 |
|
|
Naslovna fotografija
|
Kulturista ep. 45 - Sjenica - neispričane priče
Datum objave: 21.5.2021. Autor: Kulturista / Coolturista Kulturista ep. 44 - Ramazan u Sjenici (Pešterska avantura)
Datum objave: 14.5.2021. Autor: Kulturista / Coolturista |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Spuštanja stočara s blagom Nekada su se crnogorski stočari (Vasojevići) spuštali sa svojim blagom u Bosansku Posavinu, a pešterskosjenički stočari u Pomoravlje itd. Kada je okupacijom Bosna odvojena od Turske, pešterska i sjenička stada počela su se tjerati na prezimu dijelom u jadransko primorje (od Skadra do Lješa), a dijelom u bjelomorsko (Бело море, makedonski naziv za Egejsko more, op. adm.) primorje oko Soluna. IZVOR ZDANOVSKI, Nikola: Stočarska kretanja. Radovi Šumarskog Fakulteta Univerziteta U Sarajevu 3 (4-5):117-43. Sarajevo, 1954. (PDF) |
PRIČE IZ PLANINE
Alija Đerzelez ubija aždahu
Putovao Alija Đerzelez od sela do sela po Pešteri i tražeći vode da pije dođe do jednog bunara u gustoj šumi, kroz čije granje ugleda jezero. Pošto se napi vode iz onog bunara i napoji konja svoga konja i hrta, ode da osmotri ono jezero koje je video u blizini, čudeći se što su ljudi kopali bunar kod tolikog jezera i toliko pitke vode u njemu.
Prišavši do obale, zahvati pregrštima jezersku vodu i ona mu se učini hladnijom i boljom od one iz bunara. Pošto je bio mlogo umoran, Đerzelez sjede na jedan panj da se odmori, ali ga san prevari i on slatko zaspa. Odmah za njim zaspaše njegov konj i hrt mrtvim snom. Te noći on usni da u tom jezeru ima aždaha koja, čim djevojke iz okolnih sela zahvate vodu, istog časa ih skopa i proždere. To ga probudi i kad otvori oči, ugleda djevojku kako plače. Đerzelez je upita: “Šta ti je, što plačeš?” – a ona odgovori: “Kako da ne plačem, sad će, kad sunce izgrije, iz jezera izaći aždaha da me proždere.” I ispriča mu sve koliko je do tada ta halapljiva neman progutala iz devet sela koja piju vodu s toga jezera. Đerzelez se sjeti bunara u blizini, pa je priupita: “Zašto ne zahvatiš vodu iz bunara?” “Taj bunar je začarala aždaha” – reče kroz plač djevojka – “onaj ko popije bunarsku vodu, istog časa padne u dubok san iz kojeg se teško može probuditi. Samo je dosad jedan čovjek uspio da se probudi poslije deset sahata mrtvoga sna.” Đerzelez izvadi sahat iz gunja: taman je bilo deset sahata kako je sjeo na panj da se odmori. Diže se i probudi iz mrtvog sna svoga konja i hrta. Baš u tom času zaljuja se jezerska voda, udariše talasi u obalu, i aždaha zijevajući sa tri glave, ispliva iz jezera i krenu k onoj djevojci. Đerzelez išaretom pokaza svom hrtu da je napadne, ali hrt samo dohvati aždahu za jednu glavu, dok je ona zijevala sa one druge dvije glave, mučeći se da ga dohvati i proždre. Tada Đerzelez priskoči hrtu u pomoć, izvuče sablju damaskiju i aždahi posiječe sve tri glave. No da vidiš čuda: svo se jezero istog časa pretvori u crvenu vodu. No kad on ode da vidi kakva je voda u onom bunaru, vidje da je u njemu prevrela aždahina krv i biju ključevi, kao da ponire u zemlju. Nije prošlo nikoliko vremena, kad jezero postade suho, kao da nkad nije bilo vode u njemu. Nasred jezera ostade samo jedan veliki kamen. Vidjevši da više nema ni kapi vode u njemu, Đerzelez ožedni mnogo, smalaksa i gotovo da padne pokraj svoga hrta i konja, koji su već lipsali od žeđi. On, ne bi mu druge, krenu sa onom sabljom, koja mu je još bila u rukama, i koliko mu je bilo snage, udari njome po kamenu i rasiječe ga sve do zemlje. Iz kamena šiknu mlaz vode, čiste kao suza, i u istom času priđe Đerzelez, njegov konj i hrt da piju. Tu je izvor i danas, i na kamenu se poznaju otisci Đerzelezovih čizama, otisci kopita njegovog konja i šapa njegovog hrta.
Ta se voda i danas zove Đerz-Alijin izvor.
IZVOR: SANDŽAČKA KNJIŽEVNOST
Prišavši do obale, zahvati pregrštima jezersku vodu i ona mu se učini hladnijom i boljom od one iz bunara. Pošto je bio mlogo umoran, Đerzelez sjede na jedan panj da se odmori, ali ga san prevari i on slatko zaspa. Odmah za njim zaspaše njegov konj i hrt mrtvim snom. Te noći on usni da u tom jezeru ima aždaha koja, čim djevojke iz okolnih sela zahvate vodu, istog časa ih skopa i proždere. To ga probudi i kad otvori oči, ugleda djevojku kako plače. Đerzelez je upita: “Šta ti je, što plačeš?” – a ona odgovori: “Kako da ne plačem, sad će, kad sunce izgrije, iz jezera izaći aždaha da me proždere.” I ispriča mu sve koliko je do tada ta halapljiva neman progutala iz devet sela koja piju vodu s toga jezera. Đerzelez se sjeti bunara u blizini, pa je priupita: “Zašto ne zahvatiš vodu iz bunara?” “Taj bunar je začarala aždaha” – reče kroz plač djevojka – “onaj ko popije bunarsku vodu, istog časa padne u dubok san iz kojeg se teško može probuditi. Samo je dosad jedan čovjek uspio da se probudi poslije deset sahata mrtvoga sna.” Đerzelez izvadi sahat iz gunja: taman je bilo deset sahata kako je sjeo na panj da se odmori. Diže se i probudi iz mrtvog sna svoga konja i hrta. Baš u tom času zaljuja se jezerska voda, udariše talasi u obalu, i aždaha zijevajući sa tri glave, ispliva iz jezera i krenu k onoj djevojci. Đerzelez išaretom pokaza svom hrtu da je napadne, ali hrt samo dohvati aždahu za jednu glavu, dok je ona zijevala sa one druge dvije glave, mučeći se da ga dohvati i proždre. Tada Đerzelez priskoči hrtu u pomoć, izvuče sablju damaskiju i aždahi posiječe sve tri glave. No da vidiš čuda: svo se jezero istog časa pretvori u crvenu vodu. No kad on ode da vidi kakva je voda u onom bunaru, vidje da je u njemu prevrela aždahina krv i biju ključevi, kao da ponire u zemlju. Nije prošlo nikoliko vremena, kad jezero postade suho, kao da nkad nije bilo vode u njemu. Nasred jezera ostade samo jedan veliki kamen. Vidjevši da više nema ni kapi vode u njemu, Đerzelez ožedni mnogo, smalaksa i gotovo da padne pokraj svoga hrta i konja, koji su već lipsali od žeđi. On, ne bi mu druge, krenu sa onom sabljom, koja mu je još bila u rukama, i koliko mu je bilo snage, udari njome po kamenu i rasiječe ga sve do zemlje. Iz kamena šiknu mlaz vode, čiste kao suza, i u istom času priđe Đerzelez, njegov konj i hrt da piju. Tu je izvor i danas, i na kamenu se poznaju otisci Đerzelezovih čizama, otisci kopita njegovog konja i šapa njegovog hrta.
Ta se voda i danas zove Đerz-Alijin izvor.
IZVOR: SANDŽAČKA KNJIŽEVNOST
Iskušavanje pameti
U prošlosti neki vojskovođa se spremao da napadne jednu sandžačku varošicu. Da bi iskušao imali u njoj pametnih ljudi, posla njenom komandantu pismo.
„Da mi pošalješ jelo koje nije jelo, u sudu koji nije sud, po čovjeku koji nije čovjek“
Misli se komandant nedjelju dana, rok se bliži, sjedi u jednoj kahvi, potkočio glavu rukama, ushujao se i onervozio, no evo ti odnekud čobanina u talaganu. Zapovjednik viknu:
– Fukara napolje iz kahve!
Znali su zapovjednika kao čovječna, ali svakojaka raspoloženja insanu dođu, te svi izađoše iz kahve, osim čobanina.
– A ti, zašto ne izađeš?
– Ja ću izaći kad ti izađeš!
Zapovjednika začudi ova čobaninova junačnost, bi mu to čak milo, te priđe, sjede do njega i naruči mu kahvu. Riječ po riječ i zapovjednik mu ispriča nevolju zbog koje je hujevit i zlovoljan.
– Pa, to ti je bar lako – reče čobanin – Jelo koje nije jelo, jest pita zeljanik, to stavi u sud koji nije sud – korubu od tikve i pošalji mu po svome zetu, koji se „udao“ kod tebe.
Zapovjednik dobi čehre. Ono treće što je od čobanina čuo, ipak, ne kaza zetu, nego ga posla da ponese „odgovor“ vojskovođi. Kad vojskovođa vidje, zadivi se onako lijepom momku, pa mu ispriča kakve je zahtjeve poslao komandantu varošice, zatim iskoristi mladićevu zbunjenost i zapita ga.
– Hoćeš li da ti dam hiljadu dukata da ostaneš kod mene?
– Ne, čestiti vojskovođo! Ja sam se jednom „udao“ , ponovo da se udajem neću.
Onda vojskovođa naredi svojim potčinjenim:
– Spremajte vojsku, bit će otpora i ljuta boja.
IZVOR: SANDŽAČKA KNJIŽEVNOST
„Da mi pošalješ jelo koje nije jelo, u sudu koji nije sud, po čovjeku koji nije čovjek“
Misli se komandant nedjelju dana, rok se bliži, sjedi u jednoj kahvi, potkočio glavu rukama, ushujao se i onervozio, no evo ti odnekud čobanina u talaganu. Zapovjednik viknu:
– Fukara napolje iz kahve!
Znali su zapovjednika kao čovječna, ali svakojaka raspoloženja insanu dođu, te svi izađoše iz kahve, osim čobanina.
– A ti, zašto ne izađeš?
– Ja ću izaći kad ti izađeš!
Zapovjednika začudi ova čobaninova junačnost, bi mu to čak milo, te priđe, sjede do njega i naruči mu kahvu. Riječ po riječ i zapovjednik mu ispriča nevolju zbog koje je hujevit i zlovoljan.
– Pa, to ti je bar lako – reče čobanin – Jelo koje nije jelo, jest pita zeljanik, to stavi u sud koji nije sud – korubu od tikve i pošalji mu po svome zetu, koji se „udao“ kod tebe.
Zapovjednik dobi čehre. Ono treće što je od čobanina čuo, ipak, ne kaza zetu, nego ga posla da ponese „odgovor“ vojskovođi. Kad vojskovođa vidje, zadivi se onako lijepom momku, pa mu ispriča kakve je zahtjeve poslao komandantu varošice, zatim iskoristi mladićevu zbunjenost i zapita ga.
– Hoćeš li da ti dam hiljadu dukata da ostaneš kod mene?
– Ne, čestiti vojskovođo! Ja sam se jednom „udao“ , ponovo da se udajem neću.
Onda vojskovođa naredi svojim potčinjenim:
– Spremajte vojsku, bit će otpora i ljuta boja.
IZVOR: SANDŽAČKA KNJIŽEVNOST
IZVORI I LITERATURA
|
GRUPA AUTORA: Sjenički kraj - antropogeografska proučavanja. Geografski fakultet Univerziteta u Beogradu. Beograd, 2004.
|
|
