| Duga (Golija) |
|
Golija je planina i pleme u Crnoj Gori, sjeverozapadno od Nikšića.
Planina se proteže između Nikšićkog i Gatačkog polja na dužini od 25 km, a široka je do 8 km. Najviši vrh ima 1945 m Izgrađena je od vapnenaca i dolomita kredne starosti. Planinske padine su dosta strme, a središnji dio čine zaravnjeni dijelovi, stjenovite vrtače i stjenoviti grebeni. Padine prema Pivi su obrasle gustim i listopadnim i crnogoričnim šumama, a jugozapadne su dosta gole. Sjeverozapadno od planine Golije, do planine Njegoša i Somine je Golijski kraj. Golija i Golijski kraj poznati su stočarski predjeli. Golija je ime kraja koji se smjestio između Hercegovine i Crne Gore, područje nekada znano kao Stara Hercegovina. Oblasti Golija i Oputne Rudine se kao plemena formiraju nakon oslobođenja od otomanske vlasti 1878. godine. Stanovništvo potječe iz raznih krajeva. Oputna Rudina je do 1878. godine bila u sastavu Banjana. Iz plemena Golija (Duga) su:
VIŠNJIĆ, Obrad; MADŽGALJ, Dragiša; VASOVIĆ, Milorad; VLAHOVIĆ, Petar; Golija i Golijani: prilozi za monografiju plemena; Trebinje, 1987. KADIĆ, V.; Golija na kraju sveta, Večernje novosti, 25.5.2010. MANDIĆ, Svetlana; Bitka kod Duge: Crnogorski Termopili za nezaborav, Vijesti.me, 14.4.2012. MILJANIĆ, Vojislav; Duga i Golija kroz vjekove, Podružnica Istoričara, 2002. Smail-aga i Golijani Smail - aga Čengić (crtež Duška Nikolića) Početkom 19. vijeka sva je Golija bila agaluk gatačkih Turaka, a samo Višnjića Do agaluk nikšićkih Turaka - Ajrovića. Gatačkim Turcima bilo je krivo što su Nikšićani ugrabili da poharače jedan od najboljih seoskih uduta - Višnjića Do, ali nijesu ništa smjeli preduzimati od Mušovića i Nikšićana sve do dolaska Smail-age Čengića na gatački pašaluk gdje su mu stari i prije pašovali. Smial-aga je doselio u Gacko 1811. godine. U borbi sa Srbima pokazao je veliko junaštvo. Posjekao je nekakvog bijesnog popa Mačivuka, a po kazivanju i smrtno ranio čuvenog srpskog junaka i vojvodu Cincar Janka, od kojih je rana i umro. Kad je pogubio Mačivuka, uzeo mu je konja zvanog Galeša. Kazivali su stari ljudi da ga je Smail-aga jahao više od dvadeset godina, a kad mu je lipsao, naredio je momcima da ga zakopaju da ga ne bi psi razvlačili kao drugu strvinu. Gatački Turci, a najviše Ibrahim-aga Zvizdić, s Krsca, odmah predlože Smail-agi da otme Ajrovićima Višnjića Do. Računali su na njegovu moć i veliki glas koji je uživao kod samog sultana. Smail-aga odmah pozove golijskog kneza Luku Višnjića i predloži mu da odreče Ajrovićima tapiju na zemlju, da bude njegov čivčija i da će ga štititi od svakog zuluma. Luka to odbije, a Smail-aga mu priprijeti da će to učiniti silom, ako neće milom. Poslije toga Smail-aga digne 150 ljudi Srba i Turaka, dođe na Krstac kod Zvizdića i odatle poruči da na Krstac dođe Živko, Lukin brat, ne bi li ga kako slomio na popuštanje. Živko ne htjede poći, nego poruči da će se od toga nasilja i nepravde braniti oružjem. Odmah se Višnjići s komšijama Tomovićima i Delibašićima spreme za odbranu. Svu čeljad smjeste u donji boj (izbu), a muškarci na gornji boj, njih devet u kuću Lukinu, zvanu „šindača” (bila je pokrivena smrčevom šindrom), a cio mal, krupnu i sitnu stoku, zatvore u jednu dolinu, pokraj same kuće. Ujutro Smail-aga osvane s vojskom u Višnjića Do i opkoli selo. Pozove ih na predaju, a oni mu iz kule odgovore vatrom iz pušaka. Smail-aga je bio na konju i zovne Živka na predaju. Živko odgovori dzeferdarom i presiječe mu uzenđi-kaiš i obrani Smail-agu u petu. Opsada je trajala dva dana i dvije noći. Višnjići doture aber Ajrovićima u Nikšić, a ovi odmah odu kod Mušovića. Mušović hitno mobiliše dvije stotine građana koji osvanu u Dugi. Neko obavijesti Smail-agu, koji je bio zanoćio u Štitarima i on odmah naredi da se odstupi iz Višnjića Dola. Poslije ovog slučaja Smail-aga nije više pokušavao da prisvoji Višnjića Do, samo je govorio da bi uspio Luku da skloni da Ajrovićima odreče tapiju, da nije bilo Živka, brata Lukina, koga je zvao Pustahija, što znači - razuzdan, tvrdoglav i nepokoran. Kad je poslije ovog napada, kroz nekoliko godina, Smail-aga došao na konak kod Luke i Živka Višnjića, sa pet-šest zaptija, u razgovoru reče Luki: - Ti kneže, onda pogriješi što pozva Nikšićane da te brane od mene, jer nije pravo da je sva Golija gatačka, a samo vaše selo nikšićko. Nikšićani su, bolan, otrovi i zlikovci. Mnogo bi vam bilo bolje s nama, Gačanima. - Vala, pašo, ako su zlikovci, barem su junaci! - odgovori Živko. - E, doista jesu! turske mi vjere, da ja sa njima komandujem, ne bih se bojao sve Ergecegovine! - reče Smail-aga. Kad ujutro Smail-aga krene za Krstac kod Zvizdića, rekne knezu Luki da mu dadne dva-tri momka da ga isprate. Luka odredi brata Živka i dva Rada - jednog Dumnića, a drugog Perovića. Kad ih Smail-aga viđe, reče: - Hm! Odakle baš odabra ova tri koji bi mi, da ih zapadne, radije zavrnuli šiju i odsjekli glavu, no išta na svijetu. Zatim se obrati Živku i reče: - Krsta ti, Živko, kad me ono gađa i malo obrani, vođe na Ometinu, jesi li nišanio da me ubiješ? - Jesam, čestiti pašo, davam ti božju vjeru i da je bog dao da sam te ubio i sami sultan u Stambolu znao bi za mene! - E, aferim Višnjiću, milo mi je kad si istinu kazao. A evo vidiš kako se vrijeme mijenja - danas me pratiš i čuvaš da me ko drugi ne ubije! I po tome se rastanu kao najveći prijatelji. http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/smail_aga_cengic_mit_i_stvarnost.htm |
Goliji za vekove- Miroslav Farkaš-Crna Gora
Autor: Miroslav Farkas |
