Uvod
|
ŠTO VIDJETI I POSJETITI Planine Rumija, Lisinj, Vrsuta Stari Bar Višestoljetne masline i Stara maslina Panoramska cesta, s uređenim vidikovcima, koja ide iz Virpazara, preko planina do Bara. Pogledi na Skadarsko jezero, Crmnicu, Jadransko more i obalu. |
| Ime |
ZEMLJOPIS KRAJA / GEOGRAFIJA
PRIRODA
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
Prapovijest
Neki recentni rezultati arholoških istraživanja na prostorima blizu uvale Bigovica pokazali su postojanje defanzivnih fortifikacijskih sklopova (gradina) koje potječu iz brončanog i željeznog doba.
Na brdu Volujica nalaze gostaci iliro-helenističkog utvrđenja, od kojeg je očuvan zid od velikih kamenih blokova (kiklopski zidovi, no oni nisu dovoljno istraženi)
Na brdu Volujica nalaze gostaci iliro-helenističkog utvrđenja, od kojeg je očuvan zid od velikih kamenih blokova (kiklopski zidovi, no oni nisu dovoljno istraženi)
12. stoljeće
|
1124.
24.1. Papa Kalikst II potvrdio je svojom bulom Barsku nadbiskupiju, koju je papa Kliment III uzdigao na taj rang 8.1.1089. S time se nije složio Dubrovnik, koji je pretendirao na sve biskupije na južnoj obali. Smatra se da je u drugoj polovini 12. stojeća nastao Ljetopis popa Dukljanina. Franjo Rački navodi da je nastao između 1143. i 1154, Konstantin Jireček i Ferdo Šišić smatraju da je nastao između 1160. i 1180, dok Vladimir Mošin smatra da je nastao 1148. ili 1149. godine.
Ljetopis popa Dukljanina (lat. Regnum Sclavorum, Kraljevstvo Slavena; poznato i kao Barski rodoslov) je crnogorska i južnoslavenska srednjovjekovna kronika nastala, po mišljenju većine povjesničara, u 12. stoljeću u Baru: njezin je autor najvjerojatnije anonimni svećenik Barske nadbiskupije, koja je u to vrijeme bila sjedište Arhiepiskopije Dukljanske crkve. Djelo se bavi poviješću Dalmacije i obližnjih krajeva od 5. do sredine 12. stoljeća. Ljetopis započinje riječima: "Budući ste me zamolili, voljena braćo u Kristu i poštovani svećenici svetog sjedišta Arhiepiskopije Dukljanske crkve..." Ljetopis je jedan od najstarijih izvora i kompilacija za hrvatsku, crnogorsku, hrvatsku i slavensku povijest, vjerojatno na temelju pripovijednih i drugih izvora iz 12. stoljeća, koji je sastavio anonimni autor nazvan Pop Dukljanin, svećenik u Baru. Odatle i naziv Barska kronika, dok je sam autor djelo nazvao Kraljevstvo Slavena (lat. Sclavorum Regno). Pop Dukljanin rabio je starije slavenske predloške i sastavke iz 11. i 12. stoljeća, koji nisu sačuvani. Djelo opisuje zamišljeno kraljevstvo Slavena, kralja Svatopluka, koji je održao sabor na polju Dalmi, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje i dr., a obuhvaća događaje na prostoru hrvatske i srpske srednjovjekovne države, osobito Duklje od 5. do najdetaljnije 12. stoljeća. Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom od oko 1650., dok je po mogućem starijem izvorniku Mavro Orbini 1601. objavio knjigu na talijanskom Il regno degli Slavi. Godine 1666. objavio ga je na latinskom Ivan Lučić u svojoj povijesti De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Djelo je utjecalo na rani panslavizam u Hrvata. Takozvana Hrvatska redakcija kronike (14.-15. st.) pronađena je početkom 16. st, u Krajini (Makarsko primorje). Po svojem sadržaju predstavlja dio integralnog teksta kronike. Dok je cjelovita kronika podijeljena na 47 poglavlja, Hrvatska redakcija ima 28 poglavlja, od čega se tekstovi poklapaju do 24., a djelimice i do 26. poglavlja. Posljednja dva poglavlja tzv. Hrvatske kronike zasebna su cjelina i govore o vladavini hrvatskog kralja Zvonimira (legendi o njegovom ubojnstvu). Slaveni postaju Hrvati, a Svatopluk postaje Budimir. Jedan prepis Hrvatske kronike, iz sredine 16. vijeka, objavio je Ivan Kukuljević 1851. godine. Paralelno sa slavenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujući čijim je prijepisima iz 17. stoljeća ovaj vrijedni spomenik južnoslavenske pismenosti i sačuvan. U skladu sa stavovima latinske srednjovjekovne historiografije, autor kronike Gote i Slavene smatra istim narodom, pa svoju povijest Kraljevstva Slavena počinje doseljavanjem Gota u oblast bivše rimske provincije Prevalis (današnja Crna Gora), krajem 5. stoljeća. O djelu su napisani brojni historiografski radovi. Povjesničari su djelo uglavnom odbacivali na temelju netočnosti i fikcija. Sadrži i poneku polumitološku građu o ranoj povijesti zapadnih Južnih Slavena. Vjeruje se da je odjeljak "Život Svetog Jovana Vladimira" izmišljeni izvještaj iz ranije povijesti. WIKIPEDIJA (hr) (sr) |
Kraljevstvo Slovena (Ljetopis Popa Dukljanina)
Datum objave: 17.11.2019. Postavio: Duh Crnih Brda . Дух Црних Брда Opis: Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina Ljetopis Popa Dukljanina odnosno Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slovena; Kraljevstvo Slavena; eng: Chronicle of the Priest of Duklja “The Kingdom of the Slavs”) ili Barski rodoslov je srednjovjekovna crnogorska hronika, nastala sredinom 12. vijeka. Vjeruje se da je nastala u benediktinskim krugovima u Baru. Autor je anonimni sveštenik Dukljansko-barske nadbiskupije, oko cijeg se identiteta dosta dugo raspravljalo u istorijskoj nauci. Prema najnovijim tumacenjima autor hronike dolazi iz krugova odanih dukljanskome knezu Radoslavu koji je sredinom 12. vijeka uz pomoc Vizantije nastojao da odbrani Duklju od ekspanzije raškoga župana Dese („zle raške struje“). Paralelno sa slovenskim originalom, koji je izgubljen, nastao je i latinski prijevod, zahvaljujuci cijim je prijepisima iz 17. vijeka ovaj vrijedni spomenik južnoslovenske pismenosti sacuvan. https://incubator.wikimedia.org/wiki/... LJETOPIS SVEŠTENIKA DUKLJANSKOG http://www.montenegrina.net/pages/pag... Najstarije crnogorsko istoriografsko djelo, „Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina“, nezaobilazno je kao izvor za rekonstrukciju srednjovjekovne crnogorske istorije. https://portalanalitika.me/clanak/253... Crnogorska kulturna riznica, Ljetopis popa Dukljanina (1986). Radio Televizije Crne Gore. |
13. stoljeće
Vjeruje se kako je, skoro istovremeno s crkvom Svetog Jovana u manastiru na Ribnjaku, kraljica Jelena Anžujska, žena kralja Uroša I Nemanjića, sagradila u 13. stoljeću i crkvu Svetog Ilije na brdu Volujici, iznad Barskog zaljeva.
16. stoljeće
1571.
Barom su zagospodarili Turci, koji će potom ovim teritorijem vladati 307 godina, sve do 1878. godine, kada Bar od Bar od Turaka preuzimaju Crnogorci.
Barom su zagospodarili Turci, koji će potom ovim teritorijem vladati 307 godina, sve do 1878. godine, kada Bar od Bar od Turaka preuzimaju Crnogorci.
Prikaz Barskog primorja, 1571.
19. stoljeće
1878.
Kako je 1878. godine Crna Gora na Berlinskom kongresu proglašena samostalnom drzavom, grad Bar je dobio na svom značaju.
Kada su Crnogorci ponovo osvojili tvrđavu Bar, u njoj se zbog ratnih razaranja nije mogao organizirati život. Stanovništvo se prvo preselilo u Podgrađe, da bi se urbano jezgo početkom 20. stoljeća oformilo ispod Volujice. Naselje je nazvano Pristan (Novi Bar).
1881.
20.1. U eksploziji barutane prouzročene udarom groma, potpuno je razorena džamija sultana Ahmeda III u Baru, poznata i kao "Londža". Izgrađena je u vrijeme njegove vladavine (1703.–1730.) adaptacijom Gradske katedrale Sv. Đorđa, nekadašnje krunidbene crkve dukljanskih vladara. Tom prilikom stradao je veliki broj stanovnika Bara, a oštećeni su i neki okolni objekti.
Kako je 1878. godine Crna Gora na Berlinskom kongresu proglašena samostalnom drzavom, grad Bar je dobio na svom značaju.
Kada su Crnogorci ponovo osvojili tvrđavu Bar, u njoj se zbog ratnih razaranja nije mogao organizirati život. Stanovništvo se prvo preselilo u Podgrađe, da bi se urbano jezgo početkom 20. stoljeća oformilo ispod Volujice. Naselje je nazvano Pristan (Novi Bar).
1881.
20.1. U eksploziji barutane prouzročene udarom groma, potpuno je razorena džamija sultana Ahmeda III u Baru, poznata i kao "Londža". Izgrađena je u vrijeme njegove vladavine (1703.–1730.) adaptacijom Gradske katedrale Sv. Đorđa, nekadašnje krunidbene crkve dukljanskih vladara. Tom prilikom stradao je veliki broj stanovnika Bara, a oštećeni su i neki okolni objekti.
20. stoljeće
1903.
24.1.1903. Na Cetinju je potpisan dopunski administrativni sporazum uz poštansku konvenciju između Crne Gore i Italije. Prema članu 1 tog ugovora, Uprava talijanskih pošta uspostavila je između Bara i Barija direktnu, dvotjednu brodsku liniju za prijenos pošiljki, dok se Uprava pošta Crne Gore obvezala održavati vezu između Bara i Skadra, odnosno između Rijeke Crnojevića i Skadra, kako bi koordinacija i učinkovitost prijenosa pošiljki bila ispoštovana.
1905.
10.3.1905. simboličnim potapanjem kamena temeljca u more s inicijalima Nikole I Petrovića, obilježena je gradnja Pristana u Baru, prve crnogorske luke.
1908.
Prilikom oslobađanja 1878. godine Bar bio jako porušen, stoga Ministarski savjet Knjaževine Crne Gore 1908. godine, donosi odluku da se otpočne izgradnja novog grada, koji će imati naziv Bar. S vremenom veliki dio stanovnika Bara počinje selidbu u južnije djelove grada, naseljavajući tako uglavnom dio uz samu morsku obalu, gdje početkom 20. stoljeća nastaje područje poznatije kao Pristan, i na čijem su mjestu udareni temelji Novog Bara.
9.5.1908 položen je kamen temeljac za gradnju novog naselja na Pristanu ispod brda Volujice. Neposredno prije toga bilo je odlučeno da to naselje dobije ime Novi Bar.
1937.
1.4.1937. na Topolici u Baru osnovana je Državna stanica za južne kulture, prva i najstarija specijalizirana znanstveno-istraživačka ustanova u Crnoj Gori. Nakon Drugog svjetskog rata 1947. prerasla je u Zavod za južne kulture i vinogradarstvo. Smatra se pretečom i jezgrom današnjeg Poljoprivrednog biotehničkog instituta, članice Univerziteta Crne Gore.
24.1.1903. Na Cetinju je potpisan dopunski administrativni sporazum uz poštansku konvenciju između Crne Gore i Italije. Prema članu 1 tog ugovora, Uprava talijanskih pošta uspostavila je između Bara i Barija direktnu, dvotjednu brodsku liniju za prijenos pošiljki, dok se Uprava pošta Crne Gore obvezala održavati vezu između Bara i Skadra, odnosno između Rijeke Crnojevića i Skadra, kako bi koordinacija i učinkovitost prijenosa pošiljki bila ispoštovana.
1905.
10.3.1905. simboličnim potapanjem kamena temeljca u more s inicijalima Nikole I Petrovića, obilježena je gradnja Pristana u Baru, prve crnogorske luke.
1908.
Prilikom oslobađanja 1878. godine Bar bio jako porušen, stoga Ministarski savjet Knjaževine Crne Gore 1908. godine, donosi odluku da se otpočne izgradnja novog grada, koji će imati naziv Bar. S vremenom veliki dio stanovnika Bara počinje selidbu u južnije djelove grada, naseljavajući tako uglavnom dio uz samu morsku obalu, gdje početkom 20. stoljeća nastaje područje poznatije kao Pristan, i na čijem su mjestu udareni temelji Novog Bara.
9.5.1908 položen je kamen temeljac za gradnju novog naselja na Pristanu ispod brda Volujice. Neposredno prije toga bilo je odlučeno da to naselje dobije ime Novi Bar.
1937.
1.4.1937. na Topolici u Baru osnovana je Državna stanica za južne kulture, prva i najstarija specijalizirana znanstveno-istraživačka ustanova u Crnoj Gori. Nakon Drugog svjetskog rata 1947. prerasla je u Zavod za južne kulture i vinogradarstvo. Smatra se pretečom i jezgrom današnjeg Poljoprivrednog biotehničkog instituta, članice Univerziteta Crne Gore.
Turizam
|
|
Priče iz kraja
|
ZAPIS - Maslina ime Bara
Autor: RTCG - Zvanični kanal datum objave: 4.2.2023. Opis. 4, 2023. "Zapis” je emisija koja dvije decenije istražujući kulturni, geografski i etnografski identitet Crne Gore zapisuje tradiciju, naš narodni život i nematerijalna kulturna dobra svih regija, nacija i vjera, dočarava zaboravljene i malo poznate krajeve i ljude, te zanimljive životne priče i stvaraoce nepoznate široj javnosti. Vremenom je postala aktuelno – dokumentarni žanr, koji svježinom izraza u autorskom i vizuelnom pristupu, izaziva interesovanje šireg gledališta i svjedoči o jednoj epohi. |
|
Stari Grad Bar
Latinski Antibaris; tvrđava koja je više stoljeća bila centar grada Bara, sve dok se grad nije preselio niže, u polje i uz more. Danas je napušten i nalazi se u ruševinama. Djelomično je rekonstruiran i otvoren za turističke posjete. U pozadini je planina Rumija. |
Stari Bar
Razglednica Starog Bara iz druge polovice 19. stoljeća
|
Kulturista ep. 60 - Stari Bar i Virpazar
Datum objave: 24.9.2021. Autor: Kulturista / Coolturista |
Gretva
Rođak pisca i učitelja Luke Jovovića (Gluhi Do, Crmnica) bio je Milo Jovović, pjesnik, koji je rođen 1866. godine u Gretvi kod Starog Bara. On je osnovnu školu završio u svom rodnom mjestu. Jedno vrijeme je živio u Carigradu, a bio je službenik u Arcidbiskupiji i monopolu. Pisao je dječje pjesme koje je objavljivao u više tadašnjih časopisa. Sačuvan je podatak da je njegove pjesme imao na uvid Jovan Jovanović Zmaj prilikom njegovog boravka u Baru.
Rođak pisca i učitelja Luke Jovovića (Gluhi Do, Crmnica) bio je Milo Jovović, pjesnik, koji je rođen 1866. godine u Gretvi kod Starog Bara. On je osnovnu školu završio u svom rodnom mjestu. Jedno vrijeme je živio u Carigradu, a bio je službenik u Arcidbiskupiji i monopolu. Pisao je dječje pjesme koje je objavljivao u više tadašnjih časopisa. Sačuvan je podatak da je njegove pjesme imao na uvid Jovan Jovanović Zmaj prilikom njegovog boravka u Baru.
Kanjon rijeke Bunar / Rikavac
|
STARI BAR Bunar
Autor: Slobo Stefanovic Datum objave: 7.11.2022. |
Bar
|
Pristan i Novi Bar podno Volujice
U jugoistočnom dijelu Barskog zaljeva, podno brda Volujica, još je u srednjem vijeku podignuto neveliko barsko pristanište preko kojega se odvijao promet robom grada Bara (današnjeg Starog Bara), jer se on nalazio 4-5 km udaljen od obale. Pristanište se zvalo Mandrać (Mandracchio). Nalazilo se do zgrade turske (kasnije cmogorske) carinarnice, a činili su ga lukobran i mali drveni gat, dugačak desetak, a širok tri do četiri metra, uz koji su mogli pristati brodovi nosivosti 480 do 720 tona. Gat je od jakih valova štitio nasip od kamena. Nakon odlaska Turaka 1878. godine, uz pristanište se krajem 19. i početkom 20. stojeća formiralo i naselje Pristan. Na Pristanu je 1880. otvoreno Knjaževsko crnogorsko kapetanstvo luka i pomorske zdravstvenosti. Godine 1908. odlukom Ministarskog savjeta Knjaževine Crne Gore, naselje Pristan dobilo je ime Novi Bar, a dotadašnji Bar je nazvan Stari Bar. Iste godine položen je kamen temeljac za gradnju novog naselja na Pristanu ispod brda Volujice. Pristan je bio prva crnogorska luka, zatim početna stanica prve balkanske pruge Bar – Vir, dok je iznad grada podignuta prva radio-telegrafska stanica u ovom dijelu Europe. Na Pristanu je radila električna centrala, druga u Crnoj Gori, oformljen je prvi sportski klub, otvoreni hoteli i mini-aerodrom, ali je administrativni centar Sreza ostao Stari Bar. IZ PROŠLOSTI 10.3.1905. simboličnim potapanjem kamena temeljca u more s inicijalima Nikole I Petrovića, obilježena je gradnja Pristana u Baru, prve crnogorske luke. Polaganju kamena temeljca nazočili su pored kralja Nikole i njegove pratnje i predstavnici "Barskog društva" (Compagnia di Antivari), investitora izgradnje barskog pristaništa, grof Foscari, kapetan Coletti, Volpi i drugi. Radovi su počeli 23.3., iako ugovor između crnogorske vlade i "Barskog društva" nije bio potpisan zbog protivljenja Rusije i Austro-Ugarske talijanskim ulaganjima u Crnoj Gori. Tek godinu poslije, 27.6.1906., ugovor su na Cetinju potpisali – u ime crnogorske vlade ministar financija i građevina Andrija Radović, a u ime "Barskog društva" predsjednik Roberto Paganini i savjetnik Giuseppe Volpi. Na obali mora, ispod Volujice, ubrzo se počelo formirati naselje, koje je prema odluci Ministarskog savjeta Kraljevine Crne Gore 24.4.1908. dobilo ime Novi Bar. Time je službeno ukinuto ime Pristan, mada je u upotrebi ostalo sve do 1976. kada su zbog širenja Luke Bar njegovi žitelji iseljeni, a naselje do temelja porušeno. O nekadašnjem Pristanu, odnosno Novom Baru, danas svjedoči samo monografija, koju je 2006. objavila grupa građana, nekadašnjih Pristanjana. |
Pristan početkom 20. stoljeća (na staroj razglednici)
|
VOLUJICA (Filin Tuz) |
NADMORSKA VISINA 256 m
|
|
Nisko izduženo brdo Volujica smjestilo se između mora i plodnog Barskog polja. Proteže se u dinarskom smjeru SZ-JI, u duljini od oko 8 km, od rta Volujica kod grada Bara na SZ, do naselja Dobra Voda na JI. Prosječne je širine do 1 km. Najviši vrh je Filin Tuz (256 m), Svojim sjeverozapadnim šiljatim krajem tvori manji trokutasti izduženi poluotok koji završava rtom Volujica i koji s juga zatvara Barski zaljev i luku Bar. Obalna padina je strma, na njoj ima par špilja, zaljev Bigovica, ali i par malih žala. Više vegetacije ima na kopnenim padinama brda. Iako na samom brdu nema naselja, njegovo je cijelo sjeverno podnožje urbanizirano gradskim i prigradskim naseljima Bara. Na krajnjem jugoistoku se u novije vrijeme na obroncima brda grade turističke urbanizacije. Na brdu se mogu opaziti dva paralelna i izmaknuta glavna grebena (Velji vrh - Dugački vrh i Filin Tuz - Mogila) između kojih se nižu manja polja: Bigovica, Police, Gorak. U polju Gorak se danas nalazi veći kamenolom.
Viši vrhovi su: Velji vrh (189 m) Dugački vrh (175 m) Filin Tuz (256 m) kota 218 (218 m), na grebenu Filinog Tuza kota 201 (2101 m), na grebenu Filinog Tuza Mogila (228 m) Naziv Pretpostavlja se da je ime brdo Volujica odnosno Valovica dobilo od riječi val, jer su uz njezine stijene, rtove i grebene znali biti veliki i opasni valovi, zbog kojij je tijekom cijele povijesti često dolazilo do brodoloma. Prema drugim mišljenjima, kako se u izgovoru starih mještana čuje i kao Volovica, ime je dobila: ili kao toponim prenesen iz Polablja, gdje je na starim mapama sačuvan oblik Volovica, ili po ispaši goveda-volova na njenim padinama. IZVOR Borislav Stojović, Toponimi u barskoj opštini. Matica, časopis Matice crnogorske. Proljeće 2011. str. 105.-120. (PDF) |
Karta Volujice
Detalj stare topografske karte, izvorno mjerilo 1:50.000, sekcija Podgorica 63 (677-3), izdanje 1967. (izmjereno 1963., dopunjeno 1966.) |
Volujica, zapadni dio
Detalj stare topografske karte, izvorno mjerilo 1:25.000, sekcija Bar (160-3-3), tiskana 1979. (dopunjena 1972.) |
Volujica, jugoistočni dio
Detalj stare topografske karte, izvorno mjerilo 1:25.000, sekcija Stari Bar (160-3-4), tiskana 1979. (dopunjena 1972.) |
Pristan, 1909. godina
ZAPISI IZ PROŠLOSTI
Na Volujici su bili postavljeni topovi koji su branili grad u vrijeme turske opsade.
Godine 1859, područje Pristana je posjetio i ruski diplomat Jegor Petrovič Kovaljevski, koji je zapisao da ovdje svakog dana pristiže Lloydov brod, ali da osim kuće Lloydovog predstavnika i vrlo ružnog hana, nema nikakvih kuća.
Nakon odlaska Turaka 1878. godine područje Bara pohodili su brojni stranci, među kojima je bio i ruski znanstvenik Pavle Apostolovič Rovinski, koji je u Crnoj Gori proveo punih 25 godina. Rovinski je u Baru boravio više puta, počevši od 1880. godine. On je tako u moskovskom časopisu Ruska misao (Русская мысль), objavio članak Novooslobođeni gradovi Cme Gore, u kojemu je također opisao i Volujicu:
Na Pristanu se sada nalazi agencija austrijskog "Lloyda", komanda pomorske policije i sanitarni odjeljak, tri državne prodavnice žita i soli, jedno svratište za trgovce, gostionica sa sobama za goste i druga gostionica nižeg razreda i, najzad, telegrafska stanica i karantin. Sve ove građevine, osim dvije, sagrađene su u nizu ispod Volujice, brijega koji se kao rt uvukao u more i koji brani pristanište od južnog vjetra. Na njegovom kraju se nalazi kula svetilja, a još ranije tamo je bilo utvrđenje Volujica koje je herojski izdržalo bombardovanje sa tri turske topovnjače za vrijeme crnogorske opsade Bara. Na Cetinju je 27.6.1906. godine potpisan "Ugovor o gradnji i eksploataciji barskog pristaništa sa dodatnom slobodnom zonom i željeznicom od Pristana do Skadarskog jezera, kao i plovidbi mehaničkim sredstvima po Skadarskom jezeru". U ime crnogorske Vlade ugovor je potpisao ministar financija i građevina Andrija Radović, a u ime "Barskog draštva" predsjednik Roberto Paganini i savjetnik Josip Volpi, bivši guverner Tripolisa i ministar financija Kraljevine Italije.
U članu 1. ovog Ugovora, pored ostalog, stoji da se "Barsko društvo" obavezuje da će "o svom trošku sagraditi Barsku luku (Pristan); jednu rivu uzduž Volujice, jedan mol od najmanje tri stotine metara duljine da zaštiti pristanište od maestrala. Jedan kanal za potok Rikavac koji bi udaljio ušće od porta da ga ne zasipa, sa kamenim digama s obije strane u moru, tako da ušće potoka ne bi more zatrpavalo (...) Željeznička pruga dolaziće rivom Volujice, pa digom do samih parobroda koji će uz dig neposredno pristajati za iskrcavanje i ukrcavanje robe". Barsko društvo se u ovom članu takođe obavezuje i na izgradnju željeznice od barskog Pristana do Skadarskog jezera preko Sutormana, zatim na snabdijevanje jezera "dovoljnim plovidbenim mekaničkim materijalom", eksproprisanje zemljišta za izgradnju, kao i na popravku kanala svih postojećih rijeka koje vode ka jezera ili otvaranju novih kanala i puteva. 
Stara fotografija Pristana i brda Volujica u pozadini
|
Pristan
Datum objave: 21.4.2013. Autor: Duklja - Zeta - Crna Gora Opis: Obrazovni program TV Crne Gore. Urednica emisije Tanja Piperović. Brodske olupine u Barskom zaljevu "Rumija" je naziv osme po redu od deset jahti kralja Nikole. Njezina olupina važan je podvodni spomenik crnogorske pomorske povijesti, koji već puno desetljeća leži na dnu barske luke i jedan je od rijetkih podvodnih objekata koji se od 1967. nalazi pod zaštitom crnogorskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Austrougarska mornarica ju je 2.8.1915. torpedima sa dva razarača potopila na vezu u barskom Pristanu. Prema dostupnim bilješkama, brod dužine 42 metra leži orijentiran u pravcu istok - zapad, 80 metara od glavnog lukobrana, na dubini od samo 11 metara. Od broda je ostalo samo metalno korito, tri metra visine. U mulj je "Rumija" potonula samo do rama osovinskog voda. Kompletna drvena nadgradnja - jarboli, kabine, komandni brod, paluba - zbrisani su kobilicama i sidrima velikih brodova. Pet metara od pramca, i na dva mjesta na sredini, i metalno korito presječeno je odozgo nadolje, pa je korito samo uvjetno još u jednom komadu. Potpalublje i mašinsko odjeljenje toliko su uništeni da se teško može utvrditi što je gdje. Od 22 brodska prozorčića, ostala su samo tri. Iz bezoblične hrpe lima izdvajaju se pramčano vitlo s mehanizmom i velika četvorokraka brodska elisa. Jedrenjak kod Bara, jedno od otkrića TV serije "Podvodni svijet Crne Gore" (RTCG, ljeto 1993.), nalazi se u mulju na 51 metar pod vodom, kilometar od rta Volujica. Do dana današnjeg ostaje nepoznato porijeklo tog broda dugog oko 40-ak metara. Njegovo najupadljivije obilježje su dva velika topa kalibra 180 mm, dugačka oko 3,3 metra i teška po dvije tone, koji su na palubi. U prisustvu arheologa, s broda su izvađeni kompas i flaša šampanjca. IZVOR Arheologija Crne Gore. Forum CDM 
PROČITAJ VIŠE
Portal Montenegrina Odlomci iz knjige: PRISTAN - GRAD KOJEG NEMA (Grupa autora) |
|
Zgrada "Monopola" Duvana
Početkom 20. stoljeća, u staroj Podgorici i Baru, formiran je prvi monopol duhana u Crnoj Gori - punim nazivom "Društvo zadružne režije crnogorskog duvana" (1905. promijenilo naziv u "Crnogorsko anonimno društvo") - za koji su podignuti objekti s opremom za obradu i preradu duhana. Monopolske zadruge u Podgorici su potpuno uništene tijekom Drugog svjetskog rata, a ostala je očuvana samo zgrada Monopola u Baru, podignuta 1903. godine u venecijanskom stilu. Ima izdužen pravokutni tlocrt i masivnu konstrukciju. Zidana je lomljenim kamenom u vapnenom mortu. Glavna fasada je izrađena simetrično s nizom ravnomjerno raspoređenih pravokutnih prozorskih okvira oivičenih plitkom profilacijom, sa segmentnim lukovima koji se nalaze na svakoj etaži. Objekt se nalazi u industrijskoj bescarinskoj zoni Bara na lokaciji Starog Pristana, do koje vodi željeznička pruga uz samu ogradu Monopola. Kao najznačajniji spomenik industrijske arhitekture, zgrada je zaštićena kao nepokretno kulturno dobro Crne Gore. Uz zgradu Monopola nalazi se i talijanski bunker. |
Zgrada Duvanskog monopola u Baru
|
|
Rt Volujica
Krajnji sjeverozapadni dio brda Volujice tvori šiljati poluotok koji prodire u more i završava rtom Volujice. Kako općenito crnogorska jadranska obala (s izuzetkom Boke Kotorske) nije jako razvedena, brdo Volujica svojim krajem grebena tako tvori jedan od najistureninjih rtova u Crnoj Gori. On zatvara jugozapadnu stranu Barskog zaljeva i također s ostatkom brda čini prirodnu branu između mora i plodnog Barskog polja. Zbog takvog položaja bilo je moguće da se s unutarnje strane brda razvije najveća luka crnogorskog primorja. Nakon što greben brda kod rta Volujice ponire u more, i dalje se u istoj liniji nastavlja njegov podvodni dio, koji se spušta do 30 metara dubine. Ovaj izduženi podvodni dio grebena obilježavaju strme litice. Zbog izloženosti otvorenom moru i vjetrovima koji ovdje pušu, u okolici ovoga rta dogodilo se mnogo brodoloma, od ranih povijesnih vremena od antičkog razdoblja sve do danas. Primjerice za jake bure, koja diže velike valove, bilo je je gotovo nemoguće proći Volujicu i ući u Barski zaljev. 
Stara fotografija rta Volujice i dijela Barskog zaljeva
|
|
Svjetionik
Za vrijeme Turaka, pred Pristan je jednom tjedno dolazio parobrod austrougarskog "Lloyda" iz Trsta. U doba Veljeg rata (crnogorsko-turski rat, 1876-1878) je rijetko prometovao, da bi nakon 1878., nakon što su Bar preuzeli Crnogorci, potpuno prestao dolazak. "Lloydovi" uvjeti za ponovno pokretanje linije bili su sniženje lučkih taksi, uz obavijest o sanitarnom stanju, kao i da se na rtu Volujica postavi svjetionik, a u luci plutača za privezivanje njihovih parobroda, da se postavi ili sagradi carinarnica s prostorijama za primanje robe, te da se njihovim parobrodima u svako doba dana i noći daje slobodan promet u dolasku. Ubrzo je, nedaleko od Pristana, na Volujici namješten fenjer dometa 10 nautičkih milja, a uskoro je popravljena i čuvareva kućica oštećena u ratu. Svjetionik je pušten u rad 22.11.1879. godine. Za prvog crnogorskog svjetioničara imenovan je dvadesetšestogodišnji Petar Stiepov Kalica iz Šušanja, ranije zaposljen kod Uprave pomorskih svjetionika u Carigradu. Kad je Petar 1920. oslijepio, posao je preuzeo njegov sin Jakov. |
Svjetionik na rtu Volujica
|
Pješačke staze na Volujici
|
Dana 22.11.2020. promovirana je pješačka staza na brdu Volujica, duga 3 km. Staza je obilježena i nalazi se svega pola sata hoda udaljena od grada Bara. Time je zaokružen projekt markiranja preko 160 kilometara planinarskih putova, koji je realizirala Turistička organizacija u suradnji s Planinarskim klubom “Rumija”. Osim odličnih pogleda i prirode, na ovoj ruti nalazi se i nekoliko značajnih objekata, prije svega, stara crkva Svetog Ilije, koja je obnovljena, te ostaci starih repetitora, kao i novi.
Staza na Volujicu vodi od tunela "Rikavac", pored novog repetitora i vrhom brda, do drugog repetitora. Tijekom uspona, s Volujice se lijepo vidi Barsko polje, grad Bar i njegova luka i planine u zaleđu obale. 
Pogled s planinarske staze po Volujici
|
Nova pješačka staza na Volujici
Datum objave: 22.11.2020. Autor: Barinfo Tv Opis: autor Vesna Šoškić, snimatelj i montažer Adi Karađuzović |
|
Crkva svetog Proroka Ilije na Volujici
Profesor arhitekture Đurđe Bošković u svojoj monografiji o Starom Baru zapisao je o Crkvi Sv. Ilije na Volujici: Iznad novog Bara, na grebenu Volujice, nalazi se crkvica sv. Ilije, koja je u cjelini obnovljena prije nekoliko desetina godina, kako mještani kažu na starim temeljima od kojih se danas više ništa ne vidi. Međutim, niti prilikom te obnove crkve nisu obavljena znanstvena istraživanja na tome lokalitetu. Postoji samo narodna predaja da je, skoro "istovremeno sa crkvom Svetog Jovana u manastiru na Ribnjaku, kraljica Jelena Anžujska, žena kralja Uroša I Nemanjića, sagradila u 13. stoljeća i crkvu Svetog Ilije na brdu Volujici, iznad barskog zaliva". Nova je crkva na Volujici danas sastavni dio novosagrađenog manastira SPC posvećenog Svetom Sergiju Radonješkom, u Mikulićima podno planine Rumije, koji se udomaćio kod lokalnog stanovništva pod kraćim nazivom – ruski manastir. On se nalazi u selu Mikulući pod planinom Rumijom, nedaleko od Bara. Taj je manastir izgrađen prilozima pravoslavnih Rusa i vjernika iz Bara i okolice. Manastir je osveštan (posvećen) 19.7.2009. godine, a onda je 2.8.2015. obnovljeni hram Svetog Proroka Ilije na Volujici, pripojen kao skit novosagrađenom manastiru Svetog Sergija Radonješkog. |
Nedaleko od crkve Sv. Ilije nalazi se i špilja u kojoj se nalazi i stanište slijepih miševa.
|
|
Olupina broda Dogue
Nakon jednog od brojnih brodoloma, uz rt Volujica, ostale su olupine francuskog broda "Dogue", koji je potonuo 1915. godine, u najvećoj nesreći u vodama oko Bara. Francuski brod razarač (protutorpljarka / kontratorpiljer) Dogue je zajedno s razaračem "Fo“" 23.2.1915. dopratio u luku Bar engleski parobrod "Whitehead" koji je donio tovar hrane. Zbog jakog vjetra u ponoć 24.2. Dogueu je sidro oralo po morskom dnu i brod je na oko 300 m od vile Topolica u Prisanu naletio na austro-ugarsku minu, prepolovio se i potonuo i s njime su stradala 39 člana posade. Nakon više od pola stoljeća mirovanja na morskom dnu, zbog neophodnog produbljivanja bazena pristaništa, olupinu "Daga" su iz lučkog akvatorija izmjestile firme "Preduzeće Ivan Milutinović" iz Beograda i splitski "Pomgrad". "Dag" je izrezan u nekoliko komada izmještenih 30-ak metara udaljenosti jedan od drugog ispod ponta Volujica blizu lučkih rezervoara. Izmještanju olupine 1973. prisustvovali su i predstavnici francuske ambasade u SFRJ. Priča o "Dagu" s vremenom je postala sastavni dio usmene predaje, a njegova olupina nezaobilazno pohodište ronilaca. IZVOR Siniša Luković, Forum Arheologija Crne Gore, 5.7.2010. |
|
Od rta Volujica do ponte Bigovica
Kada se krene od Bara ka jugoistoku (1.5 km direktne udaljenosti), Bigovica, odn. Vala od Bigovice, prva je uvala na koju se nailazi poslije najisturenijeg volujičkog rta (Ponta Volujica). Poznata po čistoj vodi, omiljena je među roniocima. Razlog tomu je činjenica da je od 3. stoljeća p.n.e. sve do 15. stoljeća korištena kao zimsko pristanište jer je zaštićena od vjetra i da se ovdje, na dnu uvale nalaze potopljeni brodovi koji mogu biti zanimljivi podvodnim arheolozima i turističkim roniocima. Uvala Bigovica pod Volujicom je među hidroarheološkim lokalitetima najpoznatija i jedna od najznačajnijih u Barskom podmorju i u Crnoj Gori. Plaža Bigovica u istoimenoj uvali je prirodna i šljunkovita, dužine 20-ak metara. Uvala Bigovica i njezino podmorje
Mala uvala Bigovica široka je oko 150 m i maksimalno duga 200 metara i zbog prilično dobre zaštićenosti bila je oduvijek mjesto za zaklon brodovima. Odatle i potječe njeno slavensko ime, koje se izvodi od riječi big (bijeg) ili pribježište, naročito od jake bure koja je kosila u Barskom zaljevu. Barski akvatorij, kao uostalom i cijela crnogorska obala nema idealne prirodne uvjete za potpunu zaštitu jedrenjaka i brodova, pa se svaka od njih koristila prema vremenskim uvjetima u datom trenutku. Bigovica je zaštićena isturenim rtom (Ponta Bigovice), usmjerena svojim krakom prema sjeverozapadu. Na taj način ona je barijera jakom južnom vjetru, dok je od bure brani brdo Volujica. Njena slabost su zapadni i djelimično sjeverozapadni vjetar kojima je izložena čitavom širinom zaljeva, kao i jake morske struje koje idu uz južnu i jugozapadnu padinu Volujice formirajući kovitlac u samom zaljevu. Zbog toga je arheološki materijal pronađen u uvali uglavnom koncentriran na njezinoj južnoj polovini, uz sam rub oboda stjenovitog rta koji od vrha Ponte pada od 12 do 3 metra dubine. Na taj se način stoljećima akumulirala velika količina krhotina antičkog transportnog materijala, uglavnom amfora, ali i stakla i metalnih predmeta, koncentriranih ili uz samu ivicu rta ili ispod sendimentnih nanosa pijeska, krupno zrnastije granulacije pomiješane s velikom količinom otpadaka organskog sustava podvodne flore ovog područja i pjeskovito-glinovitih naslaga iz kojih raste morska trava. Koncentracija arheološkog materijala je ujedno i granica dvije morfološki različite kompozicije dna ili dva geo-vegetabilna sistema. Tako su utjecaji podvodnih struja kreirali podvodnoarheološku sliku koja je u zavisnosti od dubine sendimentnog taloga negdje veća i dublja, dok je na drugim mjestima, pretežno uz rub stjenovite podvodne padine vidljivija ali plića, bez stratigrafije, s materijalom koji se nagomilavao stalnim pretumbavanjem dna, pa se u istim prostornim kontekstima mogu naći materijali koji pripadaju različitim kronološkim okvirima od 4. stoljeća p.n.e. do 17. stoljeća. To dokazuje da se o Bigovici kao luci može govoriti s aspekta dugotrajnog pretovara, gdje se opaža stoljetno korištenje ove uvale kao malog emporiona (trgovačko mjesto, tvornica ili tržište antike). Zbog svoga značaja uvala Bigovica je upisana u registar spomenika kulture Crne Gore. Posljednjih godina, u njenom se podmorju provode opsežna arheološka istraživanja domaćih i stranih ekspedicija, a među posljednjim istraživanjima je otkrivena rampa za pretovar tereta, kao i ostaci brodoloma iz 4. i 1. stoljeća p.n.e. U Bigovici je pretovarana roba za domicilno barsko stanovništvo u 3. stoljeću prije nove ere, što je potvrđeno pronađenim južnoitalskim tipovima amfora koje se vezuju za ovo razdoblje. Među amforištima nalazi se i pretovarena antička galija koja je transportirala vino, potonula za vrijeme nekog velikog nevremena. Tu je i potopljeni brod iz 4. stoljeća nove ere, na kojem se, prema aproksimativnoj metodi statističke obrade, nalazilo između 1000 i 2000 amfora sjevernoafričkog porijekla. U Bigovici su pronađeni ulomci amfora skoro svih poznatijih mediteranskih radionica, među kojima prednjače italo-grčki tipovi, istočno i sjevernomediteranski, skoro sve poznatije sjevernoafričke produkcije i bizantske amfore. Upravo tipologija amfora pokazuje da se pretovar u kontinuitetu održavao sve do srednjebizantskog perioda. Pronađeni su i ulomci koji su dospjeli tijekom pretovara i utovara robe, a kontinuitet od 18. stoljeća aktivnosti oko ove uvale, zaključno s kasnosrednjovjekovnim nalazima stolnog posuđa i mesinganih pečata za pečaćenje tovara iz 15. i 16. stoljeća, govori da je Bigovica bila neophodna za život Bara. Međutim, usprkos zaštiti, Bigovica je danas najdevastiranije podvodno arheološko nalazište na ovom dijelu Jadrana. Mnogo toga je uništeno i razrovano, a ukradenim amforama ne zna se broj. Istovremeno, barski Zavičajni muzej u svojoj postavci ima samo dvije polomljene amfore, uprkos postojanju nekoliko antičkih amforišta u okruženju, od kojih je najznačajnija upravo Bigovica. Bigovica je u 20. stoljeću korištena kao poligon za uništavanje eksplozivnih sredstava. IZVOR ZAGARČANIN, Mladen: Podvodno-arheološka istraživanja na prostoru barskog i ulcinjskog akvatorija. Nova antička Duklja IV, Podgorica, 67-120; The underwater-archaeological research in Bar and Ulcinj aquatorium area. In NEW ANTIQUE DOCLEA IV, Podgorica, 2013. str. 68-120. (PDF) Arheološka istraživanja na Volujici
DIO TEKSTA PRENESEN IZ ČLANKA: Mladen Zagaračanin, Podvodno-arheološka istraživanja na prostoru barskog i ulcinjskog akvatorija, Zbornik Nova antička Duklja IV, Muzeji i galerije Podgorice, Podgorica, 2013., str. 67-121. (PDF) Gradine U okolici uvale Bigovice ima ostataka više gradina (obrambenih fortifikacija) iz brončanog i željeznog doba. Najstarija gradina priobalnog dijela, koje gravitira oko uskog pojasa na i oko brda Volujica, u narodu je nazvana gradina "Vrh od grobovlja". Gradina je oblika pravilnog trapeza koji se svojim istočnim stranama naslanja na veliki peririmetralni tumul koji je osim kultnog i funeralnog karaktera imao i svoj utilitarni značaj, kao neka vrsta promatračnice koja je kontrolirala puteve iz pravca mora i kopna. Njen pravac pružanja pada strmo prema sjeverozapadnoj strani okrenutoj moru. Na taj način je prilično dobro pozicionirana prema prilaznom putu koji vodi od Vala od Bigovice. Tako je nastao prvobitni obrambeni sustav koji je kontrolirao komunikaciju koja se penjala od mora, a zatim spuštala prema širokoj barskoj ravnici. Prateći konfiguraciju brda Volujice, koje se svojim jugoistočnim krakom postepeno spušta prema moru, nailazimo na veliki broj tragova suhozidina s ostacima različite prapovijesne keramike po površini. Na velikom platou poviše uvale, površine 0,30 m x 0,20 metara u mlađem željeznom dobu formirano je iliro-helenističko utvrđenje, od kojeg je očuvan zid od velikih kamenih blokova (kiklopski zid). To svjedoči da su naselja i utvrđenje bili veoma blizu temporarnog emporiona, preko kojeg se opskrbljivao oblasni ilirski živalj u ranim periodima antike. Također, vrlo blizu današnje luke, u zaseoku Kapljeva, a na pravcu puta koji preko brda Volujica komunicira s uvalom Bigovica, otkopan je veliki broj ulomaka skifosa iz 4. st. prije nove ere koncentriranih na jednom mjestu. Sifosi su pronađeni na maloj površini, prilikom kopanja 6.5 metara dubokog bunara za pitku vodu krajem 20. st.. Nemoguće je bilo utvrditi da li se radi o ostavi, perifernom grobnom nalazu ili depozitu unutar profanog objekta ali, mimo objašnjenja koja se vjerovatno nikada neće dokazati ili opvrgnuti, na desetine ulomaka danaca upućuju na mogućnost da je grčka kolonizacija Jadrana i ovdje pustila svoje korjene u 4. st. p.n.e., ali da je rijeka Rikavac, koja sezonski nanosi velike količine mulja i krupnog kamenja, pokrila prvu helenističku naseobinu koja se opskrbljivala sa dvije strane: ili pretovarom u uvali Bigovica ili na mjestu današnje moderne luke. Barsko podmorje ima još nekoliko atraktivnih hidroarheoloških lokaliteta koji se nalaze na većim dubinama. Radi se o amforištima iz 3. i 2. stoljeća p.n.e, kao i o potopljenom jedrenjaku iz 18. stoljeća s dva pramčana topa, koji se nalazi ispred Bigovice. Od novijih nalazišta, duboko pod vodom su i američki bombarder B-25, te po jedan njemački Messerschmitt ME109 i jedan britanski Spitfire, oboreni u Drugom svjetskom ratu i pali u more nadomak Bara.
IZVOR Bar.info Mikovićeva pećina
U blizini uvale Bigovica, na južnoj strani Volujice, nalazi se tzv. Mikovićeva pećina, atraktivna za turističko ronjenje, tvrde najbolja u Crnoj Gori. Ulaz u samu špilju je sa južne strane na dubini 7 do 8 metara. Neposredno po ulazu, ona se račva u dva pravca. Na desnom pravcu špilja se proteže kroz niz labirinata u kojima vlada vrlo slaba vidljivost i dosta su tijesni. Lijeva strana je prostranija i pogodnija za ronjenje. Čitava dužina lijeve strane je obilježena čeličnom sajlom koja je dobar putokaz do njenog kraja. Na samom kraju je sifon u koji se ulijeva slatka i hladna voda, i pravi jezero. Dobila je ime po legendarnom "Miki Munji", Miodragu Mikoviću, građevinskom inženjeru, pioniru ronjenja u Baru. IZVOR Bar.info, 5.7.2017. |
Tunel Rikavac
Rijeka Rikavac (dužine 17 km) koja od Starog Bara prolazi reguliranim koritom kroz Barsko polje, provedena je od sela Tomba do Jadranskog mora tunelom koji prolazi kroz brdo Volujica. Tunel Rikavac - Bar - MNE Autor: Arhiva Snimaka 
Pavle Marvulić i Đuro Đukvučić
Don Pavle Marvulić Na Bigovici nedaleko od Bara 1.11.1898. rođen je don Pavle Marvulić, rođen kao Pavle Đokvučić. Njegov otac Đuro, njegov otac, radio je u Turskoj, gdje je osiguravao karavane do Egipta. Đokvučići su se iz Šestana (u Skadarskoj Krajini) doselili na Bigovicu prije oslobođenja Crne Gore od Turaka 1878. godine, a njihove kuće su srušene nakon Drugog svjetskog rata pri nacionalizaciji u korist JNA. Osnovnu školu je završio u Baru, a na temelju odredbi Konkordata Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice iz 1886. godine pohađao je teološki studij u Rimu. Tamo je promijenio prezime u Marvulić zbog teškog izgovora prezimena Đokvučić na talijanskom jeziku - po patronimu Đura Marka Vulina. Don Pavle Marvulić poznat je do humanitarnom djelu iz ratne 1941. godine, kada je kao katolički svećenink u Tuzima (kod Podgorice), spasio oko 600 ljudi pravoslavne vjeroispovijesti s područja Zete, zbog čega ga je Predsjedništvo SFRJ odlikovalo Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. Umro je u Baru 12.4.1997. godine. PROČITAJ VIŠE MILOVIĆ, Željko: Don Pavle Marvulić – zaboravljeni humanista koji je spasio 600 ljudi. Bar.info, 22.5.2019. Jadransko-jonski plinovod i uvala Bigovica
Prema projektu izgradnje Jadransko-jonskog plinovoda (IAP) on bi trebao ulaziti u more upravo u uvali Bigovica. Plinovod dužine 511 km trebao bi omogućiti plinifikaciju i povezati tržišta prirodnim plinom Albanije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i južne Hrvatske. Plinovod bi iz Albanije trebao ući u Crnu Goru blizu Štodre. Od granice, trasa ide u pravcu sjeverozapada prema Baru, a kod Kameničkog mosta prelazi rijeku na nekoliko mjesta i nastavlja ravnicom. Potom prolazi kroz stjenoviti i brdoviti teren prema Baru ka uvali Bigovica, gdje ulazi u more. Od Bigovice do Trstenog, plinovod se planira položiti na morsko dno (oko 33,6 km) sve do Lastve Grbaljske i dalje u smjeru Hrvatske. Projekt novoga terminala
U sklopu projekta proširenja Luke Bar planirana (izvor: 2012.) je izgradnja novog terminala za tekuće terete (na području od Ponte Volujica ka Bigovici) te drugi projekt izgradnja slobodne carinske zone. Razmatrale su se dvije varijante za terminal, od kojih jedna uključuje izgradnju cjelokupne nove luke sa gatovima i lukobranima na prostoru ispred uvale Bigovica, a druga je da se podigne samo rezervoarska infrastruktura koja će se cjevovodima kroz tunel kroz Volujicu spojiti s postojećim terminalom s barske strane brda Volujica. |
|
Obala Volujice - od Ponte Bigovice do rta Meret
Dvije male uvale sa interesantnim plažama Crvene stijene (Crvena pećina, Velika i Mala stijena), nalaze se između Vale od Bigovice i rta Skočivuk. Krećući dalje ka jugoistoku, nailazi se na mjesto Ujtin – potok, te zaljev Mrkojevići. Na tim djelovima barskog primorja obala je strma, sa stijenama i mnogobrojnim klifovima. Ipak tu ima i nekoliko plaža: plaža u uvali Mali pijesak, zatim plaže Trila i Veliki pijesak, koje se prostiru sve do rta Meret. Plaža Veliki pijesak je kamenita plaža, vrlo poznata zbog čiste i bistre morske vode. Ta je plaza kupačima privlačna i zbog razvedenosti dijela obale na kojoj se nalazi kao i zbog bujne suptropske vegetacije. Dužina plaže Veliki pijesak je 298 metara, a površina joj iznosi 8.046 m². Obala od rta Meret do uvale Hladna Od rta Meret pa do rta Komina, nalaze se uvale: pod Meret i pod Crnjaku, s istoimenim plažama. Nekoliko stotina metara dalje nalazi se Uvala maslina ili Utjeha, gdje je smještena plaza Utjeha, napravljena od zućkastih i bjeličastih vapnenaca. Od rta Ademov krš do Karastanovog rta, proteže se plaža u uvali Paljuškovo, a nešto južnije od tih mjesta nalazi se plaža u uvali Hladna i žal Paljuškov Peskić. |
Radio-telegrafska stanica "Volujica"
Na brdu Volujica, iznad tadašnjeg naselja Novi Bar (Pristan), 3.8.1904. godine otvorena je prva radio-telegrafska stanica u Crnoj Gori i na Balkanu, Stanica je bila povezana s radio-telegrafskom stanicom San Cataldo u Bariju, u Kraljevini Italiji, a dobila je ime po brdu na kojemu je bila sagrađena. Stanica Volujica sastojala se od zgrade stanice s opremom i antenskim sustavom od dva rešetkasta stupa visoka skoro 50 m, te između njih žičane antene. Uprava pošta i telegrafa Crne Gore, Uprava pošta i telegrafa Italije i talijanski inženjr Guglielmo Marconi sklopili su 5.5.1904. godine u Londonu Ugovor o instalaciji i eksploataciji jedne radiotelegrafske stanice sistema Markoni za javnu upotrebu u Baru. U ugovoru je navedeno: Knjaževska vlada Crne Gore daje gospodinu Marconiju dozvolu da instalira i koristi jednu radio-telegrafsku stanicu u Baru, određenu da bude u vezi sa jednom drugom stanicom istog sistema, na italijanskoj obali, bez drugih privilegija, sem slobode da obavlja službu telegrafskog tranzita između dvije zemlje, a za koju knjaževska vlada zadržava pravo cenzure u svako vrijeme. U ime tvrtke "Wireless Telegraph & Signal Co.” ugovor je osobno potpisao Marconi, a u ime Vlade Crne Gore Upravnik pošta i telegrafa J. Popović. Svečanosti puštanja u rad radio-stanice nazočili su crnogorski knjaz Nikola I. Petrović, njegovi ministri, talijanski službenici te osobno Guglielmo Marconi. Tom prilikom je knjaz Nikola I odlikovao Marconija i talijanskog poslanika Cusanija Velikim krstom Danilovog ordena, talijanskog generalnog konzula u Skadru Leonija II st. Danilovog ordena, i markiza Solarija, Marconijevog pomoćnika, III st. istog reda. 
Radio-telegrafska stanica "Volujica"
Saveznoj telegrafskoj kancelariji u Bernu crnogorsko Poštansko-telegrafski odjel uputio je izvješće da je 3.8. između crnogorske obale kod Bara i italijanske kod Barija uspostavljen telegrafski saobraćaj Marconijevim sustavom bez žice. U istom izvješću dalje se kaže:
"Radiotelegrafska štacija 'Volujica' u Baru i 'San. Kataldo' u Bariju ovlašćene su da vrše razmjenu međunarodne telegrafske korespondence, prema odredbama londonskog telegrafskog pravilnika. Telegrafska štacija 'Volujica' i 'San. Kataldo' vršiće ograničenu dnevnu službu od 8 sati izjutra do 9 sati uveče po srednjeevropskom vremenu. Telegrami razmjenjeni ovim pravcem nositi će naznačenje - Via Bari". Kako Marconi nije bio zadovoljan prihodima od stanice, crnogorski Ministarski savjet je 8.1.1908. godine odobrio Poštansko-telegrafskom odjeljenju da uzme od Marconija u najam tri godine njegovu radio-telegrafsku stanicu na Volujici, uz godišnju zakupninu od 2.500 franaka. Isto tijelo je 9.2.1909. godine dalo dozvolu "Barskom društvu" da otkupi "Volujicu", s tim da se na stanicama produžio radno vrijeme od 7 sati ujutro do pola noći, bez prekida. Tako je prihod od radio-telegrafske službe stanice "Volujica" od 1.1.1909. godine, umjesto Markoniju, pripadao "Barskom društvu", sve do unišenja stanice. Radio stanica je bila u funkciji sve do 8.8.1914. godine, kada su je, u Prvom svjetskom ratu, austro-ugarske krstarice "Szigetvar" i "Zenta", razarači "Uskok" i "Tb72" bombardirali i srušili. Od nje je ostala samo antena. Kasnije nije nikad obnavljana. Naredbom crnogorskih vojnih vlasti demontirana je krajem 1914. godine. Već u ranu zoru okupilo se na Volujici, na kojoj je štacija podignuta, hiljadama naroda, kako iz mjesta i okoline mu, tako i iz susjednih pograničnih krajeva. U 9 sati iz jutra stigao je tamo njegovo kraljevsko visočanstvo Gospodar s pratnjom i dočekan je od okupljenog naroda najburnijim ovacijama. Nakon izvršenog crkvenog obreda vojvoda Gavro Vuković održao je govor na koji mu je odgovorio markiz Kuzani, a na kraju se Markoni zahvalio knjazu Nikoli na lijepom dočeku i ukazanim počastima. Nakon ovoga, slijedio je pregled radiotelegrafske stanice i na kraju se prišlo zakuski u paviljonu naročito podignutom za tu priliku. Prilikom zakuske, knjaz Nikola je nazdravio kralju Italije i poželio sreću i napredak italijanskom narodu, a Markoni, uzvraćajući zdravicu, to isto je poželio knjazu Nikoli i crnogorskom narodu. Drugu zdravicu knjaz je podigao u zdravlje Franca Josifa , vladara susjedne monarhije. Na kraju su pročitane depeše koje je knjaz Nikola tom prilikom uputio italijanskom kralju, austrijskom caru. 
Rušenje stupa radio-telegrafske stanice "Volujica"
|
Guglielmo Marconi (Bologna, 25.4.1874.- Rim, 20.7.1937.), Talijanski inženjer i fizičar. Jedan od osnivača bežične telegrafije. Od 1896. živio je u Engleskoj, gdje je 1897. patentirao primjenu elektromagnetskih valova za bežičnu telegrafiju. Godine 1901. Marconi je prvi uspio predati radio-signal preko Atlantskog oceana. Godine 1932. upotrijebio je decimetarske radio-valove.Za radove na bežičnoj telegrafiji podijelio je 1909. s Braunom Nobelovu nagradu za fiziku. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država je u pitanju zasluga za izum radija (tj. pripadnosti odgovarajućih patenata) ipak presudio u korist Nikole Tesle. ZANIMLJIVOSTI Inspekciju nad radom novoosnovanih lučkih ureda na Pristanu (Bar) i u Ulcinju, do četiri puta godišne, obavljali su inspektori austrougarske Pomorske vlade iz Trsta, a prvi pregled takve vrste uslijedio je već u 9 mjesecu 1880. godine. Austro-Ugarska se striktno pridržavala uredbe o neuplovljavanju ratnih brodova (čak i vlastitih) u crnogorske vode, a stanje su kontrolirali stražarski brodovi "Sansego", "Kerka", "Move", "Grille", "Lissa". Zadržavanje je bilo dozvoljeno samo u slučaju nevremena ili kvara. Izuzetak nije učinjen čak ni pri svečanom otvaranju radio-telegrafske stanice na Volujici. Talijanski ratni brod "Marcantonio Colona" na kome je bio Guglielmo Marconi morao se usidriti pred Spičem, a talijanski inženjer je pod Volujicu doplovio čamcem. U notifikaciji radio-telegrafske stanice “Volujica” kod Savezne kancelarije za međunarodni telegrafski promet u Bernu imala je, juna 1912. godine, među ostalim, i slijedeći podatak:
Taksa od pojedine riječi 0,15 za riječ na telegrame iz Crne Gore u Italiju. Utvrđena taksa 1 lira i 9 santima za svaku dalju riječ, za telegrame iz Italije za Crnu Goru. Radio-stanica Bar Volujica može da saobraća sa ma kojim brodom i sa ma kojim krajem svijeta posredstvom stanice Bari. IZVORI
Mirjana Dragaš; Vremeplov: Prije 147 godina ustanovljena telegrafija u Crnoj Gori, Antena M, 3.8.2016. NEPOZNAT AUTOR: JUBILEJI: OLUJICA - 109 godina prve radiotegrafske stanice, Portal Analitika.me, 3.8.2013. Žejko Milović: Pristan - počeci, Portal Montenegrina Željko Milović: Pristan - Prve decenije XX vjeka, Portal Montenegrina |
|
Ismail-pašin dvorac
Ismail-pašin dvorac sagrađen je u podnožju Volujice. Knjaz Nikola ga je darivao 1886. godine pjesniku i književniku Jovanu Jovanoviću Zmaju i od tada je nosio naziv "Zmajevac". Knjaz je ovaj objekt i imanje od Volujicom poklonio Zmaju, kako bi se ovaj možda odlučio nastaniti u nastaniti u Crnoj Gori. No, ovaj poznati ljekar i pjesnik samo je jednom posjetio svoj Zmajevac, i to 20.8.1888. godine! O tome je Savo Lekić zapisao slijedeće: Godine 1888. Bar je, na poziv knjaza Nikole, posjetio istaknuti srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj, koji je želio da vidi dvorac što mu ga je, u znak zahvalnosti za njegovu ljubav prema Crnoj Gori poklonio knjaz Nikola. To je bio Ismail-pašin dvorac u podnožju brda Volujica. Pored ovog dvorca knjaz mu je poklonio pedeset rala zemlje i 200 korijena masline. Dvorac je dobio naziv Zmajevac. Znatno je oštećen u zemljotresu iz 1905. godine. Dvorac se Zmaju neobično svidio. Knjaz je želio da se Zmaj stalno naseli u Baru. Međutim, on se nije mogao navići na crnogorska brda i zaboraviti vojvođansku ravnicu. Bio je duboko ožalošćen preranom smrću svoje žene i djece, što je pjesnički izrazio u potresnom ciklusu njegovih pjesama "Đulići uveoci". IZVOR LEKIĆ, Savo: Luka Jovović - učitelj i književnik. Matica crnogorska. Matica, br. 64, zima 2015. (PDF) |
Ismail-pašin dvorac u Baru
|
Sutomore
|
Ivo Jakobov Zanković Sutomore, 3.1.1817.-18.8.1902. U Sutomoru je rođen Ivo Jakobov Zanković, posljednji barjaktar Spiča. Kao jedan od vođa nacionalnog oslobođenja svoga kraja, postao je zapovjednik spičansko-barskog bataljuna, koji je bio u sastavu crnogorske vojske pod zapovjedništvom Maša Vrbice. U operacijama za oslobođenje Crnogorskog primorja, Zanković je sa svojom četom uspio u novembru 1878, pregovorima bez prolivanja krvi, preuzeti od Turaka dvije spičanske utvrde: Tabiju, kasnije nazvanu Haj, i utvrđenje Nehaj. Ivo Zanković je sudjelovao i u dvomjesečnoj opsadi i oslobađanju Starog Bara. Umro je 18.81902. Sahranjen je u Spiču ispred crkve Svetog Andrije. Haj Nehaj (Lokalni Hodači)
2.11.2021. Autor: Lokalni Hodači Opis: Koliko puta ste se uputili prema Sutomoru i Baru, a da niste podigli pogled ka tvrđavi Haj Nehaj! Vodimo vas do ostataka ovog utvrđenja koje čuva zanimljive priče. |
IZVORI I LITERATURA
|
ĆIRKOVIĆ, Sima; HRABAK, Bogumil i dr.: Bar grad pod Rumijom; Prilog: Barski rodoslov. Bar, 1984.
KASALICA, Vlado: Kulturno i istorijsko nasljeđe grada Bara. Specijalistički rad. Tivat, 2015. (PDF) MIJOVIĆ, Pavle: Iz kulturne prošlosti Bara. Bar, 1995. MILOVIĆ, Ž.; MUSTAFIĆ, S.: Knjiga o Baru. Bar, 2001. STOJOVIĆ, Borislav: Toponimi u barskoj opštini. Matica, Projeće 2011, Matica crnogorska. Podgorica, 2011. (PDF) ZAGARAČANIN, Mladen: Podvodno-arheološka istraživanja na prostoru barskog i ulcinjskog akvatorija, Zbornik Nova antička Duklja IV, Muzeji i galerije Podgorice, Podgorica, 2013., str. 67-121. (PDF)
ZAOKRUŽENA PRIČA O TURISTIČKOJ MAPI CENTRA BARA I MASLINJAKA DŽIDŽARIN - Postavljene 23 info table. DAN, 21.3.2021. STOJANOVIĆ, Dragan: Ko na divlje gradi na vrtači Gorak? DAN, 12.6.2021. |
Bar grad pod Rumijom
Prilog: Barski rodoslov AUTORI: Sima Ćirković, Bogumil Hrabak i dr. Mjesto i godina izdanja: Bar, 1984. |
