|
|
UvodOlovo, općina Olovo i Olovski kraj nalaze se u srednjoj Bosni, 50-ak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva. Općina Olovo administrativno pripada Zeničko-Dobojskom kantonu.
ENGLISH SUMMARY: Olovo Region
- |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI: Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS / GEOGRAFIJA
Reljef
Geologija
Klima
Vode (Hidrologija)
|
Termalni izvori olovskog kraja – voda koja pamti planinu
Olovski kraj spada među rijetka područja u Bosni i Hercegovini gdje se termalne vode pojavljuju prirodno, na više mjesta i u različitim hidrološkim okruženjima. Na relativno malom prostoru, između Smolina, Konjuha, Zvijezde i olovske kotline, evidentirano je devet termalnih i termo-mineralnih izvora i bušotina, što ovaj prostor čini jedinstvenim u središnjem dijelu Dinarida. Ovdje termalna voda nije izdvojen fenomen, već dio složenog krškog sistema. Ona izvire iz dubina krečnjačkih masa, prati rasjede, pukotine i podzemne kanale, te se pojavljuje tamo gdje planina "otvara" svoje unutrašnje slojeve. Ta voda ne pripada samo jednom izvoru ili jednoj dolini – ona je rezultat dugotrajnog kruženja kroz planinski masiv koji povezuje Smolin, Konjuh i olovski kraj u jednu hidrološku cjelinu. Prostor izvora. Termalni izvori olovskog kraja raspoređeni su uz doline rijeka Bioštice, Stupčanice, Krivaje i Orlje, kao i u njihovim pritokama i krškim zonama. Među najznačajnijima su:
Hidrogeološki karakter. Termalne vode olovskog kraja pripadaju krškim i pukotinskim akviferima, formiranim u srednje- i gornjetrijaskim krečnjacima. Voda se primarno prihranjuje infiltracijom padavina koje kroz pukotine i šupljine poniru duboko u planinu, gdje se zagrijavaju i mineralizuju, a zatim, pod pritiskom, izbijaju na površinu. Posebna karakteristika ovog sistema jeste hidraulička povezanost izvora, potvrđena istraživanjima podzemnih tokova između ponora, pećina i vrela. Tako voda Smolina i olovske kotline ne poznaje administrativne granice – ona se kreće u skladu s geološkom logikom prostora. Ljekovita svojstva i savremena upotreba. Termalne vode olovskog kraja uglavnom su bez boje i mirisa, blago mineralizirane, bez sumpora i stabilnog hemijskog sastava. Zbog tih osobina koriste se u terapiji reumatskih, neuroloških, ortopedskih i posttraumatskih oboljenja, kao i u rehabilitaciji nakon operativnih zahvata. Banja Aquaterm Olovo danas predstavlja okosnicu zdravstvenog turizma, dok se Zeleni vir i Solun razvijaju kao rekreativno-edukativni prostori. Orlja, iako infrastrukturno skromnija, ostaje hidrološki jedan od najzanimljivijih i prirodno najosjetljivijih lokaliteta. Novi zahvati i pitanje ravnoteže. Zbog rastuće potražnje i gotovo u potpunosti iskorištenih postojećih kapaciteta, pokrenute su inicijative za nove termalne bušotine. One nose značajan razvojni potencijal, ali istovremeno otvaraju pitanje odgovornog upravljanja resursom koji je nastajao hiljadama godina. Termalna voda se može koristiti, ali se ne može ubrzati. Njena snaga leži upravo u sporosti i dubini njenog nastanka. Voda, pamćenje i književnost. U olovskom kraju termalna voda nikada nije bila samo fizički resurs. Ona je bila mjesto zavjeta, nade i ljudske priče. Tu dimenziju snažno je zabilježio Ivo Andrić u pripovijetki „Čudo u Olovu“, u kojoj Gospino vrelo nije tek kulisa, nego središte sudara vjere, bolesti, nade i sudbine. Andrićeva voda je topla, bistra, puna mjehurića, zatvorena u kameni prostor nalik pećini – opis koji se gotovo u potpunosti podudara s prirodom krških termalnih izvora olovskog kraja. No, Andrić ne piše o jednostavnom ozdravljenju. Njegovo „čudo“ ostaje dvoznačno, bolno i ljudsko, baš kao i odnos čovjeka prema vodi kojoj se obraća s nadom. Zato se Andrićeva pripovijetka ovdje donosi u cjelini, kao književni odraz istog prostora o kojem govore geologija i hidrologija. Ona podsjeća da voda ne pamti samo planinu, nego i ljude koji su joj dolazili s molitvom. U tom smislu, olovski kraj nije samo kraj banja. On je kraj u kojem se priroda, nauka i književnost susreću u istoj vodi – vodi koja pamti planinu. AUTOR Mujo Beridan, Olovo 
LUDVIK KUBA, Kupke u Olovu
Slika prikazuje Olovsku banju, poznato lječilište još iz osmanskog razdoblja. Autor slike je poznati češki slikar, etnolog i muzikolog Ludvik Kuba (1863–1956), koji je krajem 19. stoljeća putovao Bosnom i Hercegovinom bilježeći motive pejsaža, narodnog života i muzike. Kuba je boravio u BiH između 1893. i 1896. godine, fasciniran bogatom narodnom tradicijom, sevdalinkom i običajima lokalnog stanovništva. Njegovi putopisi i skice objavljeni su u knjizi "Čítanka z Bosny a Hercegoviny. Cesty a studie z let 1893–1896." (Čitanje iz Bosne i Hercegovine. Putevi i studije iz godina 1893.–1896.). Osim što je slikao pejsaže poput ovog iz Olova, zapisivao je i narodne pjesme, koje su kasnije objavljene u zbirci "Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine". Njegova djela predstavljaju vrijedan dokument o Bosni s kraja 19. stoljeća, a ova slika svjedoči o značaju Olovske banje kao mjesta odmora i liječenja u to doba. Izvor: NADA – list za pouku i zabavu, Godina III, broj 9, Sarajevo, 1. maja 1897, str. 165. L. Kuba, "Kupke u Olovu". Uredništvo: Bosansko-hercegovački zemaljski muzej. |
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Stanovništvo
|
Obilježja Olova krajem 19. stoljeća O olovskim obiteljima. Poznato je da su u Olovu i okolini živjele brojne katoličke obitelji tijekom 16 i 17. stoljeća. One su, uglavnom tijekom 17. i početkom 18. stoljeća odselile na sjever, preko rijeke Save – najviše u Ilok i Slavoniju. Dosta je obitelji i među bošnjačko-muslimanskim stanovništvom za koje opća narodna tradicija kaže da su stari u Olovu. Takvu tradiciju je u Olovu, početkom 20. stoljeća, poznati etnolog Milenko Filipović, zabilježio za sljedeće obitelji: Degirmedžić, Kajičić, Čauševići (od njih su Mujkići i Aganovići), Hadži Ibrahimovići (od njih su Karačići), Memagići, Karasalihovići, Salihagići… Vrlo su stare i obitelji: Kajičić (Kakčije), Sulejmanovići (Hadži Sulejmanovići, sa ogrankom Keše), Cerići, Karahmetovići (davno doselili vjerovatno iz Kurdistana). U 17/18. stoljeću (poznato je da su Osmanlije izgubile krajeve sjeverno od rijeke Save pa su na kraju 17 stoljeća u Olovo stigli: Kanjići (iz Kanjiže u Mađarskoj), Jusufspahići-Begovići (iz Kobaša), Mešići (ogranak Degirmendžića, po nekima iz Dalja), Keše (ogranak Sulejmanovića, možda iz Kešinaca)… Neke su obitelji u Olovo doselile krajem osmanske uprave (tokom 18. i 19. stoljeća). Iz Sarajeva su tada doselili: Hadžiabdići, Jamakovići, Vilajetovići-Gluhići, Hemići, Sarajlići-Mujezinovići… Od Foče, Fočići (tradicionalno imami džamije u Olovu) i drugi Fočići. Doseljava se i iz drugih krajeva, Biogradlije-Ibiševići iz Beograda (Biograda), Ramići (Arnautluka), Ljuce (Nikšića)… Najviše obitelji je doselilo iz Kladnja, i to tokom 19. stoljeća. To nije čudno, jer se Olovo nalazilo u kadiluku Kladanj i na važnom putu iz Kladnja ka Sarajevu. Tako su doselili: Brkići, Krlučevići, Ahmetagići, Pašalić i… Neke posjedničke obitelji iz grada Kladnja imaju nekretnine u Olovu, najviše Olovskim Lukama. Takve su: Mašići, Đozići, Bajići, Hasići, Ćate, Serdarevići. IZVOR Radio Olovo |
Poznate osobe iz Olova
Vjerski službenici
|
Naselja
|
Kao i u velikom dijelu dinarskih krajeva u Bosni i Hercegovini, prostor Općine Olovo u velikoj mjeri, uz pojedine administrativne izuzetke, odgovara prostoru Olovskog kraja. Općinu Olovo, do potpisivanja Daytonskog sporazuma činila su sljedeća naselja: Ajdinovići, Arapovača, Bakići, Berisalići, Boganovići, Brda, Bukov Do, Careva Ćuprija, Čude, Čuništa, Dolovi, Drecelj, Dugandžići, Glavično, Grabovica, Gurdići, Jelaške, Kamensko, Klinčići, Kolakovići, Kovačići, Krajišići, Križevići, Kruševo, Lišci, Magulica, Metilji, Milankovići, Olovo, Olovske Luke, Petrovići, Ponijerka, Ponor, Prgoševo, Pušino Polje, Radačići, Rečica, Rečice, Rijeka, Rubinići, Slivnje, Solun, Stojčići, Vukotići, Žeravice i Žunova.
Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Olovo ušao je u sastav Federacije BiH. Naseljena mjesta Rečice, Rubinići, Žeravice ranije su pripadale općini Han Pijesak koja je ušla u sastav Republike Srpske. Naseljena mjesta Drecelj, Dugančići, Gornji Drapnići, Gurdići, Kolakovići, Krajšići, Kruševo i Šaševci su pripala općini Sokolac koja je ušla u sastav Republike Srpske. 
Reljefna karta općine Olovo s glavnim naseljima
Granice općine Olovo
Podloga: Mapy.com, 2026. |
Pogled na gradić Olovo 2016. godine
By Aždaja - Vlastito djelo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=51204879 |
Povijesni pregled
Srednji vijek
|
Najveće naselje Olovskog kraja, Olovo, poznato je srednjovjekovno naselje sa srednjovjekovnom utvrdom iznad naselja po imenu Olovac. Dva su temeljna čimbenika nastanka i razvoja naselja Olova. Stare putne komunikacije koje od najstarijih vremena pa do kraja 19. stoljeća povezivale Panoniju i sjevernu Bosnu sa srednjom Bosnom i dalje Jadranom, snažno su utjecale na razvoj Olova i na njegov značaj. Drugi element je svakako rudnik olova po kome je, bez sumnje, grad dobio ime. Prvi spomen grada datira još u srednji vijek, kada se u dokumentima iz 1382. godine on spominje kao "Plumbum", a nešto kasnije, 1415. godine kao "città de Piombo". Oba naziva ukazuju na primarnu djelatnost naselja, odnosno, postojanje bogatih ležišta olova koja su poslužila kao temelj za razvoj trgovačkog središta. Eksploatacija olova sigurno je počela i ranije, no ojačala je posebice u razdoblju srednjeg vijeka, s pojavom nove tehnologije, ali i otvaranjem novih trgovačkih putova.
|
Srednjovjekovni putovi. Područje gornje Krivaje su u prošlosti presjecali stari putovi koji su išli iz gornje Bosne i okoline Sarajeva ka Spreči. Treba spomenuti takva dva puta. Prvi je išao s juga preko Nišićke visoravni i sela Krivajevići, a zatim preko Krivaje i naselja Pauča ide ka Spreči. Drugi važniji put je onaj koji iz Sarajeva, preko Olova i Kladnja ide za Spreču (Tuzlu). Polazi iz Sarajeva, preko Vratnika i Hreše. Ide na Vučju luku, planinu Ozren i pored Kruševa i Dolova dolazi u čaršiju u Olovu. U vrijeme osmanske uprave na njemu su brojni hanovi, ostaci kaldrmi i druge starine. U Olovu su bila dva hana (Salakov i Kešin) i Menzilhana. Odmah ispod Olova put je prelazio rijeku Krivaju (neposredno iza njenog nastanka od Bioštice i Stupčanice). Prema predajama tu je nekada bila i ćuprija, na mjestu zvanom Zlohur. Put se dalje penjao uz magalu Zagrađe i preko Ponijeračkog brda i poznatog prevoja Karaula išao u Kladanj. Tu je opet bilo puno hanova a dalje put ide ka Spreči i Tuzli (preko Noćajevića i Džebara). IZVOR Radio Olovo |
17. stoljeće
Na prelazu 16. u 17. stoljeće Olovo ima status pazara s oko 140 kuća, samostanom sa crkvom i redovnicima, džamijom sa službenicima hatibom i mujezinom i odgovarajućim vakufom, kako je zapisano u popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine.
Atanazije Grgičević (Jurjević) je u svom izvješću iz 1626. godine zabilježio da je Olovac bila utvrda iznad naselja, a varošica ispod nazivala se Olovo.
Kao i u vrijeme srednjeg vijeka, još je uvijek, i tijekom kasnijeg razdoblja osmanske uprave, eksploatacija, prerada i izvoz rude olova davala poseban podsticaj za razvoj grada.
Atanazije Grgičević (Jurjević) je u svom izvješću iz 1626. godine zabilježio da je Olovac bila utvrda iznad naselja, a varošica ispod nazivala se Olovo.
Kao i u vrijeme srednjeg vijeka, još je uvijek, i tijekom kasnijeg razdoblja osmanske uprave, eksploatacija, prerada i izvoz rude olova davala poseban podsticaj za razvoj grada.
Kulturno - povijesna baština
Popis nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u Olovu
Popis nacionalnih spomenika koji se nalaze na području općine Olovo. Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Olovo se nalaze sljedeći spomenici (ažurirano do 2015. godine):
Popis nacionalnih spomenika koji se nalaze na području općine Olovo. Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Olovo se nalaze sljedeći spomenici (ažurirano do 2015. godine):
- "Crkva Majke Božje sa pokretnom imovinom" (historijska građevina),
- "Drvena džamija u Solunu" (graditeljska cjelina),
- "Rimski most na Orlji kod sela Klinčići" (historijski spomenik),
- "Nekropola sa stećcima na lokalitetu 'Mramorje' u selu Moguš" (historijsko područje),
- "Nekropola sa stećcima na lokalitetu Navitak u selu Boganovići" (historijsko područje),
- "Nekropola sa stećcima Salikovac" (historijsko područje),
- "Nekropola sa stećcima „Mramor“ u Musićima" (historijsko područje),
- "Nekropola sa stećcima “Mramorje“ i starim nišanima u Lavšićima" (historijsko područje),
- "Nekropole sa stećcima i nišanimaGurdićima" (historijsko područje),
- "Nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima ckve sv. Roka u Bakićima Donjim" (prirodno i historijsko područje),
- "Srednjovjekovne nekropole sa stećcima i stari muslimanski nišani u naselju Drecelj" (historijsko područje),
- "Stara drvena džamija u Miljevićima" (mjesto i ostaci historijskog spomenika).
- "Tora, koja se čuva u Gradskoj biblioteci u Olovu" (pokretno dobro)
Narodna baština
Folklor
|
KUD Olovni gaz Olovo . Manifestacija folklora "Olovo na tri rijeke carsija" 2024
Autor: Muamer Brcaninovic Datum objave: 8.6.2024. |
KUD "Olovni Gaz" Olovo - Tradition in motion
Autor: KUD Olovni Gaz Olovo Datum objave: 18.10.2024. Promotivni video KUDa "Olovni gaz" iz Olova u kojem su korišteni snimci sa 15. Međunarodnog folklornog festivala prijateljstva "Olovo, na tri rijeke čaršijo" i snimci članova društva sa različitih lokacija iz okoline Olova. Promotional video of the Cultural & Artistic Association "Olovni gaz" from Olovo, featuring footage from the 15th International Folklore Friendship Festival "Olovo, the town on three rivers" and clips of the association's members at various locations around Olovo. Email: [email protected] FB profile: KUD Olovni Gaz Olovo - https://www.facebook.com/share/83iN84WmF5m... |
|
Priče iz kraja
Staro Olovo na slici češkog slikara Ludvika Kube (1897. godina)
Fotografija slike je objavljena u sarajevskom časopisu "Nada", broj 9, iz 1897. godine
Olovo - Konak sa gostionom
Balon iznad Smolina (priča iz olovskog kraja) U noći između 18. i 19. juna 1909. godine, dok su planine srednje Bosne još tonule u mrak, a šume Smolina mirovale bez slutnje onoga što dolazi, iz Beča se u zrak podigao balon neobičnog imena – "Vindobona II". Njime su upravljali inženjer Otto Pollak i poručnik Etthoser, članovi bečkog Aerokluba. Pokretani stalnim istočno-jugoistočnim vjetrom, napustili su Austriju i tokom noći tiho preletjeli prostranstva Ugarske, noseći sa sobom osjetljive instrumente i duh novog doba – doba u kojem čovjek prvi put ozbiljno osvaja nebo. U subotu, oko podneva, balon je prešao bosansku granicu. Ispod putnika su se počeli nizati tamni masivi planina, duboke doline i rijeke. Izvjesno je da je balon preletio i područje današnjeg Smolina, tada gotovo netaknuti planinski svijet, bez puteva, bez industrije, s tek pokojim dimom iz dolina koji je odavao prisustvo čovjeka. No, kako se dan primicao kraju, vjetar je slabio. Balon je povremeno gotovo mirovao u zraku. Zbog toga su se vazduhoplovci odlučili na spuštanje. Oko 14 sati, na ravnom polju kod Olova, u blizini tadašnje industrijske željeznice, "Vindobona II" je sigurno i mirno sletjela. Balon je pažljivo zapakovan, instrumenti sačuvani, a dvojica putnika su se vozom uputila prema Sarajevu, zadovoljni dugim i izuzetno tihim letom koji je trajao gotovo čitav dan. Već istog večera napustili su Sarajevo i vratili se u Beč. Danas, više od jednog stoljeća kasnije, ovaj događaj djeluje gotovo nestvarno: balon koji u tišini prelazi planine Bosne, lebdi iznad Smolina i spušta se kod Olova, ostavljajući tek kratak zapis u novinama. No upravo takvi trenuci pokazuju kako je i ovaj kraj, makar na trenutak, bio dio velike evropske priče o osvajanju neba. PRILOG PRIPREMIO g. Mujo Beridan, Olovo IZVOR Agramer Zeitung, 24.6.1909., br. 142, str. 4. (prema digitalnom arhivu Österreichische Nationalbibliothek – ANNO) |
Olovo – Tragom kamena i vremena (dokumentarni film o stećcima)
Autor: mberi Datum objave: 31.8.2025.Opis. Ovaj dokumentarni film govori o stećcima u Olovu i nekropolama koje čine jedan od najvrjednijih srednjovjekovnih tragova u Bosni i Hercegovini. Na području opštine Olovo nalazi se čak 83 nekropole sa više od 1.000 stećaka – kamenih čuvara prošlosti. Staze Via Dinarice i evropskog puta E7 prolaze pored nekih od njih, dok su druge skrivene dalje od puteva. Ali svaka od njih, bilo dostupna ili zaboravljena, jednako je fascinantna i vrijedna pažnje. Od Musića do Gurdića, od Kamenska do Kruševa, ovi kameni tragovi svjedoče o vremenu koje ne prolazi. Njihovi zapisi govore o životu i smrti, o ljudima koji su na ovim prostorima ostavili svoj trag. Ovaj film vodi vas na putovanje kroz kamen i korake – kroz priču koja traje duže od vijekova. Video prikazuje prirodni krajolik Olovskog kraja, planinske i šumske predjele te planinarske staze, ali se istovremeno bavi i kulturno-historijskim naslijeđem ovog prostora, s posebnim osvrtom na olovske stećke i olovski obelisk kao prepoznatljive i simbolički važne spomenike. Video je zamišljen kao narativna video priča o prostoru, u kojoj se priroda i historija međusobno prožimaju, a ne kao klasični turistički ili promotivni materijal. Autor: Mujo Beridan TAJANSTVENI OBELISK / serijal DREVNE TAJNE - 2. epizoda
Datum objave: 15.8.2021. Autor: Jurica Galić Juka Opis: Pored sela Bakići u bosansko-hercegovačkoj općini Olovo, nalazi se tajanstveni obelisk u šumi. Smatra se da je napravljen za vrijeme moćnog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, koji je vladao u razdoblju od 1377. do 1391. g. No to su samo pretpostavke. Obelisk se nalazi duboko u zemlji, visine je 4 metra, širine 90 centimetara i ukrašen je nizom mističnih znakova. OLOVO NA TRI RIJEKE ČARŠIJO 2011 god fesrival folklora
Autor: sabahudin čaušević Datum objave; 24.7.2011. OLOVO - PRIRODNI DRAGULJ KOJI OBILUJE TERMALNIM VODAMA I BOGATOM HISTORIJOM
Autor: Hayat Media BIH Datum objave: 8.12.2022. Opis. HAYAT MEDIA BIH [email protected] |
Rani planinarski koraci u olovskom kraju
TEKST PRIPREMIO Mujo Beridan, Olovo; na temelju povijesnih izvora i novinskih zapisa iz 1892. godine
|
Iako se organizovano planinarstvo u Bosni i Hercegovini razvija tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća, olovski kraj je mnogo ranije bio prostor svjesnog pješačkog i planinskog kretanja. Putopisni zapisi iz austrougarskog perioda svjedoče o pohodima koji, po težini terena, ritmu kretanja i doživljaju prostora, imaju obilježja ranog, tzv. proto-planinarstva.
Jedan od najranijih zapisa: 1892. godina. Najstariji poznati i pouzdano dokumentovani opis planinarskog pohoda kroz olovski kraj potječe iz 1892. godine, a sačuvan je u putopisu Eine Tour in Bosnien, objavljenom u sarajevskom listu Bosnische Post (broj 29, IX godište) 9. aprila 1892. Autor, M. Ratković, opisuje višednevni pješački pohod grupe izletnika kroz planinske predjele srednje i istočne Bosne, s posebnim naglaskom na rudarsko i šumsko-planinsko područje oko Olova. Iako se tada još nije govorilo o planinarstvu u modernom smislu, karakter pohoda – pješačenje kroz nepristupačne planinske predjele, noćni usponi, prelazak vodotoka, boravak u planinskim naseljima i obilazak rudnika – jasno pokazuje rane oblike organizovanog planinarskog kretanja. Učesnici i vodiči. U putopisu se navode ključne osobe koje su omogućile ovaj pohod: M. Ratković – autor putopisa i učesnik pohoda Gospodin Schweda – činovnik Rudarske zadruge „Bosna“ u Vogošći (Semizovac), koji prati grupu do jedne etape puta Forstwart Jovičić – šumar koji vodi grupu pješice kroz svoj šumski revír do Olova Pored njih, spominju se rudarski službenici i radnici, nosači i kočijaši, koji su učesnicima omogućavali kretanje i orijentaciju u zahtjevnom terenu. Put kroz planinu. Grupa koristi industrijsku prugu, a zatim prelazi na pješačenje kroz zahtjevne uslove – noću, po kiši, preko blatnjavih i neograđenih puteva, preko improviziranih drvenih mostova. Dalji put vodi stalnim usponom, kroz uske doline, šumske predjele i planinske livade. Ovi opisi odgovaraju današnjim zahtjevnim planinarskim turama, a pažnju privlači i stalna potreba opreza i oslanjanje na štap za provjeru tla. Boravak u planini. Noćenje se odvija u izolovanom rudarskom i planinskom naselju, gdje se spava na slami u improviziranim uslovima. Sljedećeg dana slijedi obilazak rudničkih okana i stollenâ, uz upotrebu uljanih lampi, što autor opisuje gotovo kao inicijacijsko iskustvo – silazak u „unutrašnjost zemlje“, nakon čega slijedi olakšanje pri povratku na dnevnu svjetlost. Pejzaž i doživljaj prirode. Posebnu vrijednost zapisima daje detaljan opis prirodnog okruženja: crnogorične i bukove šume, vlažne livade, planinske potoke i doline, te čist i ozonom bogat planinski zrak. Planina se ne doživljava samo kao prepreka, već kao prostor snažnog estetskog i prirodnog iskustva – jedno od temeljnih obilježja planinarskog duha. U tekstu se spominju brojni lokalni toponimi: Ozren, Minja planina, Krnja jela, Grabek, Osoje, Čevljanovići, kao i sela i naselja u širem olovskom području, što potvrđuje stvarno, precizno kretanje kroz olovski kraj. Dolazak u Olovo. Dolazak u Olovo označava završetak zahtjevnog planinskog dijela pohoda. Grad se u putopisu pojavljuje kao prirodna tačka izlaska iz planine i središnje mjesto u mreži pješačkih i planinskih pravaca koji povezuju srednju Bosnu s područjima prema Kladnju i dalje prema sjeveroistoku. Ovakav položaj potvrđuje historijsku ulogu Olova ne samo kao rudarskog i urbanog središta, već i kao važne tačke odmorišta za planinska kretanja. Značaj zapisa. Putopis M. Ratkovića iz 1892. godine jedan je od najranijih pisanih dokaza o organizovanom pješačkom i planinskom kretanju u širem olovskom području. Tekst jasno pokazuje elemente koji će kasnije postati temelj modernog planinarstva: dugotrajno pješačenje, savladavanje prirodnih prepreka, boravak u planinskim naseljima, orijentaciju prema prirodnim dominantama i estetski doživljaj pejzaža. Olovski kraj se ovim zapisom potvrđuje kao prostor duboke i dugotrajne povezanosti čovjeka i planine – mnogo prije nego što su planinarske staze dobile svoje današnje oblike i oznake. |
IZVOR
Bosnische Post, Sarajevo, broj 29, IX. Jahrgang, 9. april 1892. Dostupno online: https://anno.onb.ac.at/cgi-content/anno?aid=bos&datum=18920409&seite=1&zoom=33&query=%22Olovo%22 
Ilustracija je simboličnog karaktera (kreirano uz pomoć UI/AI)
|
Šumska pruga Zavidovići – Olovo – Kusače: kako je željeznica promijenila Olovo
AUTOR Mujo Beridan, Olovo
|
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Olovo je bilo mirno, patrijarhalno mjesto, gotovo izvan glavnih tokova modernog života. Stari dio grada, s drvenim kućama, baščama i zanatlijskim radnjama, živio je ritmom koji se malo mijenjao desetljećima. Putnici i putopisci koji su prolazili ovim krajem bilježili su gostoprimstvo stanovnika, strogo čuvane običaje i snažnu vjersku tradiciju – i muslimansku i katoličku – ali su jednako često naglašavali izoliranost Olova i težak pristup ovom kraju.
Sve se počinje mijenjati dolaskom šumske željeznice Zavidovići – Olovo – Han Pijesak – Kusače, jedne od najznačajnijih uskotračnih pruga u Bosni i Hercegovini. Zašto baš Olovo? Razlog nije bio slučajan. Olovo se nalazilo u srcu ogromnih šumskih kompleksa Krivaje, Stupčanice, Žepe i gornjeg toka Drine. Austro-Ugarska uprava je krajem 19. stoljeća prepoznala ovaj prostor kao izuzetno vrijedan resurs. Godine 1899. potpisani su koncesioni ugovori s firmom Eisler & Ortlieb, kojima je dodijeljeno pravo eksploatacije desetina hiljada hektara šuma. Da bi se drvo uopće moglo izvući iz ovih planinskih krajeva, bila je potrebna željeznica. Tako nastaje projekt uskotračne šumske pruge širine kolosijeka 0,76 m, koja će povezati Zavidoviće, Olovo i visoravni Han Pijeska s krajnjom tačkom u Kusačama. Gradnja pruge i dolazak "novog vremena". Radovi na pruzi započeli su 1900. godine. Trasa je vođena dolinom rijeke Krivaje, a zatim dolinom Stupčanice, sve do Olova. Bio je to izuzetno zahtjevan teren: kanjoni, strme padine, brojni mostovi, rezervoari, vodostanice i tuneli – među njima i tunel kod Čuda dužine preko 60 metara. U Olovu je izgrađena željeznička stanica, pretovarna stanica, ložionica i rezervoar za vodu. Time se život počeo pomjerati iz starog, uzvišenog dijela grada prema dolini. Nastaje ono što će se kasnije zvati Donje Olovo – novo naselje uz prugu i cestu. Putopisci tog vremena primjećuju nagli kontrast: s jedne strane staro Olovo, s uskim sokacima i tradicionalnim načinom života, a s druge strane dim parnih lokomotiva, strani inženjeri, radnici iz raznih krajeva Monarhije i buka industrije. Radnici, zdravlje i surova stvarnost industrije. Iako je pruga donijela posao i zaradu, donijela je i nove probleme. U Olovu nije bilo stalnog ljekara. Doktori su dolazili povremeno, najčešće jednom sedmično, i to prvenstveno radi liječenja radnika angažovanih u šumskoj industriji. Lokalno stanovništvo je ostajalo po strani, oslanjajući se na tradicionalne oblike liječenja. Zabilježeno je i da nije postojalo stvarno zdravstveno osiguranje za radnike. Nakon povreda na radu – koje su bile česte na pruzi i u šumi – mnogi su ostajali bez ikakve institucionalne brige. Putopisni i novinski zapisi tog vremena govore o teškim uslovima rada, ali i o solidarnosti među ljudima i pomoći koju su pružale lokalne muslimanske porodice, poznate po gostoprimstvu prema strancima i radnicima. Olovo kao željezničko čvorište. Prema tehničkim dokumentima iz 1901. godine, Olovo je bilo jedna od ključnih tačaka na trasi. Odavde se pruga dalje uspinjala prema Han Pijesku, prateći tok Stupčanice i njenih pritoka. Stanica Olovo bila je mjesto susreta: radnika, putnika, trgovaca, činovnika i putopisaca. Iako je pruga prvobitno služila isključivo za teretni saobraćaj, već tada se pokazalo da ima i širi društveni značaj. Putnički saobraćaj zvanično je uveden 1919. godine, ali su ljudi i ranije koristili voz kao najbrži i najsigurniji način putovanja kroz ove krajeve. Od industrijske arterije do ukidanja. Pruga Zavidovići – Olovo – Kusače puštena je u teretni saobraćaj 10. juna 1902. godine. Decenijama je bila okosnica života Olova i okolnih sela. Kroz nju su prolazile hiljade tona drveta, ali i generacije ljudi. Njeno ukidanje započelo je etapno:
Detalj karte povijesne željezničke mreže u Bosni i Hercegovini
Fotografija nastala negdje na pruzi Zavidovići - Olovo - Kusače u razdoblju 1904. – 1914. godine
Od pruge do "ceste" – neispunjeno obećanje modernizacije. Ukidanjem uskotračne pruge Zavidovići – Olovo – Han Pijesak, željeznička infrastruktura nije jednostavno nestala. Velik dio trase pruge poslužio je kao osnova za uspostavljanje cestovnog saobraćaja, odnosno za izgradnju puta kroz dolinu Krivaje. Time je željeznica, paradoksalno, postala temelj cestovne komunikacije koja je trebala nadomjestiti izgubljenu prugu.
Međutim, ta zamjena nikada nije u potpunosti ostvarila ono što je obećavala. Put izgrađen na trasi nekadašnje pruge decenijama je ostao tehnički nedovršen, uskog profila i slabog kvaliteta, te ni do danas ne zadovoljava standarde saobraćajnice kakvu ovaj kraj zaslužuje. Kako je to sažeto primijetio jedan savremeni svjedok: Ukinuta je pruga i napravljena nekakva cesta koja ni do dan-danas nije izgrađena da bi smjela nositi ime cesta. Ova opaska dobija dodatnu težinu kada se sagleda količina šumskog bogatstva koja je tokom desetljeća izvezena upravo ovom trasom. I bivša austrougarska uprava, i kasnije jugoslavenska država, a potom i savremene vlasti, ostvarile su značajne koristi od eksploatacije šuma krivajskog i olovskog područja. Uprkos tome, osnovna infrastruktura ostala je nedovršena. U kolektivnom pamćenju stanovnika doline Krivaje i Olova ostalo je uvjerenje da je vrijednost izvezenog drveta bila takva da je ovim prostorom mogla prolaziti moderna cesta s jedne strane rijeke, a željeznica s druge. Umjesto toga, kraj je ostao bez pruge, a s cestom koja ni danas ne ispunjava svoju ulogu u punom kapacitetu. Za Olovo, ta pruga nije bila samo željeznica. Bila je ulazak u 20. stoljeće. |
Ilustracija je simboličnog karaktera (kreirano uz pomoć UI/AI)
Ilustracija je simboličnog karaktera (kreirano uz pomoć UI/AI)
PROČITAJ VIŠE
Tehnički podaci šumske pruge Zavidovići – Olovo – Kusače, 1901. godine. Vremeplov, Blog, 15.7.2025. (HTML) 
Lokomotiva ALBORI i putnički vagoni na pruzi Zavidovici – Olovo – Han Pijesak kroz kanjon Čude (1912. godina)
|
Olovo
|
Povijesni pregled. Blizu šest i po vijekova postojanja utkalo se u ime Olova i u ovaj životni prostor između Zvijezde i Konjuha – u naselje čije se ime, prema tezi Konstantina Jirečeka, prvi put spominje prije tačno 643 godine. Iako za tu tvrdnju ne postoji sačuvan dokumentarni dokaz, ona je već dugo općeprihvaćena u historiografiji, te se godina 1382. nalazi i na zvaničnom grbu današnje općine Olovo.
Za ono što je, međutim, nesporno i višestruko potvrđeno postoje brojni pisani izvori, uglavnom pohranjeni u Dubrovačkom arhivu. Riječ je o bogatoj rudarskoj prošlosti koja je bez sumnje iznjedrila i ime i nastanak Olova. Više autora, među kojima i Milenko Filipović, zastupa stav da je Kamenica bila preteča današnjeg Olova, odnosno da se naselje, formirano na području današnjih Bakića, prateći rudokope, postepeno pomjeralo prema Gradini. Upravo na kamenitom obronku Gradine niče utvrda Olovac, gdje bosanski kralj Dabiša, u već izgrađeni dvor na Ceceni, dovodi Žoru Bokšića, poznatog dubrovačkog trgovca, imenujući ga protovestijarom – današnjim rječnikom rečeno, državnim ministrom finansija. Upravo će njegov angažman u oblasti carina i trgovine olovom učiniti da Olovo, poslije Srebrenice, postane najznačajnije rudarsko naselje srednjovjekovne Bosne. Stoga, prema profesoru Esadu Kurtoviću, uloga i zasluge Žore Bokšića trebale bi se nezaobilazno naglašavati u svakoj priči o nastanku Olova. Pored Jirečekove teze, temeljene na njegovom djelu iz 1879. godine posvećenom trgovačkim putevima i rudnicima u Bosni, u kojem navodi rečenicu Najprije kao Plumbum 1382, postoje i relevantni pisani dokumenti koji 1397. godine spominju Olovo kao naselje, pod talijanskim imenom Piombo, u testamentu dubrovačkog građanina Milaša Radomirića, trgovca porijeklom iz Podvisokog. U jednom dubrovačkom spisu iz 1404. godine Vučko Tvrdisalić označen je kao da potiče de partibus Bossine ad Plumbum, čime se smatra prvim imenom poznatim Olovljaninom. Dana 26.6.1413. godine Radoslav Berojević robu dovozi in Oloua, što predstavlja prvi pisani spomen naselja s njegovim domaćim imenom – Olovo – koje i danas nosi. Eksploatacija, prerada i izvoz rude olova tokom srednjeg vijeka i ranog perioda osmanske uprave davali su snažan poticaj razvoju grada. Tome su doprinosile i stare putne komunikacije, od najranijih vremena pa sve do kraja 19. stoljeća, koje su Olovu davale poseban strateški značaj, povezujući Panoniju i sjevernu Bosnu sa srednjom Bosnom i dalje s Jadranom. Na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće Olovo ima status pazara sa oko 140 kuća, samostanom s crkvom i redovnicima, džamijom sa hatibom i mujezinom, te odgovarajućim vakufom. Atanazije Grgičević (Jurjević) u svom izvještaju iz 1626. godine bilježi da se utvrda Olovac nalazila iznad naselja, dok se varošica ispod nje nazivala Olovo. IZVOR Kadir Pleća; govor o nastanku i historijskom razvoju Olova pripremljen za svečanu akademiju povodom Dana općine Olovo (tekst pripremio Mujo Beridan, uz suglasnost autora) Urbanistički razvoj Olova. Danas se razlikuju Gornje Olovo, gdje je jezgra stare varošice, i Donje Olovo koje se razvilo u 20. stoljeću. Narodna tradicija govori da se u starom Olovu (jer tada nije postojalo Donje ili Gornje već samo Olovo) starinom nalaze tri ulice (sokaka): (1) Put od mosta na Bioštici do Karahmetovica kuća bila je: Ulica Brdo, (2) Sokak kod džamije zvao se kratko, Ulica i (3) Put od raskršća Hanište pa prema Jesenu zvao se Cecelj. Negdje poviše Jasena a ispod magistralne ceste Sarajevo – Tuzla nalazilo se rudarsko okno Cecelj gdje se kopala ruda olova. U Gornjem Olovu su svega tri ulice: Ulica, Cecenj i Brdo. Iznad varošice je mjesto Crkvište. Put mjesnog mehteba ka Crkvištu i sada se zove Skale.
IZVOR RADIO OLOVO |
OLOVO Decenija razvoja ispisana djelima
Autor: IZVORNO LJUDSKI Datum objave: 6.9.2024. Opis. Olovo je danas jedan od najljepših, najčistijih i najuređenijih gradova u BiH. Rezultat je to niza projekata provedenih u proteklom periodu. Velika većina olovljana kazat će da je ovaj svoj pozitivan imidž Olovo steklo posebno u poslednjoj deceniji, odnosno pod dirigentskom palicom i u načelničkom mandatu g-dina Đemala Memagića. U ovom polusatnom dokumentarnom videu pogledajte ovaj olovski decenijski osvrt ispisan konkretnim djelima. 
Olovo na karti s kraja 19. stoljeća
|
Znamenitosti
|
Crkva Uznesenja Marijina je katolička crkva u Olovu, poznatija kao marijansko hodočasničko svetište. Pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26.10. 2010. godine, donijela je odluku o proglašenju crkve nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
Olovsko svetište Majke Božje spada među najveća hodočasnička mjesta na Balkanu. Mahom se hodočasti na svetkovinu Velike Gospe, sredinom mjeseca kolovoza/avgusta, ali i u drugim prilikama. Povijesni pregled i opis. Prvi pisani spomen franjevačkog samostana datira iz godine 1400., što ukazuje na činjenicu da je crkva vjerojatno postojala i ranije, dakle, možda već kroz 14. stoljeće. Nažalost, izgled te najstarije građevine nije poznat, s obzirom da ona nije arheološki potvrđena. Sačuvana su dva štura opisa sljedeće faze crkve. U prvom se kaže da je crkva imala oblik duguljastog četverokuta, 27 stopa dužine i 15 stopa širine, s dvojim vratima, od kojih su jedna bila s prednje, druga s desne strane. Osim jednog oltara sa čudotvornom slikom, nije bilo drugih ukrasa. Po drugom opisu, crkva je bila kvadratne forme, duga 22, a široka 15 koračaja. Imala je dvoja vrata, jedna na pročelju, druga s desne strane, te jedan oltar sa mjestom za sliku. Prema jednom zapisu, samostanu je pripadala i tvrđava na Gradini, kao i rudnici olova. Prvi podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom ljetopisu za 10.4.1454. i ona glasi: "...izmiri se Herceg Stjepan s Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina i Marija, poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo". Stara olovska crkva, koja je prethodila sadašnjoj, nije bila velika (12,60 x 9,50 m). Njeni masivni zidovi bili su građeni od tesanog kamena. Iznutra je bila ožbukana i likovno dekorirana, o čemu svjedoči jedan ulomak zida pronađen u vrijeme austrougarske uprave u BiH, a koji se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Od stare olovske crkve očuvan je i ključ (također u Zemaljskom muzeju), koji je istodobno služio kao samokres, ako se trebalo braniti. Crkva je zapaljena u noći 1. na 2. kolovoza/avgusta 1704. godine. Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika 1866. godine, sljedeće je godine podignuta drvena crkva. Kosta Hörmann, na poticaj tadašnje austrougarske vlasti izvršio je 1886. godine manje arheološke radove, temeljem kojih je utvrdio osnovne podatke o arhitekturi crkve koja je prethodila drvenoj, njene dimenzije, tlocrt kao i opis unutarnje dekoracije. Prvobitna je crkva bila jednostavna, pravokutnog oblika i dimenzija 12,60 x 9,50 metara, nasuprot ulazu nalazila se apsida, a s lijeve strane kapelica. Pod je bio prekriven sa 6 kamenih ploča, ispod kojih su bile grobnice, a u kapelici su bili sačuvani ostatci fresko slikarstva, s karakterističnim motivom riba. Ribe su protumačene kao simbol smrti i pretpostavljeno je da se tu radi o grobnici, što je i potvrđeno. Nasuprot kapelici nalazila su se vrata iznad kojih je bila postavljena ploča od crnog kamena, koja je uz stupiće na vanjskoj strani portala bila jedini arhitektonski dekorativni element. Kroz ta se vrata ulazilo u samostanski trijem i dvorište, a preko njih u prostorije samostana. U svezi s propašću samostana, javljaju se podaci o dvije godine, 1687. i 1703., no u svakom slučaju, riječ je o kraju 17. ili početku 18. stoljeća. Danas je sačuvan samo jedan kamen od dovratnika prvobitne crkve, nalazi se in situ ispred današnje crkve i služi kao mjesto štovanja. 
Crtež rekonstrukcije izgleda crkve i samostana u Olovu
Crtež je objavio Bernardin Matić (Bernardin MATIĆ, Gospa Olovska, Mala monografija i hodočasnički vodič, Sarajevo, 1991.), koji uz crtež navodi ime Đure Baslera, ali ne navodi izvor crteža, pa se pretpostavlja da je preuzet iz neobjavljenih Baslerovih istraživanja. 
Tlocrt crkve i samostana u Olovu
Uz članak Ćire Truhelke (Kosta HÖRMANN (Ćiro TRUHELKA), "Olovo", Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, sv. 2, 1889.) predstavljeni su tlocrt crkve i samostana. Tlocrt pokazuje izduženu jednobrodnu crkvu, dugu 12,6, a široku 9,5 metara, s malom polukružnom apsidom i malom kapelom sa sjeverne strane. Ćiro Truhelka piše da je prema glavnom ulazu bila apsida, kojoj je temelj još zasut, a s lijeve strane bila je kapelica s jednostavnim oltarom od kamena, duga 4 metra, a široka 3,5 metara. Nakon što se 1913. srušila drvena crkva, godine 1923. pokrenuta je akcija za podizanje novog Gospina Svetišta. Izrada plana povjerena je čuvenom arhitektu Karlu Paržiku (Karel Pařík; Karlo Paržik), koji je, između ostalog, projektirao i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, kao i crkvu sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu. Paržik je 1925. godine osmislio originalni projekt današnje crkve, no veliki dio njegova projekta (zvonik, dvije kule s bočnih strana i trijem/narteks) neće biti izveden po prvobitnom planu.
Radovima se pristupilo tek nakon nekoliko godina. U prvoj fazi, 1930-32. godine izvedena je većina građevinskih radova; crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936, kada je pokrivena. God. 1938. postavljen je kameni oltar s tabernakulom, izrađen po nacrtu K. Pařika. Portal je obložen bračkim mramorom 1961. god., što se najbolje ne uklapa u vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963-65. sanirani su temelji crkve. U olovskom svetištu nalaze se dvije Gospine slike. Jedna je iz 18. stoljeća s natpisom S. Maria Plumbensis, koja je do 1920. bila kod franjevaca u Iloku, a kasnije na Petrićevcu i u Sarajevu, da bi 1964. bila prenesena u Olovo. Drugu sliku, Čudotvorna slika Gospe Olovske, god. 1954. izradio je Gabrijel Jurkić jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara simbolizma i secesije, prema opisu negdašnje Olovske Gospe, koja je nestala. Nacrte vitraža i četrnaest ikona u naosu crkve izradio je u razdoblju od 1984. do 1986. godine hrvatski slikar Slavko Šohaj. Krajem 1980-ih godina stoljeća Đuro Basler ponovno je izvršio arheološka istraživanja. Nažalost, rezultati tih istraživanja nisu nikad objavljeni u vidu stručnog ili znanstvenog rada, tako da danas postoji samo dokumentacija terenskog istraživanja, te tlocrt na kojem se vidi prostorni odnos između starog i novog objekta. Tragovi prve srednjovjekovne crkve nisu potvrđeni. IZVOR Crkva Uznesenja Marijina (Olovo). Wikipedija (bs) i dr. |
Svetište Majke Božje u Olovu
By http://www.bosnasrebrena.ba - http://www.bosnasrebrena.ba/photos/thumbnails.php?album=2, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=17561898 Crni kamen. Na ravnom prostoru ispred sadašnje Gospine crkve nalazi se crni kamen približno četvrtastog oblika, oko pola metra visine iznad zatravljene površine zemlje. Hodočasnici pale svijeće oko kamena i kada se nakupi mnogo takvih zapaljenih svijeća, toplota od mnogih plamenova istopi vosak pojedinih svijeća pa to onda bukne u jedan veliki plamen, od čega je kamen sve crnji, što inače nije njegova prirodna boja. Kamen je ustvari lijevi dovratnik glavnog ulaza u crkvu, sa istočne strane, jedini ostatak samostana koji je izgorio. Kako godinama vjernici nisu imali ni slike ni kipa pred kojim bi klekli i upalili svijeću, oni su to počeli činiti uz ovaj kamen. I ta praksa je zadržana do danas. Hodočašće u Olovo II dio. Najstarije Gospino svetište na Balkanu
Autor: Marijo profa Bosnjak Matic Daum objave: 16.8.2024. PROČITAJ VIŠE
RATKOVČIĆ, Rosana: Novi prilozi istraživanju srednjovjekovnog franjevačkog samostana i crkve uznesenja Blažene Djevice Marije u Olovu. Croatica Christiana periodica 48, br. 93 (2024): 1-19. (PDF)
|
Olovac
|
Tvrđava Olovac smještena je uz naselje Olovo, na njegovoj jugozapadnoj strani, a radi njegove zaštite. Upravo je mjesto i uloga rudarskog naselja Olovo doprinijela da se izgradi tvrđava Olovac. Srednjovjekovna trvđava je napravljena na prethistorijskoj gradini, na kamenitom obronku koji se zove Gradina. Očuvani su ostaci glavne kule i južnog bedema sa zaštitnim rovom. U izgradnji utvrđenja učestvovao je Žore Bokšić, dubrovački građanin i bosanski protovestijar. Olovac je imao svoga kastelana. U 15. vijeku Olovac je u posjedu vlastele Pavlovići. Olovac je dospjeo pod osmansku vlast u vrijeme pada Bosne 1463. godine. U arhivskim knjigama Državnog arhiva u Dubrovniku Olovac se spominje u drugoj polovini 15. vijeka, ali ti navodi se odnose na privrednu djelatnost pa se prije može govoriti o tome da su zapravo povezane za naselje Olovo.
|
Gradina Olovac / Stećak Obelisk
Autor: Denis Aljić Datum objave: 4.9.2017. Opis. Ostavite lajk i subscribe ako vam se sviđa moj rad. Denis / denis_aljic Dino / elpanduroo / srednjovjekovnabosanskadrzava Tvrđava Olovac smještena je uz naselje Olovo, na njegovoj jugozapadnoj strani, a radi njegove zaštite. Stećak Obelisk se nalazi u blizini Olova. tačnije kada prođete mjesto Bakići sa desne strane ima skretanje u šumu u tkzv. mjesto "Konjsko". |
Boganovići
Križevići
ORLJA
Sava < Bosna < Krivaja < Orlja (L)
Sava < Bosna < Krivaja < Orlja (L)
|
Sav svijet rijeke Orlje
Datum objave: 17.12.2021. Autor: doku․ba Opis. Svi volimo područja u kojima živimo, nešto što nas veže za djetinjstvo. Priča: Osman Zukić • Video: Almir Kljuno • Pročitajte tekst na: https://bit.ly/3262ab7 Saudin Merdan je biolog koji se vratio u rodno selo Klinčiće kod Olova. Djetinjstvo je proveo u kanjonu rijeke Orlje, a danas se bori da njeno područje bude zaštićeno. "Zelene milje", serijal autorskih reportaža i video priča o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH, nastao je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH Pratite doku.ba na: https://www.facebook.com/dokumentiraj... https://www.instagram.com/doku.ba |
Kanjon rijeke Orlje (Olovo)
Autor: Smart televizija Datum objave: 8.12.2023. Opis. Kanjon rijeke Orlje u Olovu predstavlja jedan endemni razvojni centar u kojem je moguć nastanak novih vrsta, odnosno opstanak ugroženih vrsta. Zbog prisustva rijetkih i ugroženih vrsta, značajnih geomorfoloških objekata, reljefne raznovrsnosti i očuvanosti staništa, sa okolnim slivnim područjem, zavrjeđuje zakonsku zaštitu. |
|
Poznate osobe
Daniel Ozmo
Olovo, 14.3.1912. – logor Jasenovac, 5.9.1942.) bosanskohercegovački je slikar židovskog podrijetla.
Olovo, 14.3.1912. – logor Jasenovac, 5.9.1942.) bosanskohercegovački je slikar židovskog podrijetla.
|
Životopis. Daniel Ozmo je rođen u siromašnoj židovskoj obitelji u Olovu, djetinjstvo i mladost proveo je u Sarajevu. Godine 1934. završio je Umjetničku školu u Beogradu u klasi profesora Ljube Ivanovića. U Sarajevu je kratko radio kao profesor u Prvoj gimnaziji. Jedan je od osnivača slikarske skupine "Mladost". Od kada je diplomirao 1934. do hapšenja 1941. i stradanja u logoru Jasenovac 1942. godine, Daniel Ozmo se bavio skulpturom, crtežom, slikarstvom i grafikom, koja je postala glavna preokupacija u drugoj polovini njegovog kratkog stvaralačkog vijeka, potiskujući i vajarstvo njegovu prvobitnu vokaciju. Radio je uljem i akvarelom, a napravio je mapu linoreza iz bosanskih šuma i crtao logoraše u Jasenovcu. Njegov opus je većim dijelom nestao ili je uništen. Sačuvano je svega par ulja i nekoliko akvarela, po kojima se da zaključiti da je slikao u tragu poetskog realizma. Radio je i skulpturu. Bio je jedan od protagonista angažovane umjetnosti prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu. Godine 1941. bio je uhićen i zatvoren u logor Jasenovac, gdje je pogubljen pod izgovorom da je "širio uznemiravajuće vijesti". Ozmo spada u najznačajnije bosanskohercegovačke likovne umjetnike. Pored njega se tu nalaze i Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Roman Petrović i Mica Todorović.
Umjetničko stvaralaštvo. Radio je teme iz radničkog života, crtao je i u linorezu gdje je prenosio razne faze nekog radnog procesa, same radnike i radilišta, fabrike i pilane. Motivi i teme su uzeti neposredno iz života. Daniel Ozmo je boravio u Jajcu, Olovu i okolnim šumama, gdje je pratio radnike i živio s njima. Crtao je njihove kolibe gdje spavaju na drvenim klupama ("U kolibi"), prisustvovao je sječi, obaranju i transportu trupaca, pratio i bilježio rad u pilani. Zanimanje za život šumskih radnika bilo je u početku jednako kao i za radnike kraj užarenih peći ("U livnici") ali se ta tema postepeno izdvajala i nametala svojom širinom i cjelovitošću, pa je Ozmo konačno uobličava kao poseban ciklus i izdaje kao mapu grafika pod nazivom "Iz bosanskih šuma", 1939. godine. Tematika mape je autentična i prvi put se pojavljuje ovako razvijena. Za Ozmu ona predstavlja krunsko djelo u njegovom opusu i kratkom životu. Njenim objavljivanjem Ozmo je kao umjetnik i kao napredni intelektualac uobličio svoju misao i svoj izraz. Njegov "Autoportret" nastao do 1937. godine, predstavlja možda i najbolje grafičko ostvarenje ovog perioda u Bosni i Hercegovini. Na njemu je on pokazao kako je znao da izrazi i oblikuje ljudski lik, njegove individualne vrijednosti, kako je na jedinstven način, u tako jednostavnoj formi, ostvario spoj plastičkih, vajarskih i grafičkih elemenata. Svoj autoportret pretvorio je u uzor grafičko-umjetničkih nastojanja toga vremena, a svoj lik u simbol i slutnju bliskih dana i godina stradanja. IZVOR Daniel Ozmo. Wikipedija (hr)(bs) |
PRILOG
|
Olovo u doba dima i tišine – grad kakav je vidio Daniel Ozmo
AUTOR Mujo Beridan, Olovo Početkom 20. stoljeća Olovo je bilo mali grad smješten između planina, šuma i rijeka, ali istovremeno prostor u koji je tiho ulazila industrija. Putopisci i novinari tog vremena opisuju Olovo kao mjesto u kojem se stari način života još čuvao, dok su novi industrijski pogoni polako mijenjali ritam dana. U takvom Olovu — između šuma, pilana i očuvanog tradicionalnog života — formirao se svijet koji će kasnije snažno obilježiti umjetnost Daniela Ozme. Iako je Olovo napustio još kao dijete, slike tog kraja ostale su duboko urezane u njegovu percepciju stvarnosti: ljudi savijenih leđa, težak fizički rad, šuma kao prostor i života i patnje. Ozmina kasnija umjetnička tematika ne može se razumjeti bez tog ranog olovskog iskustva. Njegovi šumski i pilanski radnici nisu apstraktni simboli niti idealizirane figure. To su ljudi kakve je Olovo poznavalo početkom 20. stoljeća — radnici iz šuma i pilana olovskog kraja, izloženi naporu, opasnostima i socijalnoj nesigurnosti. U njegovim grafikama nema romantiziranog pejzaža: šuma nije idila, nego radni prostor, mjesto iscrpljenosti i neizvjesnosti. Radnik je gotovo uvijek u središtu slike. Priroda, put, pilana ili šuma stoje kao nijemi svjedoci njegove borbe. Ozmo ne prikazuje pojedinačne sudbine, nego stanje — kolektivni napor, ponavljajući rad, tišinu koja dolazi nakon njega. Upravo u toj svedenosti i ogoljenosti prepoznaje se iskustvo industrijskog Olova i šireg krivajskog kraja. Posebno je to vidljivo u njegovim ciklusima posvećenim bosanskim šumama, gdje se jasno osjeća kontrast između rada i nepravde, između tradicionalnog načina života i industrijske eksploatacije. To je svijet u kojem je industrija donosila dobit vlasnicima, ali rijetko sigurnost radnicima — stvarnost koju su bilježili i savremeni putopisi, ali koju je Ozmo uspio pretočiti u snažan vizuelni izraz. Zato se Daniel Ozmo može posmatrati kao umjetnik koji je iz Olova ponio mnogo više od mjesta rođenja. Ponio je sjećanje na ljude i sudbine koje su rijetko ulazile u zvanične zapise, ali su trajno sačuvane u njegovim djelima. U tom smislu, Olovo nije samo tačka u njegovoj biografiji, nego temeljni prostor njegove umjetničke osjetljivosti. 
DANIEL OZMO, razni radovi
|
DANIEL OZMO, Planinski motiv
Tehnika: ulje na platnu; Dimenzije: 64 x 48 cm; Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo |
BRDA I PLANINE U OLOVSKOM KRAJU
Magulica
|
Magulica | Sokol | Podsokolina
Autor: Asmir Ahmetovic Datum objave: 23.2.2025. |
Kamensko
|
Selo : KAMENSKO (Olovo)BiH-a(Juli 2024god.)
Autor: MAČAK (Čiča)>Dolina< Datum objave: 5.7.2024. |
Planinsko selo Kamensko koje lagano izumire.Od nekadšnjih stotinjak kuća danas živi samo devetero!!
Autor: Produkcija CENTAR Datum objave: 15.12.2025. |
Rijeka
|
|
Careva Ćuprija
|
Careva Ćuprija je selo koje se nalazi u općini Olovo. Smješteno je u dolini rijeke Krivaje na nadmorskoj visini 384 metra. Udaljeno je 29 kilometara od Olova i 50 kilometara od Sarajeva .
Teren oko Careve Ćuprije uglavnom je brdsko-planinski, a najviša točka je obližnji vrh Oštri Brijeg. Visok je 818 metara, a nalazi se 1,4 km istočno od Careve Ćuprije. U okolini ovog sela raste uglavnom mješovita šuma. Područje oko Careve Ćuprije prilično je gusto naseljeno, sa 93 stanovnika po km2. Područje je dio hemiborealne klimatske zone, a prosječna godišnja temperatura na tom području je 9 °C. Najtopliji je mjesec srpanj/jul, kada je prosječna temperatura 20 °C, a najhladniji siječanj/januar, sa -4 °C. Prosječna godišnja količina kišnih padalina iznosi 1.489 milimetara. Najkišovitiji je svibanj/maj, s prosječno 215 mm kiše, a najsušniji je srpanj/jul s 80 mm kiše. WIKIPEDIJA |
PROČITAJ VIŠE Careva Cuprija-Geografski polozaj. Blog Careva Ćuprija, 15.6.2013. (HTML)
|
Jelaške
|
Matija Divković (Jelaške kod Vareša, 1563 – Olovo, 1631) bio je bosanskohercegovački i hrvatski vjerski pisac, franjevački svećenik, koji ima historijsku zaslugu kao utemeljitelj bosanskohercegovačke književnosti. Životopis. Divković se rodio 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. O njegovu životu nema mnogo podataka. Postao je franjevcem Bosanske provincije i svoje nauke završio u Italiji. U Sarajevu je služio kao kapelan (od 1609), a kasnije je radio u Kreševu i u Gradovrhu kao lektor. Također je radio u Olovu, gdje je i umro 1631. Glavna djela su mu vjersko poučni spisi na narodnom jeziku (kojeg on naziva slovinski, ilirski ili bosanski), pisani na bosančici (Besjede, Mletci /1616/, Nauk krstjanski /1616/). Pored njegovog najpoznatijeg djela Nauka krstjanskog Divković je napisao Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije (Venecija 1611) i Besjede svrhu evanđelja nediljni jeh.Pisao je osebujnim istočnobosanskim, šćakavsko-ijekavskim narječjem protakanim ikavizmima. WIKIPEDIJA (ba) PRILOG Matija Divković i olovski kraj Jelaške – mjesto iz kojeg je progovorio narodni jezik Na prostoru između planina Zvijezde i Konjuha, u kraju obilježenom šumama, vodama i rudarskom prošlošću, razvijalo se Olovo – mjesto čije ime i trajanje svjedoče o dugom kontinuitetu života. U tom istom prostoru, u selu Jelaške, rođen je Matija Divković (1563.–Olovo, 21.8.1631.), franjevac i pisac čije će ime ostati trajno upisano u kulturnu historiju Bosne i Hercegovine. Njegov život i djelo ne mogu se razumjeti bez olovskog kraja, kao što se ni kulturna baština Olova ne može sagledati bez Divkovićeva doprinosa. Olovo i Jelaške u Divkovićevo doba. Jelaške su u 16. stoljeću bile dio šireg olovskog područja koje je, i nakon gubitka srednjovjekovne bosanske države, zadržalo određeni kontinuitet duhovnog i društvenog života. Franjevački samostan u Olovu bio je jedno od ključnih uporišta tog kontinuiteta. U vremenu osmanske uprave, kada su franjevci često predstavljali jedini obrazovani sloj domaćeg stanovništva, samostani nisu bili samo vjerska nego i obrazovna i kulturna središta. U takvom ambijentu Matija Divković stiče osnovno obrazovanje. Upravo tu, u Olovu, formiraju se temelji njegovog kasnijeg djelovanja: osjećaj pripadnosti kraju, bliskost s narodom i razumijevanje jezika kojim narod govori i misli. Franjevačko obrazovanje i povratak u Bosnu. Kao i mnogi franjevci Bosne Srebrene, Divković dio svoga školovanja provodi u Italiji, gdje se upoznaje s teološkim, književnim i štamparskim tokovima tadašnje Evrope. Međutim, za razliku od brojnih učenih ljudi toga vremena, on se ne udaljava od vlastitog jezika i kraja. Po povratku u Bosnu, službuje u više samostana, uključujući Olovo i Kreševo, a određeno vrijeme djeluje i u Sarajevu. Ipak, Olovo ostaje njegovo trajno uporište. U tom prostoru Divković piše, prevodi i dovršava svoja djela, a u Olovu će i završiti svoj život 1631. godine. Pisac koji je progovorio narodnim jezikom. Najveći značaj Matije Divkovića ogleda se u činjenici da je svoja djela pisao i štampao na narodnom jeziku, koji sam naziva bosanskim, naškim ili slovinskim, i to pismom bosančicom. U vremenu kada su teološka i književna djela uglavnom nastajala na latinskom jeziku, Divković svjesno bira jezik svog kraja i svojih čitalaca. Njegova najpoznatija djela – Nauk krstjanski, Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, Beside i druga – nastaju s jasnom namjerom da budu razumljiva običnom čovjeku. U njima se, pored religijskog sadržaja, osjeća duh narodne pripovijesti, bliskost usmenoj tradiciji i snažna veza s lokalnim kulturnim okruženjem. Jelaške i Olovo kao dio kulturne baštine BiH. Iako je Divkovićevo djelovanje imalo širi, bosanskohercegovački značaj, njegovi korijeni su jasno vezani za Jelaške i Olovo. Taj lokalni kontekst daje njegovom radu posebnu vrijednost. Divković nije bio pisac dvora ni velikih urbanih centara – bio je pisac iz kraja, koji je govorio jezikom svog naroda i razumio njegove potrebe. Zbog toga se Matija Divković danas s pravom smatra jednim od utemeljitelja književnosti Bosne i Hercegovine na narodnom jeziku. Njegovo djelo pripada ukupnoj kulturnoj baštini države, a olovski kraj zauzima u toj priči važno mjesto kao prostor njegovog porijekla, obrazovanja i duhovnog sazrijevanja. Značaj Divkovića danas. U savremenom kontekstu, Divkovićevo naslijeđe prevazilazi vjerske i konfesionalne okvire. Ono govori o pravu na vlastiti jezik, o vrijednosti lokalne kulture i o potrebi da se znanje približi ljudima. Za Olovo i Jelaške, Divković nije samo historijska ličnost nego i simbol kulturnog kontinuiteta i identiteta kraja. Upravo zato njegovo ime zaslužuje vidno mjesto u predstavljanju olovskog kraja – ne kao puka biografska činjenica, nego kao živa veza između prostora, jezika i kulture. Kroz Matiju Divkovića, Olovo se upisuje na mapu ključnih mjesta kulturne historije Bosne i Hercegovine. AUTOR TEKSTA Mujo Beridan (na osnovu historiografske i književne literature) PROČITAJ VIŠE DIVKOVIĆ, Matija: Nauk krstjanski za narod slovinski. Venecija (Mleci), 1611. DIVKOVIĆ, Matija: Beside svarhu evanđelia nedjeljnieh priko svega godišta. Venecija (Mleci), 1616. KAMENČIĆ, Nikola (ur.): Fra Matija Divković i Jelaške. Svjetlo riječi. Sarajevo, 2017. WIKIPEDIJA Matija Divković (hr) |
Matija Divković na poštanskoj marki
Matija Divković: Nauk krstjanski, Venecija 1611. Pisano bosančicom.
Jezik koji koristi fra Matija Divković je štokavski jezik ikavsko-ijekavskog narječja kojim su govorili katolici središnje Bosne od Olova preko Sarajeva do Kreševa. Posebna vrijednost ovih djela je što su tiskana na bosančici, osobitoj inačici ćirilice koja se rabila i na širokom hrvatskom narodnom prostoru Bosne, Dubrovnika i njegove okolice, srednje Dalmacije sve do rijeke Vrbasa. Njome su npr. privatna pisma pisali hrvatski glagoljaši i velikaši: Keglevići, Frankapani, Petar Kružić i drugi, te je uz glagoljicu i latinicu, i bosančica jedno od hrvatskih pisama i bogatstvo kulturne narodne baštine. Za tiskanje svojih djela na bosančici u Veneciji su salili posebna slova za tu namjenu. U historijskoj literaturi nalaze se različiti nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, [h]arvacko pismo, poljičica, srpska ćirilica, srpsko-bosanska ćirilica, bosansko-srpska ćirilica, srbskoga slovi ćirilskimi (Vatroslav Jagić), srpska pismo (Matija Divković), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povaljska listina), poljička azbukvica (na poodručju Republike Poljice – Frane Ivanišević), sarpski (fra Antun Depope), bosanska bukvica (Vuk Karadžić). |
Bakići
Nedaleko od Sarajeva, u Gornjim Bakićima kod Olova, na lokalitetu šume Vlaškovac nalazi se veliki obelisk podignut na mjestu na kojem je prema predaji u lovu ranjen Kralj Tvrtko. Bilo je pokušaja da se otkopa, izvadi i prinese u Zemaljski muzej u Sarajevu, ali se odustalo od toga. Olovski obelisk je jedan od "najzanimljivijih" i "najistaknutijih" srednjovjekovnih spomenika u Bosni i Hercegovini.
|
VELIKI NIŠAN U SELU BAKIĆI OLOVO NIŠAN KOJI JE VISOK PREKO 4 METRA
Autor: Amel Besirevic BIH Datum objave: 2.9.2025. |
Berisalići (Gornji i Donji Berisalići)
NADMORSKA VISINA 825 m BROJ STANOVNIKA 473 (2913.) WIKIPEDIJA Berisalići
NADMORSKA VISINA 825 m BROJ STANOVNIKA 473 (2913.) WIKIPEDIJA Berisalići
|
Berisalići se nalaze na uzvišenom, blago valovitom prostoru istočno od Olova, tipičnom za unutrašnjost srednje Bosne, između riječnih sistema Stupčanice i njene lijeve pritoke Jablanice. Iako su ove rijeke prostorno važne kao prirodne granice šireg područja, samo selo nije smješteno neposredno uz vodotok, već na povišenoj zaravni koja stoljećima pruža sigurnost, preglednost i stabilne uslove za naseljavanje. Na ovom prostoru, omeđenom rijekama ali od njih udaljenom, razvilo se više sela koja dijele slične geomorfološke i historijske osobine.
Berisalići se nalaze iznad nekadašnje doline Gošić, čiji se naziv danas više ne koristi kao jedinstvena prostorna oznaka. Umjesto toga, sačuvan je kroz niz manjih toponima i mikrolokaliteta koji svjedoče o nekadašnjoj prostornoj cjelini. Ovakva fragmentacija imena česta je pojava u bosanskom prostoru i govori o dugotrajnim promjenama u načinu korištenja i organizacije zemljišta. Povijesni pregled. Najraniji pisani pomen Berisalića zabilježen je u osmanskom sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine, gdje se naselje navodi u okviru šire seoske cjeline Lišće. Već u tom periodu evidentirano je stabilno agrarno stanovništvo, što potvrđuje da se radi o prostoru kontinuiranog života još od kasnog srednjeg vijeka. U popisu iz 1488/89. godine Berisalići se javljaju kao zasebno selo u okviru nahije Olovo, s mješovitom vjerskom strukturom stanovništva, što odražava postepene društvene i demografske promjene karakteristične za to doba. Tokom osmanskog perioda ime Berisalići pojavljuje se i u vezi sa zemljišnim posjedima i baštinama, što ukazuje na širi značaj ovog prostora u okviru olovskog kraja. Iako se ne može pratiti potpuni kontinuitet pojedinačnih porodica od ranih deftera do kasnijih perioda, jasno je da naziv i naseljeni prostor opstaju kroz više stoljeća, uz povremene promjene u strukturi stanovništva. U austrougarskom periodu Berisalići dobijaju jasnije administrativne konture kroz formiranje katastarske opštine, čime se potvrđuje prostorna i teritorijalna stabilizacija naselja. Od tog vremena selo egzistira u okvirima koji su, uz manje izmjene, prepoznatljivi i danas. Kulturno-povijesna baština. Posebnu vrijednost prostora Berisalića čine tragovi srednjovjekovnog nasljeđa. U neposrednoj blizini sela nalaze se manje skupine stećaka na lokalitetima Bukva, Avdina voda i Atlić krš, kao i stećci u susjednim Lavšićima, koji prostorno i kulturno pripadaju istom historijskom ambijentu. Ovi lokaliteti svjedoče o postojanju razvijenog srednjovjekovnog naselja i duhovnog pejzaža koji je obuhvatao širi prostor današnjih sela. Atlić krš. Iznad današnje seoske cjeline uzdiže se Atlić krš, uzvišenje na kojem su prepoznati tragovi višeslojnog arheološkog kompleksa, uključujući indicije prahistorijskog i srednjovjekovnog naseljavanja. Položaj ovog uzvišenja, sa dominacijom nad okolnim prostorom, odgovara obrascima ranijih naselja koja su birala povišene, pregledne tačke, dok se savremeno selo formiralo kasnije, spuštanjem prema blažim terenima. Berisalići su danas primjer bosanskog sela čija se vrijednost ne ogleda u monumentalnim strukturama, već u slojevitosti prostora. Između uzvišenja i dolina, između nestalih imena i sačuvanih toponima, ovo selo čuva kontinuitet života na prostoru koji se mijenjao, ali nikada nije ostao prazan. AUTOR PRILOGA Mujo Beridan, Olovo; Ovaj tekst je prilagođeni izvod iz rukopisa knjige Muje Beridana o prostoru Žućke i olovskog kraja, koja je u pripremi. |
Znamenite osobe. U Bersalićima je 1953. godine rođen prof. dr. Izet Beridan, stručnjak u području sigurnosnih i mirovnih studija.. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka, Odsjek opštenarodna odbrana. Postdiplomske studije završio je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1988. godine. Doktorirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu iz oblasti socioloških nauka 1997. godine. U zvanje redovnog profesora izabran je 2008. godine. U više mandata obavlja dužnost šefa Odsjeka sigurnosne i mirovne studije na Fakultetu političkih nauka. Na dodiplomskom i diplomskom studiju predaje predmete Polemologija, Uvod u sigurnosne i odbrambene studije i Demokratska kontrola sistema sigurnosti.
|
Lišci
|
|
Gurdići
|
In Gurdići via Lišci
Autor: ADO PRODUCTION Datum objave: 16.2.2022. Opis. Gurdići su naseljeno mjesto u općini Olovo, Bosna i Hercegovina. U ovom bosanskom selu mobiteli su izašli iz mode, a vrata se ne zaključavaju. Na putu do ovog bosanskohercegovačkog sela naći ćete Nekropolu stećaka LAVŠIĆI u istoimenom zaseoku u selu Lišci. Lavšići se nalaze uz veće naselje Liška, oko 6 km južno od Olova. U središtu sela nalazi se nekropola na brdu Mramorje sa 46 spomenika. Članak o ovom natpisu objavio je Marko Vego 1981. godine u časopisu Naše starine, pod naslovom Natpis iz Berisalića (Vego M. 1981.48). Da ne bi bilo zabune, Berisalići su susjedno naselje Lavšića, pa ne znamo zašto je autor napravio ovu grešku. Transkripcija natpisa kako je pročitao Vego glasi: "ALI ON LEŽI NA SVOJOJ [NJENOJ] ZEMLJI NA PLEMENITOJ, ALI NE UMRITE (UMR ') SVI STE!" Prije nego što je ovaj članak objavljen u spomenutom časopisu, autor Kerić Dimitrije je u svom diplomskom radu u obliku rukopisa skrenuo pozornost na ovaj stećak, čitajući dio natpisa "... da leži neki Živojin na svojoj plemenitoj zemlji" (Kerić D. 1975.25). Godine 2008. ovo mjesto je proglašeno nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine kao Historijsko područje - Nekropola sa stećcima "Mramorje" i starim nišanima u Lavšićima (Odluka br.: 02-02-228 / 07-9. 5.11.2008.). U zaštićeno povijesno područje uvršteno je malo groblje s tri manja nišana i tri grobna mjesta (groblja), smještena zapadno od nekropole na udaljenosti do 50 m. U blizini nekropole nalaze se još dva lokaliteta sa starim muslimanskim spomenicima grobovima, koja nisu uključena u zaštićeno povijesno područje. Na livadi sjeverno od stećaka vidljivo je nekoliko drugih muslimanskih grobova bez nišana, okruženih santračem koji je dosta utonuo. Također, zapadno od stećaka na nešto većoj udaljenosti od oko 300 m zračne linije nalaze se 4 masivna nišana (dva nišana u obliku turbana, dva kvadratna stupa s piramidalnim završetkom s jabukom/kuglom na vrhu). Nastavite asfaltiranom cestom do džamije u Miljevićima, udaljene 1 km. Selo Miljevići udaljeno je oko 8 km istočno od naselja Olovska Luka, a 12 km od općinskog središta Olovo. Džamija se nalazi na samom kraju sela. Džamija je izgrađena 1598. godine, ali o tome ne postoje konkretni dokazi. Obnovljena je 1936. godine. Godine 1992. izgorjela je do temelja, a obnovljena je 2013. godine. Pripada tipu drvenih džamija s otvorenim trijemom, strmim dvovodnim krovom i drvenim minaretom. Vanjske dimenzije su 10,60 x 7,00 metara. Oko džamije nalazi se mali harem s dvadesetak nišana, od kojih dva nišana imaju natpis napisan arapskim pismom. Proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. |
KOSAČKA MOBA - GURDIĆI 2008.
Autor: IZVORNO LJUDSKI Datum objave: 10.8.2023. Opis. Iako mehanizacija neumoljivo preuzima primat u poljoprivredi postoje ljudi koji još ljubomorno čuvaju običaj ručne kosidbe i kojima buka kosilica i trimera vrijeđa uši. Jednu kosačku mobu snimili smo 2008. godine u olovskom selu Gurdići i tako trajno sačuvali uspomenu na ovo nekada prestižno umijece, ali i ljude koji su u međuvremenu odselili sa ovog svijeta. |
Gurdici, Olovo
Autor: amirpacariz Datum objave: 21.9.2008. Opis. Kosci u Gurdićima kod Olova, TV Liberty, avgust '08 |
Lišci
|
|
|
KLISURE ČUDE – KAMENI PRAG OLOVSKOG KRAJA
Na istočnom ulazu u Olovo, u mjestu Čude, rijeka Stupčanica usjekla je u stijenu jedan od najupečatljivijih klisurastih sklopova središnje Bosne. Klisure Čude nisu jedinstvena stijena, već niz od tri odvojene, ali prostorno i geološki povezane klisure, ukupne dužine oko 1.100 metara, koje se nižu uz tok Stupčanice i trasu nekadašnje uske šumske pruge. Prva klisura, poznata pod imenom Stijena, nalazi se neposredno ispod nekadašnje željezničke stanice Čude. Njene strane se gotovo okomito obrušavaju u korito rijeke, stvarajući snažan vizuelni kontrast između uskog riječnog dna i visokih, ogoljenih stijena. Ovo je mjesto gdje je prirodni prolaz kroz dolinu najočitiji i gdje se najbolje vidi kako je teren usmjeravao i rijeku i čovjeka. Otprilike 1,5 kilometara uzvodno, u pravcu Han-Pijeska, započinje glavna klisura – Čude-Klam, središnji i najdramatičniji dio cijelog kompleksa. Njena prva cjelina nosi naziv Srihinj. Ovdje su pojedine stijene potpuno gole i okomite, dok su gornje etaže terena djelimično obrasle crnim borom (Pinus nigra), mahovinama i listopadnim drvećem. Klisura Srihin duga je oko 350 metara, a visina njenih stijena prelazi 200 metara, što joj daje izrazito alpski karakter. Nakon kraće pauze u terenu, približno 300 metara dalje, slijedi Veliki Srihinj, najimpresivnija i najsurovija klisura ovog područja. Duga je oko 400 metara, a stijene se uzdižu preko 200 metara u visinu. Njene strane gotovo su u potpunosti bez drveća; samo na samim vrhovima opstaju rijetka stabla crnog bora, što dodatno naglašava ogoljenost i monumentalnost stijena. Na sjeverozapadnoj strani, pri samom dnu klisure, u stijeni se nalazi ulaz u pećinu, do kojeg je moguće doći isključivo uz upotrebu alpinističke i speleološke opreme. Ova pećina do danas nije sistematski istražena. Zbog svoje geomorfološke vrijednosti, Klisura Čude je bila proglašena rezervatom prirodnih predjela. Ipak, njihova posebnost ne leži samo u prirodnoj formi, nego i u načinu na koji je čovjek, početkom 20. stoljeća, bio prisiljen da im se prilagodi. Pruga kroz stijenu. Izgradnja uske šumske pruge Zavidovići – Olovo – Kusače, započeta 1901. godine, zauvijek je promijenila percepciju klisura Čude. Trasa pruge probila se kroz stijene, otvorila vidike i učinila dotad skriveni kanjon vidljivim i dostupnim. Nekadašnji tunel u Čudama, bio je dug 62,6 metara, svjedočio je o tehničkoj zahtjevnosti tog poduhvata. Pruga je pratila prirodne linije dolina: od Zavidovića dolinom Krivaje do Olova, a zatim uz Stupčanicu, upravo kroz klisure Čude, dalje prema Han-Pijesku i Kusačama. Sa širinom kolosijeka od 0,76 m, minimalnim radijusom krivine od 60 metara i maksimalnim usponom od 25‰, ova pruga bila je prilagođena teškom, planinskom terenu. Otvaranjem klisura pogledima putnika i radnika, Čude su postale jedan od najupečatljivijih pejzaža cijele trase. Stijena, voda i dim lokomotive ovdje su se susretali u prostoru koji ni danas ne ostavlja ravnodušnim. Mjesto susreta prirode i historije. Klisura Čude danas stoje kao kameni prag Olovskog kraja – mjesto gdje se susreću geomorfologija, hidrologija, šumski pejzaž i industrijsko naslijeđe. One nisu samo prirodni fenomen, nego i svjedok jednog vremena u kojem je planina bila prepreka, ali i resurs, a prolaz kroz stijenu znak ljudske upornosti. U tom spoju gole stijene, tihe rijeke i zaboravljene pruge, Čude ostaju jedno od najsnažnijih mjesta Olovskog kraja – prostor koji ne traži objašnjenje, nego pažljivo čitanje terena. IZVOR Tekst pripremio g. Mujo Beridan, Olovo |
Čude Olovo - Reportaža
Autor: Radio Olovo Datum objave: 23.9.2019. Opis. Na 12 km puta Olovo - Han Pijesak, ispod stjenskog masiva okruženog šumom smješteno je povratničko selo Čude. Njegovi današnji žitelji, koje zatićemo uglavnom u pripremi drva za još jednu planinsku zimu vele nam kako ovdje, izuzme li se činjenica da je broj stanovnika peterostruko manji, teče uobičajen seoski život 
Klisure Čude i trasa nekadašnje uskotračne željeznice Zavidovići - Olovo - Kusače
|
SRIHINJ
KOORDINATE 44.13638/18.67553 NADMORSKA VISINA 1006 m
KOORDINATE 44.13638/18.67553 NADMORSKA VISINA 1006 m
Vrh je na starim kartama obilježem imenom Srnj, ime koje je moguće dobio zbog toga što su tu obitavale srne.
Koliba na Srihinju (1006 mnv)
Autor: Mujo Beridan, Olovo |
|
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
|
Pješačenje i planinarenje u Olovskom kraju. Olovski kraj pruža bogatu mrežu planinarskih i pješačkih staza koje vode kroz planinske vrhove, šumske predjele i kraške pejzaže, nudeći spoj prirodnih ljepota i kulturno-historijske baštine. Od laganih i srednje zahtjevnih dionica do kružnih transverzala, svaka staza ima svoj jedinstveni karakter i panoramske vidikovce, omogućavajući planinarima da osjete mir planinskog okoliša, istraže zanimljive lokalitete i uživaju u raznolikosti pejzaža Olovskog kraja. U nastavku slijede detaljni opisi tri posebne staze – Via Dinarica – Zelena linija, Planinarske staze "Kameni spavači" i Olovska planinarska transverzala na Smolinu – koje će vas provesti kroz najatraktivnije dijelove ovog područja.
POGLAVLJE PRIPREMIO Mujo Beridan, Olovo (PD "Smolin", Olovo, 2026.) 
Karta s ucrtanim planinarskim stazama u Olovskom kraju (manja rezolucija)
Smolin; pohod PD "Smolin"
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook |
PD Smolin Planinarske staze
Autor: bmb287 Datum objave: 10.9.2020. Opis. Prezentacija planinarskih staza, sportskih penjališta, prolaz kroz Ponjeračku pećinu |
|
Via Dinarica – Zelena linija kroz Olovski kraj
Via Dinarica – Zelena linija kroz Olovski kraj vodi planinare i bicikliste kroz kontinuirau, dobro markiranu rutu koja povezuje planinske i šumske predjele Konjuškog masiva, njegovog južnog dijela poznatog kao Smolin, te krške pejzaže Bijambara. Dužina rute iznosi približno 35 kilometara, s ukupnim usponom od oko 1750 metara i silaskom od gotovo 1000 metara, dok se najviša tačka nalazi na 1271 metara, a najniža na 617 metara nadmorske visine. Staza je lagana do srednje zahtjevna, pogodna za jednodnevne i višednevne ture, a prolaskom kroz Olovo stvara prirodnu tranzitnu tačku između planinskih i krških zona. Otprilike na polovini rute posjetitelji nailaze na Planinarski dom Nusret Džakmić "Nuki" u Ponijerci, idealno mjesto za odmor, okrijepu i kratki predah prije nastavka ture. Tijekom puta mogu se uživati u šumovitim predjelima, planinskim livadama i proplancima, raznolikom biljnim i životinjskom svijetu, dok kulturno-historijski lokaliteti poput Crkve Majke Božje u Olovu, nekropole stećaka Mramor u Musićima i kompleksa Donji Bakići s nišanima, obeliskom i ostacima crkve sv. Roka čine ovu stazu rijetkom kombinacijom prirodne ljepote i bogate historijske baštine. Zelena linija kroz Olovski kraj tako predstavlja jedinstvenu priliku za planinarenje i biciklizam, ali i za doživljaj prirode, tradicije i kulturnog naslijeđa ovog dijela Dinarida. Planinarska staza "Kameni spavači"
Planinarske staze "Kameni spavači" kroz Olovski kraj predstavljaju dio prekograničnog pješačkog koridora E-CROSSPASS, koji povezuje sjeveroistočnu i istočnu Bosnu sa Srbijom. Ruta koja prolazi kroz Olovski kraj duga je oko 35 kilometara, s ukupnim usponom od 1.418 metara i silaskom od 1.321 metar, dok se najviša tačka nalazi na 1237 metara, a najniža na 568 metara nadmorske visine. Staza ulazi na Smolin, južni dio Konjuškog masiva, starim srednjovjekovnim karavanskim putem koji je nekada povezivao Podrinje i sjeveroistočnu Bosnu s centralnom Bosnom i Dubrovnikom. Najatraktivniji vidikovac na ruti je kota Čistina (1240 m), s kojeg se pruža spektakularan pogled prema Romaniji i planinama oko Sarajeva. Staza se zatim spušta dolinom rijeke Grabovice, prelazi magistralni put u blizini tunela probijenog kroz stijenu, te se penje na obronke Sljemenke planine, obuhvatajući vrhove Srihinj (1006 m) i Palež (1183 m), odakle se pružaju panoramski pogledi na doline i okolni krajolik. Dionica kroz Olovski kraj obiluje prirodnim ljepotama – šume, livade, planinski proplanci i rijeke, ali i kulturno-historijskim lokalitetima. Među njima su Nekropola sa stećcima "Mramorje" i starim nišanima u Lavšićima, Stara drvena džamija u Miljevićima, te Nekropole sa stećcima i nišanima u Gurdićima, sve proglašene nacionalnim spomenicima BiH. Posebnu pažnju privlači i Kamena kugla, rijetki prirodni fenomeni smješteni u blizini sela Gurdići. Ruta je prvenstveno pješačka, pogodna za manje zahtjevne ture, ali pruža i izazove za iskusnije planinare. Veći dio staze prolazi kroz netaknutu prirodu, što omogućava doživljaj mira i potpune povezanosti s okolinom. U kombinaciji sa drugim sadržaja duž koridora, staza „Kameni spavači“ predstavlja jedinstvenu priliku za planinarenje, upoznavanje kulturne baštine i doživljaj prirodnih ljepota Olovskog kraja. |
|
Olovska planinarska transverzala – Smolin
Olovska planinarska transverzala – Smolin predstavlja atraktivnu kružnu planinarsku rutu koja vodi kroz najljepše predjele planinskog masiva Smolin u opštini Olovo. Polazišna i završna tačka transverzale je Planinarski dom "Nusret Džakmić – Nuki" u Ponijerci (~780 m), jedini planinarski dom u ovom području, koji omogućava i noćenje za višednevne ture. Staza duga približno 20 kilometara, sa ukupnom visinskom razlikom od oko 1200 metara, prolazi kroz šumske puteve, planinske grebene i visoravni, spajajući sve najznačajnije vrhove Smolina: Minđuša (~891 m), Veliki Kabun (~1156 m) s osmatračnicom, Bijeli Vrh (~1271 m), Zečiji Vrat (~1273 m) – najviša tačka transverzale, Čistina (~1240 m) – najljepši vidikovac, Lisac (~940 m), Kik (~910 m) i Kućajevica (~850 m). Transverzala nije zamišljena kao jednodnevni pohod, već kao samostalna i prilagodljiva staza koja promoviše zdravlje, individualnu motivaciju i zajedništvo kroz obilazak planinskih vrhova Smolina. Unutar kruga transverzale nalazi se desetak povezanih staza, koje omogućavaju skraćivanje rute, kombinovanje segmenata i prilagođavanje ture fizičkoj spremi grupe ili trenutnim vremenskim uvjetima. Sve staze su dobro markirane, što olakšava planinarima izbor optimalne rute i omogućava da tura bude i izazovna i sigurna, a pogled s vidikovaca poput Čistine, Lisca ili Kika pruža panoramski doživljaj okolnih dolina i planinskih masiva. Olovska planinarska transverzala je stoga idealna kombinacija prirode, fizičkog izazova i fleksibilnosti, pružajući planinarima slobodu da kreiraju svoju rutu, a istovremeno uživaju u miru i ljepoti Smolina. 
Smolin
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook |
|
Memorijalna staza: Stazama 1. Slavne olovske brigade
Posebno mjesto u planinarskoj ponudi Olovskog kraja zauzimaju memorijalne staze koje njeguje Planinarsko društvo "„Smolin", posvećene sjećanju na 1. Slavnu olovsku brigadu i njene borce. Ove staze nisu samo planinarske rute, već i hod po prostoru kolektivnog pamćenja, linijama odbrane i mjestima koja svjedoče o jednom od najtežih, ali i najsnažnijih perioda novije historije Olova. Centralna manifestacija je tradicionalni pohod Putem 1. Slavne olovske brigade, koji se održava povodom 27. maja – Dana brigade, i svake godine okuplja veliki broj planinara, građana i gostiju iz cijele Bosne i Hercegovine. Trasa pohoda podijeljena je na više podstaza koje se obilaze naizmjenično, a svaka od njih vodi kroz različite dijelove olovskog kraja, prateći nekadašnje linije odbrane, šumske putove, grebene i sela, uz obavezna zadržavanja kod spomen-obilježja i mjesta sjećanja. Memorijalne staze su uglavnom lagane do srednje zahtjevne, prilagođene širokom krugu učesnika, i povezuju prirodne ljepote Smolina i okoline Olova sa dubokim historijskim značenjem prostora. Kao takve, one predstavljaju spoj planinarenja, zajedništva i kulture sjećanja, te važan dio identiteta i djelovanja Planinarskog društva "Smolin".
Podstaza (dionica) 5: Bijelo Bučje – Buk
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook |
27. Memorijalni planinarski pohod PD "Smolin"
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook 
Spomen obilježje na Kruševu
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook 
Spomen-obilježje šehidima Bakića
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook 
Detal s memorijalne staze: Stazama 1. Slavne olovske brigade
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook |
|
Memorijal "Senahid Bolić Bolo"
Memorijalna planinarska tura "Senahid Bolić Bolo" organizuje se krajem siječnja/januara, povodom godišnjice pogibije legendarnog komandanta Senahida Bolića Bole. Ovu zimsku planinarsku manifestaciju organizuje istoimeno udruženje, uz aktivno učešće Planinarskog društva "Smolin", a okuplja planinare i građane Olova u zajedničkom hodu stazom sjećanja. Trasa memorijala vodi dijelom Via Dinarica – Zelene linije, od Olova prema Konjskom brdu, prolazeći kroz Gornje Olovo, pored stare džamije i svetišta Olovske Gospe, te preko prevoja Gusti gaj. Staza više puta presijeca magistralni put, ali se većinom kreće pješačkim i šumskim pravcima, obilazeći mezarja, spomen-obilježja i lokalitete duboko ukorijenjene u historijsku i kulturnu memoriju kraja. Posebnu vrijednost ruti daju lokaliteti poput srednjovjekovnog crkvišta sv. Roka, jedinstvenog obeliska (nišana) na Vlaškovcu, te završni uspon na kotu Konjsko (1022 m n.v.), gdje se nalazi spomenik komandantu Senahidu Boliću Boli. Dolaskom na ovo mjesto, učesnici se simbolično pridružuju centralnom obilježavanju memorijala, spajajući planinarenje, historiju i kulturu sjećanja. Memorijal "Senahid Bolić Bolo" predstavlja snažan spoj zimskog planinarenja, zajedništva i poštovanja prema ljudima i prostoru koji su obilježili noviju historiju Olova, te zauzima posebno mjesto među memorijalnim stazama koje njeguje PD "Smolin". 
Memorijal "Senahid Bolić Bolo"; kota Konjsko, 1022 m n.v.
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook |
Memorijal Senahid Bolić Bolo; prijevoj Gusti gaj
Autor fotografije: Mujo Beridan, PD Smolin", Olovo, Facebook |
U NASTAVKU Karta s ucrtanim planinarskim stazama u Olovskom kraju (veća rezolucija)
Planinarsko društvo "Smolin" (PD "Smolin") iz Olova
PD "Smolin" iz Olova održava planinarske staze na južnim obroncima Konjuha, i djelove planinarske transverzale staze Via Dinarica, odnosno zelenu liniju, koja povezuje brdsko-planinsko područje općina Olovo, Vareš, Kladanj, Banoviće i planinu Konjuh, te poligone za sportsko penjanje, Memagić stijena i Pirati karabinera koji nalaze u samom gradu Olovu.
|
Planinarsko društvo "Smolin" (PD "Smolin") iz Olova, osnovano je u prosincu/decembru 1981. a član Planinarskog saveza BiH postalo 1982. godine. Ime je dobilo po južnom grebenu planine Konjuh (1328 m) na kojem se nalaze drugi i treći po visini konjuški vrh, Zečji rat (1274 m) i Bijeli vrh (1271 m). Ovo ime je nosila Planinarska družina pri tadašnjoj Gimnaziji "25 maj" koju je vodio prof. Ećo Zahir. Kada je rahmetli Narcis Žilić Naco, bivši član planinarske sekcije, izabran za referenta SOFK-e općine Olovo osnivamo Planinarsko društvo "Smolin". I dalje Planinarska družina u srednjoj školi regrutuje mlade planinare. Pošto je ime dala Društvu uzima ime škole "25 maj", 1991. godine "Musa Ćazim Ćatić" i 1997. godine "Srednjoškolac". 1983.godine Društvo je imalo 9 planinarskih družina u školama i mjesnim zajednicama. 1985.godine, od Mjesne zajednidce Olovo dobivaju zgradu područne osnovne škole u Ponijerci u devastiranom stanju, koju planinari, s više od 1000 sati volonterskog rada, rekonstruiraju u planinarski dom. 1991. godine, u sudar sa oklopnim vozilom UN-a, gine član Inicijativnog odbora i Predsjedništva Društva i bivši član SPD "Bukovik" Nusret Džakmić Nuki i Predsjedništvo donosi odluku da dom dobije njegovo ime. Agresija na BiH i Olovo odvodi planinare na sve strane ali najveći dio ostaje da brani i obrani BiH i njene planine kojima mi danas slobodno hodamo. 8.5.1997. godine održava se Obnoviteljska skupština. Svjesni da bez školovanih kadrova nema razvoja, akcenat daju na edukaciji mladih planinara koji su danas glavni nosioci aktivnosti. Osnovnu planinarsku školu, ljetni kurs GSS-a i za učitelja planinarstva završilo je više planinara Društva. Raspolažu sa Ski-stazom "Jelik" gdje su na desetine mladih završili školu skijanja. Društvo ima: sekciju za orijentaciju, ekološku sekciju, sekciju za turnobiciklizam, skijašku sekciju i sekciju za sportsko penjanje. Društvo je imalo Sekciju za rafting koja se izdvojila u samostalni Rafting klub Olovo. Sekcija za orjentaciju je osvojila 1 prvo, 2 druga i 1 treće mjesto BiH-e. Sekcija za slobodno penjanje je formirala Pligon "Memagić stijena" i "Pirati karabinera" u samom Olovu, na ulazu u klisuru. Biciklistička sekcija, svakog proljeća, organizuje Promotivnu turu, koja otvara biciklističku sezonu. U programima Društva, svake godine, zastupljene su aktivnosti na: pošumljavanju ogoljelih površina, uređenju zelenih površina Olova i dvorišta Planinarskog doma "Nusret Džakmić Nuki", obala rijeka Stupčanice, Bioštice i Krivaje, sanacija divljih deponija, markiranju planinarskih staza, organizaciji pohoda, ekspedicija, učešća na Sletu planinara BiH, kampovanja itd. Najveća manifestacija Društva je pohod "Putem 1. Slavne olovske bbr" na koje pozivaju sva planinarska drušva BiH i građane Olova. U pohodu svake godine učestvuje od 100 do 300 planinara i građana. Pohod se održava povodom 27. maja Dana Brigade. Planinarski put se kreće unutrašnjom linijom obrane.
IZVOR PD "Smolin", Olovo - Facebook profil |
Penjaštvo i alpinizam
|
Sportsko penjanje u olovskom kraju: stijene, smjerovi i entuzijasti. Olovski kraj, poznat po snažnom reljefu, kanjonima i strmim liticama iznad doline Krivaje, posljednjih godina prepoznat je i kao prostor pogodan za razvoj sportskog penjanja. Ovdje stijena nije samo pejzažni element, već aktivni dio savremenog boravka u prirodi – mjesto susreta planinarstva, alpinizma i sporta.
Razvoj sportskog penjanja u Olovu vezan je prvenstveno uz djelovanje Planinarskog društva "Smolin" Olovo, koje je od 2012. godine kroz entuzijazam svojih članova započelo opremanje prvih penjačkih poligona. Sportsko penjanje je disciplina proizašla iz alpinizma, a zasniva se na slobodnom savladavanju stijene, pri čemu se tehnička oprema koristi isključivo za osiguranje od pada, a ne za napredovanje. Smjerovi su relativno kratki (najčešće 8–30 m), unaprijed opremljeni stalnim međuosiguranjima (spitovima), što ovu disciplinu čini sigurnijom i pristupačnijom širokom krugu penjača. Težina smjerova izražava se francuskom ocjenom (npr. 4c, 5a, 6c), uz dodatne nijanse (+ / –), koje često nose i dozu subjektivnog dojma autora smjera. Penjalište Memagić stijena ("Temple of Love"). Prvo i najpoznatije sportsko penjalište u Olovu nalazi se na Memagić stijeni, na dominantnoj stijeni na sjeveroistoku iznad grada. Orijentirano je prema jugozapadu i zapadu. Penjalište je opremljeno 2012. godine, rukama male grupe entuzijasta iz PD "Smolin", a s vremenom je postalo prepoznatljivo i izvan lokalnih okvira. Penjalište danas broji oko 12 smjerova, ocjena od 4c do 6c, čime pokriva raspon od početničkih do zahtjevnijih smjerova. Posebna vrijednost lokacije je uređen prostor u podnožju stijene – drvena platforma i klupe s kojih se pruža jedna od najljepših panorama Olova. Začetnik ideje o uređenju ovog penjališta bio je Emir Kulo, čija se ljubav prema sportskom penjanju razvila iz dugogodišnjeg planinarenja. U realizaciji su učestvovali i drugi članovi penjačke sekcije, a većina radova je izvedena vlastitim sredstvima i volonterskim radom. Najpogodnije doba za penjanje je u proljeće (idealno) i jesen. Sredinom ljeta moguće je penjati u popodnevnim i u ranim jutarnjim satima. Penjalište je udaljeno oko 10 minuta vožnje ili 30 minuta pješačenja od grada, a u blizini se nalaze i druge važne tačke olovskog kraja: Svetište Gospe Olovske, Ponijerka, obelisk u Bakićima i planinarski dom "Nusret Džakmić". Do penjališta se dolazi iz Olova, asfaltnom cestom prema selu Ponijerka. Nakon 2,2 km dolazi na križanje lokalnih cesta, Ponijerka, Memagića stijenu i Zagajnicu. Od križanja pratiti putokaze do penjališta te pješačkom stazom, 300 m spustiti se do sijene. OTVORI POVEZNICU 1 (Via Dinarica) OTVORI POVEZNICU 2 Bergfex Penjalište "Pirati karabinera" (Krševi). Drugo sportsko penjalište u Olovu nalazi se na zapadnoj strani grada, na samom ulazu u Krivaju, u području Krševa. Nastalo je u okviru projekta "Nebo je granica", realiziranog u saradnji s Fondacijom Mozaik, uz podršku lokalne zajednice i privatnih donatora. Penjalište je tematski osmišljeno u duhu filma Pirati s Kariba, što se ogleda u nazivima smjerova i dekoraciji prostora. Opremljeno je s oko 10–13 smjerova, uz stalnu tendenciju proširenja i daljnjeg razvoja. U realizaciji ovog projekta posebno su se istakli članovi PD "Smolin", među kojima su Aldin Milunić (vođa projekta), Admir Šarić (glavni tehnički izvođač), te Emir Ećo, Dina Halilović i Besa Omerović. Projekat je, osim sportskog značaja, imao i jasnu edukativnu i turističku dimenziju. Oprema, zajednica i budućnost penjanja u Olovu. Razvoj sportskog penjanja u Olovu bio bi teško zamisliv bez pomoći dijaspore i prijatelja društva. Vrijedna penjačka oprema renomirane firme Petzl (pojasevi, karabineri, sprave za osiguranje, kacige i rukavice) donirana je zahvaljujući Emiru Kuli iz Austrije i Mirelu Keriću iz Holandije. Danas ova oprema služi ne samo aktivnim penjačima, nego i edukaciji novih generacija, čime se sportsko penjanje u Olovu postepeno učvršćuje kao dio lokalne outdoor kulture. Zaključno. Penjališta Memagić stijena i Pirati karabinera predstavljaju jezgro sportskog penjanja u olovskom kraju – primjer kako se uz minimalna sredstva, ali uz veliko znanje i entuzijazam, mogu stvoriti kvalitetni sportsko-rekreativni sadržaji u skladu s prirodom. U tom smislu, stijene iznad Olova nisu samo vertikale za savladavanje, nego i još jedan način da se prostor upozna, doživi i sačuva. AUTOR POGLAVLJA Mujo Beridan, Olovo PROČITAJ VIŠE Penjačka sekcija PD "Smolin" uredila nove smjerove za sportsko penjanje. Radio Olovo, 9.11.2015. 
Odmorište podno Memagić stijenom
|
Lokacija penjališta Memagić stijena ("Temple of Love")
Memagić stijena
Ferata "Pirati karabinera"
|
Biciklizam
|
Biciklizmom kroz olovski kraj: reljef, baština i staze predaka. Olovski kraj pripada onim rijetkim prostorima gdje se reljef, priroda i historija ne razdvajaju, nego se međusobno čitaju. Biciklizam se ovdje ne doživljava samo kao sport ili rekreacija, već kao način upoznavanja prostora – njegovih dolina, grebena, sela i zaboravljenih puteva.
Smješteno između dolina Krivaje, Bioštice i Stupčanice, Olovo je okruženo planinskim masivima Konjuha i Zvijezde, s izraženim kontrastima između riječnih dolina i šumovitih visoravni. Upravo ti kontrasti oblikuju mrežu prirodnih i historijskih komunikacija koje su danas idealne za biciklističke ture – od laganih kružnih ruta do zahtjevnih planinskih uspona. Biciklizam kao čitanje prostora. Za razliku od klasičnog kretanja "od tačke A do tačke B", bicikliranje u olovskom kraju znači prolazak kroz slojeviti pejzaž. Uz rute se smjenjuju srednjovjekovne nekropole stećaka, stari muslimanski nišani, sakralni objekti različitih tradicija, sela razvučena po kosama i grebenima, kanjoni rijeka i visoravni koje su stoljećima bile ispaše i prirodni prolazi. Cikloturisti ovdje ne traže samo dobru podlogu za vožnju, nego i priču prostora – kako je reljef usmjeravao naseljavanje, gdje su prolazili stari putevi, zašto su nekropole smještene baš na određenim mjestima i kako se planina doživljava iz različitih dolina. Staze predaka – biciklizam i kulturna baština. Posebnu vrijednost imaju ture koje vode kroz područja bogata kulturno-historijskim spomenicima. Na relativno malom prostoru općine Olovo koncentriran je izuzetno bogat sloj materijalne baštine: više od hiljadu stećaka, stari nišani, sakralni objekti različitih tradicija, drvene džamije, rimski i srednjovjekovni putevi i mostovi, te tragovi dugotrajnog naseljavanja ovog prostora. Biciklističke rute često prate upravo te stare komunikacije – grebenske puteve, prolaze između dolina i visoravni – pretvarajući vožnju u svojevrsno putovanje kroz vrijeme. Na takvim turama bicikl postaje sredstvo koje povezuje fizički napor, pejzaž i historijsko pamćenje. Raznolikost terena i izbora. Olovski kraj nudi izuzetno raznovrsne mogućnosti vožnje:
Biciklizam kao dio identiteta prostora. Razvoj biciklizma u olovskom kraju snažno je vezan za lokalne planinarske i sportske inicijative, prije svega kroz djelovanje Planinarskog društva "Smolin", a kasnije i Biciklističkog kluba Olovo. Njihove aktivnosti pokazale su da biciklizam može biti most između sporta, turizma i očuvanja baštine. U tom smislu, olovske biciklističke staze nisu samo linije na karti, nego živi tragovi kretanja kroz dinarski prostor – prostor u kojem se reljef, tradicija i savremeni doživljaj planine ne isključuju, nego se međusobno nadopunjuju. POGLAVLJE RIPREMIO Mujo Beridan, Olovo 
Članovi Biciklističkog kluba Olovo
|
GoPro - High Speed Trail Boracko Olovo
Autor: Absolute Productions Daum objave: 5.9.2013. Opis. Location: Local trail at Olovo, Bosnia & Herzegovina Cam: Completely shot with GoPro Hero 3 Silver Edit: Absoulte Productions Special thanks to Emina, Dzenir & Dzenan... OlovoXC Episode 4.
Autor: Floyd Twist Datum objave: 21.6.2012. Opis. Route: Olovo, Knezina, Vrapci, Kute, Pjenovac, Olovo Distance: 91.5 km Cam: GoPro SD Hero Music: RHCP - The Adventures of Rain Dance Maggie Crew: Aldin, Anis(Editor&Cam), Nihad, Edin, Besa Elevation Gain: 2483 m Moving/Total Time: 5:20:33 / 7:46:51 Top Speed: 59.8 km/h Route Map and Stats: / strava Facebook: / olovoxc |
Aktivnosti na vodi
|
Biostica rafting.flv
Autor: apacariz Datum objave: 11.6.2011. Opis. Rafting na Bioštici kod Olova, TV Liberty |
Aktivnosti na snijegu
Aktivnosti u zraku
Ostali oblici aktivnosti
BORAVAK
IZVORI I LITERATURA
BENAC, Alojz: Olovo. U: Srednjovekovni nadgrobni spomenici Bosne i Hercegovine, Sveska II, Savezni institut za zaštitu spomenika kulture, Beograd, 1951.
BEŠLAGIĆ, Šefik: Stećci, kultura i umjetnost. IRO Veselin Masleša. Sarajevo, 1984.
FEKEŽA, Lidija: Stećci olovskog kraja. U: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004) ,Zbornik radova sa Znanstvenog skupa. Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004), Sarajevo, 15. i 16. listopada 2004. (Predgovor: Marko Karamatić), Franjevačka teologija. Sarajevo, Sarajevo 2008., str. 65-80.
DJEDOVIĆ, Rusmir: Naselje Olovo krajem 19. stoljeća - Urbano-geografske karakteristike. U: Baština sjeveroistočne Bosne VII (PDF)
HÖRMAN, Kosta: Olovo. Glasnik Zemaljskog muzeja, godina I, knjiga III, juli-septembar, Sarajevo 1889, str, 63-74.
KARAMATIČ, Marko: Olovo kao paradigma katoličanstva u Bosni u XVII. stoljeću. Zbornik radova sa Znavstvenog skupa Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu. Sarajevo, 2008.
KURTOVIĆ ESAD: Iz historije Olova u srednjem vijeku. U: Kulturno naslijeđe Olova i olovskog kraja. Zbornik radova, Dani europskog naslijeđa 2016, Federalno ministarstvo kulture i športa. Sarajevo 2017, str. 13-80.(PDF)
POVJERENSTVO za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijsko područje – Nekropola sa stećcima “Mramorje“ i starim nišanima u Lavšićima, općina Olovo. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2008. (HTML)
POVJERENSTVO za očuvanje nacionalnih spomenika: Prirodno i historijsko područje – nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima crkve sv. Roka u Bakićima Donjim, u selu Bakići Donji, općina Olovo. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2008. (HTML)
POVJERENSTVO za očuvanje nacionalnih spomenika: Prirodno i historijsko područje – Srednjovjekovne nekropole sa stećcima i stari muslimanski nišani u naselju Drecelj, općina Olovo. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2018. (PDF)
RABIĆ, Nedim: Stećci Kruševa kod Olova. Rad. Stranica Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije - Stanak. (PDF)
ZBORNIK Kulturno naslijeđe Olova i olovskog kraja.
ŽIVKOVIĆ, Pavo; JAKIĆ, Ivana: Gospodarske i kulturne veze Olova i Dubrovnika u srednjem vijeku. Povijesni zbornik : godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe, Vol. 1 No. 1-2, 2007., str. 29-40. (PDF)
BEŠLAGIĆ, Šefik: Stećci, kultura i umjetnost. IRO Veselin Masleša. Sarajevo, 1984.
FEKEŽA, Lidija: Stećci olovskog kraja. U: Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004) ,Zbornik radova sa Znanstvenog skupa. Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olovu (1704-2004), Sarajevo, 15. i 16. listopada 2004. (Predgovor: Marko Karamatić), Franjevačka teologija. Sarajevo, Sarajevo 2008., str. 65-80.
DJEDOVIĆ, Rusmir: Naselje Olovo krajem 19. stoljeća - Urbano-geografske karakteristike. U: Baština sjeveroistočne Bosne VII (PDF)
- Sažetak. Olovo je poznato i staro gradsko naselje i kao takvo postoji od srednjeg vijeka, pa kroz cijeli osmanski period. Krupnije urbane promjene naselje Olovo zahvataju na samom početku 20. stoljeća, izgradnjom željezničke pruge Zavidovići – Olovo – Kusače. U ovom radu se daje detaljan pregled izgleda naselja Olovo krajem 19. stoljeća. Daju se i opće urbano geografske karakteristike Olova i njegove čaršije. Rad je nastao na osnovu do sada nekorištenih izvora, uglavnom austrougarskih gruntovnih knjiga i katastarskih planova sa kraja 19. stoljeća.
- Opis. U ovom radu razmatraju se neka historijsko-geografska pitanja i problemi Krivaje. Pod pojmom Krivaja ovdje se smatra sliv rijeke Krivaje, od njenog nastanka na stavama rijeka Bioštice i Stupčanice u Olovu, pa do njenog ušća u rijeku Bosnu kod Zavidovića. Detaljnije se razmatraju pitanja starih putnih komunikacija preko Krivaje i položaj Krivaje u odnosu na velike historijsko-geografske cjeline. Također, daje se nešto podataka o naselju Kamensko.
HÖRMAN, Kosta: Olovo. Glasnik Zemaljskog muzeja, godina I, knjiga III, juli-septembar, Sarajevo 1889, str, 63-74.
KARAMATIČ, Marko: Olovo kao paradigma katoličanstva u Bosni u XVII. stoljeću. Zbornik radova sa Znavstvenog skupa Tristota obljetnica stradanja samostana i crkve u Olovu. Sarajevo, 2008.
KURTOVIĆ ESAD: Iz historije Olova u srednjem vijeku. U: Kulturno naslijeđe Olova i olovskog kraja. Zbornik radova, Dani europskog naslijeđa 2016, Federalno ministarstvo kulture i športa. Sarajevo 2017, str. 13-80.(PDF)
- Opis. Historijski izvori i njihova tumačenja omogućavaju da se kroz prizmu više različitih aspekata predstavi prošlost Olova u srednjem vijeku. U historiji rudarstva srednjovjekovne Bosne Olovo je poslije Srebrenice najznačajnije rudarsko naselje. Privredna djelatnost zasnovana na eksploataciji rude olova sa značajnom carinom omogućila je urbani razvoj i kulturni prosperitet sredine. Zanimljiva mjesta kojima posvećujemo pažnju ove prilike uglavnom jesu postanak naselja, ruda olovo, trgovci u Olovu, carina u Olovu i franjevci u Olovu. Uvodni dio predstavlja kratki pregled dosadašnjih pristupa historiji olovskog područja u srednjem vijeku.
POVJERENSTVO za očuvanje nacionalnih spomenika: Historijsko područje – Nekropola sa stećcima “Mramorje“ i starim nišanima u Lavšićima, općina Olovo. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2008. (HTML)
POVJERENSTVO za očuvanje nacionalnih spomenika: Prirodno i historijsko područje – nekropole sa stećcima, nišanima, obeliskom i ostacima crkve sv. Roka u Bakićima Donjim, u selu Bakići Donji, općina Olovo. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2008. (HTML)
POVJERENSTVO za očuvanje nacionalnih spomenika: Prirodno i historijsko područje – Srednjovjekovne nekropole sa stećcima i stari muslimanski nišani u naselju Drecelj, općina Olovo. Odluka o proglašenju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 2018. (PDF)
RABIĆ, Nedim: Stećci Kruševa kod Olova. Rad. Stranica Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije - Stanak. (PDF)
ZBORNIK Kulturno naslijeđe Olova i olovskog kraja.
ŽIVKOVIĆ, Pavo; JAKIĆ, Ivana: Gospodarske i kulturne veze Olova i Dubrovnika u srednjem vijeku. Povijesni zbornik : godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe, Vol. 1 No. 1-2, 2007., str. 29-40. (PDF)
- Sažetak. U srednjem vijeku poznati rudnik olova, po kome je naselje i dobilo ime Olovo, postao je velikim mamcem za dubrovačke trgovce i kreditore koji su svoje gospodarske veze uspostavili već u XIV. stoljeću. Izuzetno tražena olovna ruda ne samo u gradu podno Srđa već i šire u Europi, nagnala je brojne trgovce iz Dubrovnika i drugih talijanskih gradova da pođu u srednju Bosnu i tamo ju potraže. Trgovinske i kreditne veze Dubrovnika i Olova zapodeće su već u drugoj polovini XIV. stoljeća, a puni su intenzitet dosegnule tijekom XV. a i to ne samo u vrijeme samostalnosti bosanske srednjovjekovne države već i za vrijeme prvih desetljeća tamošnje osmanske prevlasti. Namjera nam je ovim člankom pokušati baciti nešto više svjetla na sveobuhvatne veze Dubrovnika i Olova tijekom srednjega vijeka, koje imaju ne samo gospodarski već i kulturni i demografski značaj. Trgovinske i kreditne veze Dubrovčana s Olovom ostavile su traga i na kulturnim navikama i obićajima u srednjoj Bosni, pa i u Olovu kao i na promjeni demografske slike toga bosanskog srednjovjekovnog rudarskog središta. Tamo se stvaraju i dubrovačke kolonije, istina u mnogo manjoj mjeri u usporedbi s nekim drugim bosanskim rudarskim i gradskim središtima srednjovjekovne Bosne. Dubrovčani, koji se tamo naseljavaju u dužem i kraćem vremenskom razdoblju, donose i kulturne novine, kao i upravu i pravosude.
Ostali elektronički izvori
MARTIĆ, Zvonko: Predaje katolika i muslimana o marijanskom svetištu u Olovu. Svjetlo riječi, 18.3.2024. (HTML)
- Opis. Dijeljenje hodočasničkog vremena katoličkih hodočasnika i muslimanskih stanovnika, sudjelovanje muslimana na misama, kao i njihovo druženje izvan svetišta, bio je kontekst u kome se stvarao, interpretirao i prenosio korpus naracija
