|
|
O kraju ...
|
|
UvodSuha krajina je manja regija, koja je smještena na sjeverozapadnom dijelu Dolenjske u Sloveniji, između izvorišnog područja rijeke Krke i Dvora na Krki (slov. Dvor ob Krki). Njeno središte, odn. najveće naselje je Žužemberk. Na području Suhe krajine izvire i svojim gornjim tokom teče rijeka Krka, čijom dolinom prolazi i važna prometna cesta.
Duga ravna dolina gornje Krke dijeli Suhu krajinu na istočni i zapadni dio. U zapadnom dijelu dominiraju uvale (nekoliko bezvodnih grupiranih vrtača/ponikava, koje su bez vode), suhe doline (bivši riječni tokovi), manje naseljena područja i prostraniji šumski pokrivač. U istočnom dijelu krške depresije, osobito krška polja kod Dobrniča i Globodola, dosižu do razine vode Krke kada ona ima visok vodostaj. Naziv Suha krajina potječe od propusnog krškog tla koje se nalazi na vapnencu i zato u površinskom sloju ostaje malo vode, jer ona većinom ponire u podzemne vode i Krku. Kraj je jedan od manje razvijenih u Sloveniji, a opada i broj njegovih stanovnika. Loša gospodarska situacija posljedica je nepovoljnih prirodnih uvjeta i povijesnog razvoja. Iskopavanje željezne rude i proizvodnja drvenog ugljena (fužinarstvo) bili su od velikog značaja još u 19. stoljeću, no izumrli su krajem stoljeća zbog loših prometnih veza. Izgradnja dolenjske željeznice dolinom rijeke Temenice konačno je gurnula dolinu rijeke Krke u ekonomsku izolaciju. Nakon Drugog svjetskog rata ta su mjesta bila namjerno zapostavljana, kako se smatralo, zbog uključenosti velikog broja stanovnika u domobranske snage. Ova je procjena, međutim, pristrana jer povijesna analiza pokazuje da je mnogo ljudi bilo na strani partizanske narodnooslobodilačke borbe (IZV: Wikipedija). Prije 1994. nije postojalo općinsko središte u Suhoj krajini, premda je regija bila približno iste veličine kao i prosječna općina u Sloveniji, tako da je Suha krajina ostala na rubu četiri velike obližnje općine. Najveća naselja u Suhoj krajini su uz Krku: Žužemberk, Dvor, Fužina, Zagradec, Ambrus, Šmihel, Hinje, Ajdovec, Dobrnič, Sela - Šumberk. Danas je Suha krajina pretežno poljoprivredno područje, a većina stanovnika bavi se poljoprivrednom djelatnošću. Unatoč tome, čista poljoprivredna kućanstva čine samo oko 15%, a većina njih i dalje ima prihode od ostalih nepoljoprivrednih aktivnosti. Nažalost, premalo je radnih mjesta izvan poljoprivrede, zbog čega mnogi svakodnevno migriraju u veće i udaljenije industrijske centre. Prometnu izolaciju ublažila je izgradnja auto-ceste Ljubljana-Novo Mesto. Naziv "suha" su ovom kraju dali stanovnici susjednih dolina Temeniške (rijeka Temenica, op.), Prečenske i Krške (Krka). Ponekad kraj zovu samo "krajina", a stanovnike Krajinčani. Zahodno od naselja Dobrnič stanovnici govore dolenjsko narečje, a istočno od toga naselja istočno-dolenjsko narečje. Gotovo polovicu teritorija Suhe krajine prekrivaju šume, a na ostalim površinama nalaze se livade, polja, vrtovi, vinogradi i neplodno zemljište. ENGLISH SUMMARY: Suha krajina
Dry Carniola (Slovene: Suha krajina, German: Dürrenkrain) is a small area in the northwest part of Lower Carniola in Slovenia. Dry Carniola is centered around the town of Žužemberk, its largest settlement. The Krka River flows through the area, and Regional Road 216 (R1-216) passes through the area. It has an area of 430 square kilometers (170 sq mi). The name Suha krajina (literally, 'dry march') refers to dryness of the region. There is a general lack of surface water in the area, which lies on permeable karstified limestone and dolomite, through which most precipitation disappears into the ground and makes its way to the Krka River. The German designation Dürrenkrain (and in turn the English name Dry Carniola) is the result of a hypercorrection based on the adjective ending -krajnski (understood as a dialect metathesis of *-kranjski), as happened for White Carniola. The region is one of the least developed in Slovenia, and its population is sparse and decreasing. Its weak economic position is a result of its unfavorable natural conditions combined with historical circumstances. Mining and foundry work were important in the area until the 19th century, but died out around 1900 due to the area's poor transport accessibility. The construction of the Lower Carniola Railroad along the Temenica River to the east left the Krka Valley economically isolated. During the Second World War, Dry Carniola was part of the territory annexed by Italy. Much of the population in the area rejected the communist-led Liberation Front movement due to Partisan murders of civilians and the efforts of local priests. In March 1944, German aircraft bombed the villages of Ambrus and Zagradec, and in April the Partisans murdered Franc Kern, the curate in Hinje, and evicted 30 families. In 1945, Partisan forces burned the villages of Hinje and Žvirče. Today, Dry Carniola is primarily an agricultural area, with most of the population engaged in farming. Nonetheless, only about 15% of the farms are full-time farms, and the majority of other farmers have additional sources of income from non-agricultural activities. Because there are few non-farming jobs in the area, much of the population commutes to larger industrial centers outside the area. The connection to these was facilitated in recent years by the freeway connection between Ljubljana and Novo Mesto. SOURCE WIKIPEDIA |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Suhe krajine
Oglašavajte ovdje:
|
Žužemberk
Žužemberk, stara razglednica
Žužemberk
Autor: Sl Ziga, Wikipedija |
Prettiest castle in Slovenia | Municipality of Žužemberk
Autor: Lali and Tico adventures DAtum objeve 16.11.2024. Opis. This time, our journey took us to Žužemberk. First, we visited the village well in Ajdovec, then descended the hill to reach the Auersperg iron foundry in Dvor, and next to it, we admired the Krka River with its tufa barriers. After that, we headed to the very center of Žužemberk, where we saw the triple wooden house in the trees the castle, the pavilion, and the dragon well on the castle square. Our final stop was at the top of the hill, offering a stunning view of the town, near the Church of Saints Hermagoras and Fortunatus. Join us as we explore Žužemberk🇸🇮 #8 Video Chapters: 00:00 Intro 00:35 Village well in Ajdovec 01:10 Krka river – the tufa barriers 02:14 Auersperg’s iron foundry in Dvor 03:25 The iron-foundry Museum and Art Gallery 03:48 Triple house on Endor trees 04:47 Pavilion on the castle square - Church 05:30 Dragon cast-iron fountain 05:41 Zalla Zarana - First Slovenian actress in Hollywood 06:28 Žužemberk Castle 08:25 Parish Church |
Muljava |
KOORDINATE 45.901836, 14.798681 NADMORSKA VISINA 319,3 m BROJ STANOVNIKA 397 (2020.)
|
|
Muljava je grupirano naselje u općini Ivančna Gorica. Leži na prijelazu iz Dolenjskega podolja u Suhu krajinu na zapadnoj strani doline potoka Višnjice. Većina kuća je smještena na padini. Istočno uz Višnjicu je zaselak Preža, a južno uz potok zaselak Brezje koji se nalazi usred istoimene šume. Skup kuća između crkve i sela Sušice zove se Gornja Muljava.
Zapadno od sela teče potok Brziček koji kod Potoka (Potok pri Muljavi) nestaje. Sjeverno od sela je niska usamljena Gorica. Muljava se pojavljuje pod imenom Mullau ili Müllau u ranim zemljišnim zapisima o samostanu Stična. Ime Mullau također se pojavljuje u Valvasorovom opisu samostana Stična, ali je tiskarskom pogreškom zapisano Mularu. IZVOR Muljava. Wikipedija (slo) Cerkev Device Marije Vnebovzete (crkva Uznesenja Marijinoga)
U naselju, na njegovu istočnom dijelu, nalazi se mala gotička crkva Uznesenja Marijinoga (cerkev Device Marije Vnebovzete), poznata iz vremena turskih provala i bogato opremljena. Uz crkvu je i groblje. Oba su objekat opasana niskim kružnim zidom. Josip Jurčič opisuje oboje u svojoj priči Jurij Kozjak - slovenski Janičar utemeljenoj na autentičnom događaju kada se 1475. godine 25.4., na dan sv. Marka Evanđelista, u Muljavi neočekivano pojavila četa turskih konjanika i iznenadilo okupljeno mnoštvo na procesiji.
|
Muljava
Autor: Doremo – Lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=58503703 
Muljava, Jurčičeva rodna kuća
Autor: Petar Milošević – Lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=93919363 |
Jurčičeva rojstna hiša (hrv. Jurčičeva rodna kuća)
|
Na zapadnom kraju sela nalazi se kuća u kojoj je rođen slovenski književnik i pripovjedač Josip Jurčič (1840.–1881.), a danas je ona uređena kao etnografski muzej.
Jurčičevi su preci do 1826. živjeli u iznajmljenim drvenim kućicama - bajtama (pajštbama) namijenjenim preužitkarima. Odatle i domaći naziv Pri Pajštbarju. Te je godine Jurčičev djed sagradio svoju zidanu kuću. Kuća je sačuvana u izvornom obliku i predstavlja vrijedan spomenik seljačke arhitekture 19. stoljeća. 1928. godine okućnica je obnovljena bez promjene eksterijera i interijera. Godine 1954. kuću je preuzeo Zavod za zaštitu spomenika kulture, a 1966. Slovenski etnografski muzej u Ljubljani. Kuća je sačuvala izvornu opremu koju je Etnografski muzej djelomično nadopunio opremom iz svojih zbirki. Zidani stambeni dio (koji je suteren) ima veliku dvoranu u sredini s otvorenim kaminom i ložištem. Bio je namijenjen za kuhanje i spremanje sitnog alata. Od stambenog prostora, kuća ima hišu (glavni prostor boravka u stambenoj kući - hiši) u kojoj je boravila obitelj i spavali roditelji, malu odaju kamru, koja je bila spavaća soba za djecu, i sobicu - štibelc. Samu kuću i gospodarsku zgradu muzej je dopunio dodatnim (prenesenim ili izgrađenim) zgradama. U voćnjaku stoji pčelinjak s kopijama oslikanih daščica (panjska končnica je slovenska tradicionalna narodna umjetnost). Žitnica (kašča), u kojoj se čuvala sva hrana i bolja odjeća, odvojena je od glavne zgrade zbog opasnosti od požara. Uz okućnicu, muzej je izgradio Krjavljevu koču, koja je primjer stanovanja seoskog bajtara - vlasnika vrlo malog seoskog imanja. Svako ljeto ovuda prolazi pohod po Jurčičevoj stazi (Jurčičeva pot), na kojemu je upravo najduža stanka uz piščevu rodnu kuću. U dolini iza okućnice mjesno kazališno društvo svake godine priređuje predstave na otvorenom, a postavlja se pozornica za predstavu Domen. |
Preužitkari (slov. preužitkarji)
Preužitek je "dohodak" koji prima osoba, preužitkar – preužitkarica. Najčešće je to bilo u obliku osnovne opskrbe tj. hrane, stanovanja. Ukratko, to je bila osoba koja je predala svoj imetak tj. izvor za vlastito preživljavanje drugoj osobi, a koja se ugovorno obvezala prema nekadašnjem vlasniku imetka do njegove smrti. Najčešće je bila riječ o starijim osobama na selu u poljoprivredi, ali taj status možemo naći i u drugim djelatnostima. IZVOR Sabina Žnidaršić Žagar: Slovenke na tržištu rada – povijesna perspektiva. Izvorni znanstveni članak. Časopis za suvremenu povijest , Vol. 41 No. 2, 2009. str. 340. |
|
Josip Jurčič
Slovenski spisatelj i novinar * 4.3.1844., Muljava, Slovenija, † 3.5.1881. Ljubljana Josip Jurčič rođen je 1844. u Muljavi kao sin siromašnih seljačkih roditelja. Kao dijete slušao je priče svog djeda koji ga je oduševljavao književnošću. Nakon završene osnovne škole u Višnjoj Gori, pohađa gimnaziju u Ljubljani, gdje se upoznaje s domaćom i stranom literaturom. Sa sedamnaest godina objavio je 1861. svoju prvu pripovijetku Pripovijest o bijeloj zmiji (Pripovedka o beli kači). Nakon završene gimnazije odlazi u Beč, gdje studira slavistiku i klasičnu filologiju. Studij nije završio zbog nedostatka novca. Godine 1868. zajedno s Josipom Stritarom i Franom Levstikom objavio je zbornik Mladika i u njemu pripovijest Susjedov sin (Sosedov sin). 9.8.1868. sudjelovao je u prvom taboru u Ljutomeru.
Taborsko gibanje. Pokret Tabor bio je slovenski politički pokret u razdoblju od 1868. do 1871. Obilježili su ga uglavnom veliki skupovi na otvorenom, skupovi poznati iz engleskog političkog života. Logore su organizirali mladi Slovenci okupljeni oko lista Slovenski narod, a tek kasnije su im se pridružili stari Slovenci s Janezom Bleiweisom. Pokret je nastao po uzoru na češku politiku, koja je nakon 1867. odlučno zahtijevala isti status za Češke zemlje kakav je Mađarska stekla dualizmom. Na kampovima su izražavali podršku jezičnoj ravnopravnosti i Jedinstvenoj Sloveniji, a na kraju su zahtjevi zapisani u rezoluciji koja je često uključivala i praktične, lokalne zahtjeve. Iste godine imenovan je pomoćnikom glavnog urednika lista Slovenski narod u Mariboru, a četiri godine kasnije postaje njegov glavni urednik i prelazi u Ljubljanu. Ovdje je, uz Frana Levstika, postao središnja ličnost u slovenskom po0litičkom i kulturnom životu. Preminuo je u Ljubljani od tuberkuloze (jetike) nakon dvije godine liječenja. Njemu u spomen nazvani su Jurčičev trg u Ljubljani i ulica u Novom mestu. Po njemu je nazvana i Jurčičeva staza koja se sastoji od dvije dionice od Višnje Gore do rijeke Krke. Njegova rodna kuća je renovirana i jedan je od spomenika ruralne arhitekture u Sloveniji. Književno djelo Josip Jurčič počeo je stvarati još u studentskim godinama, kada je zapisivao usmene priče i drugi pučki materijal. Kao rezultat njegovog rada, objavio je Priču o bijeloj zmiji (Pripovedka o beli kači, 1861.). Na njegovo stvaranje utjecale su bajke, anegdote i priče iz narodne tradicije koje mu je pričao njegov djed. Priče je prikupio i objavio u zbirci Uspomene na djeda (Spomini na deda, 1863.) i u pripovijeci Prazna vjera (Prazna vera, 1863.). Godine 1864. Mohorjeva družba (najstarija slovenska založba - izdavačka kuća) objavila je i nagradila sa stotinama zlatnika povijesnu pripovijest Jurij Kozjak, slovenski janičar i crticu Jesenska noć među slovenskim lovcima na puhove (Jesenska noč med slovenskimi polharji). Novele Domen (1864.) i Jurij Kobila (1865.) objavljene su u književnom časopisu Slovenski glasnik. Tijekom srednjoškolskih godina najradije je čitao engleskog romanopisca Waltera Scotta. Na njegovo stvaralaštvo utjecala su i djela Frana Levstika, posebice djela Putovanje od Litije do Čateža (Popotovanje iz Litije do Čateža, 1858.), Pogreške slovenskog pisanja (Napake slovenskega pisanja, 1858.) i Martina Krpana s Vrha (Martin Krpan z Vrha, 1858.). Tako je Jurčič postao najvažniji realizator Levstikova književnog programa (Levstikov literarni program). 1869. pokušao je osnovati novi list u Mariboru Glasnik, časopis za zabavu, književnost i prosvjetu (Glasnik, list za zabavo, književnost in pouk), ali je izašao samo jedan broj. Josip Stritar je 1880. objavio prestanak izdavanja časopisa Zvon, pa je Josip Jurčič zajedno s Jankom Kersnikom, Franom Levcem in Ivanom Tavčarom u Ljubljani osnovao novi književni časopis pod naslovom Ljubljanski zvon. Prvi broj izašao je 1881. Jurčič je za novine napisao roman Rokovnjači (1881.), ali je zbog bolesti dovršio samo jedanaest poglavlja, a preostala poglavlja napisao je Janko Kersnik prema Jurčičevu planu. Istodobno je za Ljubljansko zvono napisao povijesnu tragediju Veronika Desinička (Veronika Deseniška 1886.), koju je dovršio, ali ju zbog bolesti nije uspio ispraviti. Josip Jurčič bio je jedan od prvih slovenskih pripovjedača i realista. U slovensku književnost uveo je nove pripovjedne oblike: crtice, pripovijetke (Spomin na deda, 1863), pripovijetke i romane. Jurčičev Deseti brat (Deseti brat, 1866.) smatra se prvim slovenskim romanom, a drama Tugomer (Tugomer, 1876.) prvom slovenskom tragedijom. U svojim je djelima koristio dijalog kao najčešći narativni oblik. Teme njegovih djela su neobični događaji i narodne posebitosti. U svoja djela uključio je seljačke likove i slovensko nacionalno pitanje. Josip Jurčič nije poznat po svojim tipičnim omladinskim djelima, jer njegova građa uglavnom pokriva živote i pustolovine starijih seljaka, teme turskih provala u Sloveniju, vojnih izbjeglica, gradske povijesti Ljubljane, seljačkih ustanaka, francuske okupacije i pokrštavanja. Zbog zanimljivosti događaja, a posebno šaljivih sadržaja i postupaka glavnih književnih osoba, humoristični Ženidba Vrbana Smuka (Vrban Smukova ženitev, 1865.) i Presuda kozi u Višnjoj Gori (Kozlovska sodba v Višnji Gori, 1867.) spadaju u književnost za mlade. Među književnošću za mlade je i pripovijetka Jurij Kozjak (1864.). Jurčičevo najprevođenije djelo je Presuda kozi u Višnjoj Gori, koja je prevedena na šest europskih jezika, a u planu su prijevodi na deset jezika. IZVOR Josip Jurčič. Wikipedija (slo) |
Josip Jurčič, portret
Avtor: Ernest Pogorelc – http://www.museum-mb.si/razstave_in_dogodki/0//219; licenca: Javna last; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=34916135 
Rodna kuća Josipa Jurčića
Avtor: Neznan – To gradivo je pod sklicno številko CHW8UWPO dostopno v Digitalni knjižnici Slovenije.Ta predloga ne označuje avtorskopravnega statusa dela. Ob njej mora stati tudi običajna oznaka o avtorskopravnem statusu gradiva. Več o tem si lahko preberete na strani Commons:Navedba licence.; licenca: Javna last; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=9085490 |
|
Jurčičeva pohodniška pot
Jurčičeva pot (hrv., Jurčičeva staza) je izletnička pješačka staza, imenovana po spisatelju Josipu Jurčiču, koja ima dvije dionice: od Višnje Gore do Muljave i od Muljave do rijeke Krke. Dugačka je 15 km, i obilaznik ju prođe za tri sata. Stazu je trasiralo planinarsko društvo Viharni godine 1994. povodom 150-godišnjice spisateljevega rođenja. Brigu o stazi vodi Planinsko društvo Polž iz Višnje Gore. Organizirani pohod po ovoj stazi je obično prve subote u martu/ožujku u spomen na Jurčičev datum rođenja 4.3.1844. godine. Dionice staze:
IZVORI I INFORMACIJE Wikipedija, Jurčičeva pot Wikipedija, Jurčičeva rojstna hiša Jurčičeva pot. TD Višnja Gora Jurčičeva pot. Občina Ivančna Gorica Geopedia.si: Jurčičeva pot |
Polja u Suhoj krajini uz cestu Žužemberk - Trebnje
Autor: SI-Ziga, Wikipedija Šolnovo brezno (Šolnova jama)
Autor: MrKlemi 
Speleološki objekti na području Suhe krajine - OTVORI
|
|
Sveti Peter (888 m) KOORDINATE: 45.76675, 14.97917
Na tromeđi općina Dolenjske Toplice, Kočevje i Žužemberk iznad naselja Dvor nalazi se 888 m visok vrh Sveti Peter, na kojemu su članovi planinarske grupe iz Dvora postavili sklonište (nije stalno otvoreno). Nedaleko od skloništa je i drveni panoramski toranj. Vrh je djelomično pokriven vegetacijom. Vrh u šali još nazivaju "Suhokranjski Triglav". Vrhu se može prići iz smjera Lašča (1,45 h), Mrzlih dolina (1,15 h) ili Podgozda (1,15 h). IZVORI Hribi.net, Sveti Peter Facebook, Sveti Peter 888 m Družina.si, Sveti Peter 
Položaj vrha Sveti Peter (888 m)
|
Sveti Peter, vrh panoramskim stupom
Izvor fotografije: službena stranica općine Žužemberk |
Leščevje
|
Leščevje je naselje u općini Ivančna Gorica. Do teritorijalne reorganizacije u Sloveniji nalazilo se u sastavu stare općine Grosuplje.
Prema popisu stanovništva 2020. godine, Leščevje je imalo 40 stanovnika. |
Pogled na Leščevje
Autor: Doremo – Lastno delo; licenca: CC BY-SA 4.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=58503701 |
Dvor Mačerola (dvorac Mačerola)
|
Dvorac Mačerole (njem. Matscherolhoff) nekada je stajao u naselju Leščevje u općini Ivančna Gorica, na području današnje okućnice Leščevje 11.
Prema Valvasoru, dvor Mačerole stajao je ovdje već 1254. godine. Dvorac je bio sjedište plemića Mačerola ("Matscherol"), koji su ga sagradili - ne zna se kada - i po njemu nazvali ili obrnuto. Te se godine prvi put u pisanim izvorima pojavljuje vitez Oto pl. Mačerol, koga su naslijedili sinovi Emerik i Henrik. Stotinu godina kasnije Henrik pl. Mačerol ponovno se pojavljuje u izvorima kao dobrotvor samostana Stična. U popisu kranjskih posjednika iz 1421. nalazimo Nixa, Mateja i Ulrika pl. Mačerola. Hans pl. Mačerol se pojavljuje 1446. među kranjskim provincijalima koji su pomogli caru Fridriku III. u svom sporu s bratom Albrechtom VI. prilikom njegove opsade Beča. Pred kraj 15. stoljeća dvorom su upravljali Lapryacheri. Braća Andrej i Janez prodali su ga 1505. stičkom opatu Janezu. Kuriju su kasnije ponovno zauzeli Mačeroli, kao i 1515. godine, kada su vlastelinstvo napali pobunjeni seljaci, Ulrik pl. Macherol je došao sa svojim naoružanim slugama Boltežarom Rauberom iz obližnjeg dvorca Kravjek. Posljednji put se član plemićke obitelji Mačerol pojavljuje u dokumentu iz 1522. godine, no tada je obitelj izumrla i nazivu se više ne može ući u trag. Nadalje, dugo je bio u vlasništvu obitelji Turjaški (Auersperg) sve do 1608. godine, kada su braća Hervard i Ditrik prodali turjaško vlastelinstvo Krištofu pl. Semeniču, članu plemićke obitelji Semenič. Godine 1689. naslijedio ga je Wolf pl. Semenič. Godine 1791. kuriju su kupili plemići Fodransberg, koji su ga posjedovali do 1861. Tada ga je kupio odvjetnik Ott. Godine 1880. spaljenu zgradu kupio je ljubljanski trgovac Franc Fortuna, koji je dao srušiti zgradu. IZVOR Dvor Mačerole. Wikipedija (si) 
Dvor Mačerole
|
Položaj dvorca Mačerole na Geopedija.si
Stari grad Kravjek i dvorac Mačerola se spominju u priči "Domen" Josipa Jurčiča. Djelo nosi podnaslov Domaća priča iz prošlog stoljeća (Domača povest iz prejšnjega veka). Prvi put je tiskan 1864. godine. U uvodnoj riječi čitamo da je Jurčič kao još jedan sastavni element koristio sjećanje na Foedransberge i napad na njihov dvorac. Foedransbegovi su potomci Gregora Fedrana (1717.), koji se doselio u Hudu. Kada se obogatio (bio je poštar i gostioničar), kupio je vlastelinstvo Kravjak i Mačerola (Mačerole) i dobio plemstvo s pridjevkom Foedransberg. Josip, Gregorov sin, bio je odvjetnik i poštar u Hudama. Jednom su razbojnici provalili u njegov dvor, gdje je Josip svijećnjakom ubio kolovođu. Svijećnjak i puška koje je jedan od razbojnika ostavio u kući ostali su kao uspomena. Čini se da je Jurčič Sovov lik naslikao po Josipovu sinu, za kojeg se kaže da ima (prema obiteljskoj kronici) 15 vjenčane i 20 izvanbračne djece. Čini se da je Jurčič u Sovi ujedinio dva Foedransberga; onaj za koga se govorilo da je porazio razbojnike, i njegov sin. Prema drugoj predaji, Sova bi bio August Foedransberg [Rupel, 1961: 343]. Spominju se i Klek, Štajerska, Kranjska i Kostel. IZVOR Nina Potrebuješ na Geopedia.si |
Ruševine grada Kravjeka
|
Grad Kravjek (njem. Weineck) bio je srednjovjekovni grad čije se ruševine nalaze na brdu Kravjek jugozapadno od naselja Leščevje i iznad nekadašnjeg dvorca Kravjek sjeverozapadno od Muljave u Dolenjskoj.
Grad Kravjek je u prošlosti bio jedan od najvažnijih pokrajinskih dvoraca u Sloveniji. Prvi vlasnici dvorca, vojvode od Spanheima, upravljali su dvorcem preko svojih ministerijala (ministerijali su bili neslobodni ljudi koji su upravljali pojedinim posjedima), pa se dvorac prvi put posredno spominje u dokumentu iz 1243. godine, gdje se kao svjedok spominje izvjesni Friderik castellanus de Weinek. Sljedeći neizravni spomen dvorca datira iz 1254. godine, kada je ministerijal vojvode Ulricha III. Rajnboto Jetrbenški, kaštelan na Kravjeku, s ispravom darovao samostanu Stična dva gospodarstva i dva vinograda. Prvi izravan spomen dvorca datira iz 1256. godine. Spominjanje dvorca zabilježeno je u dokumentu koji je 1256. potpisao Ulrich III. Spanheimski i njegov brat Filip Spanheimski, salzburški nadbiskup. U njemu su podijelili nasljedstvo po preminulim roditeljima. Ulrik je tako osvojio Ljubljanski dvorac i dvorac Kostanjevica, dok je Filip osvojio koruške dvorce Himmelberg i Wernberg te dvorce Ostri vrh i Kravjek. Dvorac Kravjek Filip je 1279. godine predao akvilejskom patrijarhu, a ostao je u vlasništvu koruških knezova do 1335. godine, kada je postao jedan od pokrajinskih feuda. Spominje se u priči "Domen" Josipa Jurčiča. IZVOR Grad Kravjek. Wikipedija (si) 
Grad Kravjek
Autor: Janez Vajkard Valvasor – Topographia Ducatus Carnioliae modernae iz godine 1679. |
Položaj grada Kravljaka na Geopedija.si
Ostaci grada Kravjeka
Autor: Srcni kralj - Vlastito djelo, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=47783278 |
Dvorec Kravjek
Dvorec Kravjek
Autor: Janez Vajkard Valvasor – Topographia Ducatus Carnioliae modernae iz godine 1679. |
Dvorac (kurije) Kravjek (njem. Weineck) stajao je u naselju Leščevje. Kravjek je sagrađen u 16. stoljeću. Sagradili su ga vitezovi Ravbari. Krajem 17. stoljeća obitelj ravbarskih baruna, posebice njihova kranjska loza, osiromašila je i izumrla, pa je 1695. godine barun Jurij Žiga Ravbar prodao 1/3 posjeda i tijekom godina je došao u druge ruke. U 19. stoljeću u kuriji je živjela Johana, a književnik Josip Jurčič ju je učio slovenski jezik. Jurčič ju je u svom romanu Deseti brat postavio za ulogu Manice. Srušena je 1878. i prodana okolnim poljoprivrednicima kao građevinski materijal.
Položaj kurije Kravjek na Franciskanskom katastru za Kranjsku, 1823.-1869.
|
Grad Vrhkrka KOORDINATE 45.886599,14.767403,689
|
Grad Vrhkrka (njem. Obergurck) bio je grad u Suhoj krajini, koji je ležao iznad izvora Poltarice od kojeg se danas mogu vidjeti samo tragovi ruševina.
Grad se u dokumentima neizravno spominje već 1054. godine, a njime su upravljali krški vitezovi, vazali goričkih grofova. Godine 1323. u povijesnim izvorima spominju se braća Hildebrand, Vizent i Tomas iz Vrhkrke, a dvorac se izričito spominje tek 1438. i 1444. kao preokret Obern Gurkha. Grad je 1437. godine srušio celjski vazal grof Jan Vitovec, jer je tadašnji vlasnik podržao Habsburgovce u borbi za austrijsko prijestolje. Imanje je tada sagradio car Fridrik III. Habsburg 1444. dodijeljen u feudu rođaku pl. Gurckhov, vitezu Janezu Maichaueru od Meha, koji je obnovio dvorac. Dvorac i njegovo imanje neko su vrijeme bili u vlasništvu višnjegorskih grofova, ali je 1461. godine, kada je osnovana Ljubljanska biskupija, sva imovina prešla pod vlast akvilejskih patrijarha. Nakon 1461. suvlasnik Vrhkrke bio je Andrej pl. Guttensteiner, a od 1504. bio je u vlasništvu Ivana pl. Scharffa. Među vlasnicima posjeda tada je bio i Vid pl. Moscon i od 1631. grof Dietrich Auersperg. Godine 1696. u krškim maticama spominju se domar Janer Peer i njegova supruga Kordula, a 1738. Teofil Dietrich i njegova supruga Marjeta spominju se kao čuvari dvorca. Oba domara Janez Peer i Teofil Dietrich bili su potomci žužemberčkih domara. Godine 1775. na prodaju je i brdo i posljednja dvorska parcela koju je kupio Martin Zabukovec i pretvorio dvorac u prostranu seosku kuću. IZVOR Vrhkrka. Wikipedija |
Vrhkrka
Dvorac Vrhkrka na Valvasorovoj grafici. Stari dvorac nalazi se lijevo od nove dvorske zgrade koja se smjestila između dva izvora rijeke Krke. |
IZVORI I LITERATURA
Literatura
BOGATAJ. J.: Mlinarji in Žagarji v dolini zgornje Krke. Novo mesto, 1981.
FURLAN, I.: Tendence socialno geografskega razvoja nerazvijene periferne kraške zemlje Suhe krajine. Zbornik na jugoslovanskiot simpozium za problemite na selskite naselji i zemljodelskito proizvodstvo. Ohrid, 1972. str. 245 - 255.
GAMS, Ivan; OTONIČAR, Bojan; SLABE, Tadej: Development of Slope and Related Subsoil Karst: A Case Study from Bela Krajina, SE Slovenia. Acta Carsologica, 2011. (PDF)
MURN, Ana, i sur.: Razvojni projekt demografsko ogroženega območja Suha krajina. Novo mesto, 1991.
PAK, M.: Socialnogeografski problemi nekaterih gospodarsko zaostalih področij Slovenije — Suha krajina, tipkopis, razisk. naloga IGU EK. Ljubljana, 1971.
Repolusk P.: Regionalno-geografska raziskava razvojnih problemov Suhe krajine, razisk. naloga IGU EK. Ljubljana, 1984.
RUS, A..Ljubljana: Geografske značilnosti Suhe krajine. Geografski obzornik XXIV., 3-4. Ljubljana, 1977.
STROHMENGER, Christian, DOZET, Stevo: Stratigraphy and geochemistry of Jurassic carbonate rocks from Suha krajina and Mala gora mountain (Southern Slovenia). 1990. (PDF)
ZUPANČIĆ, Jernej: Oskrba z vodo ob suši v Zahodni Suhi krajini. Geografski vestnik 1988, Ljubljana, 1988.
ZUPANČIĆ, Jernej: Socialnogeografska preobrazba Suhe krajine, tipkopis, diplomska naloga, FF, Ljubljana, 1988.
ZUPANČIĆ, Jernej: Socialnogeografska preobrazba Suhe krajine. v pripravi za tisk za Geografski vestnik 1989. Ljubljana, 1989. 16 str.
ZUPANČIĆ, Jernej, FERENC, Tone: Suha krajina. Enciklopedija Slovenije, vol. 12, str. 369–371. Ljubljana, 1998.
ZUPANČIĆ, Jernej, REPOLUSK, Peter: Razvojni problemi Suhe krajine. Geographica Slovenica 21 (PDF)
WIKIPEDIJA: Suha krajina
BOGATAJ. J.: Mlinarji in Žagarji v dolini zgornje Krke. Novo mesto, 1981.
FURLAN, I.: Tendence socialno geografskega razvoja nerazvijene periferne kraške zemlje Suhe krajine. Zbornik na jugoslovanskiot simpozium za problemite na selskite naselji i zemljodelskito proizvodstvo. Ohrid, 1972. str. 245 - 255.
GAMS, Ivan; OTONIČAR, Bojan; SLABE, Tadej: Development of Slope and Related Subsoil Karst: A Case Study from Bela Krajina, SE Slovenia. Acta Carsologica, 2011. (PDF)
- Sažetak. Relief Semiške rebri v Beli Krajini je nastal v glavnem kot posledica tektonskih premikov v obdobju po zgornjem miocenu in kraške, večinoma podtalne, erozije. V spodnji polovici Semiške rebri pri Vrtači v severozahodnem delu Bele Krajine, 1,3 km severovzhodno od središča Semiča, poteka pravokotno na pobočje rebri 15 do 20 metrov visok, 250 metrov dolg in okoli 150 metrov širok greben s padcem površja okoli 8°. Nastanek reliefa med dvignjenim grebenom in stranskima vzdolžnima depresijama je verjetno v veliki meri posledica razlik v razpokanosti kamnine in s tem povezane intenzivnosti dolgotrajne korozije. Več sto skalnih reber se je v glavnem oblikovalo pod tlemi. Pri tem pa so nastale podtalne skalne oblike, ki niso konično oblikovane kot zobje ampak razpotegnjene v smeri vpada pobočja. Ker na površini skalnih reber večinoma ni opaziti dežnih žlebičev menimo, da so bila tla iz opuščenih zemljišč relativno nedavno umetno odstranjena.
MURN, Ana, i sur.: Razvojni projekt demografsko ogroženega območja Suha krajina. Novo mesto, 1991.
PAK, M.: Socialnogeografski problemi nekaterih gospodarsko zaostalih področij Slovenije — Suha krajina, tipkopis, razisk. naloga IGU EK. Ljubljana, 1971.
Repolusk P.: Regionalno-geografska raziskava razvojnih problemov Suhe krajine, razisk. naloga IGU EK. Ljubljana, 1984.
RUS, A..Ljubljana: Geografske značilnosti Suhe krajine. Geografski obzornik XXIV., 3-4. Ljubljana, 1977.
STROHMENGER, Christian, DOZET, Stevo: Stratigraphy and geochemistry of Jurassic carbonate rocks from Suha krajina and Mala gora mountain (Southern Slovenia). 1990. (PDF)
- Sažetak. Detailed sedimentological investigations have been carried out in the section Kompolje-Ogorelec at the Mala gora mountain, and in the section Krka-Mali Korinj at Suha krajina about 35 km SSE f rom Ljubljana (NW Yugoslavia). In both sections a complete sequence of the Jurassic calcareous beds is exposed, including the contacts between the Upper Triassic and the Lower Lias, and the Upper Malm and the Lower Cretaceous. The field studies showed that at least the uppermost par t of Dogger was not deposited. The thickness of the Jurassic sequence is about 1500 m. The stratigraphie relationships have been established by means of micro and macrofossils, and by lithologie comparisions. The interpretat ion of microfacies has been supplemented by geochemical, micropaleontological and some other analyses. A polymict karst breccia within the Lower Malm beds proves a long lasting emergence of the carbonate p la t form dur ing the Upper Malm; it is apparently the equivalent of the bauxite horizon commonly developed between the Lower and the Upper Malm in Slovenia. The distribution of trace elements follows the t rends implied by the microfacies analyses.
ZUPANČIĆ, Jernej: Oskrba z vodo ob suši v Zahodni Suhi krajini. Geografski vestnik 1988, Ljubljana, 1988.
ZUPANČIĆ, Jernej: Socialnogeografska preobrazba Suhe krajine, tipkopis, diplomska naloga, FF, Ljubljana, 1988.
ZUPANČIĆ, Jernej: Socialnogeografska preobrazba Suhe krajine. v pripravi za tisk za Geografski vestnik 1989. Ljubljana, 1989. 16 str.
ZUPANČIĆ, Jernej, FERENC, Tone: Suha krajina. Enciklopedija Slovenije, vol. 12, str. 369–371. Ljubljana, 1998.
ZUPANČIĆ, Jernej, REPOLUSK, Peter: Razvojni problemi Suhe krajine. Geographica Slovenica 21 (PDF)
WIKIPEDIJA: Suha krajina
Ostali članci
GREGOR: Izvir Poltarice | ujeto v objektiv. Falajfl.si, 7.3.2019.
GREGOR: Grad Vrhkrka | Falajfl na obisku. Falajfl.si, 15.3.2019.
GREGOR: Izvir Poltarice | ujeto v objektiv. Falajfl.si, 7.3.2019.
GREGOR: Grad Vrhkrka | Falajfl na obisku. Falajfl.si, 15.3.2019.
