesni, mnogi su poginuli i pomrli, tako da nijesu imali ni radne snage. Kad se odustalo od formiranja zadruga stanovnici sela Kraljice su se malo otrgnuli, neki su počeli da rade na državnim poslovima, dobar dio je bio ostao iz rata pri vojsci, pristizao je i mladi naraštaj tako da se selo oporavilo i počelo da napreduje u svakom pogledu, a onda još jedna nevolja. Godine 1959 počinje agitacija za raseljavanje sela Kraljice. Cilj je raseliti Kraljicu i od njenog atara stvoriti zajedno sa Žutovcem poljoprivredno dobro. Poslije dugog ubjeđivanja stanovništva raznim podvalama pritiscima i prijetnjama, stanovnici sela Kraljice su napustili svoja ognjišta i krenuli u novu neizvjesnost.( * izvor, ,,Kraljica“ Milan B. Ćolaković biblioteka Hronika sela Beograd 1990 g. Ne bih se ovdje bavio razlozima zbog kojih je došlo do ovoga raseljavanja, ali svakako moram napomenuti da je taj čin sračunato urađen uz podršku najviših organa u zemlji kao uostalom sve što se radilo i moglo uraditi na štetu srpskog naroda.
Miloš Mikov 1929. g sa cijelom porodicom odlazi u južnu Ameriku. Tamo danas živi njegovo brojno potomstvo.
Jedno veliko raseljavanje Delibašića sa prostora Rudina i inače Crne Gore dogodilo se 1946 – 48 g. , kada je kolonizacijom preseljeno 14 domaćina sa ukupno 85 lica, na prostor Vojvodine. Poslije drugog svjetskog rata počinje obnova industrijacija i izgradnja zemlje. Tada stanovništo počinje da migrira ka većim privrednim centrima prvenstveno u Nikšić a odatle dalje. Uviđajem u biračke spiskove koje je objavila pobjeda 1988 g. u opštini Nikšić biloje 201 osoba preko 18 g. iz bratstva Delibašić. Od tog broja je 39 osoba iz Rudina, a iz Golije 9 osoba. O ovim migracijama kao i napomenutim biće riječi kod pisanja o porodicama.
ZANIMANJE STANOVNIŠTVA
U vrijeme knjaza, kasnije kralja Nikole bilo je malo državnih poslova I javnih radova. Radilo se većinom u kućnim zajednicama. Stanovništvo se brzo širilo. Oskudna zemlja nije dovoljno davala za osnovne potrebe I prehranu.Zbog svega toga mladi naraštaji napuštaju svoja ognjišta I odlaze u druge krajeve. Dobar dio stanovništva posebno mladih momaka odlazi u Ameriku.
Za vrijeme kraljevine Jugoslavije stanje se nije puno popravilo. Bilo je veoma malo javnih radova, obično na sječi šume ili putevima.
Poslije drugog svjetskog rata sa industrijalizacijom zemlje počinje odlivanje stanovništva. Narod koji je ostao da živi na sela I dalje je teško živio, bez zdrastvenog osiguranja I bez ličnih primanja borio se I dalje za sopstvenu egzistenciju. Zbog svega toga rudinski krajevi su ostali sa malim brojem stanovnika. Danas srž tog stanovništva čine većinom starije stanovništvo.
Za prehranu stoke narod je kosio I skupljao sijeno. U ranu jesen sjekao je listove. To je bila osnovna hrana za prehranu stoke. Sa odlivom stanovništva odliva se i stočni fond.
Ljudi su za svoje potrebe obrađivali dosta oskudnu zemlju po dolovima i vrtačama. Zemlja se obrađivala na primitivan način. Sadio se većinom krompir, sijao se kukuruz, raž I ječam manje pšenica, heljda I ovas.
Bilo je zastupljeno i pčelarstvo koje se ranije obavljalo na primitivan način, ali nijesu bile poznate bolesti koje danas uništavaju pčelinjake, tako da je narod imao dosta koristi od pčela. Inače u tradiciji našeg naroda bilo je poznato pčelarstvo nasleđeno još od starih slovena. Od meda se pravilo piće zvano medovina, koje se ranije služilo gostima za slave i svadbe. Od voska su pravljene svijeće koje su služile za osvetljavanje prostorija noću, i za religiozne potrebe.
PRIREDIO: Uroš Delibašić Poreklo prezimena Delibašić, Portal Poreklo, 24.12.2016.
Izvori i literatura
[1] MIĆUNOVIĆ, Milan: Nikšićke Rudine u borbama za slobodu; Mjesno udruženje Saveza boraca NOR-a Trubjela, 1989.
DRAGIČEVIĆ; Ana, KOMNENIĆ, Jovanka; Zaboravljenim stazama: Bijele Rudine, Onogošt - Nikšić online, 12.3.2017.
Na Trubjeli održan istorijski čas posvećen palim borcima tog kraja; Onogošt - Nikšić online, 13.4.2016.
