|
UvodGacka, hrvatska povijesna pokrajina, kraj (oko 280 km²) koji se najvećim dijelom nalazi u Gackoj zavali, smještenoj između sjevernog Velebita na jugozapadu - i njegova ogranka, Senjskog bila na zapadu, Kapele (Gvozda) na sjeveroistoku, mikroregije Krbave s brdima Gacko-ličkog pobrđa u Ličkom sredogorju na jugoistoku i Like na jugu. Danas je dio kopnenog sjevernog (sjeverozapadnog) dijela Ličko-senjske županije. Glavna naselja su: Otočac, Žuta Lokva, Brinje, Jezerane, Kuterevo, Ličko Lešće, Ramljani, Vrhovine, Rudopolje i dr.
Područje Gacke naseljeno je još od vremena mezolitika, a u vrijeme bakrenog, brončanog i željeznog doba razvila se osebujna kultura Japoda. Gacku spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet sredinom X. st. u djelu De administrando Imperio, a njezini stanovnici Gačani (Guduscani) spominju se kao podanici kneza Borne u početku IX. st. Sredinom X. st. Gacka je bila posebna županija kojom je, kao i Likom i Krbavom, upravljao hrvatski ban. U kasnome srednjem vijeku pripadala je krčkim knezovima Frankapanima. Naziv Gacka bio je u uporabi do razvojačenja Vojne granice 1881., kada je stvorena velika župa Lika i Krbava, pa se otada u upravnom značenju gacko ime koristi rjeđe od ličkoga, ali se u čisto prostornom smislu i danas koristi za sjeverozapadni dio Ličko-senjske županije. IZVOR Gacka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 29. 7. 2020. ENGLISH SUMMARY: GackaGacka, as a region, is defined by Velebit, Mala Kapela, and Gacka-Lika hills in the East. It is a system of rocky fields with scattered low hills, where Gacka river and its streams are the backbone of life ever since Mesolithic. During the Copper, Bronze, and Iron Age the peculiar Ilyrian Japod culture developed. Even though this region is close to the sea, it is characterized by continental climate, almost mountainous, with short and hot summers and long and very cold winters. This specific climate influenced the traditional architecture, clothing, food, and the mentality of Gacka settlers. The name Gacka is very old, mentioned in mid-9th century, and Gačani-Gacka settlers a century earlier, during the reign of Duke Borna, initiator of first medieval Croatian statehood. It is a specific region which produced Croatian bans (Vice-Roys) together with Lika and Krbava, retaining its peculiarity until the present day. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Gacke
|
ZEMLJOPIS
Gacka kao prostor određena je Velebitom, Malom Kapelom i Gacko-ličkim pobrđem na istoku. Sustav je to krških polja, prošaranih niskim brdima i važnom prirodnom i društvenom ulogom rijeke Gacke i njezina porječja.
Klima
lako se ova regija nalazi u neposrednoj blizini mora, karakterizira je kontinentalna, čak planinska klima s kratkim i vrućim ljetima i dugim i jako hladnim zimama. Ova klimatska određenost uvjetovala je tradicionalno graditeljstvo, način odijevanja, tradicionalnu prehranu i mentalitet Gaćana.
Vode
Prema publikaciji Ocjena stanja podzemnih voda na područjima koja su u direktnoj vezi s površinskim vodama i kopnenim ekosustavima ovisnim o podzemnim vodama (HGI 2016) vrelo Gacke smješteno je na prostoru cjeline podzemnih voda (CPV) Lika - Gacka koja zauzima površinu od 3756 km2. Sjeveroistočna granica ove cjeline, ujedno i razvodnica između Jadranskog i Crnomorskog sliva, rasprostire se od Fužina i Lič polja u Gorskom kotaru preko Brinja sve do Homoljačkog polja jugoistočno od Vrhovina. Cjelina zahvaća praktički cijelo brdsko-planinsko područje zapadne Like uključujući i najveći dio masiva Velebita. Između planinskih masiva smjestila su se bojna krška polja među kojima su najznačajnija Gacko, Lipovo i Ličko polje. Sliv rijeke Gacke smješten je u sjeverozapadnom dijelu ove cjeline na prostoru Ličkog Sredogorja, a prema izvorišnom području rijeke Gacke dreniraju se i Vrhovinsko, Perušičko, Turjansko, Trnovačko i dio Homoljačkog polja. Izvorišnu zonu Gacke čini veći broj jakih krških vrela na području Ličkog Lešća i Sinca. Odlika je značajna količina istjecanja i u ljetnim sušnim razdobljima, što govori o znatnim retencijskim sposobnostima slijeva. U slivu nema tako velikih krških izvorišta kao što su izvorišta rijeke Gacke, već rijeka započinje velikim brojem malih krških izvora, gotovo kao površinsko otjecanje sa sjeveroistočne padine Velebita.
LITERATURA
FIŠIĆ, Marijana; RUBINIĆ, Josip; RADIŠIĆ, Maja: Hidrološka analiza izvorišnog dijela rijeke Gacke. Stručni rad. Građevinski fakultet Rijeka (PDF)
Institut IGH d.d. Zagreb: Elaborat zaštite okoliša – Sustav javne odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda aglomeracije Otočac. Zagreb, br. proj. 85013703, str. 76-196. Zagreb, 2016.
LITERATURA
FIŠIĆ, Marijana; RUBINIĆ, Josip; RADIŠIĆ, Maja: Hidrološka analiza izvorišnog dijela rijeke Gacke. Stručni rad. Građevinski fakultet Rijeka (PDF)
- Sažetak: U ovom radu provedena je hidrološka analiza voda izvorišnog dijela rijeke Gacke. Provedene su standardne statističke obrade nizova podataka o karakterističnim mjesečnim i godišnjim protocima te analize krivulja recesije. Radi kompletiranja nizova podataka korištenih u analizi, provedeno je i produljivanje nizova podataka pomoću metoda strojnog učenja, pri čemu je provedena usporedba i diskusija rezultata modeliranja dobivenih po nekoliko upotrijebljenih modela neuronskih mreža i regresijskih stabala odlučivanja. Na temelju provedenih testiranja na nizovima podataka, koji nisu bili uključeni u generiranje modela, utvrđeno je da se korištenim modelima mogu dobro nadomjestiti nedostajući nizovi podataka.
Institut IGH d.d. Zagreb: Elaborat zaštite okoliša – Sustav javne odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda aglomeracije Otočac. Zagreb, br. proj. 85013703, str. 76-196. Zagreb, 2016.
PRIRODA
Vrela rijeke Gacke proglašena su 1973. godine hidrološkim spomenikom prirode (geološko-geografski), a Gacko i Dabarsko polje značajnim krajobrazom. Vrela se nalaze na jugoistočnoj strani Gackog polja. Dva glavna vrela su Tonkovića i Majerovo vrelo, a treće Klanac vrelo povremeno presušuje. Uz vrela se nalaze mlinice, ostatak tradicijskog graditeljstva na vodi i starih obrta.
Na Majerovom vrilu
Izvorište rijeke Gacke obuhvaća čak 13 vrela, a u hidrološkom sustavu rijeke nalazi ih se čak 27. Tri su najvažnija - Tonković vrilo, zvano i Vrilo Gacke, Majerovo vrilo te vrilo Klanac. Sva tri su u obliku jezera, a tijekom velikih voda promjer im je i do sto metara. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Povijesni pregled
Najstariji dokazi o boravku ljudi u Gackom polju pronađeni su u špilji Pećini, a potječu iz mezolitika (srednjeg kamenog doba). Iz ranog razdoblja Ilira (kasno brončano doba) potječu nalazi u špilji Bezdanjači kod Vrhovina, gdje se nalazi jedna od najvećih pećinskih nekropola u Europi. Iz ilirskog razdoblja ostala su i nalazišta nekolicine naselja ilirskog plemena Japodi - japodske gradine na humovima koje se izdižu u ravnici polja, posebice u okolici sela Prozor. O kasnijoj rimskoj okupaciji svjedoče ostaci središnjeg naselja Arupium i nekoliko svetišta boga sunca Mitre (lokaliteti Oltari na Špiljničkom polju i Rajanov grič u Čovićima), kojega su Rimljani preuzeli od Perzijanaca i čiji su kult širili rimski vojnici.
U srednjem je vijeku Gatska županija (najčešće se naziva župom) imala važnu ulogu u prvoj hrvatskoj državi, a grad Otočac spominje se i na Bašćanskoj ploči. Gatska županija je stara hrvatska županija na području rijeke Gacke i njezinih pritoka. Na sjeverozapadu je graničila s Vinodolom kraj Žrnovnice, na sjeveroistoku s Krbavom kraj Ravljana, na zapadu je dopirala do Vratnika, a na jugu do Banje Kamenice. Ime je dobila prema slavenskom plemenu Gačani (Guduscani), koji se spominju 818. godine u vrijeme borbe kneza Ljudevita Posavskog s Francima na sjeveru Hrvatske, u vrijeme kada je Borna, knez južnog dijela Hrvatske, čije je središe bila Gacka stao na stranu Franaka. Borna je prvi hrvatski vladar koji je značajniji veći prostor podrvgnuo pod svoju vlast. U latinskim franačkim zapisima nazivaju ga dux Guduscanorum/Goduskanorum, tj. vođom Gačana, a same Gačane natio Guduscanorum (narod Gačana). Borna je iz matične Gacke proširio svoju vlast na Dalmaciju i Liburniju, pa je nazivan po tadašnjoj europskoj velesili Franačkoj dux Guduscanorum, dux Dalmatiae atque Liburniae - knez Gačana, Dalmacije i Liburnije. Smatra se da je prostor tadašnje Gacke obuhvaćao mnogo širi prostor od sadašnjeg, naime da se protezao od rijeke Raše u Istri pa sve do rijeke Une na istoku, a obuhvaćala je i prostor Drežnika, Modruša i Vinodola. Gacka se nije nikada nalazila u sklopu Liburnije (ni u rimsko doba), a Gačani su se nalazili na teritoriju koji su prije nastanjivali Japodi. Kasnije se Gacka postupno sužavala na današnji prostor. Polovicom 10. st. Gackom upravljao ban. Sredinom 10. st. bizantski car, pisac i filozof Konstantin Porfirogenet spominje hrvatske županije, među njima tri izdvojene: Gacku, Liku i Krbavu – kojima upravlja ban, svim ostalima knez. Time je početkom 10. st. Gacka pripadala u prvu u povijesti znanu bansku Hrvatsku. God. 1219.–69. županija je bila u posjedu vitezova templara, potom je prešla pod upravu hrvatsko-ugarskog kralja. Od 1290. do 1469. gospodari su županije bili Frankapani, koji su za svoje su vladavine podigli više utvrda, a središnja područja bila su Otočac i Brinje. Otočac su uredili kao upravno sjedište županije, a 1461.–1534. kao biskupsko sjedište Otočke biskupije. Kako se za vrijeme najezde Turaka Gacka se našla na samoj granici, podizane su utvrde i kule za obranu, poput Kalin grada, a mnoga su naselja napuštena. God. 1469. kralj Matija Korvin priključio je Gatsku županiju Senjskoj kapetaniji kako bi stvorio obrambene granice prema Osmanskomu Carstvu. Brinjsko se područje u 15. st. izdvojilo iz sastava županije. Nakon odlaska Turaka, Gacka je ponovno naseljena. Za vrijeme Domovinskog rata, Gacka je pretrpjela velika razaranja i žrtve, a ostavština su rata i minirana područja. IZVORI I LITERATURA Gacka u srednjem vijeku. Zbornik radova. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Gospić. Ured.: Hrvoje Gračanin, Željko Holjevac. Zagreb-Otočac, 2012. (PDF) Gatska županija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 8. 9. 2020. Gacka župa. Wikipedija (hr) Gacka dolina. Nacionalni park "Sjeverni Velebit" |
Gačani Gačani su jedno od najstarijih poznatih hrvatskih plema. Na početku 9. st. nastanili su područje današnje Like i imali svojega kneza. God. 818. njihov knez Borna poslao je izaslanstvo rimsko-njemačkom caru Ludvigu I. Pobožnomu, a već 819. nosio je naslov kneza Dalmacije i kao franački saveznik ratovao protiv Ljudevita, kneza Donje Panonije. Za tog ratovanja Bornu su napustili Gačani, koje je on ubrzo potom opet pokorio. Uključivanjem u širu teritorijalno-političku zajednicu Gačani su uskoro izgubili ime, ali je njihovo područje još sredinom 10. st. čuvalo svoju posebnost u okviru hrvatske države. IZVOR Gačani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 29. 7. 2020. Utvrde u Gackoj Lika je bogata ostacima fortifikacijskih građevina, a ipak je možda najviše utvrda bilo u zapadnom dijelu ove pokrajine, na području stare Gatske župe. Upravo je, zahvaljujući svojim utvrdama, to jedini dio Like koji od Turaka nije bio potpuno okupiran i koji je uspješno odolijevao turskim napadima. Doduše izvan tih utvrda hrvatsko se stanovništvo Gacke masovno iseljavalo prema Primorju, Gorskom kotaru i Kranjskoj te prema sjevernoj Hrvatskoj, Madžarskoj i Austriji. Na sjeveroistočnom rubu Gackog polja, nalaze se ostaci utvrda kod Brezovice, kod mjesta Doljana, kod Babin Potoka, a kod Vrhovina je postojala utvrda Stari Perušić koju je zajedno s onom na Crnoj Vlasti zauzeo i razorio Gašpar Frankopan 1642. U Drenovu Klancu nalazi se kula Šimšanovka, a na brdu Siminovcu kod Brloga stajao je Gusić grad. Tri su glavne utvrde u gatačkoj župi koje su je uspješno i obranile: Otočac, Prozor (5 km jugoistočno) i Brlog (12 km sjeverozapadno). IZVOR NADILO, Branko: Utvrde - O utvrdama na ličkom području. Građevinar 54 (2002) (PDF) |
1960-te
1960-ih godina rijeka Gacka je umjetno regulirana u duljini 20 kilometara kako bi se voda usmjerila na HE "Senj", a iz vodocrpilišta Hrmotine zajedno s rijekom Likom riješio problem vodoopskrbe Senja, Primorja i šireg područja Novalje.
1960-ih godina rijeka Gacka je umjetno regulirana u duljini 20 kilometara kako bi se voda usmjerila na HE "Senj", a iz vodocrpilišta Hrmotine zajedno s rijekom Likom riješio problem vodoopskrbe Senja, Primorja i šireg područja Novalje.
2006.
U Otočcu je osnovan Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda. Bavi se uzgojem pastrve i riječnih rakova za ispuštanje u Gacku i komercijalnu upotrebu, znanstvenim istraživanjem Gacke i njezinih stanovnika, osobito pastrve, te razvijanjem robnih maraka i turizma.
U Otočcu je osnovan Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda. Bavi se uzgojem pastrve i riječnih rakova za ispuštanje u Gacku i komercijalnu upotrebu, znanstvenim istraživanjem Gacke i njezinih stanovnika, osobito pastrve, te razvijanjem robnih maraka i turizma.
Narodna baština
Klimatske osobitosti kraja uvjetovale su tradicionalno graditeljstvo, način odijevanja, tradicionalnu prehranu i mentalitet Gaćana. Tradicionalni život Gačana bio je usko vezan uz rijeku, skroman i radišan. Kuće su bile malene, sazidane od kamena i prekrivene drvenom šimlom.
Narodna je nošnja jednostavna, tamnih boja i diskretnog uzorka. Glavni materijal za odjeću bilo je vuneno tkanje od vune ličke pramenke. Dio nošnje je i prepoznatljiva muška crvena kapa, za koju se smatra da je nastala po uzoru na metalno pokrivalo za glavu japodskih žena. Od vune se pravio i biljac – čupavi vuneni prekrivač. Hrana Gačana bila je jednostavna i teška: sušena svinjetina s kiselim zeljem, police i slanina, kobasice, pečenka, sarma, palenta i kìselina, sir škripavac, janjetina s ražnja, pršut, pastrva iz Gacke i rakija šljivovica. |
Priče iz kraja
Dvobjeni projekt Tvrtka Vodovod Hrvatsko primorje – južni ogranak iz Senja prezentirala je 2023. godine projekt o skladištenju i crpljenju vode koja bi bila odvođena s izvora Gacke prema Senju i ostalim gradovima Hrvatskog primorja s otocima, što je izazvalo brojna negodovanja iprotivljenja. Upućeni tvrde kako bi se na taj način nastavilo uništavanje rijeke Gacke započeto još 1966. godine kada je izgrađena HE Senj 1. U to vrijeme to je bio ekonomski opravdan poduhvat, ali je i njime vodotok Gacke bio skraćen za 20 kilometara, dijelovi rijeke Gacke mjestimično su se pretvorili u mrtve rukavce (kao kroz sami centar grada Otočca), a Švičko jezero, gdje je bilo staro ušće i ponor Gacke je nestalo*. Gacka koja ne spada u velike riječne vodotoke i u svome prirodnom vodotoku ima jako puno plićina (neke nisu dublje od 15 do 20 cm, npr. most kod kapelice sv. Franje u Ličkom Lešću). Dubina rijeke Gacke varira od 0,2 do 9 metara, tako da bi smanjenjem razine vode zbog novoga projekta čak moglo doći do presušivanja Gacke na plićinama, a iza i ispred tih presušenih dijelova bi ostale samo veće lokve vode koje ne bih imale nikakvu protočnost. Došlo bi do smanjenja kisika u vodi i potpunog pomora riba i svih živih bića u rijeci, posebno bi to utjecalo negativno na mrijest poznate potočne pastrve u rijeci Gackoj. To bi utjecalo također i na ribolovni turizam koji je izuzetno važan za gospodarstvo grada. Cjelokupni turizam Gacke najviše se bazira na prepoznatljivoj kvaliteti vode rijeke Gacke i na nadaleko poznatoj gackoj pastrvi. U ribolov na umjetnu mušicu dolaze vrhunski ribolovci iz čitavog svijeta. U “zlatno doba” rijeke Gacke u hotel Gacku, koji je u to vrijeme slovio kao najbolji hotel u Europi specijaliziran za ribolovni turizam, dolazila vrhunska klijentela radi ribolova i odmora uz rijeku Gacku, kao što su npr. talijanski grofovi Aquarone i ini slični njima. Tajnovite su i podzemne veze Gacke i brojnih okolnih rijeka i jezera koje nisu ispitane. Poznato je da se rijeka Gacka napaja iz voda Plitvičkih jezera pa se postavlja pitanje – što bi se dogodilo ako bi se proveo taj projekt odvodnje vode u velikim količinama prema gradovima Hrvatskog primorja. Kako bi se to odrazilo na nivo vodostaja Plitvičkih jezera koja su pod zaštitom UNESCO-a? IZVORI SMOLČIĆ, Marin: Rijeku Gacku ne smije se otrgnuti stanovnicima Otočca i Gacke doline jer im život znači. Novi list, 6.8.2023.; SMOLČIĆ, Marin: Žitelji Gacke doline oštro protiv skrnavljenja ličke ljepotice: ‘Najave uzimanja većih količina vode su blasfemija’. Novi list, 9.8.2023. _____ *Davno prije Gacka se je iz Gornjeg švičkog jezera starim koritom, preko atraktivnih slapova Švice, prelijevala u Donje švičko jezero uz čije su vodopade bile smještene brojne mlinice. Prema nekim izvorima, na slapovima Švice bilo je ukupno petnaest mlinova. |
Poribljavanje rijeke Gacke
Poduzeće “Gacka” najviše skrbi o ribljem fondu rijeke Gacke. Oni u proljeće prikupljaju i oplođuju ikru potočne pastrve Salmo trutta. Čine to vađenjem ikre iz pastrvskih matica i njezinom oplodnjom ribljom mliječi. Na taj način poribljavaju rijeku Gacku svake godine. Primjerice, u proljeće 2024. godine ukupno su uzeli i oplodili oko 700 tisuća komada ikre potočne pastrve u radnoj jedinici poduzeća i mrijestilištu na izvoru rijeke Kostelke (lokalitet Pećina nadomak Ličkog Lešća). Od toga broja će u rijeku Gacku pustiti oko 200 tisuća komada pastrve. Dio će biti konzumne veličine do pola kilograma težine, a dio ribice duljine od 10 centimetara. Dio izležene mlađi potočne prodaje se ribolovnim udrugama koje gospodare krškim rijekama. Pri tome je za uspješno poribljavanje tih rijeka presudna čistoća vode jer je potočna pastrva jedna od najosjetljivijih salmonidnih ribljih vrsta na kvalitetu svoga areala. Iako na većoj duljini vodotoka rijeke Gacke pri ribolovu vrijedi pravilo »ulovi i vrati natrag u rijeku«, u Gacku se puštaju velike količine mlađi potočne pastrve iz nekoliko razloga; U rijeci Gacki oduvijek je bilo ribljih predatora koji uništavaju riblji fond. Među njima su štuka, a zadnjih godina i klen koji osim mlađi uništavaju i ikru. Osim toga najopasniji predatori danas su brojne vrste vodenih ptica, među kojima se svakako ističu kormorani. Ta vrsta ptica je doslovno zagospodarila Gackom, uništava velike količine potočne pastrve, a zaštićena je zakonom. Ne smije se uništavati niti uznemiravati. Potpuno su se udomaćili na većem dijelu vodotoka Gacke pa im je sada nemoguće smanjiti broj ili ih otjerati. IZVOR NOVI LIST |
1 PO GACKOM POLJU
Gacko polje
Gacko polje je visoko krško polje u Lici, drugo po veličini u Hrvatskoj, omeđeno gorsko-planinskim kosama sjevernog Velebita prema moru, a prema unutrašnjosti Malom Kapelom. Prostire se na oko 80 km2, dugo je 25-26, široko 15-16 km i leži na 440-460 m n.v. Velika središnja ravnica prekrivena je pijeskom i glinama. Humac Podum izdiže se poput otoka iz ravnine polja. Polje je okruženo krednim i jurskim vapnencima i dolomitima. Prijelaz s ravnice na strme vapnenačke kose je nagao prema velebitskoj strani, a nešto blaži prema Maloj Kapeli. Brojne vrtače prekrivaju vapnenačko dolomitne rubove padine, obrasle šumama, ali i dijelove samoga polja (s izuzetkom malog dijela na jugu, koji je i ljeti vlažan), koji se koriste za uzgoj pšenice, zobi, raža i kukuruza te za uzgoj krumpira.
Kroz polje teče rijeka Gacka, po kojoj je polje dobilo ime, a koja izvire na jednom kraju polja i ponire na suprotnom. Stalni izvori (vrela) koii napajaju Gacku nalaze se na istočnom i posebno jugoistočnom rubu polja. Uz vrela Gacke kod Sinca i Klanca sagrađene su vodenice. Ovaj prirodni raritet zaštićen je kao geomorfološki i hidrološki spomenik prirode. U jesen i proljeće vodeni tok rijeke je snažan, ljeti nizak. U prošosti su veliki dijelovi Polja bili poplavljeni od jeseni do proljeća. Trenutno je samo najdublji dio polja vlažan tijekom cijele godine i stoga se koristi kao livada i pašnjak. Kao i u drugim krškim poljima, ovdje rastu mnoge rijetke i zaštićene biljke, kao što su kukuljičasti kaćun, crni šaš i veliki žabnjak, koji se nalaze na crvenoj listi ugroženih biljaka Hrvatske. Ta ista polja vrlo su vrijedno stanište mnogim pticama, pa je Gacko polje, zajedno s drugim krškim poljima, predloženo za zaštitu u europskoj ekološkoj mreži NATURA 2000, kao područje važno za ptice. Uz to, u Gackom polju i okolici nalazi se još dvanaest područja važnih za vrste i staništa predloženih za program Natura 2000. Među njima su i samo Gacko polje, rijeka Gacka, cret u Čovićima, Majerovo vrilo, špilja Pećina i još nekoliko drugih špilja. Područje Gackog polja naseljeno je još od kasnog brončanog doba, čemu svjedoče ostaci japodskih gradina na humovima koji se izdižu u ravnici polja, posebice u okolici sela Prozor, koje se oblikovalo duž lokalnih prometnica i tako čini primjer niznog naselja. Postoji i nekoliko hramova boga Mitre u tom području. Naselja su smještena duž toka rijeke Gacke i rubova polja. Položaj sela i tipični oblik naselja u nizu nasljeđe su vremena kada je ravni dio polja bio redovito sezonski plavljen. Prostor Gackog polja središte je naseljenosti i gospodarske djelatnosti u ovom dijelu Like. Gospodarstvu pogoduje i dobra prometna povezanost sa Zagrebom, Rijekom i Splitom, posebno auto-cestom A1. Najveći grad u Gackoj jest Otočac, prvotno izgrađen na mjestu račvanja Gacke, gdje su njezini rukavci činili "otok" sa svih strana opkoljen vodom. Danas Otočac ima oko 4000 stanovnika. IZVORI Gacko polje. Wikipedija Gacka dolina. Nacionalni park "Sjeverni Velebit". Službena stranica |
Tok rijeke Gacke
Gacku odlikuje čista bistra voda koja, unatoč krševitom kraju, relativno sporo teče. Prosječna temperatura vode ljeti iznosi 10,8° a zimi 7,9°. Dubina rijeke varira od jednog metra pa do 10 metara na najdubljim dijelovima. |
Rijeka Gacka
Rijeka ponornica Gacka izvire na jugoistočnom rubu Gackog polja pod vrhom Venac na Godači. Izvorišno područje Gacke sastoji se od mnogih manjih izvora, no tri su najjača: Tonković vrilo, Klanac i Majerovo vrilo. Izvori imaju oblik jezeraca, a izvor Tonković vrilo, znan i kao vrelo Gacke nalazi se na visini od 457-460 m. Od Tonković vrila rijeka se polako spušta i vijuga krškim Gackim poljem primajući brojne pritoke. Teče u smjeru sjeverozapada, a dubina joj varira od 1 do 8 metara na najdubljim dijelovima. Veličina njezina porječja procjenjuje se na 400–600 km2. Pritoci Gacke su ►Sinačka Pučina, ►Kostelka, ►Knjapovac, ►Begovac i ►Malinišće. Desna pritoka Gacke Sinačka Pučina sa Majerovim vrelom izvire kod sela Sinac, bogata je vodom, dugačka je oko 2 km, široka oko 5 m te duboka oko 2 m. Lijevi pritoci su potoci Knjapovac, Begovac, Pećina, Malinište i Kostelka. Kostelka izvire kod Ličkog Lešća – dugačka je oko 4 km, široka oko 5 m. Plića je od Sinačke Pučine pa joj je voda znatno toplija, zbog čega ga još zovu Tepli potok. Desni pritoci su još Krajinović potok i Trnovac.
U izvorišnom dijelu je kameno dno obraslo vodenim biljem. Nizvodno se pojavljuje muljevito dno obraslo gustim vodenim biljem, a tok se sve više smiruje. Zbog blagog pada nadmorske visine tok joj je miran i zavojit. Od Tonković vrila do ušća Sinačke Pučine širina rijeke je oko 12 m, od Sinačke Pučine do Kostelke oko 15 m, te dalje nizvodno, do brane u Vivozi, i do 30 m. Do sela Vivoze voda se smiruje i tu u Gacku utječe kanal kojime kroz tunel Lika-Gacka, iz smjera Kosinja stižu vode rijeke Like. Nekada se Gacka račvala u dva odvojka. Slabiji, desni (sjeverni), koji je tekao prema Brlogu ponirao je kod Kompolja, a jači, lijevi (južni), u Švičkom jezeru u Perinoj jami ili Perinki. Kod Žirovnice, ispod Velebita, ulazila je u more jakim vruljama. No nakon regulacije 1965. godine Gacka je izgubila oba kraka i veći dio svoga prirodnog korita. Nakon Vivoza sada se sve vode Gacke (a također i rijeke Like) tunelom odvode i skupljaju u akumulacijskom jezeru kod Gusić polja, za potebe hidrocentrale nedaleko Senja. O dužini rijeke Gacke, druge ponornice po dužini u Lici, i treće u Europi, u literaturi se mogu naći vrlo različiti podaci: 12 km (informativna ploča na izvoru Gacke), 33 km, 55 km (Hrvatska enciklopedija), 61 km (Wikipedija; u kojoj je navedeno i kako je prije izgradnje hidroelektrana HE "Senj" i HE "Sklope" bila dugačka čak 100 kilometara). Razlog takvim razlikama leži u činjenicama da je ljudskim intervencijama mijenjan tok ove rijeke, da je ona tekla u dva kraka i da se radi o rijeci ponornici. Zaključno, njezin je izvorni površinski tok dugačak 32-33 km, no nakon izgradnje HE Senj 1960-ih skraćen je na 11-12 km km, budući da se na području grada Otočca veći dio vode za potrebe hidroelektrane odvodi tunelima u umjetno Gusić jezero. Rijeku Gacku odlikuje relativno spori protok vode i čista bistra voda koja spada među najkvalitetnije na svijetu. Prosječna temperatura vode je 9,52°C, najhladnija je u siječnju/januaru 7,9°C, a najtoplija u lipnju/junu 10,8°C. Po svom kemijskom sastavu, voda je prilično tvrda, blago alkalna te obiluje kalcijevim solima što pospješuje rast vegetacije oko rijeke te je bogata kisikom. Od 9,1 do 13,5 mg/L. Voda rijeke Gacke još, uvijek je čista i po svojim karakteristikama spada u nekoliko najkvalitetnijih voda na svijetu. Dno rijeke je muljevito. Njen umjereni tok i pretežno muljevito dno pogoduje iznimno bogatoj flori i fauni, ponajviše nadaleko poznatoj domaćoj pastrvi kojoj je prirodno mrještilište. Flora je cijele godine neobično bujna. U rijeci i uz nju raste 25 biljnih vrsta od mahovina, algi do stabljikastog bilja. Tu živi oko 16 vrsta organizama iz roda dvokrilaca (Dipteri), iz skupina trzalci (Chirinomide) i vodencvjetokrilaši (Ephemeroptere). Uz 17 vodenih životinjskih vrsta u rijeci žive potočna pastrva (Salmo trutta), kalifornijska pastrva, štuka, čik, lipljen, linjak, bodorka, bjelonogi potočni rak. Rijeka obiluje kisikom u količini optimalnoj za razvoj pastrve, a također zbog općeg bogatstva života u rijeci, u njoj pastrve rastu i do pet puta brže negoli u drugim rijekama hrvatskog krša. U Gackoj potočna pastrva u četvrtoj godini života dosiže dužinu i do 35 cm. Gacka je dom i čovječjoj ribici koja živi u dubokim vrelima i područjima vječne tame. Nedavno je pokrenut i projekt smanjenja populacije kalifornijske pastrve jer je počela ozbiljno ugrožavati i potiskivati autohtonu domaću pastrvu. Također se nastoji smanjiti populacija štuke, koja je glavni neprijatelj salmonida. Razvoj turizma započinje u drugoj polovici 20 stoljeća kada počinje gradnja turističkih objekata na području Gacke i okolice. Velik doprinos popularnosti Gacke su dala i Plitvička jezera, jer je veliki broj turista putujući prema Plitvicama otkrio i ljepote Gacke. Danas glavni oblik turizma na tom području je rekreacijski i seoski turizam a iznimno je zastupljen i ribolov. Rijeka Gacka je najpoznatija hrvatska sportsko-ribolovna rijeka u svijetu. Kako teče ravnicom, njezin je vodeni tok miran a obale blage i pristupačne. No, ribolov na Gackoj nije ni lagan jer rijeka obiluje prirodnom hranom te pastrva nema velikih potreba za umjetnom mušicom, što predstavlja pravi izazov za strastvene i iskusne ribolovce. Zbog stroge brige za faunu u rijeci, ribolov je dopušten samo u razdoblju od 1.3. do 30.9. zbog zaštite riblje populacije. Na nekim je mjestima ribolov potpuno zabranjen (Karlov kanal kod Otočca). Posebno je poznata potočna pastrva, a u Gackoj su uhvaćeni i trofejni primjerci pastrve (teški i više od 6 kg). Turisti imaju mogućnosti razgledavanja brojnih starih mlinova na rijeci od kojih su neki danas još uvijek operativni. IZVORI I LITERATURA BANOVIĆ, V.: Gacka dolina s okolnim poljima. Zagreb 1932. BALENOVIĆ, Vid: Gacka. Enciklopedija Jugoslavije, svezak 3, str. 416. Zagreb, 1958. Gacka. Proleksis enciklopedija Gacka. Ribolovni savez Hrvatske |
Nekadašnje ponorne zone Gacka je nekada ponirala u tri ponorne zone: Ponori kod Švice, Gusić polje i Hrvatsko Polje. Na području Otočca tok Gacke nekada se račvao u dva rukavca, od kojih je onaj lijevi-južni utjecao u jezero Gornju Švicu, a odatle preko 50 m visokih slapova u Donju Švicu - gdje e ljeti gubio u ponorima na dnu jezera. Područje toga sklapišta su zvali i "Malim Plitvicama", a tu je također bio velik broj mlinica, pila pokretanih vodom kojima su se pilili trupci dopremljeni rijekom, stupa i koševa, pa čak i mala hidroelektrana, izgrađena 1936. za potrebe grada Otočca i okolice. Za vrijeme kiša voda istječe iz jezera kroz četiri prokopana kanala i ponire kod sela Ponora na visini od 420 m. Ponorno područje rijeke Gacke danas je ugroženo malim prolazom vode i rušenjem sedrenih barijera uz rijeku zbog nedostatka vode, te je na Hrvatskom speleološkom poslužitelju uvršteno među 10 najugroženijih krških područja u Hrvatskoj. Desni krak Gacke rastavlja uskom dolinom planinsko bilo Ostrvice od Debelaša, pa se na rubu Gusić-polja ponovo račva; desni krak ponire kod Gusić-gradine na visini od 430 m, a lijevi protječe Hrvatskim poljem i ponire ispod vrha Vodenjaka na visini od 415 m. Jedan krak Gacke izbija kod Žrnovnice između Novog i Senja na površinu, pa se tu ulijeva u more. Regulacija toka i hidroenergetsko iskorištvanje Tok rijeke Gacke regulira se od 1965. godine, a veći dio polja je, uz nekoliko iznimaka, isušen. Danas se voda Gacke skuplja u kompenzacijskom jezeru Gušić na području malog Gusić polja, sjeverozapadno od Gackog polja. U jezero Gusić također se dovode i vode rijeke Like kroz tunel koji dolazi iz Lipovog polja u Kosinjskoj dolini. Tako se od Gusić jezera, voda iz obje rijeke vodi kroz tunel uz visinsku razliku od 437 metara do jadranske obale, radi potrebe hidroelektrane smještene južno od grada Senja. Izgradnjom ovog objekta Gacko polje je meliorirano, a okolna sela su prvi put spojena na pouzdane vodovodne cijevi. Introdukcija riba Do 1937. u Gackoj su živjele samo četiri vrste ribe: potočna pastrva, jegulja, piškur i štuka, koja je možda unesena u vrijeme Frankopana. Nekad je u rijeci živio i potočni rak, no nestao je 1931. zbog račje kuge. Kasnije su u Gacku unesene brojne druge vrste riba, a neke su došle i kanalom kojim je za potrebe HE "Senj" Gacka spojena s Likom, tako da danas u Gackoj žive još i kalifornijska pastrva, lipljen, šaran, linjak, bodorka, klen i sunčanica. Unošenjem ovih vrsta poremećena je biološka ravnoteža rijeke i smanjena čistoća vode. IZVOR: NACIONALNI PARK SJEVERNI VELEBIT Hidrospeleološka istraživanja Rijeka Gacka obiluje podvodnim speleološkim nalazištima i vrelima. Prva istraživanja započinju u drugoj polovici 20. stoljeća a do tada, podvodni svijet Gacke je bio potpuna nepoznanica. Majerovo vrelo se speleološki smatra najbogatijim, te se u zadnje vrijeme njemu posvećuje posebna pozornost. Smatra se da je preko polovice podvodnih prolaza i kanala Gacke još uvijek neistraženo. Zanimljivosti o Gackoj
|
The Gacka River - Rijeka Gacka
Datum objave: 7.9.2018. Autor: Explore Croatia Opis: The Gacka River - Rijeka Gacka Gacka is one of the few rivers of Lika plateau, under the massive giant of Velebit mountain. Although in resides in the heart of the craggy limestone rock environment that characterize the southern half of Croatia, Gacka quietly meanders in a flat valley. Its sources are emerald quiet lakes that spring from the deep underground, where people have built wooden watermills to use its gushing power. The Gacka then slowly meanders in its wet, almost marshy valley. Huge trouts live in its clear and cold waters, a Mecca for anglers around the world. Fly-fishing in the green, rural and almost bucolic countryside has become the best attraction of this region. But you can also ride a bicycle, paddle, or just a stroll on a meadow in the shade of large poplars and willows. And you can just enjoy the silence and nature, sipping a coffee or dining a fried trout. (3/10) Rijeke Hrvatske - Lika i Gacka, dokumentarni serijal
Autor: HRT DOKU Datum objave: 9.3.2020. Opis. Lika i Gacka su prave krške ljepotice, karakterizira ih relativno miran i vijugav tok te mala dubine, a slapovi su rijetki i mali. Autor serije Stipe Božić vozi se kanuom po akumulacijskom jezeru Kruščica koje je donekle promijenilo lički krajolik. Lika je najveća hrvatska i druga europska ponornica, duga 78 km. Gacka je druga po dužini lička rijeka i prema mišljenju mnogih najpitomija od svih hrvatskih rijeka. Njezini izvori Majerovo i Tonkovića vrilo nekoć su bili važni zbog mlinica, ali danas vodoopskrba i turizam imaju veću važnost. Gacka je raj za ribiče mušičare. Autor glazbe: Joško Koludrović Sinkronizacija: Ante Dorić Priča o rijeci Gacki 2
Datum objave: 2.11.2011. Proizvodnja: Tv Loki |
Otočac
Otočac je prvotno izgrađen na mjestu račvanja Gacke, gdje su njezini rukavci činili "otok" sa svih strana opkoljen vodom. Važnost grada Otočca kao i ostalih jedinica lokalne samouprave na području Ličko-senjske županije prvenstveno je određena funkcijom geoprometnog križišta između većih gradova Zagreba, Rijeke i Splita te čini 10,57% površine Ličko-senjske županije. Grad Otočac smjestio se u Gackoj dolini, unutar visoko-planinskog okvira kojeg sačinjavaju Velebit i Mala Kapela na području ličkog zaleđa. Sa zapadne strane graniči s gradom Senj, na sjeveru s općinama Brinje i Plaški, na istoku s općinama Saborsko i Vrhovine i južno s općinom Perušić. Naselja u gradu Otočcu: Brlog, Brloška Dubrava, Covići, Dabar, Doljani, Drenov Klanac, Glavace, Gorici, Hrvatsko Polje, Kompolje, Kuterevo, Ličko Lešće, Lipovlje, Otočac, Podum, Ponori, Prozor, Ramljani, Sinac, Staro Selo, Škare i Švica. Na području Grada Otočca je u 2011. godini živjelo 9 778 stanovnika na površini od 565,30 km2 . Prosječna gustoća naseljenosti iznosi 17,29 st./km2 što je iznad prosjeka županije, ali i dalje znatno ispod prosjeka gustoće naseljenosti na razini države. Grad se nalazi na križištu državne ceste D50 [Žuta Lokva (D23) - Špilnik - Gospić - Gračac (D27)], županijskih cesta Ž5140 [Krasno Polje (Ž5126) - Švica - Otočac (D50)], Ž5143 [Otočac (D50) - Prozor], Ž5128 [Z5113 - Dabar - Glavace - Otočac (D50)] i lokalne ceste 159034 [D50 - Staro Selo - D52]. Gospodarska osnova: poljodjelstvo, gljivarstvo, stočarstvo, ribnjačarstvo (ribogojilište), vodno gospodarstvo (Hrvatske vode), šumarstvo (Hrvatske šume), metalne konstrukcije, obradba drva, proizvodnja namještaja, tekstilna galanterija, građevinarstvo, promet, turizam, trgovina, ugostiteljstvo i obrti.
Grad Otočac kroz povijest
Prva sačuvana darovnica o Otočcu datira iz 1300. godine kad napuljski kralj Karlo II. daruje zemlju i grad Otočac Dujmu II. knezu Krčkom, a istu svojom listinom iz 1316. godine potvrđuje kralj Roberto i Otočac naziva gradom (castrum). Prije toga, ime Otočca sporadično se spominje, između ostalog i na Bašćanskoj ploči 1100. godine vezano uz benediktinski samostan sv. Mikule. Naziv Otočac vjerojatno je nastao zato jer se nalazio na prirodnom otočiću usred rijeke Gacke, utvrđen zidinama i kulama radi obrane, što se može vidjeti i iz starih izloženih planova (iz 17.st.). Knezovi Krčki, kasnije Frankopani, tijekom 13. stoljeća grade svoje sjedište na tom otoku usred Gacke – moguće da je na otoku već postojala neka ranija građevina jer je lako obranjiv. 5. ožujka, godine 1460. papa Pio II. za vrijeme Sigismunda Frankopana utemeljuje Otočku biskupiju, stolnu crkvu sv. Nikole uzdiže u rang katedrale i Otočac dobiva status grada (civitas). Biskupija je dokinuta 1534. godine. Krajem 15. st., a pogotovo u 16. st. prodori Turaka su sve žešći tako da Lika i Krbava potpadaju pod tursku vlast 1527. godine, otočka utvrda postaje važna obrambena točka tijekom turskih nadiranja, a nikada je nisu uspjeli zaposjesti. Utvrda Otočac Otočac se u vrijeme turske opasnosti, kada se pokrajina Gacka nalazila na prvoj liniji obrane od Turaka, nalazio na prirodnom otočiću usred proširenja rijeke Gacke. Bio je utvrđen jakim zidinama u obliku nepravilnog sedmerokuta, sa šest kula na vanjskom zidu i visokom četverokutnom kulom unutar zidina. U vodi i mulju ispod zidina Otočca nalazile su se sojenice, kuće na debelim stupovima u vodi, u kojima su živjele obitelji vojnika. Stanovnici Otočca plovili su čamcima iz jedne kuće u drugu pa je Otočac nalikovao na “Veneciju u malom”. Zahvaljujući idealnom strateškom položaju na otoku, okružen vodom i debelim zidinama, Otočac je bio gotovo neosvojiva utvrda koja je nekoliko stoljeća zaustavljala prolaz turskih osvajača do Senja i Primorja. Zbog provala Turaka pored Otočca sagrađeni su u okolici i utvrđeni gradovi: Dabar, Prozor, Gusić grad, Karin grad, Šimšanovka kula. Turci su u Gackoj dolini doživjeli nekoliko teških poraza. Prva uvjerljiva pobjeda nad Turcima zbila se na rijeci Gackoj 1467. godine, a potom i pobjeda bana Petra 10.5.1520. nadomak samog Otočca. Godine 1527. na Osmanaginom polju kod Dabra Turci su doživjeli strašan poraz, a važnost grada postaje još veća kada je 1543. hrvatski ban Petar Keglević porazio tursku posadu kod Otočca. Godine 1578. reorganizira se krajiška obrana i Otočac potpada pod novo ustanovljenu Primorsku krajinu. Do konačnog izgona Turaka iz Like i Krbave 1689. u Gackoj je vođeno nekoliko uspješnih bitaka. Grof je Petar Zrinski s Otočanima 1655. godine dva puta potukao Turke, Otočani i Senjani su na Gusić polju 1657. razbili 6000 Turaka, a onda se 16.10.1663. godine dogodila i slavna bitka kod Jurjevih stijena, kada su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan sa svojih 2000 vojnika potukli tursku vojsku od 8000 vojnika.
Turska opasnost Nakon što su osvojili veći dio Like i Krbavu, Turci su zaustavljeni na rubu Gackog polja. Turci nikada nisu uspjeli osvojiti Gacku zahvaljujući vojnim posadama Otočke kapetanije koje su boravile u bivšim utvrdama plemićke obitelji Frankopan. Najvažnija utvrda od svih, po kojoj je kapetanija dobila i ime, bila je utvrda na riječnom otoku po imenu Otočac. Otočac je uz Vojnu krajinu (granicu) vezan već od 15. stoljeća pa sve do njenog razvojačenja 1881. Otočka utvrda je počela propadati od kraja 18. stoljeća zbog novih vojnih potreba i načina života, ali i zbog lošeg stanja starih zidina koje je teško bilo održavati.
Od stare Otočke kapetanije godine 1746. oformljena je Otočka pukovnija. U tom razdoblju Otočac se kao grad razvija, postaje značajno vojno, kulturno i trgovačko središte. Kraljica Marija Terezija Otočac je 1746. učinila trgovištem i uveden je vojni magistrat, a od 13. rujna 1746. održavaju se u Otočcu i tjedni sajmovi srijedom. Osniva 1727. godine trivijalnu školu za djecu krajiških časnika. Velika školska zgrada sagrađena je 1782. godine, a škola za djevojčice počela je s radom 1805. godine da bi 1871. god. u škole bio uveden kao nastavni predmet hrvatski jezik. Godine 1888. počinje raditi Viša pučka četverogodišnja škola gospodarsko-obrtničkog smjera. Ova škola poslije Prvog svjetskog rata prerasta u građansku školu, odnosno 1925. god. u nižu gimnaziju. Već 1844. god. u Otočkoj pukovniji pod patronatom generala Nikole Maštrovića osniva se mala kazališna družina koja prikazuje dvije predstave na hrvatskom jeziku. Završetkom 19. st. gradi se kompleks pivovare pod utvrdom Forticom i tako otpočinje industrijalizacija Otočca. Razvoj urbanoga Otočca je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća obilježava se daljim ispunjavanjem povijesno ucrtane urbane matrice i izgradnju objekata. U gradu se razvija zdravstvo, kemijska, tekstilna industrija, ugostiteljstvo, trgovina, drvna industrija i šumarstvo. Dobrovoljno vatrogasno društvo Otočac osniva se 1868. godine kao treće takvo društvo u Hrvatskoj, a 1873. godine utemeljuje se i Narodna čitaonica Otočac. Prva filmska predstava prikazuje se se 1902. godine, a od 1907. godine djeluje i sportsko društvo "Sokol". Zdravstvo u Otočcu ima dugu tradiciju, još iz doba Vojne krajine. Godine 1836. sagrađena je masivna bolnica ispod brda Fortice na kojem je za obranu grada od Turaka bila sagrađena 1619. godine i tvrđava. Između dva svjetska rata u Otočcu je vrlo razvijen obrt što gradu daje obilježje jakog trgovačkog i kulturnog središta u Lici. Za vrijeme II. svjetskog rata u ljeti 1943. godine Otočac je prijestolnica ratne antifašističke Hrvatske. U njemu se 13. lipnja 1943. održava prvo zasjedanje ZAVNOH-a, najvišeg političkog i predstavničkog tijela antifašističkih snaga Hrvatske za čijeg je predsjednika izabran Vladimir Nazor. Poslije II. svjetskog rata Otočac se razvija u gospodarskom smislu. Osnivaju se poduzeća drvne, kemijske, kožarske, metalne, građevinske, autoprijevozničke i druge djelatnosti. IZVOR Otočac kroz povijest. Turistička zajednica Otočac |
Fortica
U vrijeme turske opasnosti nastala je i Fortica, utvrda čiji se ostaci i danas mogu vidjeti na istoimenom brdu iznad Otočca. Izgradnju Fortice potakli su uskoci koji su iz Senja premješteni u Otočac. Uskoci su se bojali da će, ako Turci osvoje Otočac, pasti i njihov Senj. Zato su zajedno s Otočanima 1619. godine izgradili novu utvrdu koju su nazvali Fortica prema talijanskoj riječi “fortezza” što znači mala utvrda, tvrđavica. FORTICA // GRAD OTOČAC
Datum objave: 12.4.2020. Autor: Marko Sekula Izvorni opis videa: Utvrdu Fortica gradili su Senjani s domaćini žiteljstvom 1619. godine, ojačavajući s tog istoimenoga brdašca grad Otočac, koji se nalazio na otoku usred rijeke Gacke, ali i sam Senj koji se branio na prostoru Gacke od osmanlijskih prodora. Bila je to utvrda s tri kule, najvećom na istoku i dvije manje na zapadnoj strani, međusobno povezane zidinama debljine od 1.80 - 2 m . Građena je brzo sitnijim kamenom, očito za klesanje kamenih blokova nije bilo ni vremena ni novca. Unutra je bilo jako usko dvorište s cisternama u kojima se prikupljala voda. Fortica je služila za trajni boravak vojnika, kao spremište za streljivo i barut i kao spremište za hranu, s kuhinjama i spavaonicama. Arheološka istraživanja otkrila su zidine svake od ovih kula i spojne zidove, a pronađen je i prag ulaznih vrata. Ulaz u Forticu bio je na južnoj strani prema Otočcu. Ulazna vrata su bila visoko iznad zemlje pa se u vrijeme izgradnje Fortice unutra moglo ući samo ljestvama, a kasnije je sagrađen trijem sa stepenicama. Brežuljak Fortica u vrijeme vojnog korištenja bio je golo brdo, bez stabala jer su to nalagali razlozi obrane. Prvi zapovjednik Fortice bio je Andrija Kolaković. Fortica je napuštena u drugoj polovici 19. stoljeća kada se Otočac počeo sustavno razvijati kao urbana sredina. Sve važne vojne zgrade otočke pukovnije nalazile su se ispod Fortice. Utvrda je počela gubiti svoj značaj već početkom 19. st., o čemu govori podatak da je 1804. preuređena u barutanu. 1882. godine jak vjetar digao je i bacio na tlo krov s najšire kule tako da je osim nebrige i vrijeme doprinijelo propadanju Fortice. Početkom 20. st. Fortica se pošumljava. Ljekarnik Častek na privatnom posjedu brežuljka dao je zasaditi češki bor. Nova šuma se lijepo razvijala do Drugoga svjetskog rata. 1941. godine Talijani koji su došli u Otočac, dali su posjeći stabla i tamo su smjestili svoju topovsku bitnicu. Zanimljivo je spomenuti da je utvrda Fortica u obnovljenom i konzerviranom stanju sada jedini ostatak renesanse na području Otočca. Naime, prije renesanse gradile su se četvrtaste kule, puno rjeđe trokutaste, a u renesansi utvrde ili kašteli bivaju ojačani okruglim kulama. Fortica je pravi raritet, jer spada u jednu od jedine dvije preostale pravilne trokutaste kule u Hrvatskoj, a u Europi ih je ostalo svega nekoliko. (Tekst kopiran sa stranice TZG Otočac) OSTALI IZVORI
K.G. .M.: Rezime prvog arheološkog istraživanja: što krije stari grad Otočac?. Glas Gacke, 19.12.2012. Pronađeni arheološki ostatci Otočca – grada na vodi. Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura, 3.1.2019. (prenes: iz Novi list, objavljeno 26.4.2010.) Otočac iz zraka
Autor: Fotoklub Otočac Datum objave: 9.10.2017. Opis. Promotivni film o Gradu Otočcu. Izradili su ga članovi Fotokluba Otočac. Film je premijerno prikazan 6. rujna 2017. u kino sali u GPOU u Otočcu. Pokrovitelj filma je Grad Otočac. |
Švica
KOORDINATE 44.871, 15.175 NADMORSKA VISINA 453 m BROJ STANOVNIKA 464 (2001.) WIKIPEDIJA
Švica je naselje u Ličko-senjskoj županiji. Nalazi se na cesti koja vodi prema Kuterevu i Krasnu, odnosno Kompolju. Posebno je slikovito gornje Švičko jezero bogato ribom kao i ostaci starih mlinica.
U srednjem vijeku Švica je bila u posjedu krčkih knezova Frankopana. Godine 1444. knez Žigmund Frankopan darovao je samostanu svete Jelene kod Senja jedan pusti mlin u Švici. Crkva u Švici zove se Sv. Ivana Krstitelja. Sagrađena je 1772.. Škola u Švici sagrađena je 1830. godine. Jedna od najstarijih hidrocentrala u Hrvatskoj nalazi se u Švici, sagrađena je 1935. godine. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2011. - 464; 2001. - 526; 1991. - 558 (Hrvati - 523, Srbi - 20, ostali - 15); 1981. - 513 (Hrvati - 444, Srbi - 26, Jugoslaveni - 24, ostali - 19); 1971. - 604 (Hrvati - 564, Srbi - 37, ostali - 3). Ponor Perinka. Ponor Perinka nalazi se u Švici gdje je nekada bilo veliko jezero koje je nestalo zajedno s više od 20 km vodotoka rijeke Gacke prilikom izgradnje HE Senj 1960-ih godina.
Ponor je dislociran od samog jezera i priroda mu je dodijelila funkciju prirodne regulacije samog jezera. Perinka je prirodna i jedinstvena prirodna regulacija samog jezera i po tome je rijetki prirodni geografsko-geološki fenomen. Obično se ponori nalaze u samom jezeru, no kod Perinke to nije slučaj. Postoji odvojak ili kanal koji od samog jezera vodi do ponora i prilikom povećanja razine akumulacije jezera višak vode prirodnim kanalom odlazi u Ponor i tako prirodnim putem radi samoregulaciju jezera. Kada se dođe do ruba ponora iz grotla se može čuti vrlo snažan šum podzemne vode. Još iz nekih prijašnjih ekspedicija i istraživanja samog ponora potvrđeno je da postoji podzemna rijeka, ali do završetka istraživanja i donošenja nekih konkretnijih rezultata i zaključaka nikada nije došlo. Prema tvrdnjama iskusnih i starijih poznavatelja rijeke Gacke, riječ je o podzemnoj rijeci koja je po svojem obujmu puno veća od rijeka Gacke i Like zajedno, i naravno, podzemnim krškim putevima ispod Velebita otječe sva u more. Ondje čini stotine vrulja i izvora. Nekad su u Švičkom jezeru prije nezapamćenog povijesnog uništavanja rijeke Gacke, ribiči lovili jegulje, što ide u prilog ovoj tvrdnji o povezanosti Perinke s morem. Isto tako, postoje tvrdnje i teorije da ta ogromna podzemna rijeka nije u vezi sa spletom nadzemnih i podzemnih voda rijeke Gacke. Dubina na kojoj se nalazi podzemna rijeka od samog otvora Perinke procjenjuje se na oko 70 metara. IZVOR Marin Smolčić: Stručni tim obišao izvorišta i veći dio toka rijeke Gacke: ‘Posebno je oduševio ponor Perinka u Švici’. Novi list, 10.11.2023. |
San O Slapu
Autor: zvonimir tonković; Datum objave: 2.11.2019. Opis: Glazba, video i montaza - ZvoneTon Tekst - Berislav Kostelac & ZvoneTon PROČITAJ VIŠE Nostalgični 'San o slapu' užario društvene mreže. Novi list, 2.12.2019. |
Ponori
U selu Ponori nalazi se par manjih lokacija gdje je moguće prije ponirala Gacka. Jedna od tih lokacija je Grabar u zaseoku Gajići kraj sela Ponori. Prema pričanju mještana, tamo ima nekoliko ponora i jama, a navodno je jedan ponor veličinom ravan Perinki (ponor kod Švice).
|
Prozor
Prozor je naselje 5 km jugoistočno od Otočca.
Područje Gackog polja naseljeno je još u prapovijesti, u kasno brončano doba, čemu svjedoče ostaci japodskih gradina (pronađena je velika japodska nekropola) na humovima koji se izdižu u ravnici polja, posebice u okolici sela. Dok je predilirsko i ilirsko naselje bilo smješteno na brdu Veliki Vital, antičko naselje i kasniji rimski municipij Arupium nalazili su se u podnožju brda. Iz rimskih vremena pronađeni su arhitektonski ulomci, ostaci mozaika, sarkofazi, nadgrobni spomenici i sl. Od zanimljivijih spomenika iz tog doba sigurno su dva reljefa uklesana u živu stijenu, vjerojatno s kraja 3. stoljeća, posvećena božanstvu Mitri. Crkva. U Prozoru je zanimljiva i crkva za čiju je gradnju korišten kamen iz rimskog hrama boga Prijapa. Crkva Uzvišenja Sv. Križa sagrađena je 1794., a ustanovljena 1807. Naselje Prozor se oblikovalo duž lokalnih prometnica i tako je tipološki primjer naselja u nizu. Srednjovjekovna utvrda. Srednjovjekovna utvrda smještena je na brdu Prozorina i prvi se put spominje 1449. kada ju je kod diobe Frankopana dobio Žigmund zajedno s Otočcem. Ponovno je utvrđena 1619. i za turskih je provala predstavljala jedno od važnijih graničnih uporišta. Sada je u ruševinama, a sačuvani su tlocrti u djelu Martina Stiera te jedan kasniji tlocrt iz 1701. nepoznatog autora. Riječ je o tipičnoj četverokutnoj utvrdi kojoj je na jednom uglu jaka okrugla kula, na suprotnom unutar zida četverostrani toranj, a još je jedan manji toranj smješten do ulaza do kojeg se dolazilo ljestvama ili stubama. Stier hvali velike strateške vrijednosti utvrde koja se ne može zauzeti nikakvim topovima osim najvećim snagama. Ipak predlaže izgradnju krova i hodnika te ojačavanje tornjeva. IZVOR NADILO, Branko: Utvrde - O utvrdama na ličkom području. Građevinar 54 (2002) (PDF) |
Špilničko polje - Špilnik
Zračno pristanište Otočac (Aerodrom Špilnik)
Zračno pristanište Otočac (469 m n.v.) jedini je aktivni aerodrom u Ličko-senjskoj županiji i smješten je na državnoj cesti D50 Otočac-Perušić, 4.7 km jugoistočno od središta Otočca. Sportsko zrakoplovstvo u Gackoj ima dugu tradiciju. Još 1926. godine u Otočcu je utemeljen aeroklub "Naša krila". Kao pista je korištena ledina na Špilničkom polju. Aktivnosti kluba su privremeno prestale tijekom Drugog svjetskog rata i nastavljene krajem toga rata 1971. godine. U razdoblju 1972. do 1974. godine uređen je aerodrom, a investitor je bila tadašnja Općina Otočac. Registriran je kao aerodrom za obučavanje letačkog osoblja i sportske potrebe odnosno prema tadašnjim propisima kao sportski aerodrom. Namjena aerodroma Otočac bila je obuka pilota u motornom letenju i letenju jedrilicama, obuka padobranaca, sportsko-turističke potrebe i ostale aktivnosti aerokluba. Održavani su aeromitinzi i natjecanja aeromodelara. Izbijanjem rata 1991. Sve aktivnosti aerokluba su onemogućene jer se aerodrome nalazio na crti bojišnice. Završetkom Domovinskog rata nastavljene su aktivnosti aerokluba “Krila Gacke”, obnova uništenih objekata i uređenje piste.Od 2001. godine obnovljen je hangar, napravljena ograda od oko 3,5 km, napravljen aneks zgrade za potrebe aero kluba "Krila Gacke", i podnesena neuspješna kandidatura za financiranje projekta fondovima Europske unije. Danas se Aerodrom Otočac koristi za slijetanje manjih sportskih zrakoplova, a 2016. korišten je i u svrhu zajedničke vježbe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Vatrogasne zajednice Ličko-senjske županije. Travnata uzletno-sletna staza duljine je 1.200 m i širine 30 m iako je prvotno duljina iznosila 1.600 m. Već godinama se razmatra treba li se aerodrom Špilnik pretvoriti u komercijalnu civilnu zračnu luku koja bi mogla pridonijeti i razvoju ovdašnjeg turizma. Zagovornici te ideje ističu blizinu Plitvičkih jezera i činjenicu kako na područje Gacke dolaze brojni ljubitelji ribolova iz inozemstva, no velik problem predstavljaju česte guste magle koje prekriju dolinu, posebice u jesen i zimi, a koje ponekad znaju trajati i po desetak dana i koje bi ometale normalno poslovanje toga aerodroma. IZVOR Zračno pristanište Otočac. Wikipedija (hr) Glavna atrakcija aerodroma Špilnik je zrakoplov Douglas DC-3 izložen na ulazu u zračnu luku. Radi se o transportnom avionu bivšeg JRZ-a ev. broja 71255 koji je na otočki aerodrom sletio 1977. a proizveden je davne 1944. Od propadanja i daljnje devastacije spašen je 2015. kada je skupina entuzijasta i članova Aerokluba "Krila Gacke" krenula s obnovom aviona, a je isti podignut na čelična postolja te mu je obnovljena limarija i uređena unutrašnjost. Projekt je potpomognut financijskim sredstvima Grada Otočca.
Na aerodromu se također nalaze dva aviona Republic F-84 Thunderjet prevezena iz nekadašnje Zračne luke Bihać koji će uz spomenuti DC-3 sačinjavati svojevrsni muzej zrakoplovstva, a planu je i dovesti dva protuzračna topa te jedan otpisani Mig-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. |
Znate li? Toponim Špilnik zaostatak je iz razdoblja Vojne krajine kada su na istočnom ulazu u Otočac bile sagrađene vojne barake gdje je vojska vježbala, odn. na njemačkom jeziku Spielplatz (vježbalište). |
Let jedrilicom iznad Špilnika i slijetanje na aerodrom/glider SZD-55-1
Datum objave: 22.8.2016. Proizvodnja: Tv Loki |
Ličko Lešće |
Naselje pripada Gradu Otočcu. Smješteno na lijevoj strani rijeke Gacke, na jugozapadnom dijelu Gackoga polja, 10 km jugoistočno od grada Otočca. Nalazi se na državnoj cesti D50 [Žuta Lokva (D23) - Špilnik - Gospić - Gračac (D27)], a kroz njega prolazi i željeznička pruga Zagreb - Karlovac - Oštarije - Gospić - Knin - Perković - Split.
Lešće je bilo naseljeno u rimsko i starohrvatsko doba. Iz Rimskog razdoblja potječu dvije vapnenačke baze s tekstovima ispisanim u čast carevima Augustu i Trajanu. Gospodarska osnova stanovništvo je: poljodjelstvo (poljoprivredna zadruga), stočarstvo, mljekarstvo, šumarstvo (Hrvatske šume), građevinarstvo, trgovina i ugostiteljstvo. Znamenitosti Crkva Majke Božje od sv. Krunice. Barokna crkva Majke Božje od sv. Krunice (u narodu poznatije kao sv. Lozarija) nalazi se u središtu sela. Potječe iz 1700. g., a obnovljena je 1786. Crkva ima rokoko oltare, propovjedaonicu, krstionicu i sačuvano staro liturgijsko posuđe. Crkva sv. Franje. Nalazi se u gornjem Lešću. Potječe iz 1721. godine. U njezineje zidove ugrađeno kamenje s ruševina rimskog Arupiuma, a na kojima se mogu čitati fragmenti latinskih tekstova. Pećina u Ličkom Lešću Kostelka
U zaselku Pećina kod Ličkog Lešća, iz prostranog vrela izvire bistri i čisti potok Kostelka, lijeva pritoka rijeke Gacke. Izvire iz istoimenog vrela (v. Pećina). Svojim tokom od 4,2 km (prema drugim izvorima 4,8 km), uz širinu od oko 5 m - protječe lijevom stranom polja uz glavnu cestu Gospić-Plitvice. Po zaseoku Pećina ovaj potok nazivaju još i Pećinski potok. Potok Kostelka je najjača je Gackina pritoka nakon Sinačke pučine. Plići je od Sinačke Pučine pa joj je voda znatno toplija, zbog čega ga još zovu i Tepli potok. Na vrelu je nekada postojalo ribnjačarsko gospodarstvo na mjestu kojeg je danas osnovan Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova. Kao i rijeka Gacka ovaj potok je bio bogat potočnom i kalifornijskom pastrvom, a razlika između rijeke Gacke i njega je bila u tome, što je osim spomenute ribe tu bilo i plemenitog potočnog raka. Ovaj potok je, nakon poznate licitacije voda rijeke Gacke godine 1969./1970., dobilo na upravljanje poduzeće "Perivoj", Zagreb, i oformivši svoju radnu jedinicu — mrijestilište "Kostelka" dalo joj je u zadatak unapređenje slatkovodnog ribarstva. Za unašanje nove vrste ribe preporučeno je poribljavanje potoka Kostelke sa lipljanom. Dobivši od Instituta za slatkovodno ribarstvo pozitivno mišljenje i preporuku o mogućnosti nasađi- vanja potoka Kostelke lipljanom (Thymalluš lhy- mallus L.), Skupština općine Otočac 1971. god. odobrava nasadivanje potoka Kostelke lipljanom. Uz sva nastojanja da se potok nasadi sa odraslim lipljanom ostala su bez uspjeha, pa se moralo pristupiti nabavi lipljanske mlađi, koja je nabavljena od Zavoda za ribištvo u Ljubljani. Mlađ lipljana nasađuje se u potok 27.8.1971. godine, uz predhodne pripreme terena, kao što je izlov štuke, košenje potoka, zabrana držanja vodene peradi i ostalog, što bi ometalo normalan rast i razvoj. Tokom 1972. godine neprestano je praćen rast lipljana i obzirom na izvršene pokusne ribolove tokom 1972. godine dalo se naslutiti da se je isti u potoku Kostelki prilagodio. Na toj pritoci ribolov je već godinama strogo zabranjen. Zadnji ribolovci koji su ondje smjeli lovili pastrvu bili su članovi ex-komunističke elite, sa "specijalnim dozvolama". Mrijest U Centru za autohtone ribe i rakove u Ličkom Lešću, početkom godine, u zimskim mjescima radi se mrijest potočne pastrve (Salmo trutta). Mrijeste se matice potočne pastrve, uz ikru od jajašaca. Taj posao zna potrajati danima. Gotovo sva količina pastrve koja se izmrijesti i uzgoji namijenjena je poribljavanju rijeke Gacke. Ribolovnim udrugama i drugim subjektima plasiraju se samo eventualni viškovi pastrvske mlađi. U rijeci Gacki će završiti mlađ različitih veličina, od sićušnih ribica dugih svega nekoliko centimetara pa do pastrva konzumne veličine. Istovremeno, u prirodnom arealu (izvan Centra) mrijest potočne pastrve također se odvija u tome razdoblju. Dobar dio tih ogromnih količina oplođene ikre postat će plijen drugih odraslih riba, vodenih ptica i ostalih vodenih predatora. U rijeci Gacki živi i kalifornijska pastrva koja veličinom znatno nadmašuje svoju skromniju autohtonu potočnu rođaku. Donesena početkom 20. stoljeća, kalifornijska pastrva odlično se udomaćila u ovoj rijeci, ali danas se tretira kao invazivna riblja vrsta. Ribolovci je vole osjetiti na svojem štapu i roli jer je ova vrsta pastrve veliki borac i ne predaje se olako, već iskače iz vode i snažno se opire čovjeku. Prvoga dana mjeseca ožujka tradicionalno se otvara ribolov na Gacki, jednoj od najljepših salmonidnih rijeka Europe. U većem dijelu vodotoka rijeke Gacke taj se sportski ribolov odvija po principu "ulovi, fotkaj i pusti natrag u rijeku". IZVORI SMOLČIĆ, Marin: Okončan je mrijest potočne pastrve u Centru za autohtone ribe i rakove kod Otočca. Izlegle se prve ribice. Novi list, 27.1.2023.; ŠTEFANC, Milan: Lipljan u ličkim vodama. Croatian Journal of Fisheries : Ribarstvo, Vol. 28 No. 2, 1973. str. 45-45 (PDF) |
![]() Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda
Centar su osnovali Grad Otočac, Hrvatska gospodarska komora, Institut Ruđer Bošković i poduzeće Gacka d.o.o. 2006.g. na mjestu starog ribogojilišta na Kostelki, pritoci rijeke Gacke u Ličkom Lešću kraj Otočca. S ciljem da Centar postane mjesto znanstvenog i stručnog istraživanja, mjesto uzgoja mlađi potočne pastrve za poribljavanje krških voda RH, kao i turistička točka u destinaciji Gackoj, osnivači su pripremili projekt "Pastrve i turisti" čiju je kvalitetu prepoznala Europska unija i prihvatila njegovo sufinanciranje. 75% financijskih sredstava osigurala je Europska unija. Provedbom projekta „Pastrve i turisti“ Grad Otočac, kao glavni nositelj, stvorio je uvjete za razvoj i proširenje svoga imidža turističkog odredišta, imajući na umu da se turizam smatra glavnom pokretačkom snagom za razvoj grada i regije. Važnost ovog projekta leži u očuvanju autohtone potočne pastrve potvrđenog genskog profila, te u mogućnosti poribljavanja rijeke Gacke autohtonom ribom u njenom prirodnom staništu, čime se stvaraju uvjeti za bogatiju turističku ponudu kroz razvoj ribolovnog turizma na rijeci Gacki, širom svijeta poznatoj po potočnoj pastrvi. Djelatnost Centra: znanstveno i stručno istraživanje autohtonih vrsta riba i rakova krških voda posebice njihova genskog profila te njihov mrijest, uzgoj mlađi za poribljavanje krških voda, izrada projekata i programa komercijalnog uzgoja autohtonih vrsta riba i rakova krških voda, stvaranje robnih marki. Centar je osnovan 2006., a službeno otvoren 28. studenog 2008. godine. Pecina u Lickom Lescu
Datum objave: 18.9.2009. Autor: Gackadolina Opis: Ova spilja pod nazivom Pećina nalazi se nedaleko ceste Otocčac - Gospić u Ličkom Lešću u njoj su stanovali Japodi. Sama pećina je dosta istražena, utvrđeno je da se ovdje živjelo još od srednjeg i kasnog brončanog doba.Utvrđena su dva razdoblja stanovanja, u sloju dubine 1.30 m iskopana je keramika koja ima sve odlike keramike kasnoga brončanog doba; lijepo glačanu površinu, dobru fakturu, slabo zastupljenu ornamentiku. Po 10 cm sloju sige koja ga pokriva očito je da je stanovanje ovdje bilo jedno vrijeme prekinuto. |
Sinac |
NADMORSKA VISINA 460 m BROJ STANOVNIKA 563 (2011.)
|
Naselje u sastavu Grada Otočca. Smješteno je na zapadnim padinama brda Godače u jugoistočnome dijelu Gackoga polja, 9 km jugoistočno od grada Otočca. Nalazi se na križanju županijske ceste Ž5145 [Ž5144 - Sinac], lokalne ceste L59035 [Sinac - L59036] i nerazvrstanih cesta; u njemu je i željeznička postaja na pruzi Zagreb - Karlovac - Oštarije - Gospić - Knin - Perković - Split. Gospodarska osnova stanovništva je: poljodjelstvo, stočarstvo, ribničarstvo (ribogojilište), trgovina i ugostiteljstvo.
U središtu mjesta nalazi se crkva sv. Ilije. Nasuprot nje je Škola Sinac, podružnica osnovne škole Zrinskih i Frankopana, ispred koje je postavljena bista Ferde Čulinovića, koji je pohađao ovu školu. IZVORI I LITERATURA PETRINAC, Tomislav: Sinac – očuvanje i revitalizacija kulturnih i prirodnih vrijednosti naselja. Forum Naša Lika, 17.10.2008. |
![]() Ferdo Čulinović
Karlovac, 17.5.1897.-Zagreb, 15.9.1971. Pravni povjesničar i profesor na Sveučilištu u Zagrebu Doktorirao pravo u Zagrebu (1922). Radio u carinskoj službi (1919–24) i u pravosuđu (1924–42). Pristupivši 1943. partizanima, postao vijećnik Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, predstojnik Odjela za pravosuđe, sekretar Zakonodavne komisije te sekretar Komisije za ratne zločine. Na Pravnome fakultetu u Zagrebu predavao povijest države i prava naroda Jugoslavije (1950–67). Godine 1962. izabran za redovitoga člana JAZU. Dobio je Nagradu za životno djelo 1967. Pisao o pravnoj i političkoj povijesti, o zemljišnoknjižnom pravu i dr. Ostavio je za sobom čitavu biblioteku naučnik i stručnih radova. Napisao je 48 knjiga i posebno štampanih monografija, 35 naučnih radova u raznim zbirkama, 115 rasprava objavljenih u časopisima, kao i niz recenzija, prikaza i novisnkih članaka. Glavna djela: Seljačke bune u Hrvatskoj (1951), Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. vijeka (I–II, 1953–54), Riječka država. Od Londonskog pakta i Danuncijade do aneksije Italiji (1953), Slom stare Jugoslavije (1958), Stvaranje nove jugoslavenske države (1959), Jugoslavija između dva rata (I–II, 1961). IZVORI I LITERATURA Čulinović, Ferdo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 9. 9. 2020. Ferdo Čulinović. Wikipedija (sr) |
Godača
^ Brdo Godača - vrh Veljun (1013 m) Prilaz: U mjesto Sinac u Gackoj dolini može se doći sa zapada iz pravca Otočca (oko 20 km), sa istoka iz pravca Plitvičkih jezera preko Vrhovina oko 50 km, sa zapada iz Senja preko Vratnika i Otočca oko 60 km, s juga iz pravca Gospića oko 40 km. Opis puta: U neposrednoj blizini Majerovog vrila, kilometar dalje, smješten je Lovački dom vlasništvo Lovačkog društva "Ravna gora" iz Sinca. Lovački dom je polazna točka planinarskog puta Godača od kojeg 500 metara dalje vodi šumski put obrastao makijom, ali dovoljno širok za prolaz ljudi. Lovački dom može primiti 50 ljudi na noćenje i povremeno uslužiti s jelom i pićem. Polazna točka na turu je s 460 metara visine iznad mora, a put se penje do najdužeg željezničkog tunela na pruzi Zagreb – Split i dalje do vrha Veljun (1013 m) i predjela zvanog Veliki i Mali Kotal. U obližnjem Udolu i Maloj dragi smještena je lovačka kuća – vlasništvo Hrvatskih šuma Ispostava Otočac i LD Ravna gora. Put vodi kroz šumu u dužini 8 km. Srednje je težak i traje tri sata. S nekoliko vidikovaca prekrasan je pogled na Gacku dolinu i Sjeverni Velebit. ŽIG KT nalazi se na samom vrhu Veljuna betoniran u kamen. Stazu održava HPD "Industrogradnja" iz Zagreba. Vrh Veljun (1013 m) je kontrolna točka KT 12 na obilaznici "Lički gorski biseri" (o transverzali vidi više - OTVORI) |
Tonković vrilo (Vrilo Gacke)
Vrila rijeke Gacke nalaze se u podnožju planine Male Kapele, na krškoj zaravni područja Janče, Ramljana i Stipanova griča, odnosno ispod vrhova Godača, Veljun vrh, Venac, Turčin vrh, Čardak i Ogoreli grič s visinama od 670 do 900 m, u jugoistočnom dijelu Gackoga polja. Slivno područje rijeke područje je dubokoga krša, građeno od vodotopivog vapnenca i dolomita iz razdoblja karbona i perma. Zaprema površinu od oko 450 km2, a prema mišljenju nekih, čak i 830 km2.
Izvorište rijeke Gacke obuhvaća čak 13 vrela, a u hidrološkom sustavu rijeke nalazi ih se čak 27. Tri su najvažnija - Tonković vrilo, zvano i Vrilo Gacke, Majerovo vrilo te vrilo Klanac. Sva tri su u obliku jezera, a tijekom velikih voda promjer im je i do sto metara. Tijekom 1999. godine mješoviti francusko-belgijsko-hrvatski speleološki tim, u sklopu ekspedicije Speleoronjenje 99, dovršio je istraživanje svih izvora Gacke. Ispod površine Majerovog vrila ronioci su se spustili do 23 m dubine. Dalje se nastavlja kosi špiljski kanal dug 413 m kojim se zaronilo do impozantne dubine od 92 m, gdje se otvara oveći špiljski prostor viši od 20 i širi od 10 m. Na kraju se kanal ponovo uzdiže na 65 m dubine, dokle je Istraživanje provedeno. IZVOR Ekspedicija Živjeli 1998. i Speleoronjenje 1999. |
Majerovo vrilo
Vrilo Klanac
Vrilo Klanac, Klanac-vrilo, Cukino ili Popovičino vrilo, jedno od izvorišta rijeke Gacke, nalazi se odmah nizvodno od Tonković Vrila. Također je velik izvor vode koja se salijeva u tok Gacke. Obilježje ovoga izvora je mlinica stara 300-tinjak godina, koja se nalazi na mjestu gdje se ranije pralo sukno (biljci), posebnom metodom karakterističnom za Liku.
Uz vrilo Klanac očuvano je nekoliko zgrada narodnog graditeljstva, među njima i kuća br. 17., tri mlinice te tri koša za ispiranje biljaca. Nekad davno u ovom zaseoku je bilo najviše stupa, koševa i mlinica. Mlinica obitelji Štimac Mlin vodenica obitelji Štimac nalazi se na vrilu Klanac. Mlin se nalazi na ovoj lokaciji više od 300-tinjak godina, a sadašnja zgrada potječe s kraja 19. st. Zgrada je prizemnica neznatno izduženog oblika postavljena na tri paralelna kamena zida. Izvedena je brvnima koji su na uglovima spojeni međusobnim urezivanjem i poberuhima. Krovište je dvostrešno pokriveno kalanim drvenim daščicama (šimlom). Vanjski pogonski kotač je tipa žličara koji vertikalnom osovinom snagu vode prenosi do postrojenja odnosno mlinskog kamena. U stupi obitelji Štimac nekada su stupali svoje sukno stanovnici naselja Sinac, Lesća, Čovića, Vrhovina, Prozor i dr. iz bliže okolice. Ova stupa je jedna od rijetkih koja je toliko očuvana u Hrvatskoj. Unutrašnjost zgrade podijeljena je na dvije prostorije: mlinište i mlinarevu sobu. IZVOR Forum Naša Lika |
Ramljani
Selo Ramljani (811 m n.v.) pripada administratino Gradu Otočcu. Smješteno je na jugoistočnom rubu Gackoga polja, u mikroregiji Gacke zavale, 19 km jugoistočno od grada Otočca; 167 st. (2011.), površina 43,30 km2 , prosj. gustoća naseljenosti 3,9 st./km2 ; žena 47,3%, muškaraca 52,7%; stanovništvo po dobi: u dubokoj starosti (mlado 9,0%, zrelo 35,9%, staro 55,1%). Nalazi se na lokalnoj cesti L59036 [Ž5147 - Ramljani (Ž5148)]; željeznička postaja na pruzi Zagreb - Karlovac - Oštarije - Gospić - Knin - Perković - Split. Gospodarska osnova: poljodjelstvo i stočarstvo. Naselje Ramljani svrstano je u područje od posebne državne skrbi.
|
Ramljani 08.03.2020.
Datum objave: 8.3.2020. Autor: Tv Loki |
2 DRENOV KLANAC
U Drenovu Klancu, naselju 15 km sjeverozapadno od Otočca, sagradio je Petar Zrinski u 17. st. kulu Šimšanovku prstenastog tlocrta koja je danas u ruševinama. Ta je kula za obranu klanca izgrađena pošto su Turci 1575. zauzeli i razorili Gusić grad na brdu Siminovcu u blizini Brloga, sjedište jednog od najstarijih hrvatskih plemićkih rodova.
|
Nepoznate bitke Domovinskog rata - Bitka za Drenov Klanac
Autor: Ares Military Resurrection Datum objave: 6.2.2023. Opis. Bitka u kojoj su hrabri, slabo naoružani branitelji Otočca okupljeni u 133. brigadu HV (ZNG) zajedno sa svojim prvim ratnim zapovjednikom Davorom Peitelom tijekom jeseni uspjeli ne samo osloboditi i deblokirati Otočac nego i vratiti pod hrvatsku kontrolu sela Čanak i Ramljane. Ovim pobjedama branitelji Otočca su osigurali cestovnu komunikaciju jedinom kvalitetnom prometnicom kroz Liku i Gacku koja je spajala hrvatski sjever i jug. |
3 PO KOMPOLJSKOM I GUSIĆ POLJU
|
Kompoljsko polje
Kao dio prostranije Gacke zavale, Kompoljsko polje je, zajedno s Hrvatskim poljem (Srpskim, odn. Vlaškim poljem) i Gusić poljem, zapravo manja izdvojena cjelina koja je pobrđima odijeljena od matičnoga Gackoga polja.
Kompolje
Kompolje je staro naselje u Ličko-senjskoj županiji, u sastavu grada Otočca, a nalazi se zapadno od Otočca na cesti koja vodi prema Senju i Brinju.
Kompolje je bilo naseljeno još u njegovoj pretpovijesti u kasnom brončanom (1.000-800 g. p.n.e.) i željeznom dobu. Japodi su na omanjem brdu Crkvini imali svoju gradinu Avendo s očuvanim japodskim terasama, na kojima su bile sagrađene njihove jednostavne nastambe. U dvije nekropole (s više od 800 otkopanih i istraženih grobova) iskopani su najbogatiji arheološki nalazi brončanih ukrasa, japodskih kapa, staklenih ukrasa, jantarnih ogrlica, a posebno se ističu jantarne antropomforne figurine etruskog porijekla ili izrađene pod etruskim kulturnim utjecajem. Čuvaju se u muzeju Gacke u Otočcu i Arheološkom muzeju u Zagreb. Dolaskom Rimljana život u Avendu nije zamro. Japodi su mirno prihvatili rimsku vlast. Iz tog razdoblja pronađene su kod Crkvine are (ara=žrtvenik) bogu Jupiteru. Kompolje se pod tim imenom prvi puta spominje 1654. godine. Naziv mjesta dolazi od latinske imenice "campus" – polje, tj. od njegove umanjenice "campelus" – poljce. Godine 1751. sagrađena je crkva sv. Stjepana prvomučenika, u kojoj se ističe barokni oltar s nimfama (raritetni primjerak oltara), barokna propovjedaonica i krstionica te na vrhu tornja bogato izvedeni željezni križ, koji navodno potječe sa zagrebačke katedrale. Župa Kompolje pripada Gospićko-senjskoj biskupiji. Osnovana je 11.8.1807., a prvi spomen župe je iz 1723. godine. Patron župe je Sv. Stjepan mučenik (26. prosinca), a kao suzaštitnik slavi se Sv. Juraj (23. travnja). Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 2001. - 386; 1991. - 481 (Hrvati - 462, Srbi - 10, ostali - 9); 1981. - 543 (Hrvati - 520, Jugoslaveni - 11, Srbi - 10, ostali - 2); 1971. - 561 (Hrvati - 538, Srbi - 12, ostali - 11) Poznate osobe: Ante Matasić, hrvatski vojnik (general) i pravaški aktivist; Slavko Degoricija, učitelj, profesor povijesti, hrvatski političar; Marko Pavlović, ustaški pukovnik i domobranski general IZVOR Kompolje. Wikipedija (hr) |
Kompolje je staro naselje, spominje se prvi put 1654., zatim 1672., u popisu sela koja su postojala na zapadu regije Gacke. Valja pretpostaviti kako je naselje mnogo starije ali da su listine u kojima je ime zabilježeno nestale tijekom povijesti (npr. brojne Frankopanske listine su u Otočcu izgorjele u požaru). A da je Kompolje kao naselje svakako starije govore i zabilješke o ostatcima crkava iz vremena prije martoloških i osmanlijskih prodora, koji su žitelje potisnuli i raselili krajem 15. i početkom 16. stoljeća (posljednji su pobjegli u sigurnije sjeverozapadne krajeve 1525. godine). Jedan od indikatora ranijeg postojanja Kompolja je i etimološko podrijetlo naziva.
O nazivu mjesta Za Kompolje se često zna kazati da mu ime potječe od sintagme "kom(e) polje?", tobože da su se s Osmanlijama vodile bitke o tome kome će ovo naselje pripasti (pučka etimologija). Naravno da je to daleko od istine jer se Kompolje nije nalazilo na rubnom (graničnom) prostoru prema Osmanlijskom Carstvu. Pravi etimološki korijen treba tražiti u latinskom jeziku jer ime naselja potječe od imenice "campus" – polje, odnosno od njegove umanjenice "campelus" – poljce. Naziv "Compala", koji koristi Valvasor, samo nastavlja taj niz. Svakako da je ova etimologija bliža istini, za razliku od pučke, a tome ide u prilog i reljefna odrednica - kompoljsko polje (zajedno s Hrvatskim poljem) je zapravo manja izdvojena cjelina koja je pobrđima odijeljena od matičnoga Gackoga polja. Dakako, valja uzeti u obzir i vrijeme rimske vladavine ovim naseljem i poznatim gradom Avendo, koji potječe baš iz toga razdoblja, a kako je toponimija veoma konzervativna, vrlo je vjerojatno da se kroz srednjovjekovnu latinštinu ime provuklo sve do njegove prve pisane zabilješke. Etimološko podrijetlo od staroslavenske riječi "kom", a koja označava uzvišenje (tipa Komić, Komovi, Komin i sl.), malo je vjerojatan. Valja reći da je Kompolje nekada pojmovno obuhvaćalo ne samo Kompolje već i Hrvatsko Polje, što je sasvim logično jer je to jedinstvena reljefna cjelina. Tek u drugoj polovici 18. stoljeća Kompolje se počinje dijeliti na Hrvatsko Kompolje i Vlaško Kompolje, odnosno Kompolje Katoličko i Kompolje Vlaško. Korijen toj podjeli treba tražiti u doseljavanju žitelja nakon progona Osmanlija iz Krbave i Like (Gacka nikada nije bila pod osmanlijskom vlašću) krajem 17. stoljeća. Pri novom naseljavanju opustjelih područja (dugih najmanje stoljeće i pol!), na jednom dijelu Kompolja (tj. na području sadašnjeg Hrvatskog Polja) naseljeni su bunjevački te neki pravoslavni rodovi. Novija povijest Kompolja Za vrijeme hrvatskih vladara Kompolje se nigdje ne spominje, također ni za vrijeme vlasti knezova Krčkih (kasnijih Frankopana) također se ne spominje (premda ima onih koji smatraju da je Kompolje očito bilo u posjedu Frankopana, ali i onih koji dopuštaju mogućnosti da je naselje bilo pod vlašću velikaša Gusića (Gušića) iz obližnjega Brloga). Kako bilo da bilo Kompolje se bilježi tek polovicom 17. stoljeća, a o njegovu postojanju i povijest crkve može kazati nešto. Naime, Johann/Janez W. Valvasor u svom djelu "Slava vojvodine Kranjske" iz 1689. piše: Rijeka Gacka izvire u Turskoj ter protječe nedaleko Otočca i ponire u Švici. Na ovoj strani rijeke nalazi se veliko obradivo zemljište u pravcu Senja kojega mještani nazivaju Compala. (…) Na ovo zemljište nadovezuju se dva velika vlaška sela i to Brlog i Vilići. Očito je, dakle, da autor opisuje Kompolje, i da zapravo njegov naziv treba uzeti kao najstariji što se tiče Kompolja. On ga pravilno smješta između Brloga i Vilića (koji je u to vrijeme zahvaćao veliki prostor od Ponora, Orovca, Staroga Sela pa sve do današnjih Doljana). Ali ne staje Valvasor samo na tome, spominje on i ruševinu neke crkvice na Crkvini (vjerojatno se radi o crkvici Sv. Jurja), dakle podignutu prije prodora Osmanlija, napuštenu i zapuštenu, prepuštenu zubu vremena, o čemu se može više doznati u govoru o samoj crkvi Sv. Stjepana Prvomučenika. Kompoljski rodovi, koji su doseljeni 1691. godine dovedeni su dijelom s područja Kranjske u današnjoj Sloveniji, a dijelom iz Gorskog kotara. Čini se da je to bila prilično homogena skupina, sudeći barem po čakavskom jeziku kojim su govorili i kojim i sada govore. Kako je Vojna krajina bila uvelike organizirana, u početku je Kompolje pripadalo Otočkoj kapetaniji, da bi u reorganizaciji Vojne krajine 1746. dospjelo u Otočku pukovniju br. 2, bolje rečeno u Brlošku kumpaniju (satniju) koja je obuhvaćala pored Kompolja i sam Brlog, Drenov Klanac, Dubravu (rlošku), Vlaško Kompolje, Žutu Lokvu, Crni Kal, Melnice i Vratnik. Tako će to ostati sve do razvojačenja Vojne krajine 1873. (odnosno formalno 1881.) kada će Kompolje pripasti Općini Brlog (s već prije pobrojanim naseljima). Ta općina će potrajati sve do iza Drugog svjetskog rata kada će konačno biti ugašena 1957. i Kompolje će administrativno pripadati Općini Otočac, odnosno Kotaru Otočac, a danas Gradu Otočcu. Kompolje u 20. stoljeću I prije razvojačenja Vojne krajine u Kompolju su započela značajnija socijalna raslojavanja. Sve je počelo potajnim diobama kućnih zadruga, najprije ilegalno, a poslije promjenom zakonodavstva i javno. Kompoljčanima se s početka činilo dobrim da će dijeljenjem na manje obitelji biti ostvariv bolji život, no pokazalo se suprotno; izmrvljene obitelji su bile slabašne za sve promjene koje su nadolazile. Slijedilo je daljnje osiromašenje, što je potaklo prvi značajniji val iseljavanja početkom 20. stoljeća u prekomorske zemlje i u Slavoniju. Taj val iseljavanja zaustavljen je pukom američkom politikom, ali valja naglasiti da je u to vrijeme Kompolje bilo na samome demografskome vrhuncu, a od tada pa sve do suvremenosti broj žitelja konstantno opada. Svakako da su tome pridonijeli gubici u Prvome i u Drugome svjetskome ratu, ali i nakon uspostave socijalističkog režima i sustavnog pražnjenja sela u korist gradova, odnosno otvaranja granica i odlaska na privremeni rad u inozemstvo. U razdoblju između da velika rata Kompoljčani su se politički određivali kao pristaše HSS-a, u selu je bila jaka organizacija te stranke. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata Kompoljčani se nisu određivali ni prema kome, držali su distancu i prema ustašama i prema partizanima (u bivšem sustavu to je ocijenjeno da su bili "pasivni" prema Narodnooslobodilačkom pokretu). Valja kazati da im radikalizam s jedne i druge strane nije odgovarao (no ipak je iz sela bilo nekoliko ustaša, ali to je bila prava iznimka, odnosno da nije bilo partizana osim nekoliko selskih "kokošara" – kako su ih nazivali, koji su radili za partizane, da bi tek pred sam kraj rata u Istru bilo mobilizirano i potjerano dosta Kompoljčana, od kojih je 14 poginulo). Zbog takva stava Kompolje je nakon rata bilo dobrim dijelom na zubu novih vlasti, što se očitovalo u strahovito velikom raspisanom "višku" koji su morali davati, u obveznim radovima na obnovi u ratu uništenih srpskih kuća u gornjoj Lici, u određivanju velikih poreza na siromašno i pjeskovito tlo. Taj je pritisak počeo popuštati negdje 1960-ih godina. Kao kuriozitet valja napomenuti da je Kompolje u nekim procesima kaskalo za ostalim naseljima na području regije Gacke. Npr. tako je odlazak na privremeni rad u inozemstvo bio s pomakom vremena, nove kuće su se počele graditi gotovo cijelo desetljeće kasnije od drugih naselja. Kompolje u Domovinskom ratu Godine 1990. Kompolje je bilo okruženo selima s pretežito srpskim stanovništvom (Hrvatsko/Srpsko Polje, Brlog, Drenov Klanac, Ponori, Orovac) i nalazilo se u krajnje nezavidnome položaju. Prijetnje susjeda su bile velike, ne samo verbalne, već kad su počela neprijateljska granatiranja, Kompolje je u jesen 1991. odmah došlo na red, a za prvi cilj je određena Osnovna škola "Silvije Strahimir Kranjčević" koju su gađali odmetnuti Srbi iz Bjeljevina i Rostruna. Na red je došla i crkva Sv. Stjepana Prvomučenika, zatim i same kuće. Vrhunac napada dogodio se 20.9.1991. kada je zrakoplov tzv. JNA raketirao i zapalio spomenutu školu. Slijedio je napad zrakoplovima na tzv. Kipu, jednako tako i na crkvu. Minobacački i topnički napadi su potrajali sve do uspostavljenoga primirja 3. siječnja 1992. Crkva u Kompolju Nakon ponovnog naseljavanja Kompolja krajem 17. stoljeća, prvi trag crkvenome zdanju potječe iz 1723. kada se spominje kapela Sv. Stjepana. Ta kapela vjerojatno je nešto starija jer je biskup Pohmajević spominje u svome popisu navedene godine. Spominje je i otočki župnik Luka Devčić u svome Urbariju 1740., navodeći da je Pohmajević posvetio kapelu s oltarima i grobljem. Nesporno je da je u to vrijeme groblje bilo oko same crkve. Ta kapela je obnovljena već 1759., razlozi su nepoznati, vjerojatno je bila upitna solidnost gradnje. Već 1772. kompoljska kapela se spominje kao filijalna crkva otočke župe, ali koja ima samostalnog kapelana. Valja naglasiti da je u to vrijeme cijela regija Gacka bila jedna župa – otočka – a da su sve crkve po okolnim selima bile kapelanije. Kapela je još jednom obnavljana 1776. Očito je da je kapela Sv. Stjepana bila skromna građevina, premalena za sav vjerni narod pa je 1802. započela gradnja nove i veće crkve. Čini se da postojeća kapela nije bila u cijelosti porušena već da je gradnjom crkva samo produljena. O tome svjedoče različiti oblik i visina prozora koja se nalazi na svetištu i uz trijumfalni luk, za razliku od većih i nadsvođenih prozora u crkvenoj lađi. Već 1807. (kao uostalom i druge kapelanije) 11. kolovoza proglašena je kompoljska župa po dekretu samoga Cara. Od tada pa nadalje Kompolje će imati svoga samostalnoga župnika. Župni stan (kvartir ili plovanija – kako ga Kompoljčani nazivaju) sazidan je 1818. godine. No stan za izaslanoga kapelana postojao je već 1772. (vjerojatno kao drvena građevina). Kako je već spomenuto, Kompolje je imalo još jednu crkvu – crkvu Sv. Jurja. Pisani izvori doduše ne kažu gdje se točno nalazila, no valja pretpostaviti je da je bila sagrađena na brežuljku koji se naziva Crkvina. Prvi zapis nalazimo kod Valvasora 1689, zatim u Urbariju Luke Devčića iz 1740. koji spominje tu crkvicu kao ruševinu (rudera), ali je pobliže ne situira. Treći trag nalazimo u izvješću Otočke pukovnije od 24. travnja 1773., koja po traženju brigadira Vele o postojećim i oronulim gradinama pukovnijâ izvješćuje da postoji crkva Crkvina u Vlaškomu Kompolju, potpuno je oronula i od nje je preostalo tek nešto zida i da se nalazi na uzvisini. Tim opisom je potpuno definiran položaj te crkvice. Ovu spoznaju potvrđuju i neki materijalni dokazi. Naime, prilikom gradnje televizijskoga repetitora 1998. godine na vrhu Crkvine, iskopana su dva obrađena kamena. Jedan od njih je obrađen s dvije strane, dok je drugi bio trapezastog oblika i vjerojatno je bio zaglavni kamen nad vratima ili čak prozorima. Nadalje, prigodom gradnje spomenutoga repetitora trebalo je iz podnožja Crkvine dovesti struju. Pri kopanja rupa za stupove pronađene su ljudske kosti, ispremiješane, što potvrđuje da se nekada na Crkvini, očito uz crkvicu Sv. Jurja, nalazilo groblje. Svakako valja ukloniti sumnju da su to kosti iz japodskih vremena jer se Japodi nisu pokapali u svojim gradinama nego su imali čak dvije nekropole nedaleko od same Crkvine (Crkvinica i Popov brig). Pretpostavku da je crkvica Sv. Jurja bila na Crkvini čini vjerojatnom i praksa podizanja crkvica na brežuljcima i planinskim vrhovima kako bi se zatro poganski običaj slavljenja boga Peruna. A Crkvina je po svom položaju i obliku gotovo predodređena za to. Ta uspomena na Sv. Jurja je očito toliko bila jaka da je lijevi pobočni oltar u crkvi Sv. Stjepana Prvomučenika bio posvećen tome svecu. A sam njegov blagdan 23. travnja nije u slavlju nimalo zaostajao za "letnjon Stipanjon" (blagdan Sv. Stjepana – kralja Ugarskoga), odnosno "zimskon Stipanjon" 26. prosinca, kada je pravi blagdan patrona kompoljske crkve i župe. Kompoljska crkva značajnije je stradala tijekom Drugoga svjetskog rata. Naime, kada su partizani početkom travnja zauzeli selo, talijansko zrakoplovstvo ga je bombardiralo, a 5. travnja 1943. jedna od bomba je pala na krovište crkvene lađe pričinivši veliku štetu. Ne samo da je uništen pokrov nego je srušen i dio svoda pa je nastala velika rupa koja nije sanirana nekoliko narednih godina. Tom prigodom poremećena je statika crkve i zapadni zid lađe je u gornjem dijelu vidljivo nagnut, što se i sada može uočiti. Dolaskom za Kompoljčane legendarnoga župnika Mirka Dintera tek koju godinu po svršetku rata sanirano je krovište i pojačana statika crkve postavljanjem četiri poprečna metalna zatezača. Na kompoljskoj crkvi je 1985. palijativno sanirano krovište i postojeći obični lim zamijenjen aluminijskim. U Domovinskom ratu crkva Sv. Stjepana Prvomučenika bila je cilj odmetnutih stanovnika Bjeljevina i Drenova Klanca pa je 24. rujna 1991. jedna od brojnih mina pogodila krov tornja ter uništila krovište na župnom stanu. Angažmanom župnika Mile Rajkovića 1997. je u cijelosti srušen krov tornja, stavljena posve nova građa i bakreni lim. Tom prigodom je postojeći križ galvaniziran u brodogradilištu "3. maj" u Rijeci, a župnik Rajković je dao da se na središnjoj okrugloj ploči križa postave bakrena slova na glagoljici - IHS. Tom prigodom su zamijenjene rebrenice na zvoniku ter sanirana žbuka tornja i cijeloga pročelja. Konačno, 2011. godine dolazi do značajnijih radova na saniranju kompoljske crkve. Radi istine valja istaći da je gradnja auto-ceste u neposrednoj blizini crkve dodatno naškodila statici. No tadašnja otočka gradska vlast nije bila na razini zadatka i suprotstavila se nakani da se 'pritisne' Bechtel kao izvođača radova da sanira crkvu. Propušteno se teško nadoknađuje, valjalo je krenuti u skupljanje sredstava od samih župljana i ufati se da će hrvatska država poduprijeti sanaciju crkve, koja se nalazi na popisu kulturnih dobara Republike Hrvatske. Župnik Rajković je naručio projekt cjelokupne sanacije, projekt je izradila tvrtka "Tablinum" d.o.o. iz Zagreba. Rajkovićev nasljednik administrator mons. Tomislav Šporčić krenuo je u realizaciju projekta pa je u rujnu 2011. tvrtka GIVI d.o.o. iz Otočca uklonila stari pokrov, zamijenila neke dotrajale dijelove krovišta ter prekrila bakrenim limom crkvenu lađu i svetište. Preostala je sanacija sakristije, no ona je toliko trošna da je treba srušiti i ponovo sazidati ter prekriti, a to je posao za neko drugo vrijeme. Naravno, kompoljskoj crkvi treba još mnogo toga u sanaciji; potrebno je sanirati i drenirati temelje kao bi se uklonila velika vlaga iz zidova, valja sanirati pojedine napukline u zidovima, treba izvršiti u gornjem dijelu zidova zatezanje karbonskom užadi kako bi se dodatno pojačala statika crkve, potom treba postaviti fasadu, a tek tada se može planirati uređenje zapuštena i trošna crkvenog interijera. Kompoljska crkva Sv. Stjepana Prvomučenika (jedina ima toga patrona na cijelom području Otočkoga dekanata) je jednostavna građevina. Jednobrodna je to crkva koja završava četvrtastim svetištem. Do župnog stana prizidana joj je sakristija. Zvonik crkve je četvrtast i ugrađen u pročelje same crkve. Izgrađena je u baroknom slogu, što je vidljivo po lukovici zvonika, okruglim prozorima na pročelju ter lučno nadsvođenim prozorima na lađi crkve. Barokni slog odaje i nadsvođen strop, izrađen u stilu tzv. češke kape. Očito da su ovu crkvu gradili strani majstori jer domaći zidari zasigurno nisu bili u stanju izvesti češku kapu. Barokni štih odaje i crkveni namještaj, posebno vrijedan drveni oltar s palom patrona, „prodikalnicon“ (propovjedaonicom) i krstionicom. Kompoljska crkva Sv. Stjepana Prvomučenika je tipična malena seoska crkva. Odnos visine i dužine joj je u gotovo jednakom omjeru; visoka je 24,43 m, duga (sa svetištem) 23,43 m i široka 9,70 m. Imala je ukupno tri oltara - veliki oltar ter dva pobočna. S lijeve strane u lađi uz sam trijumfalni luk bio je oltar posvećen Sv. Jurju (ostala je samo pala toga sveca), dok je s desne strane bio oltar posvećen Blaženoj Djevici Mariji (sačuvan samo kip s oltara). Kako su pobočni oltari bili drveni, zub vremena je učinio svoje. Bilo bi vrijedno po eventualno sačuvanim fotografijama izraditi replike tih malenih oltara. Do promjene liturgije po posljednjem Koncilu niska kovana metalna ograda dijelila je svetište od lađe. U Kompolju se poštivao raspored sjedenja, u desnim 'bancima' (klupama) sjedili su samo muškarci i nad tim 'bancima' bilo je na metalnim držačima postavljeno „nebo“ (baldahin), dok su žene sjedile samo u lijevim 'bancima'. Ova crkva je imala i tri crkvene zastave, koje su stajale na držačima zataknute u 'banke' do središnjeg prolaza kroz crkvu. Također je postojala jedna masivna ispovjedaonica. Bombardiranjem u ratu uništena su dva velika kristalna lustera u kojima su gorjele voštanice. Crkva je imala i harmonij, vjerni narod ga naziva "jorgule", postavljen na kor, no i tu je zub vremena učinio svoje. Za vrijeme Uskrsnih blagdana, kada su od Velikog četvrtka pa do Velike subote zavezana zvona, crkva je imala veliku "škrebetaljku" (čegrtaljku) koja je zamjenjivala zvona. U tornju crkve su smještena tri zvona, različite težine i zvuka. Težina im je nepoznata, nije zabilježena. Najveće zvono potječe iz 1922. godine, srednje iz 1928., dok malo zvono nosi oznaku godine – 1710.! Kako je kapela Sv. Stjepana Prvomučenika podignuta kasnije (1723.), to malo zvono je vjerojatno doneseno iz neke druge crkve, nije poznato koje. Valja napomenuti da su dva najveća zvona skinuta s tornja u Prvom svjetskom ratu za vojne potrebe i da je ostalo samo ono najmanje. Zvona su elektrificirana 2010. godine. |
KRETANJE BROJA STANOVNIKA U PROŠLOSTI
(Godina popisa / Broj žitelja): 1830. 803; 1857. 826; 1869. 916; 1880. 900; 1890. 942; 1900. 1.024; 1910. 1.018; 1920. 1.950; 1931. 845; 1948. 859; 1953. 798; 1961. 613; 1971. 561; 1981. 543; 1991. 481; 2001. 386; 2011. 356 Jeste li znali da… (?)
|
Hrvatsko Polje (Srpsko Polje, Vlaško Polje)
Hrvatsko Polje je naseljeno mjesto u sastavu grada Otočca. Do 1910. iskazivano pod imenom Vlaško Polje, a od 1921. do 1991. pod imenom Srpsko Polje.
Crni Kal - Hrvatsko Polje 08.04.2020.
Datum objave: 8.4.2020. Autor: Tv Loki |
Gusić polje
Gusić grad
Na području Brloga, na brdu Siminovcu iznad umjetnog Gusić jezera u Gusićkom polju, stajao je nekad Gusić grad, sjedište jednog od najstarijih hrvatskih plemićkih rodova, velikaške obitelji Gusića iz Krbave. Grad su zauzeli i razorili Turci 1575. godine. PROČITAJ VIŠE KOSTELAC-GOMERČIĆ, Manja: Gusić grad u Gackoj i Gusići. Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura, 8.11.2018. Kompenzacijski bazen Gusić polje
U Gusić polju se nalazi kompenzacijski bazen Gusić polje (popularno zvan i Gusić jezero), koji je dio hidroenergetskog sustava HE "Senj". U ovome se bazenu prikupljaju vode rijeka Gacke i Like. Od Gusić jezera, voda se odvodi kroz tunel uz visinsku razliku od 437 metara do jadranske obale, radi potrebe hidroelektrane smještene južno od grada Senja. |
![]() Autor Silverije - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://com Gusići
Gusići (prema nekim izvorima Gušići) su jedno od dvanaest starohrvatskih plemena, čiji su starješine imali značajnu ulogu u srednjovjekovnoj hrvatskoj državi, spadajući među one povlaštene koji su imali pravo birati kralja. Gusići su u srednjem vijeku naseljavali i posjedovali područje velikog dijela povijesne pokrajine Like i spadaju među najznačajnije predstavnike ličkog plemstva. U povijesnim izvorima spominje se da je Pavao Gusić, pripadnik roda krbavskih knezova Gusića, sudjelovao kao jedan od dvanaest predstavnika hrvatskog plemstva pri izboru Kolomana za hrvatsko-ugarskog kralja godine 1102. i bio sudionik ("potpisnik") sklapanja sporazuma poznatog pod nazivom Pacta conventa, čime je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom. U svom "Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije" povjesničar Tadija Smičiklas ističe da su Gusići već 1287. godine imali u svojem grbu kao heraldički znak lik guske s vratom probodenim strijelom. U to su vrijeme članovi ovog velikaškog roda bili najbogatiji i najutjecajniji na području Krbavske župe i obnašali župansku čast. Sjedište im je bilo u Udbini, a župa je osim užeg područja Krbave uključivala i područje Korenice. Krajem 13. i početkom 14. stoljeća na čelu najjačeg ogranka ovog plemićkog roda nalazi se knez Kurjak Gusić, čiji se potomci od tada pa nadalje nazivaju Kurjakovići. Među njima je bilo nekoliko hrvatskih banova: Budislav (Butko), Pavao i Ivan, Ivan Karlović. U jeku turske navale na hrvatske krajeve tijekom 15. i 16. stoljeća krbavski se knezovi sele prema sjeverozapadu, u nešto sigurnije krajeve. U Gackoj podižu utvrdu Gusić-grad, koju međutim 1575. godine zauzimaju i kasnije razaraju Osmanlije. Sličnu sudbinu doživljava i grad Brlog. Gusići zatim najprije odlaze u Senj, gdje vrše različite vojne dužnosti, a kasnije u Ogulin i dalje, u druge slobodne krajeve tada većim dijelom okupirane Hrvatske, te na područje Slovenije. Početkom 18. stoljeća (točnije 21.4.1701. godine) Gusići od austrijskog cara dobivaju plemićki naslov baruna i odgovarajući grb. Tijekom 18. stoljeća barunski se ogranak obitelji podijelio na dva dijela. Rodu Gusića pripadali su i knezovi Izačići i Krčelići. Potomci krbavskih knezova Gusića i danas žive širom Hrvatske, te kod Novog Mesta u Sloveniji. Nedaleko od slovenske granice u Vivodini rođen je Ivan Rupert Gusić, prevoditelj Novog zavjeta na kajkavsko narječje. |
Brlog
Brlog je naselje smješteno u donjem dijelu rijeke Gacke, a u selu i okolici ima mnogo japodskih tumula i gradina. Vjerojatno je Brlog rimsko naselje Avendo, o čemu svjedoče ostaci zidova i cigle te nadgrobni spomenici. Srednjovjekovna utvrda sada u ruševinama bila je izgrađena 1537., ali su je Turci spalili 1575. Obnovljena je nastojanjem senjskog kapetana Gašpara Raaba. Sva su sela u okolici stradala i opustjela od turskog pustošenja pa se već početkom 17. st. pravoslavni Vlasi kao prebjezi naseljavaju na to područje. Lenković za utvrdu piše da je riječ o jakom tornju od kamena vapnenca sa četverokutnim okolnim zidom. Stier opisujući, "novo vlaško naselje Brlog" predlaže znatna poboljšanja, izgradnju bočnih kula i okruživanje utvrde ogradom od palisada, a za poslije predviđa i iskopavanje jarka.
IZVOR NADILO, Branko: Utvrde - O utvrdama na ličkom području. Građevinar 54 (2002) (PDF)
IZVOR NADILO, Branko: Utvrde - O utvrdama na ličkom području. Građevinar 54 (2002) (PDF)
4 ISTOČNO OD GACKOG POLJA
IZMEĐU MALE KAPELE I LIČKOG SREDOGORJA
Zalužnica
Vrhovine NADMORSKA VISINA: 736 m; BROJ STANOVNIKA: 473 (2011.)
Vrhovine (prije Donje Vrhovine), naselje i općinsko središte u Lici, 16 km istočno od Otočca; 473 st. (2011). Leže uz cestu Otočac–Plitvička jezera i ličku željezničku prugu, na 736 m apsolutne visine.
Cijeli je kraj bio nastanjen već u prapovijesti i antici. U blizini, pod Vatinovcem (1176 m) nalazi se jama Bezdanjača iz koje potječu nalazi iz ranog razdoblja Ilira i jedna je od najvećih pećinskih nekropola u Europi. Naselje se prvi put spominje 1449. kao posjed krčkih knezova Frankapana, gospodara Gacke, koji su ondje imali svoj kaštel. Za provale Osmanlija 1523–27. staro hrvatsko stanovništvo napustilo je svoja ognjišta. Gašpar Frankapan Tržački je 1642. razorio tamošnje utvrde Stari Perušić i Crnu Vlast, koje su Osmanlije prethodno bili obnovili, a Petar Zrinski porazio je 1663. kraj Vrhovina višestruko jače snage Ali-paše Čengića. Ubrzo nakon oslobođenja Like (1689), Vrhovine su naselili pravoslavni stanovnici. Za Vojne krajine naselje je bilo središte satnije, imalo je pravoslavnu parohijsku crkvu, a 1837. bila je otvorena krajiška pučka škola. U selu Zalužnici sagrađena je 1770. parohijska crkva sv. Petra i Pavla, a ondje je 1802. radila i pravoslavna narodna škola. Nakon ukinuća Vojne krajine 1881. bila je osnovana općina, koja se nalazila u sastavu kotara Otočac. God. 1918. otvorena je željeznička postaja na pruzi Zagreb–Split, puštenoj u promet 1925. god. Početkom 1960-ih vrhovljansko je područje postalo dijelom općine Otočac. Za Domovinskoga rata (1991–95) naselje je bilo okupirano, a stanovnici Hrvati prognani. Poljodjelstvo (krumpir, šljiva); stočarstvo (ovca, koza, govedo, svinja). Drvna industrija. IZVOR Vrhovine. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 5. 9. 2020. |
5 PO MALOJ KAPELI
Dabarsko polje
Dabarsko polje je polje u kršu 11 km sjeveroistočno od Otočca i Lici. Obuhvaća 1,66 km². Leži na visini oko 550 m, u području krednih dolomita. Južni, niži dio polja (1,19 km²), izložen je povremenim poplavama. Glavno naselje u polju je Dabar.
IZVOR Dabarsko polje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 8. 9. 2020. |
Dabar je naselje na rubu Dabarskog polja, dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Otočca. Na brdu Vučjak nalaze se ostaci tvrđave, četvrtaste u tlocrtu s cilindričnom ugaonom kulom, koju narod zove Sokolić. To je bila frankopanska i potom krajiška utvrda sve do izgona Turaka. Od 1773. potpuno je u ruševinama (Nadilo, 2002.).
|
6 BRINJSKM KRAJEM
LIKA DANAS - LIČKI POVJESNI GRADIĆ BRINJE
Autor: LIKA BAŠ DANAS Datum objave: 13.9.2021. Opis. Danas vas sa svojom kamerom vodim u Lički povijesni gradić Brinje pa pogledajte. |
AKTIVNOSTI
Pješačenje i planinarenje
Prijedlozi za pješačenje Gackom
Staza Gacka 30+
Staza kreće iz Gradskog parka u Otočcu u smjeru sela Prozor s lijevom stranom rijeke Gacke sve do Aerodroma Otočac. Nastavljamo prema ostatcima svetišta boga Mitre, poljskim putem prema Sincu sve do Majerovog vrila. Nastavljamo desnom stranom rijeke prema Čovićima, te natrag kroz selo Prozor sve do početne točke tj. Gradskog parka u Otočcu. Ukupna dužina staze 32 km. |
![]() Staza 30+ km (smeđa boja)
IZVOR: Hrvatski hodanja |
Staza Otočac - Gacka 20+
Staza kreće iz Gradskog parka u Otočcu u smjeru sela Prozor s lijevom stranom rijeke Gacke sve do Aerodroma Otočac. Nastavljamo poljskim putem prema Čovićima . Nastavljamo desnom stranom rijeke prema Prozoru nastavljamo prema početnoj točki tj. Gradskom parku u Otočcu. Ukupna dužina staze je nešto manje od 22 km. |
![]() Staza 20+ km (narančasta boja)
IZVOR: Hrvatski hodanja |
Staza Otočac - Gacka 10+
Staza kreće iz Gradskog parka u Otočcu u smjeru sela Prozor ljevom stranom rijeke Gacke, nakon 5 km će biti pauza i mjesto za odmor. Prelazimo rijeku Gacku i desnom stranom rijeke kroz selo Prozor nastavljamo prema početnoj točki tj. Gradskom parku u Otočcu. Ukupna dužina staze je 11 km. |
![]() Staza 10+ km (plava boja)
IZVOR: Hrvatski hodanja |
Rekreativni i brdski biciklizam
Biciklističke staze na Gackom području - OTVORI
Aktivnosti u zraku
Poletište Veljun na brdu Godača
Start je dovoljno širok i dugačak, strmina zadovoljavajuća, 450 m visinske razlike, sletišta ima za 10-ak B52. Još je potrebno malo počistiti granje, pokositi i gonjalo. Dječaci imaju u planu još malo proširiti start na obje strane ali i ovako je vrlo upotrebljiv, idealan i za tečajce i za "prave" pilote. Greben je dugačak 7-8 km, bez prepreka tako da se može letiti i po jačem vjetru. Cesta do starta je jednim dijelom asfaltirana a onda ima cca 7km makadama koji može proći bilo koji auto, a postavljene su i table na križanjima. ... VIŠE |
Let s Godače 06.10.2011. from taifun13 on Vimeo. |
BORAVAK U KRAJU
Minska situacija
Upozorenje!
Područje rijeke Gacke minirano je na pravcu Sinac – Otočac, u dijelu područja sjeveroistočnog predgrađa grada Otočca i širem području Drenova Klanca (nekadašnji desni rukavac Gacke). Na žalost, sva minirana područja nisu označena, pa vam savjetujemo da se ne krećete izvan ceste i često korištenih putova izvan gore navedenih područja. Karta miniranih područja nalazi se na internetskim stranicama Hrvatskog centra za razminiranje. Minirana su i minski sumnjiva veća područja Male Kapele, koja gravitiraju prema Gackom polju (između Gackog i Dabarskog polja). IZVOR Nacionalni park "Sjeverni Velebit" (pristupljeno 9.4.2020.) |
IZVORI I LITERATURA
BANOVIĆ, V.: Gacka dolina s okolnim poljima. Štamparija glavnog saveza srpskih zemljoradničkih zapisa. Zagreb, 1932.
BOGOVIĆ, M.: Otočac od spomena na Bašćanskoj ploči do biskupijskog središta u 15. stoljeću. Otočac, 2010. BONACCI, Ognjen; ANDRIĆ, Ivo: Zajednička hidrološka analiza Like i Gacke. Hrvatske Vode, 17 (2009), 67; 1-12. (PDF)
FIŠIĆ, Marijana; RUBINIĆ, Josip; RADIŠIĆ, Maja: Hidrološka analiza izvorišnog dijela rijeke Gacke. Stručni rad. Zbornik radova (Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci), Vol. XXI No. 1, 2018. str. 163-177 (PDF)
GRUPA AUTORA: Definiranje ekološki prihvatljivih protoka gacke i like: hidrološke i hidrogeološke podloge završni izvještaj. Hrvatski geološki institut - Zavod za HGIG. Građevinski fakultet u Rijeci. Zagreb, 2021. (PDF)
KARLEUŠA, R.: Iz povijesti graditeljstva - Ostaci hidroelektrane Švica na rijeci Gacki. Građevinar 58, 2009. LAPOV, Zoran: Zapis o jednoj "Zadruzi": Obitelj Pavelić iz sela Glavace (Gacka dolina, Lika). Senjski zbornik 36, str. 323-334 (2009.) (PDF)
Gacka dolina. Nacionalni park "Sjeverni Velebit" |
![]() Planinarstvo u Otočcu
MONOGRAFIJA Autor: Gojko Majetić Opis: Monografija Planinarstvo u Otočcu, izdana je poetkom 2022. godine povodom 90 godina organiziranog planinarstva u Otočcu i 50 godina Planinarskog društva Gromovača Otočac. Autor Gojko Majetić, jedan od osnivača PD-a Gromovača, a i danas vrlo aktivan planinar, sabrao je obilje povijesne građe i na sažet, faktografski utemeljen način predstavio razvoj i dosege planinarstva u Otočcu. Knjiga je izdana uz potporu grada Otočca i dosad je najopsežnija monografija o planinarstvu u Lici. Knjiga se sastoji od desetak tematskih cjelina, obrađenih kronološki, s brojim opisima, tablicama i fotografijama koje ne dočaravaju samo djelovanje otočkoga PD-a Gromovača nego i širi društveni i kulturni kontekst razvoja grada Otočca. (IZVOR: HPS) |
Članci i napisi
SMOLĆIĆ, Marin: Akcija poribljavanja. Ribogojilište Kostelka bit će prvi dom stotinama tisuća malih potočnih pastrva. Novi list, 2.2.2024.
Vanjske poveznice i korisne adrese
www.tz-otocac.hr – Turistička zajednica Otočac
gackadolina.bloger.hr – foto-blog
www.gacka.hr – Gacka d.o.o. - društvo za zaštitu i gospodarenje rijekom Gackom
pastrveituristi.otocac.hr – Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda
www.crorivers.com – Stranica posvećena krškim rijekama Hrvatske
Hrvatski centar za razminiranje www.hcr.hr
Nacionalni park Sjeverni Velebit - http://www.np-sjeverni-velebit.hr
gackadolina.bloger.hr – foto-blog
www.gacka.hr – Gacka d.o.o. - društvo za zaštitu i gospodarenje rijekom Gackom
pastrveituristi.otocac.hr – Hrvatski centar za autohtone vrste riba i rakova krških voda
www.crorivers.com – Stranica posvećena krškim rijekama Hrvatske
Hrvatski centar za razminiranje www.hcr.hr
Nacionalni park Sjeverni Velebit - http://www.np-sjeverni-velebit.hr
Tekstovi
Povijest Gacke Gacka je jedna od najstarijih hrvatskih pokrajina. Njezini se žitelji Gačani spominju već početkom 9. st., prvi put 818. g., u vrijeme nastanka i formiranja ranosrednjovjekovne hrvatske države. Borna je prvi hrvatski vladar koji je značajniji veći prostor podrvgnuo pod svoju vlast. U latinskim franačkim zapisima nazivaju ga dux Guduscanorum/Goduskanorum, tj. vođom Gačana, a same Gačane natio Guduscanorum (narod Gačana). Borna je iz matične mu Gacke proširio svoju vlast na Dalmaciju i Liburniju, pa je nazivan po tadašnjoj europskoj velesili Franačkoj dux Guduscanorum, dux Dalmatiae atque Liburniae - knez Gačana, Dalmacije i Liburnije. Smatra se da je prostor tadašnje Gacke obuhvaćao mnogo širi prostor od sadašnjeg, naime da se protezao od rijeke Raše u Istri pa sve do rijeke Une na istoku. Kasnije se Gacka postupno sužavala na današnji prostor. Sredinom 10. st. bizantski car, pisac i filozof Konstantin Porfirogenet spominje hrvatske županije, među njima tri izdvojene: Gacku, Liku i Krbavu - kojima upravlja ban, svim ostalima knez. Time je početkom 10. st. Gacka pripadala u prvu u povijesti znanu bansku Hrvatsku. Pretpovijesno razdoblje Područje Gacke bilo je naseljeno u pretpovijesti. Najstariji lokalitet na području Gacke iz tog razdoblja nalazi se na njezinu južnom rubu u Pećini u Lešću. Tragovi pougljenjenih kostiju divljih životinja i kostiju na kojima su jasno vidljivi tragovi kamenog oruđa otkrivaju prisutnost čovjeka iz razdoblja mezolitika - prijelaza iz starijeg u mlađe kameno doba (10000 do 4000 g. prije Krista). Čovjek je tada još uvijek bio lovac na divlje životinje. Nešto mlađe stanište i tragove nalazimo upravo na području Brinja. Sve donedavno je Siničić špilja, koja se nalazi na putu od Brinja prema Letincu, skrivala svoje tajne. U njoj je živio paleolitski lovac proje 9500 godina prije Krista, (razdoblje mlađeg mezolitika) koji je na glatkom stijenju špilje ostavio još neodgonetnute leptolitičke urezane slikovne prikaze. Grupa ureza, sličnih germanskim runama, najvjerojatnije je primitivni mjesečev kalendar. U špilji je pronađeno i ostataka keramike. Čovjek je još uvijek bio lovac koji se privikavao sjedilačkom načinu života. Japodi. Tragove iz razdoblja srednjeg i kasnog brončanog doba nalazimo na području Vrhovina. U špilji Bezdanjači pod brdom Vatinovac, samo dva kilometra zapadnije od Vrhovina prema Zalužnici, otkrivena je nekropola stara 1400 g. prije Krista koja ima dva dijela; jedno je vrijeme u pretpovijesti prvi dio ispod jamske vertikale služio za stanovanje (kasnije je glavno naselje bilo na brdu Vatinovac), a drugi koso položeni, veći dio, kao nekropola. To je jedna od najvećih pećinskih nekropola u Europi s otkrivenih više od 250 kostura. Čovjek je tada već uzgajao pripitomljene životinje (goveda, ovce, koze i psa) i žitarice. Iz ostataka materijalne kulture vidljivo je da su na ovom prostoru živjele skupine ljudi koji pripadaju protoilirima, prethodnicima kasnijih formiranih ilirskih plemena. Ilirsko pleme Japodi javlja se na cijelom prostoru Gacke i šire u kasno brončano doba u 9. i 8. st. prije Krista. Japodska kultura bila je izuzetno bogata i živa, a djelomično se razlikuje od kultura ostalih ilirskih plemena. Upravo najvredniji arheološki nalazi iskopani su na lokalitetima na području Gacke. Japodi su većinom živjeli u svojim gradinama koje su gradili na vrhovima nižih zaobljenih brežuljaka (na Crkvini u Kompolju (Avendo), na Velikom i Malom Vitlu u Prozoru (Arupium), na Velikom i Malom Obljaju istočno od Vrhovina, u Brinju smatra se da se radi o Monetiumu, U Drenovu Klancu, Starom Selu i Švici (samo u Gackom polju ubicirane su 23 njihove gradine). Kultura obrade bakra i izrada izuzetno bogatog nakita (posebno se ističe nakit od jantara i stakla) doživjela je puni procvat u vrijeme starijeg željeznog doba (8 - 5. st. prije Krista).U bogatim se nalazimo posebno ističu prekrasno obrađena oglavlja i japodske kape, koje etnolozi smatraju pretečama današnje crvene muške kape s kratkim resama (neki je zovu i ličkom ili gackom) dinarskog tipa. No, kasniji nasljednici nisu preuzeli samo japodsku kapu, već i druge dijelove muške i ženske narodne nošnje. Japodi s područja današnje Gacke imali su kulturne veze s Etrurcima i Grcima, a preko Panonije i s crnomorskim kulturama. Rimsko razdoblje Mirni život Japoda počeli su u 2. st. prije Krista remetiti Rimljani. Gotovo dva stoljeća Japodi su s njima ratovali s promjenjivom ratnom srećom. Pokorio ih je rimski car Oktavijan 35. g. prije Krista. Dolaskom Rimljana današnji prostor Gacke dobiva na svojoj prometnoj važnosti. Uz izgradnju ceste iz sjeverne Italije prema Grčkoj, rimska vlast donosi postupno tijekom dugog razdoblja i promjene u životu starosjedilaca. Kao svoje središnje naselje izgradili su, proširili i utvrdili Arupium na Velikom i Malom Vitlu u današnjem Prozoru. Prema arheološkim ostacima bio je to značajan lokalitet s javnim zgradama, poganskim hramovima, s uređenim visokim standardima ondašnjeg življenja (podno grijanje). Arupium je bio središnje rimsko naselje na prostoru Gacke, Like i Krbave iz kojega se kontrolirala glavna cesta i raskrižje prema Dalmaciji i Panoniji. Živa prometna aktivnost dovodi u Gacku mnoštvo rimskih vojnika koji donose i rimske kultove. U 2. i 3. st. iz Senie (Senja) prenosi se vrlo rašireni kult boga Mitre, boga Sunca. Mitrička svetišta u Čoviću i Sincu po svojoj su umjetničkoj obradi italskog podrijetla, dok je ono na Špilničkom polju istočno od Otočca panonsko-noričkog podrijetla. Rani srednji vijek Slabljenjem moći Rimskog Carstva, u Gacku su počeli prodirati barbarski narodi. Krajem 5. st. dolaze Goti. Na prostoru Dalmatinske Hrvatske uspostavljaju svoju kratkotrajnu vlast. Ima tvrdnji da i samo ime pokrajine Gacke potječe od imena naroda Goti, a značilo bi državica Gota. Nakon Gota, koji su dijelom ostali živjeti na ovim prostorima miješajući se sa starosjediocima, sredinom 6. st. nadiru Slaveni, a krajem stoljeća i Avari. U 7. st. dolaze Hrvati. Prema povijesnim izvorima čini se da su na ovom, klimatski i reljefno teškom prostoru Gacke, razni narodi bili međusobno tolerantniji i nalazili načina za suživot. Tako Konstantin Porfirogenet sredinom 10. st. piše da u Hrvatskoj ima još uvijek Avara koji se razlikuju po obličju od drugih naroda i čini se da ih je ponajviš ostalo upravo u pokrajini Gackoj. Dolaskom Hrvata na područje Gacke i širenjem svog imena i utjecaja na druge narode, za vrijeme najveće moći tadašnje europske velesile Franačke, stvaraju se prvi nukleusi hrvatske srednjovjekovne države upravo na području Gacke. Iz Gacke je knez Borna proširio svoju vlast na Dalmaciju i Liburniju i stvorio prvi veći državni prostor pod hrvatskim imenom. Krajem 9. i početkom 10. st. vlast u Gackoj ima ban, kao i u susjednoj Krbavi i Lici. Za vrijeme hrvatskih kraljeva, Gacka gubi značenje središnjeg državnog prostora koji se pomiče na područje sjeverne i srednje Dalmacije. Gacka od 13. do 16. stoljeća Dolaskom mađarskih kraljeva na vlast u Hrvatskoj, ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao je 1219. g. templarima pokrajinu Gacku. Nedugo zatim (1241.), Gacku pustoše Mongoli. Kan Batij sa svojim je hordama provalio preko Kapele kako bi uhvatio ugarsko-hrvatskog kralja Belu IV. Templari nisu Gacku dugo zadržali u svom posjedu. Kralj Bela im je 1269. g. oduzeo u zamjenu za drugi posjed. Krajem 13. st. javljaju se knezovi Krčki, kasniji Frankopani Frangepanes). Gacku su dobili u svoj posjed 1290. g. i zadržali je sve do 1468. g. , kad im je preotima ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin. U Gackoj su Frankopani imali utvrđene gradove: Otočac, Prozor, Vrhovine, Dabar, Brlog, Sokol i Jelovik i osim što su utvrdili i podigli gradove i utvrde, gradili su crkve, pomagali samostane i uopće razvijali kulturu i pismenost. Njihova su glavna žarišta bila u Otočcu i Brinju, gdje su ostavili najviše traga. Za vrijeme Žigmunda (Sigismunda) Frankopana u Otočcu je 1460. g. ustanovljena Otočka biskupija, koja je trajala do 1534. g., odnosno do prodora Turaka. Već krajem 15. st., a svakako u 16. st. prodori Turaka (Osmanlija) bili su sve žešći i opasniji. Godine 1527. Krbava i Lika pale su pod njihovu vlast. Gacka i Otočac postali su granično područje izloženo čestim turskim napadima. Gacka, osobito Gacko polje i vrhovljansko područje, nešto manje brinjski kraj, doživljavaju svoj egzodus početkom 16. st. kad se stanovništvo masovno iseljava i bježi prema Primorju, Gorskom Kotaru i Kranjskoj te sjevernoj Hrvatskoj, Mađarskoj i Austriji. Ostaju naseljeni samo Otočac, Brinje i Prozor. Gacka kao dio predziđa kršćanstva Da bi spriječio turske provale ugarski kralj Matijaš Korvin ustanovio je 1469. Senjsku kapetaniju, kojoj su od 1538. g. pripadale utvrde: Otočac, Prozor, Brlog, Brinje, Senj, Jablanac i Bag. Godine 1578. reorganizirana je krajiška obrana i ustanovljena Primorska krajina u kojoj će Otočac i Brinje ostati dvije stožerne stoljetne utvrde za obranu Gacke. Do konačnog izgona Turaka iz Krbave i Like 1689. g. u Gackoj se s njima vodilo nekoliko uspješnih bitaka. Grof Petar Zrinski je s Otočanima 1655. g. dva puta potukao Turke, 1657. g. Otočani i Senjani su na Gusić polju razbili 6000 Turaka, da bi 1663. g. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan potukli kod Jurjevih stijena sa svojih 2000 vojnika 8000 Turaka i konačno osujetili daljnje turske upade u dubinu slobodnog hrvatskog područja. Odmah nakon progona Turaka iz Krbave i Like, u čemu se posebno istaknuo brinjski pop Marko Mesić, Vojna granica pretrpjela je novu reorganizaciju. Cijelo područje Gacke predano je na upravljanja Krajiškoj upravi u Karlovcu. Nestankom turske opasnosti krajem 17. st. na pusti gacki prostor planski se naseljavaju doseljenici iz Gorskog Kotara, Kranjske, Primorja i sjeverne Dalmacije. Od stare Otočke kapetanije formirana je 1746. g. slavna Otočka pukovnija koja je obuhvaćala prostor od mora pa sve na istok do bosanske granice, a trajat će sve do razvojačenja Vojne granice krajem 19. st. No, represivni sustav Vojne Granice, te najveće vojarne u cijeloj Europi, izazvao je nezadovoljstvo i pobunu Brinjaka 1746. g. Pobuna je ugušena, a pobunjenici drastično kažnjavani. Gačani su tijekom 18. st sve do sredine 19. st sudjelovali ne samo u ratovima s Turcima braneći austrijsku carevinu, nego su morali ratovati diljem Europe za potrebe bečkog dvora. U tim ratovima, a posebno u gušenju mađarske revolucije 1848. g., isticali su se svojim junaštvom za što su dobili ugledna carska priznanja. Razvojačenjem Vojne granice 1881. g. gacki prostor ulazi u sustav civilne Hrvatske dočekavši tako raspad Austro-Ugarske Monarhije 1918. g. Gacka u 20. stoljeću Raspadom Austro-Ugarske Gacka je prvi put u južnoslavenskoj zajednici. Godine 1939. je u Banovini Hrvatskoj. 1941. g. Otočac i Vrhovine pripali su Velikoj župi Gacka i Lika, dok je Brinje bilo u Velikoj župi Vinodol i Podgorje. Za vrijeme II. svjetskog rata u Otočcu je održano prvo zasjedanje ZAVNOH-a, prvog partizanskog antifašističkog predstavničkog tijela Hrvatske. Svršetkom II. svjetskog rata Otočac i Brinje postali su kotarska mjesta, a Vrhovine općinsko. Godine 1991. Gačani su doživjeli svoju katarzu u ratu sa Srbijom i domaćim srpskim pobunjenicima. Okupirana je jedna trećina gackog teritorija na sjeveroistoku. Za vrijeme žestokih napada, Brinje, a osobito Otočac i okolna naselja pretrpjeli su velika razaranja i brojne ljudske žrtve. U novom teritorijalnom upravnom ustrojstvu Republike Hrvatske Otočac je 1993. g. dobio status grada, a Brinje i Vrhovine ponovno su općine. Grad Otočac, općine Brinje i Vrhovine nalaze se u Ličko-senjskoj županiji. IZVOR Povijest Gacke. Turistička zajednica Otočca Gacka Gacka se inače kao pokrajina spominje početkom 9. stoljeća, točnije 818. u vrijeme formiranja hrvatske države i ratova između Borne i Ljudevita Posavskog. Borna sebe naziva knezom (dux) Gačana, Dalmacije i Liburnije, a u to se vrijeme Gacka vjerojatno prostirala od Raše u Istri do rijeke Une na istoku. Prostor se Gacke s vremenom suzio na sadašnji prostor, što je vjerojatno bilo dovršeno u 10. st. i u vrijeme cara i putopisca Konstantina Porfirogeneta. Život je na ovom području bio vrlo bogat još u prapovijesti, o čemu svjedoče nalazi u Pećini kraj Lešća, Siničić špilji blizu Letinca i špilji Bezdnjači pokraj Vrhovina te najveće europske špiljske nekropole sa 250 kostura. Ilirsko pleme Japodi nastanjivalo je ovo područje od 9. i 8 st. pr. Krista i ovdje je pronađeno najviše njihovih gradina koje su gradili na vrhovima niskih i zaobljenih brda. Rimljani su oko dva stoljeća ratovali s Ilirima i pokorili su cijeli Ilirik 9. god. pr. Krista. Gradnjom cesta prema Panoniji i Dalmaciji dali su velik značaj ovom prostoru, a grad Arupium bio je na raskrsnici glavnih prometnih pravaca. Slabljenjem moći Rimskog Carstva na ovom su prostoru najprije Goti, a potom Slaveni i Avari. Rečeno je već da se upravo s područja Gacke knez Borna proširio na druga područja južne Hrvatske, a stvaranjem hrvatskog kraljevstva slabi značaj ovog područja jer se središnji državni prostor pomiče na prostor sjeverne i srednje Dalmacije. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao je 1219. templarima pokrajinu Gacku, ali je nisu dugo zadržali jer ju je oduzeo Bela IV. 1269. u zamjenu za posjed u Dubici. Krajem 13. st. javljaju se na ovom području kneževi Krčki koji su Gacku kao posjed dobili 1290. i zadržali je sve do 1468. kada im je preotima kralj Matija Korvin. Frankopani su podigli mnoge gradove i utvrde i razvijali kulturu i pismenost. Za vrijeme Žigmunda Frankopana u Otočcu je 1461. uspostavljena biskupija koja je trajala do 1535., odnosno do prodora Turaka. Padom Krbave i Like 1527. pod tursku vlast, ovaj je kraj doživio velik egzodus stanovništva, a jedina preostala naselja su Otočac i Prozor te Brinje na zapadu. Matija Korvin je 1469. ustanovio senjsku kapetaniju kojoj je pripojio Otočac, Prozor, Brlog, Brinje, Senj, Jablanac i Bag. Godine 1578. formirana je Primorska krajina u kojoj su Otočac i Brinje stožerne obrambene utvrde. Do konačnog izgona Turaka iz Like i Krbave 1689., u čemu se posebno istakao brinjski pop Marko Mesić, na području Gacke vođeno je nekoliko presudnih bitaka u kojima su sudjelovali branitelji Otočca. Tako je Turke 1543. kraj Otočca dočekao Petar Keglević s Jurjem Frankopanom Slunjskim, Stjepanom Blagajskim i Nikolom Frankopanom Tržačkim, teško ih porazivši. Posebno se 1663. proslavio grof Petar Zrinski koji je zajedno s Franom Krstom Frankopanom (obojica su 1671. zbog urote pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu) koji je u blizini Otočca kod Jurjevih stijena nanio težak poraz turskoj vojsci od 10.000 vojnika pod zapovjedništvom Ali-paše Čengića. Zrinski je zapovijedao sa 4000 vojnika i najprije je razbio prvi dio turske vojske te zarobio brata turskog zapovjednika Čengić-agu janjičarskog. Potom je na bojnom polju u frontalnom sudaru potpuno porazio preostali dio turske vojske i nagnao je u bijeg. Ako je vjerovati brojkama, koje su ovisno o izvorima često vrlo raznolike, na bojnom je polju ostalo 2700 Turaka, 370 ih je zarobljeno, a zaplijenjeno je 8 zastava i gotovo sva ratna oprema. Nakon prestanka turske opasnosti Vojna je granica pretrpjela veliku reorganizaciju. Cijelo je područje Gacke predano na upravljanje krajiškoj upravi u Karlovcu. Krajem 17. st. na pusti su prostor planski naseljavani doseljenici iz Gorskog kotara, Kranjske, Primorja i sjeverne Dalmacije. Oni su uglavnom bili rimokatoličke vjere, a u novi su kraj donijeli čakavicu, štokavsku ikavicu i svojevrsni kajkavski dijalekt (Kuterevo). Od stare je Otočke kapetanije 1746. formirana slavna Otočka pukovnija koja je obuhvaćala prostor od mora do bosanske granice, a trajala je sve do razvojačenja Vojne krajine krajem 19. st. Vojna je granica postala najveća vojarna u Europi i Gačani su ratovali ne samo protiv Turaka već diljem Europe za potrebe bečkog dvora. Od 1891. gacki je prostor ušao u sastav civilne Hrvatske i tako je dočekao raspad Austro-Ugarske. Potom je bio u sastavu prve Jugoslavije, a za Drugoga svjetskog rata u Otočcu je održano prvo zasjedanje ZAVNOH-a - antifašističkoga predstavničkog tijela. Nakon rata Otočac i Brinje postali su kotarska, a Vrhovine općinsko središte. U ratu 1991. okupirana je bila jedna trećina gackog teritorija, a Otočac i okolna mjesta pretrpjela su teška razaranja i velike ljudske gubitke. U novom teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske 1993. Otočac je proglašen gradom, a Brinje i Vrhovine postali su općine i u sastavu su Ličko-senjske županije. Otočac je svoje ime dobio po tome što je njegova utvrda bila smještena na malom otoku okruženom rukavcima Gacke. Prvo je spominjanje Otočca vezano uz Baščansku ploču iz 1100. godine tako da je grad nedavno mogao proslaviti 900 godina zabilježenog postojanja. No na Baščanskoj ploči iz crkve Sv. Lucije u Jurandvoru na Krku spominje se benediktinski samostan Sv. Nikole - "Mikule v Otočci". Stariji su povjesničari (Vj. Klaić, V. Štefanić, I. Črnčić, I. Ostojić) bili uvjereni da se radi o Otočcu u Gackoj, ali se kasnije sve više razmatrala ideja da se "Otočac" odnosi na Susak ili Cres ili samo na dio otoka Krka. N. Bonifačić Rodin čak tvrdi da se radi o krivom čitanju i da je riječ o lokalitetu Cikula blizu Vrbnika na Krku. Tome se priklanja i Josip Bratulić, a ni Nada Klaić ne vidi dovoljno dokaza da se radi o gackom Otočcu. Najbolji tumač najslavnijeg i najstarijeg teksta hrvatske pismenosti Branko Fučić ostaje kod čitanja Mikula (tj. Mikulja), ali misli da se radi o nekom posjedu na Krku. I konačno Mile Bogović u raspravi "Prijelazno stoljeće Senjske crkve (1450-1550)", tiskanoj u Senjskom zborniku 1990., sve te kombinacije odbacuje kao neuvjerljive te pitanje Otočca s Baščanske ploče vraća na početak i ostavlja otvorenim. Gacka je inače kao jedna od starohrvatskih župa najprije pripadala Krčkoj biskupiji, no nakon utemeljenja Zadarske nadbiskupije 1154. Senj s Gackom i vjerojatno Vinodolom postaje samostalna Senjska biskupija koja je podređena Splitskoj nadbiskupiji. Otočac se kao geografski pojam "terra" prvi put spominje krajem 13. st. vezano uz Dujma Krčkog kneza. Castrum Otočac eksplicitno je napisan tek 1316. u povelji kralja Karla Roberta knezu Fridrihu Krčkom. Od tog se vremena ustalio i naslov knezova Gacke kao dio naslova knezova Krčkih, Senjskih i Modruških, a kasnijih Frankopana. Valja reći da spomenuti samostan benediktinaca sasvim sigurno nije bio unutar utvrde jer na otočiću za to jednostavno nije bilo mjesta. Potvrđuje to i molba Žigmunda Frankopana papi 1443. za dozvolu za obnovu samostana koji su Turci srušili, a Otočac na bakrorezu (J. W. Valvasora 1687.) zna se da otočka utvrda nikada nije bila zauzeta. Potvrđuje to i kasnija naredba kralja Ferdinanda II. iz 1636. kojom se naređuje da se "kloštar" koji je odveć blizu otočke utvrde sruši kako se Turci njime ne bi koristili. Od mnogobrojnih sinova Nikole IV., Žigmund je i prije diobe 1449. najviše boravio u Otočcu. On je, pretpostavlja se, kraj samostana izgradio svoju rezidenciju s kaštelom i dvorom. Bulom Pija II. iz 1461. utemeljena je u Otočcu biskupija i kaptol s četiri kanonika, što je bio dio nastojanja Žigmunda da svom sjedištu dade što veće značenje. Vjerojatno je bivša samostanska crkva, koja je u međuvremenu preuređena, pretvorena u katedralu, a samostan u biskupski dvor. No da bi dobio biskupiju, Otočac je morao biti promaknut na razinu slobodnoga grada - civitasa. Takav je bio slučaj s Modrušom kada je u njega prenesena biskupija s Krbave. Status je grada značio da je cijeli grad morao biti branjen zidinama. Ali ako pogledamo prostor koji obuhvaćaju zidine Otočca, vidimo da se radi o "vodenom gradu", tipičnom wasserburgu, tek prilagođenom potrebama stanovanja, zapravo popunjenog drvenim kućama. Uokolo otočke utvrde, kako prikazuju stari crteži, bile su nad razlivenim močvarnim vodotokom Gacke sojenice drugih Otočana. Do njih se, kao i do utvrde, dolazilo čamcima. Gradski bi status značio da je cijeli Otočac bio opasan zidinama koje se nigdje ne susreću ili da je katedralna crkva ipak bila u utvrdi. Uz stari se ulaz u utvrdu prvi put 1510. spominje crkva Sv. Marije Magdalene. Stoga bi u budućim istraživanjima bilo nužno utvrditi gdje je bila smještena katedrala, gdje biskupski dvor, a gdje rezidencija kneza Žigmunda Frankopana. To što je biskupija ugašena već 1535. ne treba posebno čuditi jer su u to vrijeme bili ugroženi i postojanje i sudbina cijele Hrvatske. To je i nagnalo kralja Matiju Korvina da oduzme Frankopanima brojne utvrde, Senj čak i silom, te da ih pripremi za obranu. Jer organizaciju prave obrane onemogućavala je nesloga braće Frankopana i drugih hrvatskih plemića. Turski su napadi nastavljeni praktički istodobno s formiranjem biskupije. Godine 1468. udarila je na Liku, Krbavu, Senj i Modruš velika turska sila i popalila kuće i gradove te u ropstvo odvela mnogo ljudi. Turci su i sljedeće godine provalili u Hrvatsku i otišli sve do Ljubljane. Nova velika provala Turaka zbila se 1474. kada su opustošeni mnogi hrvatski i slavonski gradovi. Već je početkom 16. st. jasno da su otočke utvrde u ruševnom stanju te da nisu dovoljno jake da bi mogle odolijevati napadima. Senjani 1539. pišu kralju o potrebi popravka otočkih utvrda koje su glavna predstraža Senja i ključne za obranu od turskih pljačkaških četa. To je, čini se, imalo učinka jer je već tada još mladi Ivan Lenković započeo s obnovom, što je ujedno prva akcija koju je kasniji graditelj i zapovjednik obrane poduzeo uz pomoć kralja u Hrvatskoj. Lenković 1550. piše svoje izvješće o stanju u Hrvatskoj krajini. Za Otočac kaže da je okružen zidinama koje su ponegdje u ruševnom stanju. U sredini je jaka četvrtasta kula koja je u boljem stanju, ali joj treba izgraditi drvenu galeriju te pojačati prigradnjom ravelina, vjerojatno radi djelovanja topništva. Predlaže i gradnju vojarne uz zidine. Također uviđa da je potrebno kopanje dodatnih graba oko utvrde, a taj će se zahtjev i kasnije ponavljati, jer se rijeka iz rukavaca Gacke za ljetnih žega povuče pa je moguće po suhom prići zidinama. Lenković nije zadovoljan ni postojećim ulazom pa predlaže novi pokretni preko dviju lađa. Slijede mnogobrojna druga izvješća od kojih je jedno Lenkovićevo iz 1563., ali samo o potrebama i stanju vojnih posada. Iste godine austrijski staleži šalju posebno stručno povjerenstvo Štajerskoga zemaljskog sabora. U njihovu se izvješću ponavlja konstatacija o produbljivanju rukavca, popravku zidina i dogradnji četiriju kula, iako Lenković navodi samo jednu. Spominju se i uzvišenja koja ugrožavaju grad te da bi na njima valjalo organizirati obranu. To je začetak Fortice izgrađene početkom 17. st. Još nekoliko izvješća do kraja stoljeća govori također o lošom stanju zidina. Prvi grafički prikaz zidina potječe od N. Angielinija iz 1556. Zidine imaju oblik izduženoga deseterokutnog poligona. Na sjeveru je kula, a na jugu naznaka crkve Sv. Marije Magdalene. Na crtežu G. Pieronija iz 1639. nacrtano je čak 6 kula u zidinama, a voda je Gacke ponešto odmaknuta od zidina. U grad se ulazi preko čardaka i mosta, a uz ulaz je naznačena i crkva. U popratnom se tekstu govori o ruševnom stanju zidina i predlaže dodavanje 6 bastiona što se tumači važnošću Otočca u obrani ovih krajeva i Senja. U izvješćima Martina Stiera iz druge polovice 17. st. nalazi se situacija s tlocrtom Otočca, veduta Fortice i prijedlog pojačanja otočkih utvrda. Ti su crteži informativni, ali pojednostavljeni, posebno u tlocrtu. Stier crta samo dvije kule, a nema ni središnje kule. Na njegovoj se veduti u grad ulazi preko čardaka, a ulaz je branjen kulom s kamenim konzolama. Župna je crkva odmaknuta od zidina i riječ je o gotičkoj građevini. Najpoznatija i najčešće reproducirana veduta jest ona Valvasorova iz 1689., iako se dosta razlikuje i ima brojnih netočnosti. Primjerice utvrde su vrlo shematski prikazane, a nad Forticom piše "Prosor". Iz istih je vremena izvješće i tlocrt utvrde podgenerala Jurja Frankopana. Postoji još jedan crtež iz 1701. gdje su nacrtane također dvije kule i uz jednu od njih poseban kaštel - vjerojatno zgrada za smještaj vojnika. Geodetska situacija s početka 19. stoljeća vjerojatno je najtočniji stari nacrt otočkih utvrda koji u potpunosti odgovara današnjici, a na jednoj fotografiji snimljenoj u 19. stoljeću vidi se čitava sjeverna kula, a zidine su svedene na nisku ogradu. Valja reći da je broj branitelja u otočkoj utvrdi varirao i da se najčešće kretao između pedeset i sto branitelja. Nakon oslobođenja Like i ostalih dijelova Hrvatske, krajem 18. stoljeća Otočac prelazi na suhe obale. Otočka se utvrda napušta i sve više postaje vojarna. Nasipa se i rukavac tako da utvrda više nije na otočiću. Utvrda se počinje sustavno rušiti 1829., a pritom se vjerojatno grade nove vojne građevine. Razvojačenjem Vojne krajine 1885. stara otočka utvrda više nikoga ne zanima. Danas su samo vidljivi dijelovi na južnoj strani i manji dijelovi zidina na sjeveroistoku, a ostali se dijelovi naziru po neravninama u travi. Očigledno jest da bi bila nužna arheološka istraživanja koja su zasad izostala. Utvrda se danas nalazi na lijevoj obali Gacke u predjelu tzv. Donjeg grada. Novi se Otočac razvijao istočno, pokraj negdašnjeg samostana u kojem je danas park. Pokraj parka je crkva Presvetog Trojstva izgrađena 1648. koja je u Domovinskom ratu bila spaljena i sada je gotovo potpuno obnovljena. Izgradnji se Fortice na istoimenom brdu u blizini Otočca pristupilo se 1619. iako o tome nema izravnih već samo usputnih podataka. Pretpostavlja se da je dovršena oko 1630. Kvaliteti i cijeni radova od 30 tisuća forinti prigovaraju i Pieroni i Stier, potonji čak tvrdi da bi jednu stranu valjalo ponovno zidati. To je bila dvokatna trokutasta utvrda koja je na svakom uglu imala okruglu kulu drukčije veličine. Zapravo mnogo je nalikovala utvrdi u Sisku koja je izgrađena prije otprilike osamdeset godina. U utvrdu se najprije ulazilo ljestvama, a potom su dograđeni drveni trijem i stube. Iznutra u dvorištu bio je naokolo drveni trijem iz kojega se ulazilo u pojedine katove i imalo pristup do puškarnica. Poslije su u dvorištu podignuti neki zidovi. Fortica je bila građena za pedesetak branitelja, ali ih najvjerojatnije nikada nije bilo toliko. Zna se da je 1804. ova utvrda bila obnovljena i da je još 1861. bila čitava te da je 1882. najveća kula (istočna) bila pokrivena. U to je vrijeme služila kao barutana i kao stan kapetana. Kada je Fortica napuštena sve je više propadala, a jaka je bura krov rastrgala i bacila na zemlju. Na fotografijama s početka 20. stoljeća vide se još neki ostaci, no danas nije ostalo naprosto ništa. I taj je dio slavne prošlosti Otočca i Otočke pukovnije potpuno zarastao raslinjem i nestao. Inače valja reći da je u tom gradiću još 1727. otvorena prva javna škola, a da je 1782. otvorena krajiška glavna škola koja je 1870. prerasla u građansku. U Otočcu je hrvatski general Nikola Maštrović 1844. pokrenuo kazalište koje je davalo predstave na njemačkom i hrvatskom, a 1873. pokrenuta je narodna čitaonica koja djeluje do danas. U gradu danas djeluje Muzej Gacke u kojem je smješten spomen-dom I. zasjedanja ZAVNOH-a. Za kraj valja nešto dodati o rijeci Gackoj, rijeci koja je okosnica turističkog razvitka cijelog kraja i o čijo je zaštiti bilo i donedavno rasprava vezanih uz izgradnju autoceste prema Splitu. Rijeka je duga 55,4 km i izvire u jugoistočnom dijelu Gackog polja ispod Venca, a vodu dobiva iz nekoliko potoka i vrela (Majerovo vrilo, Krajnović potok, Trnovac, Markovac potok, Knapovac vrilo, Pećina). Kod Otočca (17 km od izvora) račva se u dva dijela. Lijevi krak ide davno prokopanim kanalom u Gornje švičko jezero, a potom je do hidroenergetskog zahvata 1965. išao preko slapova u Donje švičko jezero čije su vode otjecale u ponor. Desni je krak tekao udolinom Drenova klanca do Gusić polja, od čega se manji dio gubio kod Gusić gradine, a veći ponirao ispod Vodenjaka. Pregrađivanjem tokova ustavama Šuirlečica i Vivoze te gradnjom tunela Gornja Švica-Marasi vode su Gacke, zajedno s vodama rijeke Like preusmjerene u kompenzacijski bazen Gusić polje iz kojega se voda tunelskim sustavom odvodi u HE Senj. Taj je zahvat utjecao na vodni režim u porječju rijeke, a tradicionalno su se slapovi Gacke iskorištavali za pilane, stupe i vodenice. No unatoč tome zbog mirnog toka, ujednačene količine vode, malih temperaturnih razlika (zimi 7,9 0 C, ljeti10,8 0 C) i obilju kisika, flora je i fauna Gacke izuzetno bogata. Gacka je jedna od najpoznatijih pastrvskih voda u svijetu jer, primjerice, potočna pastrva u njoj raste pet puta brže nego u drugim rijekama kraškog područja. Stoga je športski ribolov na ovoj rijeci velika atrakcija za domaće i strane ribiče. Prije rata se izdavalo i do 4000 dozvola. Na Gackoj se u ribolovnoj sezoni koja traje od 1. travnja do 30 rujna mogu sresti ribiči iz Amerike i Japana i od Novog Zelanda do sjevera Europe. Svjetski proizvođači ribolovne opreme daju svojim proizvodima nazive po ovoj rijeci. Ime Gacka nose brojna ribolovna društva u Europi (u Vilachu i Klagenfurtu u Austriji, Kölnu u Njemačkoj i Odenseu u Danskoj), a u Italiji, Francuskoj i Švicarskoj osnovana su društva prijatelja ove neobične i lijepe rijeke. Velikom turističkom potencijalu cijelog područja Gacke pridonosi veliko bogatstvo raznovrsne okolne faune te blizina zaštićenih krajolika Plitvičkih jezera i Velebita. PROČITAJ VIŠE NADILO, Branko: O utvrdama na ličkom području. Građevinar 54 (2002) 7, str. 435-442 (PDF) |
Poplava koja nije senzacija
KOMPOLJE – Ima već tome desetljećima, može se slobodno govoriti i o pola vijeka, da Kompolje nije bilo poplavljeno kao ovoga proljeća. Znala su povremena vrela "baciti vodu" čak i u kasnoj kišovitoj jeseni, svakako je to bila pretežitija pojava u proljeće, u vrijeme topljenja velika snijega i jakih proljetnih kiša. Ali ovoga proljeća, e to je nadmašilo sve do sada viđeno, dalo bi se uspoređivati samo s vremenima kada je kroz Kompolje tekla Gacka i kada je Žmirićka plavila polje. No, otkako su "nami zeli našu vodu", tj. otkako je sistemom kanala i tunela 1965. Skrenut tok rijeke Gacke, Kompoljsko polje više nisu poplavljivale velike vode. Gotovo pa se na tu pojavu i zaboravilo, a na manje količine voda nitko nije ni reagirao. Istina i Bog, ne reagira ni danas. Možda nedostaje televizija, kakva kamera, kakva dramatična i senzacionalistička izjava pa da se sve vine u neslućene medijske visine. Samo da se prisjetimo, Kompolje se s Hrvatskim Poljem nalazi na najnižoj nadmorskoj visini cijele regije Gacke (411 – 420m/n.m.), odnosno reljefno gledano Gackog polja. Kako se radi o krškom terenu, poznate su pojave povremenog izviranja vode uz jugoistični (najviši) rub polja, ispod Gorinjega sela te uz južni rub (Dolnje selo). Tako je narod znao reći da su „bacila“ Manišina vrila, da su „bacila“ Čmakina vrila, da su „bacila“ Kilešova vrila, da su „bacila“ Grčevićeva vrila, nazivi su im davani po kućama, odnosno po obiteljima u neposrednoj blizini. Posebna pojava u Kompolju su tzv. estavele. Njih ima u Konjskom jezeru, a zapravo se radi o specifičnoj krškoj pojavi da za vrijeme velikih voda estavele „rigaju“ vodu, zapravo su pravi izvori, a u vrijeme odsizanja gutaju vodu, zapravo su ponori. Naravno da Kompoljčane ove visoke vode nisu iznenadile jer su pametno gradili kuće, ondje gdje poplavne vode ne mogu doseći. A oni koji su iz neopreza ili kojekakvih drugih razloga sagradili svoj ponos na neprimjerenomu mjestu, možda imaju sitnijih posljedica. Ništa dramatično. I još nešto o gotovo zaboravljenom i već izumirućem pojmu Žmirićke. Žmirićka nije naziv za neki potok, rijeku ili što slično. To je naziv za veliki jesenji poplavni val rijeke Gacke, kada bi se voda razlijevala iz korita, poplavljujući okolno zemljište, tzv. bare. Ovisno o veličini poplavnoga vala, Kompoljsko polje bi se svake jeseni našlo većim dijelom pod vodom i sličilo na pravo jezero. A kad bi se voda zamrznula i uhvatio se debeli led, bila je to dojmljiva ledena ploha. Neki putovi su bili neprohodni, ali žitelji su imali druge putove („kroz selo“) i sve je opet funkcioniralo. Žmirićka se povlačila u kasno proljeće, voda se u nekim depresijama zadržavala sve do iza polovice lipnja i na tim površinama se moglo posijati proso jer za druge kulture bi bilo kasno. Otkako je nestalo Žmirićke, nestalo je i prosa. Zato je ova velika poplava samo blaga uspomena na prave poplave u Kompolju. I Hrvatskom Polju. IZVOR KRANJČEVIĆ, M.: Poplava koja nije senzacija. Glas Gacke, 20.3.2013. |