|
UvodTrogirska zagora više je povijesna nego suvremena kategorija. Taj se izraz primjenjivao za prostore naselja u trogirskom zaleđu koji su pripadali moćnijim trogirskim velikaškim obiteljima (Andreis, Cega Chiudis, Cippico, Vituri Rotondo, Divnić, Zavorović, Tartaglia ili Jakovljević i dr.) i koji su prema crkveno teritorijalnom ustroju pripadali Trogirskoj biskupiji.
Utjecaj Trogira na Zagoru znatno je oslabio nakon ukidanja Trogirske biskupije 1828. godine, odnosno pripajanja nekadašnjih njezinih župa (Blizna, Bristivica, Brštanovo, Čvrljevo, Lećevica, Ljubitovica, Ogorje, Prgomet, Suhi Dolac, Visoka) Šibenskoj biskupiji. IZVOR MATAS, Mate; FARIČIĆ, Josip: Zagora – uvodne napomene i terminološke odrednice. u: Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i globalizacije. Matas, Mate ; Faričić, Josip (ur.). Zadar - Split: Sveučilište u Zadru. Kulturni sabor Zagore. Ogranak Matice hrvatske Split, 2011. str. 45-74 (PDF) ENGLISH SUMMARY: - |
-
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI: |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Naselja
Bidnić
Bračević
Brštanovo
Cicave
Cvrljevo
Divojevići
Dugobabe
Kladnjice
Korušce
Lećevica
Milešina
Nisko
Ogorje
Pribude
Radošić
Radunić
Ramljani
Utore
Vinovo Gornje
Visoka
Vučevica Gornja
Vučevica Donja.
U prošlosti je Milešina bila samo jedno selo, a isto tako i Ogorje. (ranije su u okviru Trogirske zagore bila još i sela: Bristivica, Vraca, Opor, Ljubitovica, Prapatnica, Prgomet, Suhi Dolac, Zbičje, Blizna, Bašini Doci, Lepenica, Mitio, Kosmači i Trolokve, dijelovi Rogoznice, Bosiljine i Primoštena.)
Bračević
Brštanovo
Cicave
Cvrljevo
Divojevići
Dugobabe
Kladnjice
Korušce
Lećevica
Milešina
Nisko
Ogorje
Pribude
Radošić
Radunić
Ramljani
Utore
Vinovo Gornje
Visoka
Vučevica Gornja
Vučevica Donja.
U prošlosti je Milešina bila samo jedno selo, a isto tako i Ogorje. (ranije su u okviru Trogirske zagore bila još i sela: Bristivica, Vraca, Opor, Ljubitovica, Prapatnica, Prgomet, Suhi Dolac, Zbičje, Blizna, Bašini Doci, Lepenica, Mitio, Kosmači i Trolokve, dijelovi Rogoznice, Bosiljine i Primoštena.)
Narodna baština
Narodni običaji
IZVORI I LITERATURA
BOŽIĆ-BUŽANČIĆ, Danica: Prilog poznavanju stanovništva i antroponima mućko-lećevačke zagore. Čakavska rič XVI, br. 2 (1988): 35-70. (PDF)
- Sažetak. Sela o kojima je ovdje riječ spadala su u XVIII. st. u Trogirsku zagoru. Staro stanovništvo već u XV. i XVI. st. bježi pred Turcima i pred epidemijama raznih bolesti, psoebno pred kugom, koja je bila čest crni gost u Dalmaciji kroz stoljeća. Zagora ostaje pusta, polja neobrađena, glad. To nije odgovaralo ni Mlečanima, ni Turcima, ni iz ekonomskih ni iz vojnih razloga. Stoga i jedni i drugi u više navrata naseljavaju opustjeli kraj, i to Morlacima, hrabrim borcima, transhumantnim stočarima, ali vrlo lošim poljoprivrednicima. Na osnovu prezimena stanovnika o kojima je ovdje riječ doznajemo da su u XVIII. st. još uvijek živjeli u pojedinim selima i potomci ponekih starosjedioca iz vremena Šubića i Nelipića. Uz sve te doseljenike, ovaj kraj je i dalje bio slabo naseljen, kao što je to bio slučaj i s cijelom Dalmacijom. Zemlju na području osvojenom od Turaka »Novu stečevinu« proglasili su Mlečani državnom i dijelili je za razne zasluge po svojoj volji, kome su koliko htjeli. Dobivali su je i Zagorci (Morlaci). Posjednici su morali izvršavati razne obaveze prema vlastima, što je posebno teško padalo siromašnim Morlacima. O tome svjedoče arhivski izvori i suvremeni pisci. Možemo zaključiti da su kidanje ekonomskog kontinuiteta, loše tlo, nejednaka podjela posjeda, razni nameti zaostalost poljoprivrede i stočarstva bili osnova velikog siromaštva. To je stvaralo podlogu, koja stoljećima nije dozvoljavala razvitak suvremene kulture, ni civilizacije. U tom je kraju, kao i u cijeloj Dalmatinskoj zagori sve do kraja drugog svjetskog rata vladala tradicijska kultura u običajima, odjeći, bijeda i siromaštvo u stanovanju i ishrani. U prilogu su doneseni podaci o kvaliteti tla, broju obitelji i uopće stanovnika, domaćih životinja, popis prezimena i nadimaka u XVIII. st. na području svakog od proučenih sela.
- Uvod. Trogirska zagora je krški prostor odijeljen priobalnim planinskim lancima od primorskog pojasa, u neposrednoj blizini Splita i Trogira. U toku duge povijesne prošlosti naseljenosti i gospodarsko značenje prostora Trogirske zagore bili su određeni stočarsko-agrarnim potencijalom zemljišta. Prirodna podloga nije pogodovala stvaranju snažnije autogene gospodarske osnove pa je povećanjem broja stanovnika od 19. stoljeća dolazilo do sve veće disproporcije sa prehrambenim izvorima. Dok je godine 1857 na 1 km2 živjelo prosječno 23 stanovnika, godine 1900 tu već živi 32 stanovnika. Povećanje broja stanovnika značilo je opterećivanje skromnih mogućnosti prirodne podloge a krški teren pružao je male mogućnosti u širenju obradivih površina tako da je agrarna proizvodnja osiguravala sve manje agrarnih proizvoda per capita. U osiguravanju potreba u prehrani stanovnici Trogirske zagore širili su površine pod pašnjacima na račun šumskog zemljišta kako bi povećanjem broja stoke zadovoljili svoje potrebe. Međutim povećanje broja stoke dovelo je do pretjeranog stočarenja na inače već degradiranom biljnom pokrovu što je utjecalo na daljnje remećenje ravnoteže prirodno siromašnog i društveno opterećenog prostora Trogirske zagore. U razdoblju između dva svjetska ruta disproporcija sa prehrambenim izvorima postaje najtragičnija. U popisnoj godini 1931. na području Trogirske zagore živjelo je 13177 stanovnika ili 39 stanovnika na i km2. Trogirska zagora tada predstavlja područje migracijskog mirovanja u kojem i dalje raste broj stanovnika.
- Sažetak. Ovaj članak daje analizu primjera specifičnog odraza procesa litoralizacije prema zagorskom području gdje se na području Trogirske zavale i danas odražava utjecaj povijesne izoliranosti i naslijeđene zaostalosti kojem se tek danas otvaraju mogućnosti razvoja razvojem šire okolice grada Splita.
- Sažetak. Autori su u radu analizirali jezikoslovno i geografsko značenje pojma zagora (zaobalje, zaleđe, Hinterland, retroterra) i rasprostranjenost toponima Zagora na području Hrvatske. U obrazloženju pojma Dalmatinska zagora autori naglašavaju kako se radi o neoficijelnom i prostorno rastezljivom pojmu i kako je taj prostor stoljećima predstavljao granično ili prijelazno područje između zapadnoga kršćanskog i osmanlijskog svijeta. Upozorili su i na značajne razlike u pristupima pri određivanju granica ili prostornog obuhvata tog područja i njegovih manjih cjelina koje su se nekada nazivale i krajinama: (Drniška ili Petropoljska, Imotska, Kninska, Sinjska ili Cetinska, Vrgorska i Zagora u užem smislu (bliže zaleđe Splita i Šibenika) kojoj su autori posvetili posebnu pozornost. Istaknuto je kako se na tom području prostirala i starohrvatska župa Zagora ili Zagorje koja je prema podatcima iz dokumenta crkvenog sabora održanog u Splitu 1185. godine pripadala Trogirskoj biskupiji. Naknadno se zbog raznolikih povijesnih i drugih razloga pojam Zagora počeo širiti i na prostor srednjovjekovne župe Zmina (Smina, Zimina, Simino, Smino, Sminovo, Zminovo), koja se prostirala sjeverno od Moseća. Obrazloženi su i nazivi splitska, šibenska i trogirska Zagora koji su povezani sa širenjem utjecaja spomenutih primorskih gradskih središta kao i promjene u njihovu prostornom obuhvatu i statusu pojedinih jedinica lokalne uprave i samouprave u posljednja dva stoljeća. Istaknuta je i narodna podjela (ili nazivlje za taj prostor) po kojoj Zagoru čini podmosećki prostor, a za onaj preko Moseća koristi se naziv Ogorje i mućki kraj.