|
|
UvodOdlučio sam napisati plan razvitka jedne župe za koju malo tko zna, a oni koji je znaju – znaju da je nerazvijena do beznadnosti i zaboravljena i od onih koji tamo žive. To je župa Radobilja, skup od nekoliko sela u Dalmatinskoj zagori, negdje između Omiša i Imotskoga. Župa Radobilja je povijesni, crkveno-zemljopisni pojam područja koje obuhvaća sela Katune, Kreševo, Žeževicu, Zadvarje, Blato, Opanke i Grabovac. (Katuni označavaju posve male pastirske kuće, Kreševo bitku, Žeževica kavgu, Zadvaje je dato kome za dar, Blato je blato, Opanci opanci, a grab kržljajvo stabalce - najvažnije tamošnje raslinje.)
ENGLISH SUMMARY:
- -
|
-
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na širem području ove planine Search directly for accommodation in the vicinity of this mountain Oglašavajte ovdje:
|
Radobilja, srednjovjekovna hrvatska županija. Nalazila se na lijevoj obali srednjega toka Cetine (područje Blata na Cetini, Šestanovca i Zadvarja). Prvi se put spominje 1400., kada se nalazila u sastavu Bosanskoga Kraljevstva, no postojala je vjerojatno i u XIV. st. U povelji bosanskoga kralja Stjepana Ostoje iz 1408. spominje se kao posjed braće Radivojevića. Herceg Stjepan Vukčić Kosača držao je Radobilju u razdoblju nakon 1444. Osmanlije su tu župu zauzeli 1498.
Citiranje:Radobilja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 4.3.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/radobilja>.
Citiranje:Radobilja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 4.3.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/radobilja>.
|
Uvodno o Knežiji (Župi)
Župa Katuni-Kreševo se nalazi u zapadnom dijelu današnje općine Šestanovac ( uz nju su još sela Žeževica i Grabovac). Ona jest ujedno i jezgra nekadašnje žup(anij)e (knežije) Radobilje. Prostire se duž tzv. "Marmontove" ceste i nekadašnje stare rimske ceste koja je vodila iz Salonae prema Novae (Runović). Poprečna cesta Cista - Dubci, koja je jedna od najfrekventnijih turističkih cesta u Dalmaciji, siječe ovu cestu u općinskom središtu Šestanovcu. Dolinski dio župe obiluje plodnom zemljom, crljenicom, glinom i flišem, dok su na brdskom uz nešto plodnih dolaca, uglavnom pašnjac, te nisko i srednje raslinje. Ovaj je kraj s neposrednim susjedstvom bogat autentičnim hrvatskim povjesnim obilježjima, te se može ustvrditi da "ni jedno hrvatsko etničko područje nema tako očite i svudprisutne tragove i dokaze etnogenetskog i povjesno-kulturnog entiteta kao ova krajina" (J. Laušić, Župa Radobilja - živuća povijest). Podaci o župi Radobilji (Katuni - Kreševo) Pozicionirana je u sredini trokuta Omiš - Sinj - Imotski, te oko četrdesetak kilometara udaljena od Splita. Stanovništvo je zadnjih 50-ak godina stalno u stagnaciji , tako da je od broja 2588 stanovnika s popisa 1948.g. njegov broj pao na ispod 2000 u devedesetim godinama (prema časopisu Radobilja, prof.dr A. Laušić). Dolinski dio sela je na 250 m nadmorske visine, a brdski na oko 450 m. https://prubic.tripod.com/pages/indexhr.htm |
Župa Radobilja
ŠIME STRIKOMAN547 subscribers <__slot-el> Subscribe<__slot-el> 54 Share 5,517 views Feb 15, 2016Film HRT - iz 1992. godine Tekst - Jozo Laušić Režiser - Dominik Zen Kamera - Šime Strikoman Producent - Ante Marić |
Balić, Ivona. "USMENOKNJIŽEVNA BAŠTINA U ŽUPI RADOBILJA." Završni rad, Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet, 2018. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:172:532474
(PDF)
Sažetak. Ovaj rad predstavlja višemjesečnu sintezu prikupljanja podataka od strane sumještana i pažljivo bilježenje prikupljenog. Usmena je književnost najstarija i najdugotrejnija vrsta književnosti. sustav usmene knjižževnosti čine : lirske pjesme, epske pjesme , priče, drama, retorički oblici, poslovice i zagonetke. Ta je vrsta književnosti iznimno važna sastavnica nematerijalne kulturne baštine. Rad je podijeljen na nekoliko tematskih cjelina : povijesna i životna okosnica župe Radobilja, zanimljiv običaj čuvanja Gospodinova groba, predaje od kojih se najviše ističu one vezane za vile i vukodlake, mnoge pučke pjesme, gange, brojalice, zaključno sa znamenitim osdobama iz Katuna i ponekim arhaizmima. Postavila sam si cilj da u ovom radu prikažem činjenice i naglasim ljepotu, budućnost i sve ono što krasi selo Katune, kao i cijelu župu Radobilju. Katuni predstavljaju područje naseljavano od velikog broja ljudi, još od davnih dana i koji su imali veliki utjecaj u svim povijesnim razdobljima. Za razliku od ostalih krajeva nisu nikada izgubili svoj povlašteni položaj, ali su ipak bili izloženi utjecaju zapadnjačkih i mediteranskih kultura te postali pravo sjecište raznolikosti. Izrazito sam ponosna što mogu reći da su Katuni najbolji primjer višestoljetne borbe za očuvanje baštine te jedan maleni dio hrvatskog naroda koji može dati velike ljude i istinske heroje.
(PDF)
Sažetak. Ovaj rad predstavlja višemjesečnu sintezu prikupljanja podataka od strane sumještana i pažljivo bilježenje prikupljenog. Usmena je književnost najstarija i najdugotrejnija vrsta književnosti. sustav usmene knjižževnosti čine : lirske pjesme, epske pjesme , priče, drama, retorički oblici, poslovice i zagonetke. Ta je vrsta književnosti iznimno važna sastavnica nematerijalne kulturne baštine. Rad je podijeljen na nekoliko tematskih cjelina : povijesna i životna okosnica župe Radobilja, zanimljiv običaj čuvanja Gospodinova groba, predaje od kojih se najviše ističu one vezane za vile i vukodlake, mnoge pučke pjesme, gange, brojalice, zaključno sa znamenitim osdobama iz Katuna i ponekim arhaizmima. Postavila sam si cilj da u ovom radu prikažem činjenice i naglasim ljepotu, budućnost i sve ono što krasi selo Katune, kao i cijelu župu Radobilju. Katuni predstavljaju područje naseljavano od velikog broja ljudi, još od davnih dana i koji su imali veliki utjecaj u svim povijesnim razdobljima. Za razliku od ostalih krajeva nisu nikada izgubili svoj povlašteni položaj, ali su ipak bili izloženi utjecaju zapadnjačkih i mediteranskih kultura te postali pravo sjecište raznolikosti. Izrazito sam ponosna što mogu reći da su Katuni najbolji primjer višestoljetne borbe za očuvanje baštine te jedan maleni dio hrvatskog naroda koji može dati velike ljude i istinske heroje.
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
|
Radobilja je starohrvatska župa (knežija) u Zagori. Nalazi se zapadno od Poljica, jugoistočno od Sinjske krajine, a zapadno od Imotske krajine.
Povijesni pregled Spominje se u ispravama kao Comitatus Radobiglie, kao parokija splitske biskupije. Selo Podgrađe je kralj Ljudevit I. 1358. izuzeo iz sastava Poljičke župe skupa s dijelovima Cetinske i Imotske župe, stvorivši tako župu Radobilju. Zbog ratnih zasluga dao ju je na upravu braći Nenadićima. Povelja opisuje granice župe. U jednoj ispravi od 6.6.1376., u parnici cetinskog kneza Ivana Nelipića s knezovima Vukcem i Ostojom Nenadićem, spominje se Podgrađe zbog nekog posjeda u župi Radobilji. Pred turska osvajanja, pripadala je staroj hrvatskoj kraljevini Bosni. Ova knežija je onda obuhvaćala ova sela: Kreševo, Katune, Kostanje, Podgrađe, Blato na Cetini, Nova Sela, Opanke, Žeževicu, Kučiće, Slime, Svinišće, Cistu, Medov Dolac, zapadni dio Grabovca, Velebrdo, Bast, Bašku Vodu i Brela. Bila je pod vlašću knezova iz plemenitaške kuće Nenadića, pod čiju je vlast došlo Bobovačkom poveljom od 3.4.1382., ispravom kojom ju je kralj Tvrtko Kotromanić Vukcu Nenadiću. Ovaj je dokument vjerojatno prepričana povelja kralja Ljudevita I. iz 1358. koju je poslije Zadarskog mira izdao braći Vukcu i Ostoji Nenadiću, formirajući župu Radobilju. Bosanski kralj Tvrtko I. za kralja se je okrunio 23.2.1377. i pod njegovu Humsku zemlju spadala je Radobilja. Kralj Ljudevit I. umro je 11.9.1382. godine. Poslije Nenadića, za vlasnike je imala kapetana Jurja Vučića, Pavla Spevančića te Stjepana Hercega. Kad se utvrđivala vlast bosanskih vladara od Tvrtka I. (1353.-1391.) i njegovih nasljednika, Radobilja postaje posjedom bosansko-humske vlastele Radivojevića. 1394. je godine Žigmund po ugovoru dobio od Stjepana Dabiše zemlje Hrvatske i Dalmacije. Žigmund je zauzeće povjerio Nikoli Gorjanskom. Ali, svoje pristaše diljem tih zemalja imali su i Stjepan Dabiša i Ladislav Napuljski. Sve je to prouzrokovalo nered. 29.10.1400. je zabilježeno da su Radobiljani zajedno s Poljičanima i Klišanima sudjelovali u pohodu Splićana na Trogir, a sve kao dio razmirica između pristaša Žigmunda, Ladislava Napuljskog i Stjepana Dabiše. Bosanski je kralj Ostoja 1408. godine braći Radivojevićima i njihovim sinovima darovao Omiš s primorjem, gabelu (carinu) ispod Viseća, Zadvarje, Radobilju te vlast nad svim Vlasima između Neretve i Cetine, čime se očito razlikovalo staro hrvatsko stanovništvo od novoga, stočarskoga. Do smrti velikog vojvode Hrvoja 1416. Radobilja je pripadala bosanskom kraljestvu. Nakon toga gospodarem je njegov šurjak Ivan Nelipić. Po njegovoj smrti 1434. "comitat" mu preuzima zet Hanž Frankopan, knez krčki,modruški, cetinski i kliški i ban Dalmacije i Hrvatske. Kad je Hanž umro 1436. supruga mu Katica je očevu baštinu morala predati Talovcima i ovi krajevo dolaze pod vlast slavonskog bana Matka Talovca, a brat mu Petar Talovac kao ban Dalmacije i Hrvatske preuzeo cetinsko kneštvo. 1439. godine umro je kralj Albert pa herceg Stjepan Vukčić Kosača napada posjede Petra Talovca. Do prije ožujka 1440. osvojio je područje od Drijeva - luke na Neretvi do Poljica. U igru uskoro ulaze Mlečani koji su na hercega zaratili i 1444. od njega osvojili Omiš i Poljica, ali Radobilju nisu zauzeli, nego je ostala u sustavu Humske zemlje. 1457. godine ubraja se među posjedima herceg Stjepana Vukčića Kosače. Osmanski osvajači sve su bili bliži i sve su bili izvjesniji njihovi upadi. Koncem jeseni 1465. radobiljska vlastela odlučila je promijeniti gospodara. Nisu bili zadovoljni vladanjem hercega Stjepana te su zatražili zaštitu Mletačke Republike od osmanskih osvajača. Mletačka uprava pokazala se lošom pa je dio vlastele zatražio zaštitu ugarskog kralja Matija. Nenadići, radobiljski knezovi, vodili su neku parnicu protiv Poljica. Datira iz 1468. godine. Sporili su se zbog sela Seoca, a iz isprave se vidi da je Podgrađe u sastavu Radobilje, a granica Poljica i Radobilje je kod vode Šezdan. 1469. je bila pograničnom hrvatskom županijom prema staroj hrvatskoj kraljevini Bosni. Kraljevina se je Hrvatska u ono doba dijelila na gornju i doljnju (Croatiam inferiorem sue maiestatis, et Croatiam superiorem serenissimi imoeratoris). Gornja Hrvatska zapremala je župe i oblasti od: Radobilja na Cetini do Otočca i Vrhovina pod Gvozdom; a doljnja Hrvatska dopirala je od: Brinja, Modruša i Drežnika do Kupe i Une, dok je Kraljevina Slavonija, dijelom hrvatske krune, ostala ograničena na zemlju izmedju Drave i Save i dotično Kupe. Pod osmansku vlast pala je od 1473. do 1475. godine. Još 1473. držao ju je Žarko Vlatković, a već 1475. – 1477. bilježi se kao džemat. Poljica su još neko vrijeme bila slobodna pa je prekocetinski dio Radobilje, Podgrađe, pridružen Poljicima i tako je bilo do 1513. kad su Turci osvojili Poljica, a Radobilja je postala nahija i u čijem je sastavu Podgrađe. Nahija Radobilja pripadala je imotskom kadiluku. Neko je vrijeme bila u skradinskom kadiluku. Defter iz 1547. sadrži da je Radobilja u sastavu Hercegovačkog sandžaka i da nahija Radobilja ima sela: Blato, Perković; Mahoje, Žeževica i Oštir Rog (Ostrog), Slime, Ostatnica (Ostojnica) i Podgrađe. Defter 1552. sadrži da su ova sela u nahiji Radobilji: Blato, Perković, Mahoje odnose se na Kreševo i Katune, a naziv Ostatnica neki predjel pokraj Slimena i Podgrađa. Za doba turske vlasti, mijenjalo joj se je mjesto u upravnoj organizaciji, odnosno, bila je dijelom raznih sandžaka. 26.6.1570. Poljičani koji su zbog sudjelovanja na mletačkoj strani u mletačko-turskom ratu (ciparski rat) morali prebjeći pred turskom osvetom na mletački teritorij, pod vodstvom Janka Marijanovića s nekim senjskim uskocima krenuli su osvojiti tvrđavu Zadvarje, odakle su Turci čarkarili po okolici. Cilj nije bio zauzeti jaku tvrđavu, nego Turke izmamiti na otvoreno polje te ih ondje uništiti, što im je na kraju i uspjelo. Nakon poraza turske flote u bitci kod Lepanta dne 17. listo- pada 1571., odmetnula od njih Krajina (t.j. Radobilja) i 4. studenoga stupila pod mletačko okrilje. Janko Marijanović je pokušao osloboditi Klis, ali nije uspjelo. U isto vrijeme biskup Nikola Ugrinović, Poljičanin iz sela Dubrave, zašao je u u obližnju Radobilju, pobunio ju i priveo ju je 5. rujna pod okrilje mletačko, u nadi da će se tako već jednom i Poljica osloboditi turskog jarma. Nije uspio, jer su Mlečani bili prisiljeni sklopiti dne 7. ožujka 1573. s Turcima mir, u kojem im otpustiše Cipar, a u Dalmacilji se imalo uspo staviti granice kako su bile prije rata, pa tako Poljica ostaše i nadalje pod Turčinom. Kroz povijest Radobiljani su iseljavali, među ostalim kao i Poljičani u Split, demografski obnavljajući taj grad i pojačavajući mu hrvatski karakter. Rane doseobe u Split zabilježene su na predjelu Toča, između Lučca i Bačvica. Od osmanske je vlasti oslobođena (Sinjski rat). Nakon što su Turci bili napali Sinj, trogirska Kaštela i Klis, 14. su lipnja 1685. pošli na Radobilju radi zauzimanja Dvara (Zadvarja) te kula Poletnice, Avale i starih Dvara. Kršćanske su snage odolile napadima, a potom napale utaborene osmanske snage u utvrdama, razbile ih i natjerale ih u bijeg. Nakon oslobođenja od Turaka, župu je obišao nadbiskup Stjepan Cupilli 1711., opisavši granice ove župe, navevši kao sjevernu među Čerinpolje i Lovacbunar, brdo Pečun, onda kao istočnu među Tijaricu i Veliki Svib. Kao pripadajuća sela ovoj župi navedena su: Katuni, Kreševo, Blato, Žeževica, Grabovac, Cista (i Cista Velika i Cista Provo) i Nova Sela. Kasnije biskupske posjete su potvrdile i crkveno-upravnu povezanost Sviba s Radobiljom te Dobranja. U to vrijeme je narastao utjecaj plemenitaške kuće Deškovića. Crkveno je Radobilja pripadala istom dekanatu kao i Poljica. U tim su krajevima snažno djelovali svećenici glagoljaši. U prvoj polovici 17. st. je u Cisti došlo do prvog stupnja odvajanja od Radobilje. Iako je još bila dijelom te velike župe, u Cisti je već bio kapelan koji je u njoj boravio i službovao, neovisno o Radobilji. Vizitacija iz 1718. nadbiskupa Stjepana Cupillija navodi ova sela kao dijelom ove župe: Katune, Kreševo, Blato, Žeževicu, Grabovac, Cistu i Nova Sela. 1754. se izričito u crkvenim papirima biskupa Pacifika Bizze naglašava da su Kreševo i Katuni glavna sela u župi Radobilji, a da su u župi još Blato, Nova Sela, Cistu, Dobranje i Svib. 1825. se Cista dodatno odvaja, iako je i dalje pod Radobiljom - mjesto vodi svoje odvojene matice. 1845. se Cista odvaja od Radobilje (matice je imala Cista odvojeno već od 1825.). 1849. preorganizacijom župa u splitsko-makarskoj nadbiskupiji (Organski dekret), Dobranje se odvaja od Radobilje i poveziva s Aržanom. Sve do 1868., u ovoj župi su se crkvene knjige pisale arvaticom, hrvatskom ćirilicom. Pred prvi svjetski rat, na prostoru današnje Radobilje formiralo se općinu Krajina, koja je obuhvaćala sela Katune, Blato na Cetini, Šestanovac, Kreševo, Nova Sela, Opanke, Slime, Žeževicu Donju (t.j. Zadvarje) i Žeževicu Gornju. U drugome svjetskom ratu je nakon partizanskog zauzimanja Zadvarja i okolice od lokalaca 24. kolovoza 1943. stvorena Krajiška partizanska četa koja je djelovala do rasformiranja 13. listopada 1943. godine. Danas župu Radobilju čini samo župa Katuni-Kreševo. Radobilji nije granica rijeka Cetina. Otkako je 1357. ili malo kasnije iz sastava župe Poljica izuzeto selo Podgrađe i pripojeno tada zasnovanoj župi Radobilja, dio je tog predjela ostao u Katunima i Kreševu. Radobilja se prostire i preko Cetine, odnosno sela Kreševo i Katuni. Dobar dio terena s desne t.j. južne strane Cetine pripada Kreševu. Ondje se i danas nalaze ruševine Kovačevića kuća. Dalje prema istoku je katunski teren. Međa od zida koja dijeli Radobilju od Poljica vidljiva je i danas. Zid je u dobrom stanju. Smješten je 50 metara sjeverno od autoceste kralja Tomislava. IZVOR Radobilja. Wikipedija (hr) |
O Radobilji su pisali:
|
Narodna umjetnost
|
Kad ganga zaori - Gangaši Radobilja (Katuni Kreševo)
Datum objave: 29.1.2018. Autor: Hrvatsko Nadzemlje Opis: Kad ganga zaori - Gangaši Radobilja (Katuni Kreševo) Tema: Kome treba tradicija? Predavač: prof. dr. sc. Marko Dragić Datum susreta: 17. siječnja 2018. godine Na susretu su gostovali članovi Udruge pjevača gangaša 'Radobilje' iz župe Katuni-Kreševo. Poslušajte pjesme koje su oduševile publiku! |
Župa Radobilja
15.2.2016. Autor: ŠIME STRIKOMAN OPis: Film HRT - iz 1992. godine Tekst - Jozo Laušić Režiser - Dominik Zen Kamera - Šime Strikoman Producent - Ante Marić |
KRETANJE BROJA STANOVNIKA ŽUPE
KATUNI - KREŠEVO (1857. -1991.)
Gospodarski, kulturni, prosvjetni, društveno-politički i svekoliki drugi socijalni segment razvitka podrazumijeva poznavanje osnovnih obilježja konkretnog stanovništva. Ljudski čimbenik se pri tome vrlo cesto javlja ili kao ograničavajuća ili kao poticajna varijabla"Drugim riječima "pučanstvo je najvažniji element narodnoga gospodarstva, ono bo je duša države, njena snaga, bogatsvo i njena slava… Statistika pučanstva, kao gibive glavne moći u državi, postala je dakle vrelom na kojem mnoga znanost svoje izvode i zaključke osniva." Dugačka je povijest istraživanja stanja i dinamike razvoja stanovništva. Od 1857. godine raspolažemo podacima o broju stanovnika za naselja Hrvatske. Usporedivost popisnih podataka, istina, nije potpuna, jer su popisi 1857, 1948, 1955, 1961, 1971. i 1981. provedeni po koncepciji stalnog stanovništva (tzv. de iure stanovništvo), a popisi 1869, 1880, 1890, 1900, 1910, 1921, i 1951. po koncepciji prisutnog stanovništva (de facto stanovništvo). Skoro će ovogodišnje popisivanje također biti po potonjem principu.
Zanemarujući ovdje navedene koncepcijske razlike popisnih postupaka prikazat ćemo kretanje broja stanovnika naše župe Katuni - Kreševo u razdoblju 1857. do 1991. (Godina 1857. uzeta je kao početna godina promatranja, jer je te godine bio u tadašnjoj Austriji proveden prvi opći popis stanovništva, a naša promatrana župa bila je pod austrijskom upravom,) U popisivanom naselju Katuni, zavisno o popisnoj godini, obuhvaćeni su ovi dijelovi: Balići, Galešića Dolac, Gornji Vukušići, Ispod Strane, Katuni, Kekezi Polje, Ljuljavača, Ljut, Merčepi Brdo, Pod Balića Stranom, Povrh Crkve, Rubići i Urličići, Ovdje su sadržani i podaci bivših dijelova naselja Golo Brdo, Polje Katunsko, Vrbanj i Na Vlake.
Dijelovi popisnog naselja Kreševo jesu Delići, Donji i Gornji Biskupovići, Kovačevići (Brdo i Polje), Kreševo, Laušići, Maslovi, Mistrići, Modrenice, Podkreševlje, Relje, Tavrići i Vilići. Sadrži podatke i za bivše dijelove naselja Brdo Kreševsko i Polje Kreševsko.
+ Smatramo da su značajna brojčana odstupanja u odnosu na prethodni popis iz 1981. posljedica uglavnom nekorektno provedenog popisa i da su dijelovi naselja krivo pribrojeni Šestanovcu, koji je 1981. brojio svega 225 stanovnika, a deset godina poslije 572 (indeks 2,54).
Izvor: Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-.1971, JAZU, Zagreb, 1979.
Stanovništvo po naseljima, općinama i zajednicama općina, Dokumentacija br. 555, Zagreb, 1984.
Stanovnlštvo u zemlji i inozemstvu po naseljima, Dokumentacija 911 Zagreb, 1996
Ovo relativno dugo razdoblje (1857-1991), gotovo stoljeće i pol, u kojem su se vodili strahoviti ratovi, mijenjale državne uprave i društveni sustavi i zbivale svakovrsne tranzicijske promjene, moralo je ostaviti traga i na demografskoj slici našega kraja. Ta i on je samo maleni dio šireg geografsko-historijskog prostora. Navedeni podaci o kretanju broja stanovnika u našoj župi to rječito potvrđuju.
Popisne bismo podatke mogli promatrati i segmentarno; primjerice:
do Prvoga svjetskog rata, između dva rata, poslije Drugoga svjetskog rata. Moguća je i svaka druga suvisla Klasifikacija. što bismo svim tim dobili? Iz tabelarnih podataka se ionako sve vidi.
Dalmatinska je zagora, a u njoj i naša župa, u vrijeme austrijske uprave bila samo "privjesak carstvu" "Austrija je pustila Dalmaciju neka životari kako znade. I tako je išlo decenijama."U Jugoslavijama je bila "pasivni kraj, a ovaj epitet nije izgubila do danas.
Tablica prikaza kretanja broja stanovnika naše župeŽupa Katuni - Kreševo siromašna je i količinom i kakvoćom obradive zemlje, a najveći joj se dio stanovništva uvijek bavio poljoprivredom. Naš je seljak živio u posvemašnjoj bijedi boreći se za golo preživljavanje. Oskudica je bila redoviti gost u našem kamenjaru" Glad se javljala već početkom zime", jer godišnji jesenji urod nije zadovoljio obiteljske potrebe ni tri-četiri mjeseca, a stanovništvo je skoro stopostotno živjelo od poljoprivrede. Osnovni mu je životni cilj bio preživjeti zimu. Siromaštvo mu nije bila pojedinačna nego zajednička oznaka.
Oskudni prirodni resursi nisu ovom stanovništvu nadomještani, niti se danas nadopunjuju na bilo koji način, državnim potporama i povlasticama, investicijama, ničim. lako je bilo, tako jest i tako će, nažalost, biti. Uviđajući to, i prihvaćajući to kao fatum, većina otišlih u škole ili na posao teško se odlučuju na povratak u zavičaj. Depopulaciji kraja, dakle, osim nepovoljnoga prirodnog prirasta pridonosi i unutarnja i vanjska mig-racija stanovništva. Gospodarska i socijalna neatraktivnost, povezani s drugim relevantnim čimbenicima za ugodan život ne osiguravaju povratak otišlih. 1 još više, zašto bi drugi ljudi ovdje dolazili?
Mom pesimizmu nije predočen nikakav uvjerljiv dokaz. Bio bih domovinski veoma sretan da me praksa razuvjeri Bog dao da se to desi i kad umrem.
dr.sc. Ante Laušić
Literatura:
- Dr. Petar Matković: O potrebi statističkog odbora, Rad JAZU, knjiga III Zagreb 1868, str. 207-225. Akademik Matković (1850-1898), geograf po struci, a strastveno se bavio poviješću, traži osnivanje AkadDijelovi popisnog naselja Kreševo jesu Delići, Donji i Gornji Biskupovići, Kovačevići (Brdo i Polje), Kreševo, Laušići, Maslovi, Mistrići, Modrenice, Podkreševlje, Relje, Tavrići i Vilići. Sadrži podatke i za bivše dijelove naselja Brdo Kreševsko i Polje Kreševsko.emijinog statističkog odbora nepune dvije godine nakon njena osnutka!
- Foretić, Dinko: 0 ekonomskim prilikama u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća do prvog svjetskog rata, Zagreb, Matica hrvatska, 1969,
- Novak, Grga: Prošlost Dalmacije, Zagreb, Matica hrvatska, 1944.
KATUNI - KREŠEVO (1857. -1991.)
Gospodarski, kulturni, prosvjetni, društveno-politički i svekoliki drugi socijalni segment razvitka podrazumijeva poznavanje osnovnih obilježja konkretnog stanovništva. Ljudski čimbenik se pri tome vrlo cesto javlja ili kao ograničavajuća ili kao poticajna varijabla"Drugim riječima "pučanstvo je najvažniji element narodnoga gospodarstva, ono bo je duša države, njena snaga, bogatsvo i njena slava… Statistika pučanstva, kao gibive glavne moći u državi, postala je dakle vrelom na kojem mnoga znanost svoje izvode i zaključke osniva." Dugačka je povijest istraživanja stanja i dinamike razvoja stanovništva. Od 1857. godine raspolažemo podacima o broju stanovnika za naselja Hrvatske. Usporedivost popisnih podataka, istina, nije potpuna, jer su popisi 1857, 1948, 1955, 1961, 1971. i 1981. provedeni po koncepciji stalnog stanovništva (tzv. de iure stanovništvo), a popisi 1869, 1880, 1890, 1900, 1910, 1921, i 1951. po koncepciji prisutnog stanovništva (de facto stanovništvo). Skoro će ovogodišnje popisivanje također biti po potonjem principu.
Zanemarujući ovdje navedene koncepcijske razlike popisnih postupaka prikazat ćemo kretanje broja stanovnika naše župe Katuni - Kreševo u razdoblju 1857. do 1991. (Godina 1857. uzeta je kao početna godina promatranja, jer je te godine bio u tadašnjoj Austriji proveden prvi opći popis stanovništva, a naša promatrana župa bila je pod austrijskom upravom,) U popisivanom naselju Katuni, zavisno o popisnoj godini, obuhvaćeni su ovi dijelovi: Balići, Galešića Dolac, Gornji Vukušići, Ispod Strane, Katuni, Kekezi Polje, Ljuljavača, Ljut, Merčepi Brdo, Pod Balića Stranom, Povrh Crkve, Rubići i Urličići, Ovdje su sadržani i podaci bivših dijelova naselja Golo Brdo, Polje Katunsko, Vrbanj i Na Vlake.
Dijelovi popisnog naselja Kreševo jesu Delići, Donji i Gornji Biskupovići, Kovačevići (Brdo i Polje), Kreševo, Laušići, Maslovi, Mistrići, Modrenice, Podkreševlje, Relje, Tavrići i Vilići. Sadrži podatke i za bivše dijelove naselja Brdo Kreševsko i Polje Kreševsko.
+ Smatramo da su značajna brojčana odstupanja u odnosu na prethodni popis iz 1981. posljedica uglavnom nekorektno provedenog popisa i da su dijelovi naselja krivo pribrojeni Šestanovcu, koji je 1981. brojio svega 225 stanovnika, a deset godina poslije 572 (indeks 2,54).
Izvor: Korenčić, Mirko, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-.1971, JAZU, Zagreb, 1979.
Stanovništvo po naseljima, općinama i zajednicama općina, Dokumentacija br. 555, Zagreb, 1984.
Stanovnlštvo u zemlji i inozemstvu po naseljima, Dokumentacija 911 Zagreb, 1996
Ovo relativno dugo razdoblje (1857-1991), gotovo stoljeće i pol, u kojem su se vodili strahoviti ratovi, mijenjale državne uprave i društveni sustavi i zbivale svakovrsne tranzicijske promjene, moralo je ostaviti traga i na demografskoj slici našega kraja. Ta i on je samo maleni dio šireg geografsko-historijskog prostora. Navedeni podaci o kretanju broja stanovnika u našoj župi to rječito potvrđuju.
Popisne bismo podatke mogli promatrati i segmentarno; primjerice:
do Prvoga svjetskog rata, između dva rata, poslije Drugoga svjetskog rata. Moguća je i svaka druga suvisla Klasifikacija. što bismo svim tim dobili? Iz tabelarnih podataka se ionako sve vidi.
Dalmatinska je zagora, a u njoj i naša župa, u vrijeme austrijske uprave bila samo "privjesak carstvu" "Austrija je pustila Dalmaciju neka životari kako znade. I tako je išlo decenijama."U Jugoslavijama je bila "pasivni kraj, a ovaj epitet nije izgubila do danas.
Tablica prikaza kretanja broja stanovnika naše župeŽupa Katuni - Kreševo siromašna je i količinom i kakvoćom obradive zemlje, a najveći joj se dio stanovništva uvijek bavio poljoprivredom. Naš je seljak živio u posvemašnjoj bijedi boreći se za golo preživljavanje. Oskudica je bila redoviti gost u našem kamenjaru" Glad se javljala već početkom zime", jer godišnji jesenji urod nije zadovoljio obiteljske potrebe ni tri-četiri mjeseca, a stanovništvo je skoro stopostotno živjelo od poljoprivrede. Osnovni mu je životni cilj bio preživjeti zimu. Siromaštvo mu nije bila pojedinačna nego zajednička oznaka.
Oskudni prirodni resursi nisu ovom stanovništvu nadomještani, niti se danas nadopunjuju na bilo koji način, državnim potporama i povlasticama, investicijama, ničim. lako je bilo, tako jest i tako će, nažalost, biti. Uviđajući to, i prihvaćajući to kao fatum, većina otišlih u škole ili na posao teško se odlučuju na povratak u zavičaj. Depopulaciji kraja, dakle, osim nepovoljnoga prirodnog prirasta pridonosi i unutarnja i vanjska mig-racija stanovništva. Gospodarska i socijalna neatraktivnost, povezani s drugim relevantnim čimbenicima za ugodan život ne osiguravaju povratak otišlih. 1 još više, zašto bi drugi ljudi ovdje dolazili?
Mom pesimizmu nije predočen nikakav uvjerljiv dokaz. Bio bih domovinski veoma sretan da me praksa razuvjeri Bog dao da se to desi i kad umrem.
dr.sc. Ante Laušić
Literatura:
- Dr. Petar Matković: O potrebi statističkog odbora, Rad JAZU, knjiga III Zagreb 1868, str. 207-225. Akademik Matković (1850-1898), geograf po struci, a strastveno se bavio poviješću, traži osnivanje AkadDijelovi popisnog naselja Kreševo jesu Delići, Donji i Gornji Biskupovići, Kovačevići (Brdo i Polje), Kreševo, Laušići, Maslovi, Mistrići, Modrenice, Podkreševlje, Relje, Tavrići i Vilići. Sadrži podatke i za bivše dijelove naselja Brdo Kreševsko i Polje Kreševsko.emijinog statističkog odbora nepune dvije godine nakon njena osnutka!
- Foretić, Dinko: 0 ekonomskim prilikama u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća do prvog svjetskog rata, Zagreb, Matica hrvatska, 1969,
- Novak, Grga: Prošlost Dalmacije, Zagreb, Matica hrvatska, 1944.
POVIJEST RADOBILJE
Povijest župe Radobilja - kratak pregled
Stara župa Radobilja od II polovice 14.st. do I polovice 18.st.
Povijest
Predpovijesno razdoblje
Prema nekim pokazateljima može se reći da su postojala predpovijesna naselja čija obilježja ih svrstavaju u brončano ili željezno doba. Na ovom području su se miješala plemena Delmati, Ardijejci, Plerejci i Daorsi.
Poznato je da su Delmati u III st. pr. Krista zauzeli kraj od Cetine do Krke, ali im je Delminium (Duvno) ostalo središte.
Rimsko razdoblje
Nakon rimskog osvajanja Ilirika, te konačnog poraza Dalmata 6-9 g. po. Krista, taj kraj na jednom od najvažnijih putova u provinciji Dalmacija, izmedju dva najveća grada Salone i Narone, izložen je jakim utjecajima. Slučajno nalaženje ilirskih grobova u Katunima svjedoči o materijalnom životu Ilira na ovim prostorima. Više nalaza kamenih ostataka kroz cijelu dolinu Kreševa, Katuna , Žeževice, Grabovca upućuje na mogućnost postojanja većeg naselja u vrijeme Rimljana ili u ranom srednjem vijeku.
Mnogi još neobjavljeni materijali iz Katuna, te na istoimenim lokalitetima Crkvina u Cisti sa starokršćanskim nekropolama, te Crkvini u Grabovcu sa stupovima od kojih je na jednom lik Adama s natpisom:
ADDM(!) NUDUS PARADISO DEO EJECTUS,
pokazuju da se tim putem širilo kršćanstvo prema današnjoj Hercegovini iz Salone.
Rani srednji vijek
Vrlo zanimljiv prijepor među znanstvenicima XIX stoljeća izazvalo je lociranje rimskog grada Rider (Reditae). Naime, Stjepan Zlatović ga je smjestio u Radobilju, kao i dr. Miho Barada negdje u trokutu Trilj - Zadvarje - Zagvozd, dok su ga neki autori smjestili u Danilo kod Šibenika. Argumenti za radobiljsku lokaciju ovoga grada su mnoštvo rimskih ostataka u ovom kraju, kao i to što se Reditucumu u aktima crkvenih sabora u Saloni 533 g. ubraja u područje makarske biskupije, te je malo vjerojatno da bi se granice makarske biskupije protezale tako daleko, do Šibenika.
Ako je ovo točno, onda biskupski grad sv. Aurelia Redic(u)m - kako piše na nadgrobnoj ploči u Milanu, nije bio u Armeniji nego u Dalmaciji. ("Čuvari baštine" - skup autora - Imotski 1989)Ustroj javnog života u Hrvata
Osnovna jedinica u javnom ustroju bila je zadruga - skup bližih i daljih rođaka sa zajedničkim imetkom na čijem čelu je glavar (starješina). Više zadruga je činilo pleme (lat. genus, generatio), a zemlja na kojoj su obitavali županija ( jupa, juppania, provincija, regio itd.). Središte županije je bio uglavnom utvrđeni grad (lat. castrum, castellum) koji je bio sijelo župana i branik cijele županije.
Župan (jupanus, ) osim što je bio glavar, bio je i vrhovni zapovjednik Županijske vojske i vrhovni sudac kad nije bilo kralja ili njegova zastupnika. Uz župana postojali su i podžupani (postiuppus), te satnici zaduženi za pojedine odjele županijske vojske i ujedno županovi pomagači u sudskim poslovima, pristavi (pristaldi) - izvršni činovnici.
Više županija činilo je jednu oblast kojoj je na čelu bio veliki župan ili knez (dux).
Zreli srednji vijek Radobilje
Rano razdoblje ovog kraja zaogrnut je velom povijesne tajne. Prema nekim izvorima, na lijevoj strani rijeke Cetine između Imotske i Cetinske Županije prostirala se stara gospoština, parokija splitske biskupije ( Comitatus Radobiglie (Fra. S. Zlatović - Topografske crtice...).
Prema nekim izvorima ova Župa (Knežija) najviše se proširila neposredno prije dolaska Turaka na ove prostore, te je obuhvaćala više kasnijih županija (Knežija), odnosno sela: Kostanje, Podgrađe, Blato, Nova Sela, Kreševo, Katune, Opanke, Žeževicu, Slime, Svinišće, Kučiće, južni dio Biokova i Ciste, Medov Dolac, zapadni dio Grabovca, Velebrdo, Bast, Bašku Vodu i Brela, te bijaše knežija pod vlašću Ivaniša Nenadića.
Inače, prema nekim od ranih isprava Radobilja je pripadala bosanskoj kraljevini poveljom iz Bobovca (3. travnja 1382. kralj Tvrtko Kotromanić ju je darovao Vukcu Nenadiću). Kasnije je prelazila u ruke kapetana Jurja Vučića, Pavla Spevančića te Stjepana Hercega. Mnogo kasnije isprave o rasprama među velikašima glede posjeda, posebno kroz 15. st. govore o ustroju, načinu sudovanja (Poljički statut) i o životu na ovim prostorima.
Da bi sačuvali svoje zemlje od Mlečana, Radobiljani odlučiše podići tvrđavu naspram poljica (Mletačkih) i most preko Cetine. Mletački senat moli Herceg Stjepana 1455.g. da ne dopusti gradnju. Tvrđava je izgrađena ( a zna se da ju je držao 1462. Stjepan Strižić), a to je bio razlog napada Splitskog kneza na Radobilju...
Tursko razdoblje
Nakon pada pod tursku vlast (početkom 16.st.), Radobilja je pripala Hercegovačkom Sandžaku i Mostarskom Kadiluku. Nakon pada Klisa 1537.g. Kliškom (1528.g. bijahu pod Skradinskom), a od 1580 pod Zagorsko-Kliškim kadilukom.
Prvi popis stanovništva Radobilje bio je 1510.g.(fra J.A. Soldo). U turskom obliku feudalizma bio je Spahijsko - timarski sustav. Feudalci (Spahije) bili su uglavnom naši ljudi, koji su upravljali muslimanskom i kršćanskom rajom. Zbog povlastica, mnogi od njih prelaze na islam. Prema opisu Hercegovačkog Sandžaka iz 1624. Radobilja je kraj nastanjen kršćanima i muslimanima, koji je imao svega 150 kuća. Brdo i udolinu su štitile utvrde Nutijak i Zadvarje. Inače, 16.st. je bilo vrijeme stalnog mijenjanja granica, vrijeme gladi, hajdučije, poreza i seoba.
Karta iz 1693. godine
Iz jednog spisa (1664) saznajemo da je u Katunima tada bilo tek 21 obitelj s oko 130 žitelja. Godine 1715. Radobilja prelazi pod Mletačku vlast.
Mletačka vlast
Mijenja se sustav podijele zemlje, ali se život u Radobilji nije puno izmjenio. Poznato je da je splitski nadbiskup Cupilli pohodio dvaput Radobilju i to 1711. kad je mjesna crkva posvećena Velikoj Gospi, koja je izgrađena na temeljima prethodne crkve sv. Ivana Krstitelja. Tadašnje granice župe Radobilje su: na zapadu Blato n/c, Ugljane, sjeverno Cista - Svib, na istoku Krivodol - Grabovac, te Poletnica - Slime - Podgrađe.
A.Fortis: Karta srednjodalmatinskog područja (Bern 1778. - isječak)
Godine 1754. Katuni i Kreševo imaju 190 kuća, odnosno, 790 stanovnika. Nakon izgradnje nove (dograđene ) crkve kroz cijelo 18.st. se u nju ulagalo. Na jednostavnom portalu pročelja, uklesano je u bosančici:
NA 1722 MAĐA 5.
U temeljima nalazimo stećke te ukrase nasu uglovima lađa (ruže, strijela, kosir i polumjesec sa zvijezdom), a na ulazu lijevo veliki stećak koji služi kao oltar kod vanjskih služenja misa.
Godine 1759. župljani su naručili od Filipa Naldija veliku sliku "Posljednji sud", te veliki mramorni oltar.
Poslijednji sud - slika koja pokriva južni zid crkve, naručena od Filipa Naldija, 1759. godine
Nakon ukidanja Mletačke Republike 1797. njene posjede na našoj obali preuzima Austrija. Nedugo nakon toga naši krajevi dolaze pod francusku vlast. Za vrijeme francuske uprave izgrađena je cesta Knin – Trilj – Ugljane – Katuni – Turija – Vrgorac – Metković.
Zbog preambicioznih projekata podizani su porezi, što je uz stalna novačenja i prisilne rabote uzrokovalo nezadovoljstvo stanovništva. Stoga je narod s oduševljenjem dočekao Napoleonov poraz u Rusiji.
Nakon 1813. godine Austrija ponovno dobija naše krajeve.
Razdoblje austrijske uprave i dvadesetog stoljeća
Katuni i Kreševo su crkveno u Omiškom dekanatu, dok je vicedekanat u Katunima.
U Šestanovcu 1850. Austrija osniva žandarmerijsku postaju. Godine 1871. osniva se muška osnovna (pučka) škola u Deškovića kući u Katunima, dok je u susjednoj zgradi bila i pošta.
Ovo stoljeće nije donijelo velikog prosperiteta, ali je donijelo relativno dugo razdoblje mira, što je rezultiralo značajnim porastom stanovništva.
Stara plemička obitelj Dešković je imala značajan utjecaj u ovom kraju. Antun Dešković posebno je upamćen po inicijativi za iskorištenjem vodenog potencijala, rijeke Cetine za proizvodnju električne struje.
Krajem stoljeća Radobilja je bila dio omiške općine, splitskog kotara. Godine 1912. ova općina se razdvojila na tri općine, od kojih je krajiška općina (prema naseljima koja je obuhvaćala) podsjećala na nekadašnju župu Radobilju. Ona je obuhvaćala općinsko središte Šestanovac, Blato n/C, Katuni, Kreševo, Nova Sela, Opanke, Slime, Žeževicu Donju (Zadvarje) i Gornju.
Površina joj je 139 km2, imala je 1298 kuća i 7688 stanovnika.
Ovakav ustroj ostaje do 1941. kada je općina Krajina pripala omiškom kotaru, Velike Župe Cetine.
U svibnju 1945. godine krajiška općina postaje Kotar Šestanovac.
Poznati ljudi iz ovog kraja
Ovaj kraj dao je mnoge vrijedne javne i kulturne djelatnike, profesore, književnike, svećenike, ali i mnoge samozatajne osobe za koje se malo zna, a koji su dosta doprinjeli općem dobru.
Među brojnim poznatim i nepoznatim veličinama, posebno treba istaći velikog dr. fra Karla Balića, čuvenog mariologa i prof.dr. Ivu Rubića, geografa svjetskog glasa.
Na braniku Domovine
Za hrvatsku domovinu mnogi sinove ove župe su podnijeli najveće žrtve. U drugom svjetskom ratu, iz naše župe poginulo je u raznim vojskama 164 osobe (prema Komisiji za utvrđivanje žrtava II. Svjetskog rata i poraća - Časopis Radobilja).Posebno smo ponosni na naše Vitezove koji su žrtvom života pokazali kolika je ljubav čovjeka ovog kraja za Domovinu Hrvatsku.
To su:
Robert Lesandrić (1969-1993)
Toči Marušić (1960 - 1993)
Ivan Družić (1956 - 1995)
Mijo Balić (1953 - 1991)
Božo Merčep (1952 - 1991)
Ante Merčep (1969 - 1995)
Ivan Rubić (1949 - 1995)
Marko Ribičić (1951 - 1991)
Ivan Nejašmić (1944 - 1991)
Literatura:
Dr. A. Laušić: "Naselja i povijest stanovništva općine Šestanovac", članak
J.Laušić: "Župa Radobilja - živuća povijest"
Fra J.A. Soldo: Župa Radobilja", Omiš, 1970.
Više autora: "Čuvari baštine - zbornik" Imotski, 1987.
Maršal Marmont: "Memoari"
Povijest župe Radobilja - kratak pregled
Stara župa Radobilja od II polovice 14.st. do I polovice 18.st.
Povijest
Predpovijesno razdoblje
Prema nekim pokazateljima može se reći da su postojala predpovijesna naselja čija obilježja ih svrstavaju u brončano ili željezno doba. Na ovom području su se miješala plemena Delmati, Ardijejci, Plerejci i Daorsi.
Poznato je da su Delmati u III st. pr. Krista zauzeli kraj od Cetine do Krke, ali im je Delminium (Duvno) ostalo središte.
Rimsko razdoblje
Nakon rimskog osvajanja Ilirika, te konačnog poraza Dalmata 6-9 g. po. Krista, taj kraj na jednom od najvažnijih putova u provinciji Dalmacija, izmedju dva najveća grada Salone i Narone, izložen je jakim utjecajima. Slučajno nalaženje ilirskih grobova u Katunima svjedoči o materijalnom životu Ilira na ovim prostorima. Više nalaza kamenih ostataka kroz cijelu dolinu Kreševa, Katuna , Žeževice, Grabovca upućuje na mogućnost postojanja većeg naselja u vrijeme Rimljana ili u ranom srednjem vijeku.
Mnogi još neobjavljeni materijali iz Katuna, te na istoimenim lokalitetima Crkvina u Cisti sa starokršćanskim nekropolama, te Crkvini u Grabovcu sa stupovima od kojih je na jednom lik Adama s natpisom:
ADDM(!) NUDUS PARADISO DEO EJECTUS,
pokazuju da se tim putem širilo kršćanstvo prema današnjoj Hercegovini iz Salone.
Rani srednji vijek
Vrlo zanimljiv prijepor među znanstvenicima XIX stoljeća izazvalo je lociranje rimskog grada Rider (Reditae). Naime, Stjepan Zlatović ga je smjestio u Radobilju, kao i dr. Miho Barada negdje u trokutu Trilj - Zadvarje - Zagvozd, dok su ga neki autori smjestili u Danilo kod Šibenika. Argumenti za radobiljsku lokaciju ovoga grada su mnoštvo rimskih ostataka u ovom kraju, kao i to što se Reditucumu u aktima crkvenih sabora u Saloni 533 g. ubraja u područje makarske biskupije, te je malo vjerojatno da bi se granice makarske biskupije protezale tako daleko, do Šibenika.
Ako je ovo točno, onda biskupski grad sv. Aurelia Redic(u)m - kako piše na nadgrobnoj ploči u Milanu, nije bio u Armeniji nego u Dalmaciji. ("Čuvari baštine" - skup autora - Imotski 1989)Ustroj javnog života u Hrvata
Osnovna jedinica u javnom ustroju bila je zadruga - skup bližih i daljih rođaka sa zajedničkim imetkom na čijem čelu je glavar (starješina). Više zadruga je činilo pleme (lat. genus, generatio), a zemlja na kojoj su obitavali županija ( jupa, juppania, provincija, regio itd.). Središte županije je bio uglavnom utvrđeni grad (lat. castrum, castellum) koji je bio sijelo župana i branik cijele županije.
Župan (jupanus, ) osim što je bio glavar, bio je i vrhovni zapovjednik Županijske vojske i vrhovni sudac kad nije bilo kralja ili njegova zastupnika. Uz župana postojali su i podžupani (postiuppus), te satnici zaduženi za pojedine odjele županijske vojske i ujedno županovi pomagači u sudskim poslovima, pristavi (pristaldi) - izvršni činovnici.
Više županija činilo je jednu oblast kojoj je na čelu bio veliki župan ili knez (dux).
Zreli srednji vijek Radobilje
Rano razdoblje ovog kraja zaogrnut je velom povijesne tajne. Prema nekim izvorima, na lijevoj strani rijeke Cetine između Imotske i Cetinske Županije prostirala se stara gospoština, parokija splitske biskupije ( Comitatus Radobiglie (Fra. S. Zlatović - Topografske crtice...).
Prema nekim izvorima ova Župa (Knežija) najviše se proširila neposredno prije dolaska Turaka na ove prostore, te je obuhvaćala više kasnijih županija (Knežija), odnosno sela: Kostanje, Podgrađe, Blato, Nova Sela, Kreševo, Katune, Opanke, Žeževicu, Slime, Svinišće, Kučiće, južni dio Biokova i Ciste, Medov Dolac, zapadni dio Grabovca, Velebrdo, Bast, Bašku Vodu i Brela, te bijaše knežija pod vlašću Ivaniša Nenadića.
Inače, prema nekim od ranih isprava Radobilja je pripadala bosanskoj kraljevini poveljom iz Bobovca (3. travnja 1382. kralj Tvrtko Kotromanić ju je darovao Vukcu Nenadiću). Kasnije je prelazila u ruke kapetana Jurja Vučića, Pavla Spevančića te Stjepana Hercega. Mnogo kasnije isprave o rasprama među velikašima glede posjeda, posebno kroz 15. st. govore o ustroju, načinu sudovanja (Poljički statut) i o životu na ovim prostorima.
Da bi sačuvali svoje zemlje od Mlečana, Radobiljani odlučiše podići tvrđavu naspram poljica (Mletačkih) i most preko Cetine. Mletački senat moli Herceg Stjepana 1455.g. da ne dopusti gradnju. Tvrđava je izgrađena ( a zna se da ju je držao 1462. Stjepan Strižić), a to je bio razlog napada Splitskog kneza na Radobilju...
Tursko razdoblje
Nakon pada pod tursku vlast (početkom 16.st.), Radobilja je pripala Hercegovačkom Sandžaku i Mostarskom Kadiluku. Nakon pada Klisa 1537.g. Kliškom (1528.g. bijahu pod Skradinskom), a od 1580 pod Zagorsko-Kliškim kadilukom.
Prvi popis stanovništva Radobilje bio je 1510.g.(fra J.A. Soldo). U turskom obliku feudalizma bio je Spahijsko - timarski sustav. Feudalci (Spahije) bili su uglavnom naši ljudi, koji su upravljali muslimanskom i kršćanskom rajom. Zbog povlastica, mnogi od njih prelaze na islam. Prema opisu Hercegovačkog Sandžaka iz 1624. Radobilja je kraj nastanjen kršćanima i muslimanima, koji je imao svega 150 kuća. Brdo i udolinu su štitile utvrde Nutijak i Zadvarje. Inače, 16.st. je bilo vrijeme stalnog mijenjanja granica, vrijeme gladi, hajdučije, poreza i seoba.
Karta iz 1693. godine
Iz jednog spisa (1664) saznajemo da je u Katunima tada bilo tek 21 obitelj s oko 130 žitelja. Godine 1715. Radobilja prelazi pod Mletačku vlast.
Mletačka vlast
Mijenja se sustav podijele zemlje, ali se život u Radobilji nije puno izmjenio. Poznato je da je splitski nadbiskup Cupilli pohodio dvaput Radobilju i to 1711. kad je mjesna crkva posvećena Velikoj Gospi, koja je izgrađena na temeljima prethodne crkve sv. Ivana Krstitelja. Tadašnje granice župe Radobilje su: na zapadu Blato n/c, Ugljane, sjeverno Cista - Svib, na istoku Krivodol - Grabovac, te Poletnica - Slime - Podgrađe.
A.Fortis: Karta srednjodalmatinskog područja (Bern 1778. - isječak)
Godine 1754. Katuni i Kreševo imaju 190 kuća, odnosno, 790 stanovnika. Nakon izgradnje nove (dograđene ) crkve kroz cijelo 18.st. se u nju ulagalo. Na jednostavnom portalu pročelja, uklesano je u bosančici:
NA 1722 MAĐA 5.
U temeljima nalazimo stećke te ukrase nasu uglovima lađa (ruže, strijela, kosir i polumjesec sa zvijezdom), a na ulazu lijevo veliki stećak koji služi kao oltar kod vanjskih služenja misa.
Godine 1759. župljani su naručili od Filipa Naldija veliku sliku "Posljednji sud", te veliki mramorni oltar.
Poslijednji sud - slika koja pokriva južni zid crkve, naručena od Filipa Naldija, 1759. godine
Nakon ukidanja Mletačke Republike 1797. njene posjede na našoj obali preuzima Austrija. Nedugo nakon toga naši krajevi dolaze pod francusku vlast. Za vrijeme francuske uprave izgrađena je cesta Knin – Trilj – Ugljane – Katuni – Turija – Vrgorac – Metković.
Zbog preambicioznih projekata podizani su porezi, što je uz stalna novačenja i prisilne rabote uzrokovalo nezadovoljstvo stanovništva. Stoga je narod s oduševljenjem dočekao Napoleonov poraz u Rusiji.
Nakon 1813. godine Austrija ponovno dobija naše krajeve.
Razdoblje austrijske uprave i dvadesetog stoljeća
Katuni i Kreševo su crkveno u Omiškom dekanatu, dok je vicedekanat u Katunima.
U Šestanovcu 1850. Austrija osniva žandarmerijsku postaju. Godine 1871. osniva se muška osnovna (pučka) škola u Deškovića kući u Katunima, dok je u susjednoj zgradi bila i pošta.
Ovo stoljeće nije donijelo velikog prosperiteta, ali je donijelo relativno dugo razdoblje mira, što je rezultiralo značajnim porastom stanovništva.
Stara plemička obitelj Dešković je imala značajan utjecaj u ovom kraju. Antun Dešković posebno je upamćen po inicijativi za iskorištenjem vodenog potencijala, rijeke Cetine za proizvodnju električne struje.
Krajem stoljeća Radobilja je bila dio omiške općine, splitskog kotara. Godine 1912. ova općina se razdvojila na tri općine, od kojih je krajiška općina (prema naseljima koja je obuhvaćala) podsjećala na nekadašnju župu Radobilju. Ona je obuhvaćala općinsko središte Šestanovac, Blato n/C, Katuni, Kreševo, Nova Sela, Opanke, Slime, Žeževicu Donju (Zadvarje) i Gornju.
Površina joj je 139 km2, imala je 1298 kuća i 7688 stanovnika.
Ovakav ustroj ostaje do 1941. kada je općina Krajina pripala omiškom kotaru, Velike Župe Cetine.
U svibnju 1945. godine krajiška općina postaje Kotar Šestanovac.
Poznati ljudi iz ovog kraja
Ovaj kraj dao je mnoge vrijedne javne i kulturne djelatnike, profesore, književnike, svećenike, ali i mnoge samozatajne osobe za koje se malo zna, a koji su dosta doprinjeli općem dobru.
Među brojnim poznatim i nepoznatim veličinama, posebno treba istaći velikog dr. fra Karla Balića, čuvenog mariologa i prof.dr. Ivu Rubića, geografa svjetskog glasa.
Na braniku Domovine
Za hrvatsku domovinu mnogi sinove ove župe su podnijeli najveće žrtve. U drugom svjetskom ratu, iz naše župe poginulo je u raznim vojskama 164 osobe (prema Komisiji za utvrđivanje žrtava II. Svjetskog rata i poraća - Časopis Radobilja).Posebno smo ponosni na naše Vitezove koji su žrtvom života pokazali kolika je ljubav čovjeka ovog kraja za Domovinu Hrvatsku.
To su:
Robert Lesandrić (1969-1993)
Toči Marušić (1960 - 1993)
Ivan Družić (1956 - 1995)
Mijo Balić (1953 - 1991)
Božo Merčep (1952 - 1991)
Ante Merčep (1969 - 1995)
Ivan Rubić (1949 - 1995)
Marko Ribičić (1951 - 1991)
Ivan Nejašmić (1944 - 1991)
Literatura:
Dr. A. Laušić: "Naselja i povijest stanovništva općine Šestanovac", članak
J.Laušić: "Župa Radobilja - živuća povijest"
Fra J.A. Soldo: Župa Radobilja", Omiš, 1970.
Više autora: "Čuvari baštine - zbornik" Imotski, 1987.
Maršal Marmont: "Memoari"
STARA ŽUPA RADOBILJA
(razdoblje od druge polovine 17.st. do prve polovine 18.st.)
Postanak župe Radobilje zaogrnut je povijesnim velom tajne. Točne granice župe Radobilje iz vremena razvijenog srednjeg vijeka nije moguće odrediti s obzirom da njezin zemljopisni položaj kolidira s teritorijima posvjedočenih starohrvatskih županija - imotske (imote), cetinske i poljičke, dok se teritorij na području današnjeg makarskog primorja zvao Krajina (južna strana Biokova). Neki povijesni izvori potvrđuju da se između imotske i poljičke, odnosno cetinske županije, na lijevoj strani Cetine prostirala stara gospoština, parokija splitske biskupije, koju Farlati naziva Comitatus Radobiglie. Prema nekim autorima rasprostirala se preko više kasnijih župa i zapravo je bila knežija u ono doba pod vlašću Ivaniša Nenadića.
Godine 1377. bosanski ban Tvrtko I. Kotromanić nakon što je proširio teritorij svoje države prema istoku, okrunio se za kralja Bosne. S obzirom da je u Hrvatskoj trajao feudalni rat i česti sukobi između vodećih hrvatskih plemenitaških obitelji, kralj Tvrtko I. je ubrzo počeo osvajati jugoistočne dijelove Hrvatske. Teritorijalnim širenjem Bosne zapadno od humske zemlje u drugoj polovici 14. st. Župa Radobilja se našla u granicama kraljevine Bosne. Iz tog razdoblja važna je povelja kojom je kralj Tvrtko I. iz Bobovca (3. IV 1382.) Radobilju darovao Vuku Nenadiću. Spominje se također da je kralj Ostoja godine 1408. darovao Duarum cum provincia Radobile (Zadvarje s provincijom Radobilje) knezu kapetanu Juriju Vučiću. Kasnije je ovaj prostor prisvojio Stjepan Herceg od bana Pavla Šperaničića, te za obranu sagradio tvrđavu iznad Katuna. Don Lovre Katić spominje jednu poljičku ispravu iz XV. Stoljeća, koja se tiče i župe Radobilje. Riječ je o parnici između plemena Nenadića (iz Radobilje) i Tišimirovića ( iz Poljica) zbog posjeda Seoca. U ispravi se navodi, kako je poljički knez Matej Papalić 1468., između ostalih parnica, sa svojim sucima presuđivao u sporu u kojima su Nenadići tražili da im poljičani vrate Seoca, jer da su ranije njihovi pradjedovi to selo dali poljičkim kraljićima u zalog za dobiveni zajam. Oni sada žele taj novac povratiti, te se riješiti zaloga. Kraljevići pak opovrgavaju zahtjev Nenadića, uvjereni da će svoje navode dokazati po poljičkom običajnom pravu - zakletvom dvanaest poljičkih plemića. Nenadići se pozivaju na darovnicu kralja Tvrtka I. (povelja iz 1382.), u kojoj su seoca bila sastavni dio radobilje. Međutim, Nenadići tu ispravu na ročištu nisu predočili (iz nepoznatih razloga), stoga se povjerovalo zakletvi poljičana na Evanđelje. Knez Papalić im u crkvi sv. Lovre u Splitu dosudi Seoca. Epilog ove parnice bio je taj da poljičani osimSeoca dobili i Kostanje i Podgrađe koji su Tvrtkovom darovnicom bili u posjedu Nenadića iz Radobilje. Tim odlukama ili teritorijalnim dobicima poljičani su zaokružili svoju župu granicom prema istoku na rijeci Cetini i ona otada ostade stalna. Ova je parnica jednako važna za povijest Radobilje i povijest Poljica. Ona je, najprije, najstariji pismeni dokument koji pokazuje kako se u ono vrijeme sudilo po poljičkom statutu, a potom što spominje Tvrtkovu povelju kojom Nenadići dolaze u posjed Radobilje.
A.Fortis: Karta srednjodalmatinskog područja (Bern 1778. - isječak)U vrijeme vladavine bosanskih vladara i visokog plemstva (kralja Tvrtka I; kralja Ostoje, hercega Stjepana Vukčića - Kosače) župa Radobilja je stalno bila pod njihovom upravom. Vidjeli smo, to su najprije posjedi plemena Nenadića, a poslije bosansko-humske vlastele Radivojevića. Iz ovog vremena (i neposredno poslije njega) radobiljani se višekratno spominju. Tako, primjerice, Pauli de Paolo spominje kako su 29. X 1400. splićani združeni s klišanima, poljičanima i radobiljanima radi stanovitih razmirica navalili na trogirane, opljačkali im nekoliko sela, ubili mnogo stoke i zarobili dosta plemića i pučana. Uništavajući vinograde, polja i ubijajući stoku trogiranima, segečanima, kaštelanima (donja - trogirska Kaštela), radobiljani i poljičani uništavali su konkurentne proizvode u primorju. Ivan Pivčević navodi, da su radobiljani, Vukčićevi podanici, često nanosili štete poljičanima, zbog čega ga ovi optužiše mlecima. Mlečani su povjerovali poljičanima, te su poručili Vukčiću neka se kani uznemiravanja mletačkih podanika, a posebno da radobiljani ne čine više štete poljičanima. Ovo upozorenje je bilo 15. III 1457. Vukčić je malo držao do mletačkih upozorenja te je nastavio s nanošenjem štete mletačim podanicima. U težnji da sačuvaju svoje zemlje od mlečana, radobiljani su odlučili sagraditi tvrđavu naspram poljicima i most preko Cetine. Mletački senat moli hercega Stjepana Vukčića - Kosaču 1455., da ne dozvoli gradnju. No, gradnja je ipak nastavljena (zna se da je 134632. tvrđavu držao Stjepan Stražić), zbog čega je splitski knez napao na Radobilju. Vukčić podiže tužbu na koju mu mletački senat obećaje da će splitski knez nadoknaditi nanesene štete uz uvjet da radobiljani da radobiljani ne napadaju mletačke podanike. Unatoč svim dogovorima, sukoba je i dalje bilo. Općoj nesigurnosti u zamosorskom i zabiokovskom području, nažalost su doprinijele učestale, a osobito nakon pada Bosne 1463. Prodori turaka, već od II. polovice 15.stoljeća. Zauzimanjem Blagaja (prijestolnice obitelji Kosača) 1466. Od strane turaka, hercegu Stjepanu Kosači, ostao je samo uzak pojas obale kod Herceg Novog i zemlja uz Neretvu, koju je iz utvrde Počitelj (južno od Blagaja) hrabro branila hrvatska posada. No, skorim padom utvrda Počitelja i Čačmine (kod Trilja) područja imotske župe, Radobilje i poljičke , bila su čak plijen za Turke.
Već od polovice XV. st. veliki broj katoličkog stanovništva iz bosanskog kraljevstva naseljava se na područje jugoistočnog dijela Hrvatske (župe cetinska, imotska, Radobilja i poljička), a zatim u primorje i na otoke. Među izbjeglim katolicima iz Bosne bio je velik broj katoličkih plemičkih obitelji, osobito nakon pada Bosne. Godine 1495. splitski kaptol ubraja parochiu Radobiglie među svoje župe, iako stanovnici tog kraja već priznavaju Tvrtkovu vlast. U morejskom ratu (1499.-1502.) vođenom između turaka i Venecije, Dalmacija je bila opustošena. Makarska je u turskim rukama, okolica Zadra, Trogira i Splita osjetili su napade države kojoj su interes i moć bili jači nego sposobnost pokrajine da se obrani. Od tih godina počeli su neprestani mali ratovi u kojima se Akindžije i turci zalijetaju na područje mletačke Dalmacije (unatoč primirjima) pustošeći kraj, odvodeći ljude i stoku. Uglednije radobiljske obitelji, kao Ivaniša Nenadića, već je prebjegla u Poljica, a splitski knez i A. Dandolo (1503.) nakon što je saznao da će turska vojska prodrijeti preko Radobilje, na čijem su području navodno nalazila četiri mosta dao ih je srušiti. Radobiljani su im to dozvolili, uvjetovavši im da ih u vrijeme mira obnove. Mlečani su bili prinuđeni na grčevitu obranu okupirane hrvatske obale i otoka. Nakon pada Počitelja, turci već 1499. zauzimaju neretvansku krajinu, a do 15313. cijeli teritorij između Imotskog i Cetine (Radobilju, Čačvinu i Poljica). Godine 1524. turci zauzimaju Sinj, a 1537. nakon hrabre obrane kapetana Petra Kružića i njegove pogibije, turci zauzimaju Klis koji uskoro postaje središte sandžaka. Klis je do tada predstavljao posljednji dio teritorija kraljevine Hrvatske južno od Gvozda (Petrova gora). Kliškom sandžaku su 1573. pripadale Radobilja i Poljica. Od 1528.-1573. Radobilja i Poljica bile su pod skradinskim, a od 1580., pod zagorsko - kliškim kadilukom. Prije osnivanja kliškog sandžaka Radobilja je pripadala hercegovačkom sandžaku (i mostarskom kadiluku). Turci u osvojenim krajevima uvode svoj oblik feudalizma, tzv. spahijsko - timarski sustav. Godine 1510. bio je u Radobilji prvi popis stanovništva. Stanovništvo je uglavno ubrojeno među stočare "vlahe", koji pljačkali stočarski, odnosno vlaški porez. . Dokaz da je početkom 16. st. na području Radobilje živjelo većinom vlaško stanovništvo, možemo zaključiti iz samog naziva mjesta Katuni. Stanovništvo Radobilje većinom se bavilo stočarstvom. S obzirom da je ono uvjetovano samom konfigracijom tla, koje je izrazito krševito… Iako su turci vladali često vrlo surovo, te visokim porezima iscjeđivali krščane, velika većina stanovništva Katuna, Kreševa ostala je vjerna Katoličkoj Crkvi.
Radobiljani su neprestano bili izloženi ratnim stradanjima u kojima su mnogi izgubili živote, s obzirom da je župa Radobilja bila strateški važno područje, kako za turke tako i za mlečane. U 17. st. izbio je novi mletačko - turski rat (Kandijski rat) koji je trajao od 1645-1669. Bio je u mnogočemu sudbonosan. Turci su za vrijeme ovog rata na području Radobilje imali dvije utvrde, Nutjak (koja je štitila brdo i udolinu) i Zadvarje (kružna utvrda u kojoj se nalazila brojna turska posada). Od manjih softifikacijskih građevina turci su imali dvije kule s obje strane Cetine. Mlečani u nekoliko navrata pokušavaju zauzrti utvrdu Zadvarje godine 1646., 1652., no bezuspješno. Nakon kratkotrajnog mira između mlečana i turaka izbio je još jedan rat koji je trajao od 1684-1699. U ovom ratu mlečani imaj značajne uspjehe. Osvajaju se Sinj, Knin, Herceg Novi i Zadvarje. Nakon osvojene utvrde Zadvarje mlečani nastoje nagovoriti stanovnike Radobilje da se stave pod njihovu zaštitu. Fra Josip Ante Soldo navodi jedan opis prema kojem se dio katunjana pod vodstvom seoskih prokuratora Vida i Stjepana Balića odluičili na ovakav korak. Nova mletačko - turska granica svršetkom morejskog rata ide preko Radobilje na utvrdu Zadvarje. U ovom minulom razdoblju od 1645 - 1699., veliki dio naroda Radobilje iselio se u pribalne krajeve i na otoke, a zajedno s narodom otišli su i popovi glagoljaši. Radobiljski glagoljaši zajedno s poljičkim neprestano su ukazivali na neodrživo stanje u svojim sredinama u kojima su bili izloženi čestim pritiscima, pljačkama i odmazdama zajedno s narodom. Ovakvo stanje moglo se riješiti jedino izbijanjem novog mletačko - turskog rata. Rat je izbio 1715. Odmah po izbijanju rata, serdar Mate Vejić je zajedno s primorcima napao na radobiljsku kulu i odsjekao glavu njezinom vojničkom zapovjedniku Šačiću, kako navodi ljetopisac fra Nikola Gojak. Župa Radobilja prodorom primoraca pod vodstvom serdara Mate Vejića i prije požarevačkog mira (1718.) biva oslobođena od turskog jarma i dolazi pod Veneciju. Tim događajem započelo je novo razdoblje u povijesti radobiljskog kraja.
Literatura:
- Trpimir Macan: Povijest hrvatskog naroda, Nakladni zavod Matice Hrvatske i Školska knjiga, Zagreb 1992.,str. 97 - 107.
- Fra Stipan Zlatović: Topografske crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve,Starohrvatska prosvjeta, glasi1o hrvatskog starinarskog društva, Knin 1897.
- T. Macan: n. dj., str. 106.
- Zlatović: n. dj., str. 61.
- Isto, str. 61.
- Don Lovre Katić: Dvije poljičke isprave iz XV. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta, 1963., str. 233 - 244.
- Fra Josip Ante Soldo: Župa Radobilja, župski ured Katuni - Kreševo, Omiš 1970.
- Pauli de Paolo: Memoriale, vjesnik zem. arhiva, VI (1904), str. 32. Ovakvi oružani napadi i razmirice koje su se nerijetko pretvarale u krvave sukobe između splićana i trogirana u 15.stoljeću, bile su vrlo česte. Ne mora nas čuditi što su u ovakvim sukobima sudjelovali radobiljani i poljičani.
- Ivan Pivčević: Povijest Poljica, dodatak Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 1921., str. 44.
- Isto, n. dj., str. 44.
- Macan: n. dj., str. 193.
- Ante Laušić: Naselja i povijest stanovništva današnje općine Šestanovac, sinopsis, str. 9.
- Bratoljub Klaić: Riječnik stranih riječi., nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1983., str. 34. Akindžija - tur. (akijn - 1. žestok juriš; 2. pljačka) - pripadnik jurišne konjice u nekadašnjoj turskoj vojsci, uzdržavao se od ratnog plijena, je3r nije imao plaće.
- Ante Laušić: n. dj., sinopsis, str. 9.
- Sve do 1571. nakon turskog poraza u pomorskoj bici kod Lepanta, tursko brodovlje predstavljalo je veliku opasnost za hrvatske otoke. (srednjo-dalmatinski).
- Isto. str. 9.
- Bratoljub Klajić, n. dj., str. 1429. Vlasi-(jedn. Vlah) (od keltskog volci) - kod različitih naroda naziv za različite druge narode: turci zovu vlasima sve krščane (vlasi su bili stočari).
- Isto., str. 677. Katun je pastirsko naselje; pašnjak na koji se preko ljeta izvodi stoka.
- Ante Laušić: n. dj., sinopsis, str. 11.
- Isto. n. dj., sinopsis, str. 11.
(razdoblje od druge polovine 17.st. do prve polovine 18.st.)
Postanak župe Radobilje zaogrnut je povijesnim velom tajne. Točne granice župe Radobilje iz vremena razvijenog srednjeg vijeka nije moguće odrediti s obzirom da njezin zemljopisni položaj kolidira s teritorijima posvjedočenih starohrvatskih županija - imotske (imote), cetinske i poljičke, dok se teritorij na području današnjeg makarskog primorja zvao Krajina (južna strana Biokova). Neki povijesni izvori potvrđuju da se između imotske i poljičke, odnosno cetinske županije, na lijevoj strani Cetine prostirala stara gospoština, parokija splitske biskupije, koju Farlati naziva Comitatus Radobiglie. Prema nekim autorima rasprostirala se preko više kasnijih župa i zapravo je bila knežija u ono doba pod vlašću Ivaniša Nenadića.
Godine 1377. bosanski ban Tvrtko I. Kotromanić nakon što je proširio teritorij svoje države prema istoku, okrunio se za kralja Bosne. S obzirom da je u Hrvatskoj trajao feudalni rat i česti sukobi između vodećih hrvatskih plemenitaških obitelji, kralj Tvrtko I. je ubrzo počeo osvajati jugoistočne dijelove Hrvatske. Teritorijalnim širenjem Bosne zapadno od humske zemlje u drugoj polovici 14. st. Župa Radobilja se našla u granicama kraljevine Bosne. Iz tog razdoblja važna je povelja kojom je kralj Tvrtko I. iz Bobovca (3. IV 1382.) Radobilju darovao Vuku Nenadiću. Spominje se također da je kralj Ostoja godine 1408. darovao Duarum cum provincia Radobile (Zadvarje s provincijom Radobilje) knezu kapetanu Juriju Vučiću. Kasnije je ovaj prostor prisvojio Stjepan Herceg od bana Pavla Šperaničića, te za obranu sagradio tvrđavu iznad Katuna. Don Lovre Katić spominje jednu poljičku ispravu iz XV. Stoljeća, koja se tiče i župe Radobilje. Riječ je o parnici između plemena Nenadića (iz Radobilje) i Tišimirovića ( iz Poljica) zbog posjeda Seoca. U ispravi se navodi, kako je poljički knez Matej Papalić 1468., između ostalih parnica, sa svojim sucima presuđivao u sporu u kojima su Nenadići tražili da im poljičani vrate Seoca, jer da su ranije njihovi pradjedovi to selo dali poljičkim kraljićima u zalog za dobiveni zajam. Oni sada žele taj novac povratiti, te se riješiti zaloga. Kraljevići pak opovrgavaju zahtjev Nenadića, uvjereni da će svoje navode dokazati po poljičkom običajnom pravu - zakletvom dvanaest poljičkih plemića. Nenadići se pozivaju na darovnicu kralja Tvrtka I. (povelja iz 1382.), u kojoj su seoca bila sastavni dio radobilje. Međutim, Nenadići tu ispravu na ročištu nisu predočili (iz nepoznatih razloga), stoga se povjerovalo zakletvi poljičana na Evanđelje. Knez Papalić im u crkvi sv. Lovre u Splitu dosudi Seoca. Epilog ove parnice bio je taj da poljičani osimSeoca dobili i Kostanje i Podgrađe koji su Tvrtkovom darovnicom bili u posjedu Nenadića iz Radobilje. Tim odlukama ili teritorijalnim dobicima poljičani su zaokružili svoju župu granicom prema istoku na rijeci Cetini i ona otada ostade stalna. Ova je parnica jednako važna za povijest Radobilje i povijest Poljica. Ona je, najprije, najstariji pismeni dokument koji pokazuje kako se u ono vrijeme sudilo po poljičkom statutu, a potom što spominje Tvrtkovu povelju kojom Nenadići dolaze u posjed Radobilje.
A.Fortis: Karta srednjodalmatinskog područja (Bern 1778. - isječak)U vrijeme vladavine bosanskih vladara i visokog plemstva (kralja Tvrtka I; kralja Ostoje, hercega Stjepana Vukčića - Kosače) župa Radobilja je stalno bila pod njihovom upravom. Vidjeli smo, to su najprije posjedi plemena Nenadića, a poslije bosansko-humske vlastele Radivojevića. Iz ovog vremena (i neposredno poslije njega) radobiljani se višekratno spominju. Tako, primjerice, Pauli de Paolo spominje kako su 29. X 1400. splićani združeni s klišanima, poljičanima i radobiljanima radi stanovitih razmirica navalili na trogirane, opljačkali im nekoliko sela, ubili mnogo stoke i zarobili dosta plemića i pučana. Uništavajući vinograde, polja i ubijajući stoku trogiranima, segečanima, kaštelanima (donja - trogirska Kaštela), radobiljani i poljičani uništavali su konkurentne proizvode u primorju. Ivan Pivčević navodi, da su radobiljani, Vukčićevi podanici, često nanosili štete poljičanima, zbog čega ga ovi optužiše mlecima. Mlečani su povjerovali poljičanima, te su poručili Vukčiću neka se kani uznemiravanja mletačkih podanika, a posebno da radobiljani ne čine više štete poljičanima. Ovo upozorenje je bilo 15. III 1457. Vukčić je malo držao do mletačkih upozorenja te je nastavio s nanošenjem štete mletačim podanicima. U težnji da sačuvaju svoje zemlje od mlečana, radobiljani su odlučili sagraditi tvrđavu naspram poljicima i most preko Cetine. Mletački senat moli hercega Stjepana Vukčića - Kosaču 1455., da ne dozvoli gradnju. No, gradnja je ipak nastavljena (zna se da je 134632. tvrđavu držao Stjepan Stražić), zbog čega je splitski knez napao na Radobilju. Vukčić podiže tužbu na koju mu mletački senat obećaje da će splitski knez nadoknaditi nanesene štete uz uvjet da radobiljani da radobiljani ne napadaju mletačke podanike. Unatoč svim dogovorima, sukoba je i dalje bilo. Općoj nesigurnosti u zamosorskom i zabiokovskom području, nažalost su doprinijele učestale, a osobito nakon pada Bosne 1463. Prodori turaka, već od II. polovice 15.stoljeća. Zauzimanjem Blagaja (prijestolnice obitelji Kosača) 1466. Od strane turaka, hercegu Stjepanu Kosači, ostao je samo uzak pojas obale kod Herceg Novog i zemlja uz Neretvu, koju je iz utvrde Počitelj (južno od Blagaja) hrabro branila hrvatska posada. No, skorim padom utvrda Počitelja i Čačmine (kod Trilja) područja imotske župe, Radobilje i poljičke , bila su čak plijen za Turke.
Već od polovice XV. st. veliki broj katoličkog stanovništva iz bosanskog kraljevstva naseljava se na područje jugoistočnog dijela Hrvatske (župe cetinska, imotska, Radobilja i poljička), a zatim u primorje i na otoke. Među izbjeglim katolicima iz Bosne bio je velik broj katoličkih plemičkih obitelji, osobito nakon pada Bosne. Godine 1495. splitski kaptol ubraja parochiu Radobiglie među svoje župe, iako stanovnici tog kraja već priznavaju Tvrtkovu vlast. U morejskom ratu (1499.-1502.) vođenom između turaka i Venecije, Dalmacija je bila opustošena. Makarska je u turskim rukama, okolica Zadra, Trogira i Splita osjetili su napade države kojoj su interes i moć bili jači nego sposobnost pokrajine da se obrani. Od tih godina počeli su neprestani mali ratovi u kojima se Akindžije i turci zalijetaju na područje mletačke Dalmacije (unatoč primirjima) pustošeći kraj, odvodeći ljude i stoku. Uglednije radobiljske obitelji, kao Ivaniša Nenadića, već je prebjegla u Poljica, a splitski knez i A. Dandolo (1503.) nakon što je saznao da će turska vojska prodrijeti preko Radobilje, na čijem su području navodno nalazila četiri mosta dao ih je srušiti. Radobiljani su im to dozvolili, uvjetovavši im da ih u vrijeme mira obnove. Mlečani su bili prinuđeni na grčevitu obranu okupirane hrvatske obale i otoka. Nakon pada Počitelja, turci već 1499. zauzimaju neretvansku krajinu, a do 15313. cijeli teritorij između Imotskog i Cetine (Radobilju, Čačvinu i Poljica). Godine 1524. turci zauzimaju Sinj, a 1537. nakon hrabre obrane kapetana Petra Kružića i njegove pogibije, turci zauzimaju Klis koji uskoro postaje središte sandžaka. Klis je do tada predstavljao posljednji dio teritorija kraljevine Hrvatske južno od Gvozda (Petrova gora). Kliškom sandžaku su 1573. pripadale Radobilja i Poljica. Od 1528.-1573. Radobilja i Poljica bile su pod skradinskim, a od 1580., pod zagorsko - kliškim kadilukom. Prije osnivanja kliškog sandžaka Radobilja je pripadala hercegovačkom sandžaku (i mostarskom kadiluku). Turci u osvojenim krajevima uvode svoj oblik feudalizma, tzv. spahijsko - timarski sustav. Godine 1510. bio je u Radobilji prvi popis stanovništva. Stanovništvo je uglavno ubrojeno među stočare "vlahe", koji pljačkali stočarski, odnosno vlaški porez. . Dokaz da je početkom 16. st. na području Radobilje živjelo većinom vlaško stanovništvo, možemo zaključiti iz samog naziva mjesta Katuni. Stanovništvo Radobilje većinom se bavilo stočarstvom. S obzirom da je ono uvjetovano samom konfigracijom tla, koje je izrazito krševito… Iako su turci vladali često vrlo surovo, te visokim porezima iscjeđivali krščane, velika većina stanovništva Katuna, Kreševa ostala je vjerna Katoličkoj Crkvi.
Radobiljani su neprestano bili izloženi ratnim stradanjima u kojima su mnogi izgubili živote, s obzirom da je župa Radobilja bila strateški važno područje, kako za turke tako i za mlečane. U 17. st. izbio je novi mletačko - turski rat (Kandijski rat) koji je trajao od 1645-1669. Bio je u mnogočemu sudbonosan. Turci su za vrijeme ovog rata na području Radobilje imali dvije utvrde, Nutjak (koja je štitila brdo i udolinu) i Zadvarje (kružna utvrda u kojoj se nalazila brojna turska posada). Od manjih softifikacijskih građevina turci su imali dvije kule s obje strane Cetine. Mlečani u nekoliko navrata pokušavaju zauzrti utvrdu Zadvarje godine 1646., 1652., no bezuspješno. Nakon kratkotrajnog mira između mlečana i turaka izbio je još jedan rat koji je trajao od 1684-1699. U ovom ratu mlečani imaj značajne uspjehe. Osvajaju se Sinj, Knin, Herceg Novi i Zadvarje. Nakon osvojene utvrde Zadvarje mlečani nastoje nagovoriti stanovnike Radobilje da se stave pod njihovu zaštitu. Fra Josip Ante Soldo navodi jedan opis prema kojem se dio katunjana pod vodstvom seoskih prokuratora Vida i Stjepana Balića odluičili na ovakav korak. Nova mletačko - turska granica svršetkom morejskog rata ide preko Radobilje na utvrdu Zadvarje. U ovom minulom razdoblju od 1645 - 1699., veliki dio naroda Radobilje iselio se u pribalne krajeve i na otoke, a zajedno s narodom otišli su i popovi glagoljaši. Radobiljski glagoljaši zajedno s poljičkim neprestano su ukazivali na neodrživo stanje u svojim sredinama u kojima su bili izloženi čestim pritiscima, pljačkama i odmazdama zajedno s narodom. Ovakvo stanje moglo se riješiti jedino izbijanjem novog mletačko - turskog rata. Rat je izbio 1715. Odmah po izbijanju rata, serdar Mate Vejić je zajedno s primorcima napao na radobiljsku kulu i odsjekao glavu njezinom vojničkom zapovjedniku Šačiću, kako navodi ljetopisac fra Nikola Gojak. Župa Radobilja prodorom primoraca pod vodstvom serdara Mate Vejića i prije požarevačkog mira (1718.) biva oslobođena od turskog jarma i dolazi pod Veneciju. Tim događajem započelo je novo razdoblje u povijesti radobiljskog kraja.
Literatura:
- Trpimir Macan: Povijest hrvatskog naroda, Nakladni zavod Matice Hrvatske i Školska knjiga, Zagreb 1992.,str. 97 - 107.
- Fra Stipan Zlatović: Topografske crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve,Starohrvatska prosvjeta, glasi1o hrvatskog starinarskog društva, Knin 1897.
- T. Macan: n. dj., str. 106.
- Zlatović: n. dj., str. 61.
- Isto, str. 61.
- Don Lovre Katić: Dvije poljičke isprave iz XV. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta, 1963., str. 233 - 244.
- Fra Josip Ante Soldo: Župa Radobilja, župski ured Katuni - Kreševo, Omiš 1970.
- Pauli de Paolo: Memoriale, vjesnik zem. arhiva, VI (1904), str. 32. Ovakvi oružani napadi i razmirice koje su se nerijetko pretvarale u krvave sukobe između splićana i trogirana u 15.stoljeću, bile su vrlo česte. Ne mora nas čuditi što su u ovakvim sukobima sudjelovali radobiljani i poljičani.
- Ivan Pivčević: Povijest Poljica, dodatak Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 1921., str. 44.
- Isto, n. dj., str. 44.
- Macan: n. dj., str. 193.
- Ante Laušić: Naselja i povijest stanovništva današnje općine Šestanovac, sinopsis, str. 9.
- Bratoljub Klaić: Riječnik stranih riječi., nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1983., str. 34. Akindžija - tur. (akijn - 1. žestok juriš; 2. pljačka) - pripadnik jurišne konjice u nekadašnjoj turskoj vojsci, uzdržavao se od ratnog plijena, je3r nije imao plaće.
- Ante Laušić: n. dj., sinopsis, str. 9.
- Sve do 1571. nakon turskog poraza u pomorskoj bici kod Lepanta, tursko brodovlje predstavljalo je veliku opasnost za hrvatske otoke. (srednjo-dalmatinski).
- Isto. str. 9.
- Bratoljub Klajić, n. dj., str. 1429. Vlasi-(jedn. Vlah) (od keltskog volci) - kod različitih naroda naziv za različite druge narode: turci zovu vlasima sve krščane (vlasi su bili stočari).
- Isto., str. 677. Katun je pastirsko naselje; pašnjak na koji se preko ljeta izvodi stoka.
- Ante Laušić: n. dj., sinopsis, str. 11.
- Isto. n. dj., sinopsis, str. 11.
|
ŽUPA RADOBOLJA
Od Kreševnice i Brda, niza Stranu, preko Polja, pa sve kroz Ljut do Cetine, to je moja Radobolja. Tu marljiva i poštena živi čeljad za Dom spremna, ponosna je uvijek bila Radobolja župa drevna. I kada je bilo gladi, Još od najdavnijih dana, Katoličkom vjernom puku Hrvatstvo je bilo hrana. I Katuni i Kreševo, isto i Ljut, Brdo, Polje, mole Kraljicu Hrvata, Zaštitnicu Radobolje. Bit ćeš uvijek dobrodošla, kao kroz stoljeća prošla, Radobolju, Majko sveta, Čuvaj sve do kraja Svijeta! Kroaciju, Majko sveta, Čuvaj sve do kraja Svijeta! Ante Tonči Nejašmić |
Kad ganga zaori - Gangaši Radobilja (Katuni Kreševo)
Hrvatsko Nadzemlje11.1K subscribers <__slot-el> Subscribe<__slot-el> 71 Share Download 14,179 views Jan 29, 2018Kad ganga zaori - Gangaši Radobilja (Katuni Kreševo) Tema: Kome treba tradicija? Predavač: prof. dr. sc. Marko Dragić Datum susreta: 17. siječnja 2018. godine Na susretu su gostovali članovi Udruge pjevača gangaša 'Radobilje' iz župe Katuni-Kreševo. Poslušajte pjesme koje su oduševile publiku! Svake treće srijede u mjesecu susret je mladih u splitskom sjemeništu u 20,30 sati. Aktualne teme s katoličkog stajališta predstavlja svaki put novi predavač - stručnjak odabran za temu, sa začinom skečeva i muzike. Zabava i druženje uz pjesmu i zakusku poslije. U suradnji s Uredom za pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije. Pratite nas na: / hrvatsko.nadzemlje / hrvatsko.nadzemlje http://www.mladisplit.com / hrvatskonadzemlje |
CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA NA PRPUŠI
Budući da smo na naslovnu stranicu našeg lista stavili sliku Svete Obitelji koja se nalazi u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Prpuši, a sliku same crkve na zadnjoj stranici, smatram potrebnim iznijeti nekoliko važnih detalja u svezi dobivanja dozvole za gradnju, kao i raznih zavrzlama i peripetija oko gradnje i dobivanja uporabne dozvole. Čim sam preuzeo župu, uočio sam pastoralnu potrebu da se sagradicrkva na Prpuši. Taj dio župe je udaljen sedam kilometara od župne crkve. Ta želja kod župljana bila je i prije prisutna, ali ju je bilo nemoguće ostvariti, jer u to komunističko vrijeme teško je bilo dobiti dozvolu. Ja sam pokušao, ali sam odmah naišao na poteškoće. Kad sam uočio igru oko zemljišta i dobivanje lokacije, odlučio sam na svoju ruku bez dozvole podići crkvu, ali ovoga puta na zemljištu Mile Vukušić udove pok. Mije. Ona je velikodušno poklonila zemlju za crkvu. No, na žalost, kasnije će se ispostaviti da to zemljište nije pravno bilo upisano na nju, nego na općinu. Svejedno smo odlučili graditi kapelu. Tu tajnu narodu sam prešutio. Idejni projekt je napravio moj rođak arhitekt ing. Marin Utrobičić. Tako smo započeli gradnju crkve sv. Ivana Krstitelja na blagdan sv. Ivana Nepomuka, l6. svibnja 1981. godine. Radilo se punom parom, tako da smo znali za jedan dan podići betonski zid visine dva metra i dužine dvadeset i dva metra. Veliko je bilo oduševljenje među narodom i odaziv u svakom pogledu. Kad su betonski radovi bili gotovi i iznad borova povirio zvonik kapele u obliku slova H, budni čuvari tadašnjeg komunističkog režima su uočili da je kapela ustaški znak, kao da je ustaška kapa sa slovom H na vrhu. Općinski je komitet o tome raspravljao (još i danas imam audio snimku s tog sastanku). I sam sam pozvan na saslušanje. Dobio sam upozorenje od svojih prijatelja, da mi je najbolje bježati preko granice, jer da me neće ni Bog spasiti, budući da se radi o još čudnijoj stvari. Naime, u isto vrijeme kad je kapela povirila iznad borova sa slovom H, na Lozinom spomeniku, koji je njemu kao partizanskom prvoborcu bio podignut na prvom zavoju na Prpuši, gdje je poginuo u saobraćajnoj nesreći, iskrsnula je riječ HONDA, krupnim crnim slovima napisana.
Crkva svetog Ivana Krstitelja na PrpušiUdba je protumačila da ta kratica znači HOĆEMO NEZAVISNU DRŽAVU ANTINU i da je sve to moje maslo. Jasno da sam se tome nasmijao, ali me je bilo strah tko će udbi to dokazati. Posebna je priča, kako je bilo na ispitivanju, no ne bih o tome sada. Ispalo je sam da samo morao platiti kaznu za nedopuštenu gradnju od dva milijuna dinara. Moram kazati zašto je sve sretno prošlo, i da je za to najzaslužniji narod koji je odlučno stao uz crkvu, tako da je jedan župljanin na zboru predsjedniku općine Dragi Šodanu, jedan u brk rekao "ako vi naš spomenik vjere srušite, mi ćemo vaših dvadeset". Kao župnik sam rekao na saslušanju:" Slobodno srušite crkvu na Prpuši, još ću vam platiti sve troškove rušenja, kao iće i piće u Bruninoj gostionici. Neka narod vidi tko gradi crkve, a tko ih ruši!" Kapelu je blagoslovio otac nadbiskup dr. Frane Franić na blagdan Svete Obitelji, pred mnoštvom vjernika i 60 svećenika. Tek sada se vidi koliko je značajno da smo tada to uradili, jer sad sigurno ne bi iz više razloga. Hvala Bogu, sada je svake nedjelje sveta misa u 12 sati. A groblje je iz dana u dan sve veće i urednije. Inače, u crkvi je kip sv. Ivana Krstitelja kojeg je napravio glasoviti umjetnik Hraste. Slika Svete Obitelji je također od akademskog slikara Krivića, a Križni put od našeg akademskog slikara Rubić Vjekoslava.
don Većeslav Šupuk
https://web.archive.org/web/20020722232534fw_/http://www.radobilja.com/cro/zupni_list/broj_5/svivan/svivan.htm
Budući da smo na naslovnu stranicu našeg lista stavili sliku Svete Obitelji koja se nalazi u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Prpuši, a sliku same crkve na zadnjoj stranici, smatram potrebnim iznijeti nekoliko važnih detalja u svezi dobivanja dozvole za gradnju, kao i raznih zavrzlama i peripetija oko gradnje i dobivanja uporabne dozvole. Čim sam preuzeo župu, uočio sam pastoralnu potrebu da se sagradicrkva na Prpuši. Taj dio župe je udaljen sedam kilometara od župne crkve. Ta želja kod župljana bila je i prije prisutna, ali ju je bilo nemoguće ostvariti, jer u to komunističko vrijeme teško je bilo dobiti dozvolu. Ja sam pokušao, ali sam odmah naišao na poteškoće. Kad sam uočio igru oko zemljišta i dobivanje lokacije, odlučio sam na svoju ruku bez dozvole podići crkvu, ali ovoga puta na zemljištu Mile Vukušić udove pok. Mije. Ona je velikodušno poklonila zemlju za crkvu. No, na žalost, kasnije će se ispostaviti da to zemljište nije pravno bilo upisano na nju, nego na općinu. Svejedno smo odlučili graditi kapelu. Tu tajnu narodu sam prešutio. Idejni projekt je napravio moj rođak arhitekt ing. Marin Utrobičić. Tako smo započeli gradnju crkve sv. Ivana Krstitelja na blagdan sv. Ivana Nepomuka, l6. svibnja 1981. godine. Radilo se punom parom, tako da smo znali za jedan dan podići betonski zid visine dva metra i dužine dvadeset i dva metra. Veliko je bilo oduševljenje među narodom i odaziv u svakom pogledu. Kad su betonski radovi bili gotovi i iznad borova povirio zvonik kapele u obliku slova H, budni čuvari tadašnjeg komunističkog režima su uočili da je kapela ustaški znak, kao da je ustaška kapa sa slovom H na vrhu. Općinski je komitet o tome raspravljao (još i danas imam audio snimku s tog sastanku). I sam sam pozvan na saslušanje. Dobio sam upozorenje od svojih prijatelja, da mi je najbolje bježati preko granice, jer da me neće ni Bog spasiti, budući da se radi o još čudnijoj stvari. Naime, u isto vrijeme kad je kapela povirila iznad borova sa slovom H, na Lozinom spomeniku, koji je njemu kao partizanskom prvoborcu bio podignut na prvom zavoju na Prpuši, gdje je poginuo u saobraćajnoj nesreći, iskrsnula je riječ HONDA, krupnim crnim slovima napisana.
Crkva svetog Ivana Krstitelja na PrpušiUdba je protumačila da ta kratica znači HOĆEMO NEZAVISNU DRŽAVU ANTINU i da je sve to moje maslo. Jasno da sam se tome nasmijao, ali me je bilo strah tko će udbi to dokazati. Posebna je priča, kako je bilo na ispitivanju, no ne bih o tome sada. Ispalo je sam da samo morao platiti kaznu za nedopuštenu gradnju od dva milijuna dinara. Moram kazati zašto je sve sretno prošlo, i da je za to najzaslužniji narod koji je odlučno stao uz crkvu, tako da je jedan župljanin na zboru predsjedniku općine Dragi Šodanu, jedan u brk rekao "ako vi naš spomenik vjere srušite, mi ćemo vaših dvadeset". Kao župnik sam rekao na saslušanju:" Slobodno srušite crkvu na Prpuši, još ću vam platiti sve troškove rušenja, kao iće i piće u Bruninoj gostionici. Neka narod vidi tko gradi crkve, a tko ih ruši!" Kapelu je blagoslovio otac nadbiskup dr. Frane Franić na blagdan Svete Obitelji, pred mnoštvom vjernika i 60 svećenika. Tek sada se vidi koliko je značajno da smo tada to uradili, jer sad sigurno ne bi iz više razloga. Hvala Bogu, sada je svake nedjelje sveta misa u 12 sati. A groblje je iz dana u dan sve veće i urednije. Inače, u crkvi je kip sv. Ivana Krstitelja kojeg je napravio glasoviti umjetnik Hraste. Slika Svete Obitelji je također od akademskog slikara Krivića, a Križni put od našeg akademskog slikara Rubić Vjekoslava.
don Većeslav Šupuk
https://web.archive.org/web/20020722232534fw_/http://www.radobilja.com/cro/zupni_list/broj_5/svivan/svivan.htm
BALIĆA STARE KUĆE U POLJU NEKAD
PONOS I DIKA, DANAS RUŠEVINE
Današnji putnik namjernik, a i mlađe generacije mještana ne mogu ni misliti da početkom prošlog stoljeća u Katunima - Polju gdje se danas nalazi središnje naselje nije bilo ni jedne kuće, osim župne crkve. Sve ostalo: zaseoci, gospodarske zgrade Brđana, njihove konobe itd. bilo je pod Stranom, uglavnom ispod samih stijenja od kojih zapravo i počinje Brdo.
Balića stare kuće, smještene između zaseoka Smilovići i Bašići, svjedoče o tome, kao i nekadašnjem životu Brđana koji su živeći na Brdu marljivo obrađivali svoje njive, vinograde i maslinike u Polju. Današnji stanovnici to čine i dan danas ne koristeći svoje stare kuće koje su sada ruševine. Za razliku od drugih Brđana koji su pod Stranom uglavnom imali prizemne manje objekte u kojima su držali vino, alat i volove u dane oranja, Balići su imali nekoliko kuća katnica, na jedan boj (kat), s time što je boj služio za spavanje a prizemni dio za konobu i druge potrebe povremenog boravka Brđana i njihove stoke.
Prostorije na katu bile su ožbukane, pregrađene plotom i redovito bojane o čemu i danas postoje vidni trgovi. Sve su te kuće bile izgrađene od pažljivo klesanog kamena i pokrivene kamenim pločama. U njihovoj blizini bili su bunari za opskrbu vodom i gumna za vršidbu žita te pojate za slamu i travu. Sve je to danas u ruševinama, jedino se još drži Matačeva kuća na početku Bašića drage.
Žalosna sudbina zadesila je stare kuće “Velike kuće Balića” koje su poput lastavičjeg gnijezda izgrađene uz same stijene, podno omanjeg brdašca na kojem se dičio ogromni dub prkoseći buri i gromovima. Radi se o nekoliko kuća međusobno povezanih, od kojih je jedna jednim dijelom pripadala Maloj kući. U dvorište se ulazilo kroz nadsvođeni ulaz, a dvorište je počinjalo trijemom u kojem se pekla rakija, raščinjalo ulje u tri oveće kamenice i obavljali drugi poslovi. Pri ulazu je bio mlin za masline, a pod stijenom bio je komin. Na stijeni su i danas, davno uklesane kamenice, za sol i krštenu vo-du, te postolje za voštanice.
Te stare kuće, inače porušene prije nekoliko desetljeća prilikom izgradnje puta Brdo - Polje, imale su u svojim najboljim danima sve uvjete za život. U njima su poduže vremena stanovali i mjesni župnici, a postoje i priče da su Balići, trgujući soli i drugim proizvodima s Bosnom, ugošćavali Turke s kojima su bili nakon ratova u dobrim odnosima. Nema sumnje da su te kuće ostale u lijepom sjećanju o čemu svjedoče mnogobrojne uspomene, anegdote i kazivanja. U njima se držalo vino sve do sredine prošlog stoljeća. Posljednji koji je imao konobu u starim kućama bio je Balić Mate "Đula", čuveni samarđija.
Stariji se posebno sjećaju lijepih trenutaka u jesen, nakon završetka oranja i branja maslina kada su stare kuće mirisale na mlado vino i maslinovo ulje. Ruku na srce, stare kuće uglavnom su pripadale odraslim muškarcima koji su se u njima i najviše zadržavali prilikom obavljanja težačkih poslova u Polju, ali i pri blagdanima.
Stare Balića kuće u Katunima PoljuZnačajno je spomenuti da su Balića kuće u Polju imale značajno mjesto opismenjivanju muškaraca. U kući su stanovali župski svećenici, te su oni podučavali čitati i pisati. Muškarci koji su bili pismeni uglavnom su bili seoski glavari kao npr. Perija Balić, Marko Balić "Duka", Marko Balić "Glavar" koji je dužnost glavara sela Katuni obavljao punih 25 godina, pa mu i danas svi nasljednici nose nadimak "Glavarevi".
Zbog brojnosti članova obitelji, jedan mali dio stanovao je u Polju. U jednoj od tih kuća rodio se je Marko Balić "Glavar" otac pok. prof. dr. fra. Karla Balić, poznatog svjetskog mariologa.
Smrtni udarac tim starim kućama zadala je zapravo učestala dioba obitelji u prošlom stoljeću. Pri prvom popisu stanovništva koje je Austrija obavila u Dalmaciji ,Balići su se sastojali od svega tri obitelji, od kojih je Velika kuća imala 67 članova pred diobu godine 1866. Diobom je opadala briga za održavanje tih kuća. Vlasnika je bilo sve više i više, a potreba za tim kućama je opadale iz godine u godinu. Sve u svemu, od Balića starih kuća ostala su samo ruševna zdanja i priče poput ove.
Ivan Balić - Šamijin
PONOS I DIKA, DANAS RUŠEVINE
Današnji putnik namjernik, a i mlađe generacije mještana ne mogu ni misliti da početkom prošlog stoljeća u Katunima - Polju gdje se danas nalazi središnje naselje nije bilo ni jedne kuće, osim župne crkve. Sve ostalo: zaseoci, gospodarske zgrade Brđana, njihove konobe itd. bilo je pod Stranom, uglavnom ispod samih stijenja od kojih zapravo i počinje Brdo.
Balića stare kuće, smještene između zaseoka Smilovići i Bašići, svjedoče o tome, kao i nekadašnjem životu Brđana koji su živeći na Brdu marljivo obrađivali svoje njive, vinograde i maslinike u Polju. Današnji stanovnici to čine i dan danas ne koristeći svoje stare kuće koje su sada ruševine. Za razliku od drugih Brđana koji su pod Stranom uglavnom imali prizemne manje objekte u kojima su držali vino, alat i volove u dane oranja, Balići su imali nekoliko kuća katnica, na jedan boj (kat), s time što je boj služio za spavanje a prizemni dio za konobu i druge potrebe povremenog boravka Brđana i njihove stoke.
Prostorije na katu bile su ožbukane, pregrađene plotom i redovito bojane o čemu i danas postoje vidni trgovi. Sve su te kuće bile izgrađene od pažljivo klesanog kamena i pokrivene kamenim pločama. U njihovoj blizini bili su bunari za opskrbu vodom i gumna za vršidbu žita te pojate za slamu i travu. Sve je to danas u ruševinama, jedino se još drži Matačeva kuća na početku Bašića drage.
Žalosna sudbina zadesila je stare kuće “Velike kuće Balića” koje su poput lastavičjeg gnijezda izgrađene uz same stijene, podno omanjeg brdašca na kojem se dičio ogromni dub prkoseći buri i gromovima. Radi se o nekoliko kuća međusobno povezanih, od kojih je jedna jednim dijelom pripadala Maloj kući. U dvorište se ulazilo kroz nadsvođeni ulaz, a dvorište je počinjalo trijemom u kojem se pekla rakija, raščinjalo ulje u tri oveće kamenice i obavljali drugi poslovi. Pri ulazu je bio mlin za masline, a pod stijenom bio je komin. Na stijeni su i danas, davno uklesane kamenice, za sol i krštenu vo-du, te postolje za voštanice.
Te stare kuće, inače porušene prije nekoliko desetljeća prilikom izgradnje puta Brdo - Polje, imale su u svojim najboljim danima sve uvjete za život. U njima su poduže vremena stanovali i mjesni župnici, a postoje i priče da su Balići, trgujući soli i drugim proizvodima s Bosnom, ugošćavali Turke s kojima su bili nakon ratova u dobrim odnosima. Nema sumnje da su te kuće ostale u lijepom sjećanju o čemu svjedoče mnogobrojne uspomene, anegdote i kazivanja. U njima se držalo vino sve do sredine prošlog stoljeća. Posljednji koji je imao konobu u starim kućama bio je Balić Mate "Đula", čuveni samarđija.
Stariji se posebno sjećaju lijepih trenutaka u jesen, nakon završetka oranja i branja maslina kada su stare kuće mirisale na mlado vino i maslinovo ulje. Ruku na srce, stare kuće uglavnom su pripadale odraslim muškarcima koji su se u njima i najviše zadržavali prilikom obavljanja težačkih poslova u Polju, ali i pri blagdanima.
Stare Balića kuće u Katunima PoljuZnačajno je spomenuti da su Balića kuće u Polju imale značajno mjesto opismenjivanju muškaraca. U kući su stanovali župski svećenici, te su oni podučavali čitati i pisati. Muškarci koji su bili pismeni uglavnom su bili seoski glavari kao npr. Perija Balić, Marko Balić "Duka", Marko Balić "Glavar" koji je dužnost glavara sela Katuni obavljao punih 25 godina, pa mu i danas svi nasljednici nose nadimak "Glavarevi".
Zbog brojnosti članova obitelji, jedan mali dio stanovao je u Polju. U jednoj od tih kuća rodio se je Marko Balić "Glavar" otac pok. prof. dr. fra. Karla Balić, poznatog svjetskog mariologa.
Smrtni udarac tim starim kućama zadala je zapravo učestala dioba obitelji u prošlom stoljeću. Pri prvom popisu stanovništva koje je Austrija obavila u Dalmaciji ,Balići su se sastojali od svega tri obitelji, od kojih je Velika kuća imala 67 članova pred diobu godine 1866. Diobom je opadala briga za održavanje tih kuća. Vlasnika je bilo sve više i više, a potreba za tim kućama je opadale iz godine u godinu. Sve u svemu, od Balića starih kuća ostala su samo ruševna zdanja i priče poput ove.
Ivan Balić - Šamijin
