|
|
Bokanjačko blato, jezero 7 km sjeverno od Zadra; obuhvaća 4,92 km². Ispunjava plitku udolinu (duga 4 km, široka do 1,5 km) koja se pruža u smjeru sjeverozapad–jugoistok, a kojoj je dno 20 m iznad morske razine. Površina jezera povećava se u kišno doba (listopad–studeni; travanj–svibanj). Bokanjačko blato je retencija zadarskog vodovoda (izgrađen 1901). U srednovjekovnim ispravama naziva se Unjakovo blato.
IZVOR Bokanjačko blato. Hrvatska enciklopedija
IZVOR Bokanjačko blato. Hrvatska enciklopedija
Nadinsko blato, periodično jezero u sjevernoj Dalmaciji, 9 km zapadno od Benkovca, odn. 20 km jugoistočno od Zadra; obuhvaća 4,88 km²; dugo je oko 4 km, široko do 1,5 km. Leži na 73 m apsolutne visine, južno od sela Nadin. Vodu prima od potokâ Kličevica i Mirašnica, a gubi ju u ponorima na južnome rubu.
IZVOR Nadinsko blato. Hrvatska enciklopedija
IZVOR Nadinsko blato. Hrvatska enciklopedija
Lišansko polje je dio prostranog Kozlovačko - Morpolačkog polja koje se proteže između Benkovca na sjeverozapadu te Morpolače i Žažvića na jugoistoku u dužini od oko 15 km površine oko 3.090 ha. Poljoprivredno područje Žažvić predstavlja uređeni dio Lišanskog polja površine 250 hektara. Područje je zaštićeno od poplavnih voda, a sustav odvodnje čine uređene bujice, kanalska mreža i nasipi za zaštitu od vanjskih voda, kao i kanali za detaljnu odvodnju unutar poljoprivrednog područja. Glavni recipijent Jaruga protječe uskim Kozlovačkim poljem. Na prijelazu iz užeg Kozlovačkog u šire Morpolačko polje Jaruga mijenja naziv u Krivac i teče južnom stranom poljoprivrednog područja Žažvić. Na predjelu Morpolače, Krivac spaja s lijevim pritokom Bribišnicom. Nizvodno od Bribišnice, pa do utoka u Prokljansko jezero ovaj vodotok je poznat pod imenom Guduča. Kroz poljoprivredno područje Žažvić protječe bujice Duboka draga, koja je ujedno na ovom potezu i granica između dvije županije - Zadarske i Šibensko-kninske. Neposredno nakon prolaza kroz predmetno područje, bujica se ulijeva u Jarugu. Poljoprivredno područje Žažvić smješteno je na najnižoj koti Kozlovačko - Morpolačkog polja na nadmorskoj visini 98-100 metara. Najbliža naselja poljoprivrednom kompleksu Žažvić, udaljena su oko 2 kilometra, a to su u smjeru sjevera Lišane Ostrovičke središte istoimene općine, zatim Žažvić u smjeru jugoistoka koji teritorijalno pripada Gradu Skradinu te Morpolača u smjeru juga koja teritorijalno pripada Općini Stankovci. Općina Lišane Ostrovičke prema popisu iz 2001. godine ima 759 stanovnika koji žive u 248 obitelji. Prema procjeni od toga je 75% obitelji koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom. Predmetno područje omeđeno je kanalima i nasipima te obuhvaća 250 ha. Unutar kompleksa formirani su odvodni kanali, putovi i vjetrozaštitni pojasevi (drvored), tako da proizvodne parcele obuhvaćaju oko 240 ha. Prema agronomskoj analizi nedostatak vode za razvoj poljoprivrednih kultura iznosi oko 180 litara vode po m2 za cijelo vegetacijsko razdoblje "svibanj - rujan". Za osiguranje dovoljnih količina vode za navodnjavanje predlaže se izgradnja akumulacije u centralnom dijelu područja Žažvić, na lokaciji na kojoj se i danas u manjim količinama akumulira voda, jer se radi o lokalitetu relativno neplodnom i određene vododrživosti. Za punjenje akumulacije u prvoj fazi predlaže se zahvaćanje vode na "Trolokvi" s transportom tlačnim cjevovodom do planirane akumulacije. Od „Trolokve" do planirane akumulacije izveo bi se tlačni cjevovod Æ 250 mm. Cijevna mreža izvodi se od profila DN 80 do DN 350, a polaže se postojećim zemljanim putovima na način da je svakoj proizvodnoj parceli omogućen priključak. Mreža bi se izvela u obliku prstenastog sustava s nekoliko kraćih ogranaka, ukupne dužine oko 7, 5 km.
IZVOR PEROŠ, Petar: Idejni projekt navodnjavanja dijela Lišanskog polja-melioracijsko područje Žažvić. Diplomski rad. Građevinski fakultet. Zagreb, 2009.
IZVOR PEROŠ, Petar: Idejni projekt navodnjavanja dijela Lišanskog polja-melioracijsko područje Žažvić. Diplomski rad. Građevinski fakultet. Zagreb, 2009.
Vransko jezero je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj. To je jezero zapravo krško polje ispunjeno vodom i rijedak primjer kriptodepresije. U parku je do sada zabilježeno oko 235 vrsta ptica, od čega 102 gnjezdarica (ponajviše ptica močvarica), dok je ostalima jezero odmorište prilikom selidbe ili zimovalište. Prema procjenama u parku za jesenje selidbe dnevno boravi između 20.000 i 200.000 ptica. Posebnost parka je i bogatstvo ribe te razvijeni sportski ribolovni turizam. Dominantna karakteristika Parka je posebni ornitološki rezervat, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, rijetkog močvarnog sustava, velike bioraznolikosti, izuzetne znanstvene i ekološke vrijednosti.
Sjeverozapadni dio jezera je 1983. godine proglašen posebnim ornitološkim rezervatom i uvršten u popis važnih ornitoloških područja u Europi. Dana 16. 9.1999. osnovana je i Javna ustanova "Park prirode Vransko jezero" sa sjedištem u Pakoštanama. Park prirode je 2013. godine uvršten u popis zaštićenih močvarnih područja Ramsarskom konvencijom.
IZVOR Park prirode Vransko jezero. Wikipedija (hr)
Sjeverozapadni dio jezera je 1983. godine proglašen posebnim ornitološkim rezervatom i uvršten u popis važnih ornitoloških područja u Europi. Dana 16. 9.1999. osnovana je i Javna ustanova "Park prirode Vransko jezero" sa sjedištem u Pakoštanama. Park prirode je 2013. godine uvršten u popis zaštićenih močvarnih područja Ramsarskom konvencijom.
IZVOR Park prirode Vransko jezero. Wikipedija (hr)
Duljina polja je oko 8 km, najveća širina je 1,5 km, dok površina polja iznosi oko 5,5 km². Polje je smješteno na nadmorskoj visini od 137 m (južni rub središnjeg dijela polja) do preko 200 m (krajnji sjeverozapadni i jugoistočni dijelovi).
Danilsko je polje, morfološki, udolina ovalna oblika smještena između dva krška grebena, produžetka Trtara s Velikom glavom (542 m) sa sjevera-sjeveroistoka, i znatno nižega Crnog brda s Podima s južne-jugozapadne strane u prostoru naselja Danilo Biranj i Danilo Gornje. Zbog kvalitetnog tla obrada polja susljedno traje već tisućama godina. Polje obilježavaju i oskudne, ali za opstanak stanovništva u prošlosti značajne pojave voda.
Prvi poljodjelci Danilskog polja bili su neolitski stanovnici čiji su tragovi očuvani do danas u ostatcima poznate kulture srednjeg neolitika na Jadranu, tj. danilske kulture (4500.-3900. g. pr. Kr.).
PROČITAJ VIŠE Magaš, Damir i Ante Blaće: Geomorfološka obilježja Danilskog polja kod Šibenika kao osnova historijsko-geografskog razvitka. Geoadria 15, br. 1 (2010): 5-29. (PDF)
Danilsko je polje, morfološki, udolina ovalna oblika smještena između dva krška grebena, produžetka Trtara s Velikom glavom (542 m) sa sjevera-sjeveroistoka, i znatno nižega Crnog brda s Podima s južne-jugozapadne strane u prostoru naselja Danilo Biranj i Danilo Gornje. Zbog kvalitetnog tla obrada polja susljedno traje već tisućama godina. Polje obilježavaju i oskudne, ali za opstanak stanovništva u prošlosti značajne pojave voda.
Prvi poljodjelci Danilskog polja bili su neolitski stanovnici čiji su tragovi očuvani do danas u ostatcima poznate kulture srednjeg neolitika na Jadranu, tj. danilske kulture (4500.-3900. g. pr. Kr.).
PROČITAJ VIŠE Magaš, Damir i Ante Blaće: Geomorfološka obilježja Danilskog polja kod Šibenika kao osnova historijsko-geografskog razvitka. Geoadria 15, br. 1 (2010): 5-29. (PDF)
Friganović, Mladen. "Polja gornje Krke." Acta Geographica Croatica 3., br. 1. (1961): 8-164. https://hrcak.srce.hr/146960
|
Kninsko polje je 10,5 km dugo i do 3,5 kilometara široko polje u kršu u sjevernoj Dalmaciji. Obuhvaća 24,2 km² (prema Jugoslavenskoj enciklopediji, odn 20,2 km² prema Hrvatskoj enciklopediji). Leži između prostrane vapnenačke zaravni na jugozapadu i jugozapadne padine Dinare na sjeveroistoku, a spušta se 300-220 m nadmorske visine, od sjevera prema jugu. Na sjeveru prelazi u dolinu Butišnice, a na jugu u Kosovo polje. Podloga Kninskog polja sastoji se pretežito od nepropusnih verfenskih i gipskih naslaga, na kojia su nataloženi neogeni slojevi. Okolno je zemljište u južnom dijelu vapnenačko, a u sjevernom verfensko i dolomitno, što se odražava i u reljefu. Poljem protječe rijeka Krka.
U Kninskom polju ističu se tri dijela ravan Butišnice i Krke na jugu, neogeno-pleistocenski grebeni, građeni od pijeska i konglomerata u sredini, i Golubićki plato na sjeveru. U sjevernom dijelu polja jaka su spiranja, a u južnom naplavljivanja. Na kontaktu nepropusne podloge polja i brdskog kraja na sjeveru izbijaju mnogobrojna vrela koja hrane Butišnicu i Krku, čije vode poplavljuju zimi južni dio polja. Naselja su nastala na ocjeditim mjestima središnjih uzvisina i duž ruba polja (Kninsko polje, Vrpolje, Topolje, Kovačić, Golubić i Knin. Veća gustoća naseljenosti ukazuje na važnost Kninskog polja u prirodno siromašnom krškom kraju. Uzgajaju se žitarice, vinova loza, povrće i dr.; stočarstvo (ovca, koza, svinja, govedo). Ležišta sadre i vapnenca. Glavno naselje je Knin. IZVOR Kninsko polje. Enciklopedija Jugoslavije, Tom 5, str. 26., Zagreb, 1962. 
Kninsko polje
Golubički plato
Orlovac u pozadini |
Kninsko polje
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:25.000 |
Kosovo polje je krško polje u Kninskoj krajini. Sjestilo se na 235-275 m n.v. Površine je 33 km² (dio izvora navodi 27 km²), dugo je oko 13,5 kilometara i široko oko 5 kilometara. Kroz polje protječe rijeka Kosovčica, koja je lijeva pritoka Krke. Južno se nalazi Petrovo polje, a sjeverno Kninsko polje. Naselja u polju su: Biskupija, Markovac, Orlić, Riđane, Ramljane i Zvjerinac. Sva navedena naselja pripadaju Općini Biskupija.
IZVOR > Wikipedija, Kosovo polje
IZVOR > Wikipedija, Kosovo polje
|
Petrovo polje je krško polje u Dalmaciji u Hrvatskoj. Dugačko je 17 km, a široko do 8 km, površine 57 km2. Nalazi se između 260 i 330 m n.v. Dno polja je na 268 m n. v. Prostire se između planine Promine na zapadu, Svilaje na istoku i Moseća na jugu. Na sjeveru se preko Petrovog klanca, između Promine i Svilaje, nadovezuje na Kosovo polje. Prema jugoistoku se produžava u uzak koridor između Svilaje i Moseća, a na krajnjem zapadu, između Promine i Moseća se nalazi grad Drniš. Nastalo je tektonskim pokretima i krškom erozijom.
Južni dio polja je izrazito ravan i kroz njega protiče rijeka Čikola, dok je sjeverni dio brežuljkast. Vapnenačka uzvišenja u polju se nazivaju glavice, kao što su Kadina glavica (384 m n. v) i Balina glavica (362 m n. v). Tu su i Midenjak (345 m n. v.), Glavičina (336 m n. v.), Cecela (301 m n. v.). Poljem protječe rijeka Čikola, kanalizirani potok Mantovac i niz manjih povremenih rijeka vodotoka i melioracijskih kanala. Grad Drniš smješten je na zapadnom rubu Petrovog polja, između Moseća i Promine, kroz grad protječe rijeka Čikola, a odlikuje se i kulturnim znamenitostima. Područje Petrovog polja rijetko je naseljeno, a gradnja je raštrkana. Naselja su smještena na obodu polja. Osim Drniša to su uglavnom manja sela i zaseoci koji administrativno pripadaju pod Drniš: Kričke, Ružić, Umljanović, Kljake, Čavoglave, Gradac, Otavice, Kanjane, Parčić, Miočić, Biočić, Tepljuh, Siverić, Badanj. Kadina Glavica se nalazi na istoimenom uzvišenju u polju, a Baljci i Mirlović Polje iznad polja, na obroncima Svilaje. Zbog povoljnog položaja i prirodnih pogodnosti za ljudski život Petrovo polje nastavano je još od pradavnih vremena. Nalaza ima od prapovijesti kroz sva kasnija razdoblja. Na području Petrova polja antički povijesni izvori i epigrafski spomenici zabilježili su nazive nekoliko naselja: Promona, Synodion (Sinodij) i Magnum Municipium. Kroz Petrovo polje prolazila je važna magistralna cesta rimske provincije Dalmacije, koja je bila najkraća i najfunkcionalnija veza Salone, administrativnog i kulturnog središta ove provincije, s Panonijom. Od spomenika se ističu lokalne crkve i mauzolej Ivana Meštrovića u naselju Otavice. IZVOR Petrovo polje. Wikipedija (hr) |
Petrovo polje kod Miočića
Autor: gorchfin, Wikipedija 
|
|
Sinjsko polje je polje u kršu u Zagori, u Dalmaciji. Obuhvaća 64 km² plodne zemlje. Leži podno Sinja, s obiju strana Cetine i najveće je polje Zagore. Nalazi se između 295 i 301 m nadmorske visine.
Sinjsko polje okružuje niz naselja. S lijeve (sjeverne-sjeveroistočne) strane Cetine redom su podkamešnička naselja Gala, Otok, Ovrlja, Udovičić, Ruda, Vrabač, Grab (s naseljem Podi koje se također spušta u polje), Jabuka i Vedrine. Potom dolazi Trilj koji je s obiju strana Cetine i dalje s lijeve (južne-južnozapadne) strane Cetine redom Košute, Turjaci, Brnaze, Sinj i Glavice. Polje je nekada zimi plavilo. Kad bi se na proljeće povukle vode, u polju su pasla krda goveda i drugog blaga. Danas nema ispaše, a polje je posijano kukuruzom i pšenicom. |
Sinj i Sinjsko polje
Cetina je najveća rijeka u sinjskom polju. Još je nekoliko potoka i rječica u polju: Kosinac i Ruda (lijevi pritoci), Grab (lijevi pritok Rude) i Ovrlja (desni pritok Rude). S desne strane u Cetinu utječe rječica Goručica. Donedavno je rijeka Cetina sa svojim pritocima Grabom, Rudom i Ruminom bila bogata plemenitom ukusnom ribom poput autohtone pastrve prepoznatljive po crvenim točkicama, klenom i lipljenom. Fond svih ribljih vrsta se na tom području zadnjih desetljeća smanjio. Stručnjaci razloge tome najviše vide u krivolovu i onečišćenju okoliša, također i melioracijskih zahvata odnosno izgradnje kanalske mreže za navodnjavanje u dalmatinsko-zagorskim krškim poljima.
Cetina ulazi u polje na rubu naselja Obrovca u zaselku Han između Glavica i Gale, a izlazi ispod Trilja, između Čaporica s lijeve i Garduna s desne strane, ulazi u kanjon Cetine i teče prema jugu. Dvije strane polja povezane su s nekoliko mostova preko Cetine, redom nizvodno: kameni most na Hanu, potom betonski most kod Otoka na lokalitetu Kerep, najveći je most na Trilju, a stotinjak metara ispod njega viseći most. IZVOR: WIKIPEDIJA, Sinjsko polje |
|
Imotsko polje je krško polje u Dalmaciji i Hercegovini. Prirodno je najvrjedniji dio Imotske krajine. Poznato je i kao Imotsko-bekijsko polje, po Imotskom i Bekiji, u zapadnoj Hercegovini. Najveće naselje je Imotski, po kojemu je polje dobilo ime.
Površine je 95 km², dugo je 33,3 kilometara i široko 1-6 kilometara. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, na nadmorskoj visini 258-283 metara. Od 95 km², 45 km² nalazi se u Hrvatskoj, a 50 km² nalazi se u BiH. Sastoji se od Gornjeg polja (22,8 km²) i Donjeg polja (72,2 km²). Donje je najčešće poplavljeno, a u jugoistočnom dijelu može se izdvojiti manje polje, Grudsko polje (10 km²). Kroz polje teče nekoliko rijeka: Ričina, Vrljika i Grudski potok. Dno polja je građeno od dolomita, nalazi se na 260 metara nadmorske visine i najniže je područje u Imotskoj krajini. Tlo Grudskog polja je znatnim dijelom isprano, pa je male vrijednosti za poljoprivredu, pa je zato djelomično pokriveno šumom. Urušavanjem vapnenačkih stijena tijekom vremena stvorene su brojne provalije, koje su danas ispunjene vodom i predstavljaju jezera. Stanovništvo se u prošlosti najviše bavilo uzgojem kukuruza, a danas se uglavnom bavi uzgojem vinove loze i duhana. |
Modro jezero u Imotskom
Geomorfološki spomenik prirode Modro jezero smješteno je uz krajnji sjeverozapadni rub grada Imotskog. U pozadini je Imotsko polje, privredno najvrjedniji dio Imotske krajine. Poznato je i kao Imotsko-bekijsko polje, po Imotskom i Bekiji u zapadnoj Hercegovini. 
Smještaj Imotsko-bekijskog polja
|
Osim naziva mjesta, Dicmo je također i naziv za suho i plitko polje u kršu splitske Zagore, u Dalmaciji, a od 20. stoljeća i skupni naziv za naselja na rubu polja, osobito za predjel oko bivše Željezničke stanice, župne crkve sv. Jakova i Ane, te Škole u Kraju. Polje Dicmo je dugo oko 15 kilometara od sjeverozapada (Donje Dicmo) do jugoistoka (Gornje Dicmo), a široko do 2,5 kilometra. Nadmorska visina mu je između 315 i 319 metara. Ukupne je površine 35 35 km2.
Na rubovima polja nastalo je sedam većih i više manjih naselja za koja se posljednjih desetljeća rabi skupni naziv Dicmo. Općinu Dicmo čine naselja Kraj, Osoje, Prisoje, Sičane i Sušci (Dicmo Donje), te Ercegovci i Krušvar (Dicmo Gornje).
Najveće planine i brda su Mosor (1339 m), Visoka (890 m), Grubuša (647 m), Radinje (763 m) i Gradina (587 m).
IZVOR: Wikipedija, Dicmo
Na rubovima polja nastalo je sedam većih i više manjih naselja za koja se posljednjih desetljeća rabi skupni naziv Dicmo. Općinu Dicmo čine naselja Kraj, Osoje, Prisoje, Sičane i Sušci (Dicmo Donje), te Ercegovci i Krušvar (Dicmo Gornje).
Najveće planine i brda su Mosor (1339 m), Visoka (890 m), Grubuša (647 m), Radinje (763 m) i Gradina (587 m).
IZVOR: Wikipedija, Dicmo
Polje Bunina između brda Radović (desno), Gradina (lijevo) i Matokita (padina odakle je snimljena fotografija).
Fotografija prikazuje stanje prije izgradnje auto-ceste A1, koja je znatno izmijenila izgled područja. Bunina je krška uvala, odn. malo polje u kršu, jugozapadno od Vrgorca, na 75 m n.v. (zaseok Radonići), u podnožju planina Matokita (1062 m), Rilića (920 m) i brda Radović (390 m). Široko je u prosjeku oko 2 km, Međutim, brdo Radović gotovo presijeca polje, tvoreći poluotok na sredini polja, i na tome dijelu širina polja najmanja - samo 200 metara.
U sjeverozapadnom dijelu polja, pola kilometara sjeverno od Pervana, zaselka sela Kokorić, nalazi se zanimljiv krški oblik, estavela Betina. Estavela je šupljina u kršu koja kod visokog pukotinskog vodostaja ima značajke vrela, a pri niskome postaje ponor. Na dubini od 60 metara (u sušnom razdoblju) nalazi se podzemno jezero estavele Betina, čija voda izbija na površinu za vrijeme njegova visokog vodostaja, odn. za vrijeme kišnih mjeseci. U početku voda iz estavele teče svojim koritom, a zatim se zahvaljujući i pojavi stotina većih ili manjih vrulja, razvija u veliko jezero, koje znate prekriti cijelu kotlinu, i čija dubina na mjestima može biti i do 10 metara. Za najvećih poplava u većoj mjeri je bilo ugroženo selo Kokorić, koje je tijekom većih poplava nekoliko dana odijeljeno od Vrgorca budući da voda prijeđe cestu Vrgorac-Kokorići. U manjoj mjeri zna biti ugrožen i zaseok Radonići, ali tu obalna crta jezera uglavnom ne prelazi udaljenost od pedesetak metara do najbližih građevina. Na rubnom djelovima smještena su sela Plana, Kotezi i Kokorići sa svojim zaseocima. Bunina je prekrivena obradivim površinama na kojima se uzgajaju vinova loza i masline, te voće i povrće. U podnožju Radovića nalazi se rudnik asvalta, Paklina. Otkrili su ga Mlećani 1698 g.a koristio se do pred kraj dvadesetog stoljeća. Uvala Bunina. Jugozapadno od samog Vrgorca nalazi se krška uvala manjih dimenzija Bunina (Uvala Kokorića, Gornje Polje). Strmi obronci Matokita sa sjeverne, te Rilića i Radovića s južne strane omeđuju ovo plodno područje. Ovaj zaravnjeni prostor površine je oko 300 hektara, a u njemu su smještena dva naselja: Kokorići i Kotezi. To je zona izrazito plodna tla, te ovdje uspijevaju brojne kulture, posebice voće, od kojega posebno mjesto ima jagoda. Stoga je ratarstvo osnovna sociogeografska odlika u ovoj uvali. Naselje Kokorići smješteno je u zapadnom dijelu Bunine, a sastoji se od zaselaka Pervani, Sriduša, Crip i Šare. 2001. zaselci Kokorića imali su ukupno 171 stanovnika. U blizini ovog zaselka nalazi se spomenuta estavela Betina u čijoj se dubini u sušnom razdoblju na oko 60 m ispod razine ulaza nalazi podzemni tok Betine. Zbog znatnih količina podzemne vode na dnu jame stanovnici okolnoga sela iskoristili su je za svoje potrebe, sagradivši u njezinoj blizini crpnu stanicu. Akumulacija vode na dnu jame je velika, s još nedovoljno istraženim potopljenim kanalima i dvoranama. U kišnom razdoblju ova se jama pretvara u povremeni izvor (BOJANIĆ ET AL., 1982) koji u kombinaciji s mnogobrojnim drugim povremenim vrelima koja se javljaju na rubovima Bunine, povremeno uzrokuje poplave u uvali. U istočnijem dijelu Bunine smješteno je naselje Kotezi. Ono se sastoji od zaselaka Kotezi, Sršenik i Stankovci, te ukupno ima 314 stanovnika (2001). Prostor Koteza ponajprije je poznat po napuštenom rudniku asfalta Paklina koji je svojevremeno bio jedan od najvećih rudnika takve vrste u Europi. [PDF]ELABORAT zaštite okoliša - Ministarstvo zaštite okoliša i energetike IZVORI: Turistička zajednica Vrgorac; Vrgorac - vodič (PDF) Vrgorac - blog; Geografija Vrgorske krajine NOSITELJ ZAHVATA: SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA ELABORAT ZAŠTITE OKOLIŠA SUSTAVA NAVODNJAVANJA BUNINA KOD VRGORCA INSTITUT IGH d.d. REGIONALNI CENTAR SPLIT, ODJEL ZA EKOLOGIJU travanj, 2016. Depresija Bunina zapadno od Vrgorca je zapravo veća kraška uvala (kraško polje), zatvorena sa svih strana. Polje Bunina poznato je po značajnim ležištima bituminoznih škriljevaca, asfaltne breče i čistog bitumena (lokalitet Paklina). Teren na predmetnoj lokaciji izgrađuju sljedeće naslage – matična stijena: gornjokredne vapnenačke naslage (K2 3 ) na lokaciji oko naselja Koteze i gornjokredne vapnenačke naslage (4 K2 2 ) na lokaciji oko naselja Kokorići. Matična stijena – vapnenci se pojavljuju uglavnom od površine terena, a dijelom su prekriveni naslagama gline crvenice s učešćem stijenskog kršja (Q, ts) ispuna vrtača, žljebova i pukotina u matičnoj stijeni. Blog od Vrgorca grada http://blog.dnevnik.hr/vrgorac/2007/06/1622813591/uvala-bunina.html Maleno poljce Bunina prostire se jugozapadno od Vrgorca. Ograđuju je obronci Matokita (1062 metra) sa sjeverne strane, te Rilića (920 metara) i Radovića (390 metara). Ovo posljednje presijeca Buninu tvoreći „poluotok“ na njenoj sredini. Tu je Bunina najuža, i njezina širina iznosi samo 200 metara. Inače prosječna širina Bunine iznosi oko dva kilometra. Sjevernije dijelove Bunine Turci su zvali Zlatna Strana, a Vjeko Vrčić je zapisao kako se u narodu ostala legenda koja kaže kako su Turci kada su napuštali Vrgorac govorili kako im nije žao Vrgorca, već Zlatne Strane. To pokazuje kako je Bunina i za vrijeme Turaka intenzivno obrađivana. Površina Bunine iznosi oko 300 hektara, a na njenim rubovima smještena su sela Kotezi i Kokorići, a njoj gravitira i selo Plana. Kotezi su podijeljeni na zaseoke: Radonići, Stankovići, Rakići, Radići, a Kokorići se sastoje od zaselaka Pervani, Sriduša, Šare i Crip. Kotezi su 2001. godine imali 314 stanovnika, a Kokorići 171. Nadmorska visina Bunine u zaseoku Radonići iznosi oko sedamdesetak metara. Pola kilometra sjeverno od zaseoka Pervani nalazi se vrlo zanimljiv krški oblik, jama-estavela Betina u čijoj se utrobi nalazi podzemno jezero na dubini od oko 60 metara (u sušnim mjesecima). Za potrebe ovdašnjeg stanovništva u jamu su spuštene crpke koje crpe vodu. Stručnjaci smatraju da je akumulacija vode u dnu jame vrlo velika, no svi njeni kanali nisu u potpunosti istraženi. Također smatra se da je dubina podzemnog jezera između pet i petnaest metara. Za vrijeme kišnih mjeseci estavela Betina izvire na površinu. U početku teče svojim koritom, a zatim se razvija u veliko jezero djelovanjem stotina većih ili manjih vrulja. Kroz kratko vrijeme voda ispuni cijelu kotlinu koju se usjekla podno Vrgorca. Dubina jezera na mjestima naraste do deset metara, te za najvećih poplava u većoj mjeri ugrožava selo Kokoriće, koje je tijekom većih poplava nekoliko dana odijeljeno od Vrgorca budući da voda prijeđe cestu Vrgorac-Kokorići. U manjoj mjeri zna biti ugrožen i zaseok Radonići, ali tu obalna crta jezera uglavnom ne prelazi udaljenost od pedesetak metara do najbližih građevina. Voda se na Bunini najčešće ne zadržava više od 5-6 dana budući da je odmah po izviranju progutaju brojni ponori. U sušnim mjesecima ogromne količine pitke i čiste vode otječu mnogobrojnim kanalima u pravu Vrgorskog polja i odatle u more. Postoje planovi da se izgradnjom akumulacijskog kanala ta voda potpuno iskoristi. Na Ravnoj Bunini postoji veliki jampski otvor koji se kroz zadnjih desetak godina površinski jako povećao. Intenzivnija poljoprivreda koja je do tada postojala do današnjih je dana uglavnom zamrla, ali takvo stanje nije u cijeloj Bunini. U trokutu Radović-Kotezi-Kokorići obrađuju se veće plodne površine na kojima se uzgajaju razne povrtlarice, vinova loza, voće i mjestimično pokoja maslina. Intenzivnije se obrađuju i dijelovi Bunine nedaleko sela Plana. Ostatak Bunine se sve manje obrađuje i postaje sve zapušteniji. Koteško-planski dio Bunine najpoznatiji je po rudniku asfalta – Paklini. Otkrili su ga Mlečani 1698. godine. Rudnik se eksploatirao do najnovijeg vremena. Zbog neisplativosti je zatvoren prije dvadesetak godina. Zadnjih godina stvoreni su planovi da ga se iskoristi u turističke svrhe. U samoj blizini Bunine ubrzo će se izgraditi dio trase autoceste Ravča-Ploče koja će prolaziti podnožjem Radovića. Iz svega navedenog se vidi kako Bunina ime velike mogućnosti na mnogim poljima, a koliko će se one iskoristiti pokazati će budućnost. 
Brdo Radović, između polja Jezero (dalje) i polja Bunine (bliže)
Pogled s vrha Matokita. Fotografija prikazuje stanje prije izgradnje auto-ceste A1, koja je znatno izmijenila izgled terena. |
Polje Bunina
Detalj starije topografske karte, mjerilo 1:100.000 
Autor: Hegor -
The 1,227-metre (4,026 ft) Kotezi Viaduct is part of the A1 motorway in Croatia, located between Ravča and Vrgoracinterchanges. It is the second-longest viaduct found along the motorway. Construction and opening of the motorway section and the Kotezi Viaduct was marked by a naming dispute, causing the viaduct to be renamed twice in the month before the opening. The local population expressed concerns about the viaduct's effects on the drainage of floodwater from the karst polje it spans and on groundwater levels in the area. StructureThe Kotezi Viaduct is a reinforced concrete viaduct carrying the A1 motorway in Croatia between Ravča and Vrgorac, across the Bunina Polje. It is 1,227 metres (4,026 ft) long and 28 metres (92 ft) wide, built as a dual structure, each part carrying two traffic lanesand an emergency lane.[1] The Kotezi Viaduct is the second-longest viaduct along the A1 motorway route, surpassed only by the Drežnik Viaduct.[2] The viaduct was built by a joint venture of DYWIDAG and Strabag and it represents the most complex structure along the Ravča–Vrgorac section of the A1 motorway.[3] Naming disputeConstruction of the viaduct was accompanied by a naming dispute. Originally the structure was named Kotezi Viaduct, after the nearest toponym, village of Kotezi, only to be changed to Bunina Viaduct less than a month before its opening to traffic.[4] However, only days after the decision was publicized by newspapers, Hrvatske autoceste decided to revert to the original name following protests by residents of Kotezi village.[1] The latest change was contested by residents of Bunina village, leading to a public exchanges or arguments which name should be finally applied. Days after opening of the A1 motorway section containing the viaduct, traffic signs bearing name of the viaduct were vandalized, and newspapers speculated that the event represented a continuation of the naming dispute.[5] |
|
Vrgoračko polje 37 km2; 59-66 m n.v.; Dalmacija ili Jezero (Vrgorac) 30 km2; 25-30 m n.v.; Dalmacija
Vrgoračko polje je krško polje u Hrvatskoj. Među najnižim je krškim poljima u donjem slijevu rijeke Neretve. Tvori zatvorenu kršku dolinu. Nadmorska je visine polja od 20 do 28 metara. Površine je 2963 hektara. 2840 hektara te površine je obradivo. U najdužem dijelu dugo je 15 km, a široko od 0,5 do 4 km. [1]
Vodno je bogato na sjevernom i sjeverozapadnom rubu gdje su brojni izvori. Najveći je Butina, a vodotok Matica. Na suprotnim stranama, južnoj i istočnoj, nalaze se ponorna područja. To su Kruška, Staševica, Crpala, Krotuša, Spilov, Krtinovac, Crni vir i drugi. U prirodnim uvjetima, polje se kroz njih praznilo prema nižim razinama i moru.[1] Vodno stanje nije uravnoteženo i pokazuje krajnosti. Ljeti je vrlo malo vode, dok je zimi prebogato vodom. Na nižim kotama polje je povremeno poplavljeno zaslugom velikih količina izvorske i oborinske vode. Sve to ugrožava tamošnju poljoprivrednu proizvodnju. Klimatski su uvjeti, usprkos nesrazmjernosti razdbiobe vode takvi da bi poljoprivredne proizvodnje moglo biti cijele godine. Ona je najživlja ljeti, kad je polje siromašno vodom.[1] Radi omogućavanja nove i poboljšanja postojeće poljoprivredne proizvodnje, izvodilo se radove za uređenje Vrgoračkog polja. Godine 1938. godine iskopan je odvodni tunel dužine 2130 metara koji vodu odvodi do Baćinskih jezera. Od njih vodi 160 metarski tunel koji vodu odvodi u more. Novi radovi bili su poslije rata. Prokopano je kameno sedlo Prigon 1945. — 1946. godine snižen je ulaz u tunel radi evakuiranja vode i s predjela Krotuša desetljeće poslije. Radovima od 1972. do 1977., omogućeno je veće otjecanje vode iz polja. Taj je vodozahvat smanjio i razinu i razdoblja plavljenja, ali još uvijek nije riješio problem odvodnje viška vode. Zatim je naručena nova studija Hrvatskih voda kod Građevinskog fakulteta u Splitu i u studiji je šest analiziranih varijanata odvodnje, a kao povoljnu se ističe onu kojom se voda odvodi u jezero Birinu.
Lijep i plodan kraj koji se prostire jugoistočno od Vrgorca na površini od 2.963 ha od kojih se 2.840 ha poljoprivredno obrađuje, službeno se zove Vrgorsko polje, a u narodu se ono često naziva Jezero, budući da je ovo područje, inače ograđeno planinama, više stoljeća bilo pravo jezero. Danas to više nije. To nisu jedini njegovi nazivi. Fra Ante Gnječ, koji je bio najzaslužniji za prokopavanje Vrgorskog tunela tridesetih godina 20. stoljeća, nazivao je ovo polje Vrgorsko-Neretvansko. To bi možda bio i najbolji naziv i to iz razloga što Grad Vrgorac ima jurisdikciju samo nad 1/3 polja, a ostatak administrativno spada pod Općinu Pojezerje i Grad Ploče. Po mom mišljenju, a to je vjerojatno tako, naziv Vrgorsko je relikt prošlosti budući da je stoljećima unazad Vrgorac bio jedino veće mjesto oko polja, i ono mu mnogo više gravitiralo tada nego danas. Znamo da su Ploče izgrađene u relativno novijem razdoblju. Mi ćemo se u ovom tekstu koristiti službenim nazivom. Vrgorsko polje, kao i Rastok su zatvorena krška polja sa dosta nepovoljnim hidrološkim prilikama koja u zimskom periodu poplave zbog velikih količina oborinskih i izvorskih voda, te malih kapaciteta ponora i odvodnih tunela. Vrgorsko polje je jedno od manjih u dinarskom kršu. Polje je dugo 20 kilometara, proteže se od Kutca i Lučaka na sjeveru do Crnog Vira na jugu, široko je od 0,5 do 4 kilometra, a najšire je u području između sela Otrići i Staševice. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok, dakle, ima dinarski smjer. Prosječna nadmorska visina Jezera je 26 metara. Tako malom nadmorskom visinom, izgledom, hidrografskim odnosima i reljefnim osobinama Vrgorsko polje je specifičan tip polja. Što se tiče geološke građe, Jezero je u graničnom pojasu između pretežno gornjokrednih vapnenaca i dolomita na jugozapadu i sjeveru te mladih naslaga srednjoeocenske starosti na sjeveroistoku. Kroz polje protječe rijeka Matica koja dobiva vodu od stalnih i povremenih izvora smještenih u jugozapadnom i sjeverozapadnom dijelu polja. Na sjeverozapadnom dijelu nalaze se najvažnije estavele: Mrtva, Studena i Lukavac. Najviše vode Matica gubi u ponorima. Kako se ističe u Planu obrane od poplava na lokalnim vodama Splitsko-Dalmatinske županije svi dosadašnji radovi na uređenju ovog polja, kao i Rastoka imali su za osnovni cilj skraćenje trajanja poplava ili smanjenje maksimalnih vodostaja. Time bi se omogućili bolji uvjeti za poljoprivrednu proizvodnju u polju. Radi odvodnje oborinskih i izvorišnih voda iz Vrgorskog polja i Rastoka odavna se već gradi sustav "Baćinska polja-Trebižat" prema kojemu se vode iz Rastoka, koji je u prosjeku smješten na 60 metara nadmorske visine, dovode do tunela "Rastok" i puštaju u Maticu Vrgorsku i odatle u Vrgorsko polje. Tada se voda, zajedno sa vodama Vrgorskog polja Maticom sprovode do Vrgorskog tunela, dugog 2,19 kilometara te izgrađenog 1938. godine, koji te vode vodi dalje u Baćinska jezera. Povećani dotok u Baćinska jezera se evakuira u more odvodnim tunelom i spojnim kanalom. Kako bi se Vrgorsko polje dodatno rasteretilo Građevinski fakultet u Splitu još je 1998. godine izadio plan o izgradnji tunela Vrgorac 2 koji bi odvodio oborinske i izvorišne vode iz Vrgorskog polja u jezero Brina. Protok kroz postojeći tunel Krotuša bi ostao isti. Cijeli ovaj zamišljeni sustav Baćinska jezera-Trebižat nije još gotov. Njegovom potpunom izgradnjom bi se osigurao stalan odvod viškova vode u Rastoku, Vrgorskom polju i području oko sliva Trebižata, kao i navodnjavanje u sušnim mjesecima. Dok sustav ne bude gotov sva melioracijska uređenja polja neće dati povoljne rezultate. Zasad se jedino čišćenjem postojećih kanala, izvora i ponora mogu ublažiti posljedice plavljenja u zimskim mjesecima Problemima odvodnje Vrgorskog polja bavi se Vodnogospodarska ispostava za slivno područje “Matica” – Vrgorac. Vrgorsko polje se odlikuje po velikoj poljoprivrednoj obrađenosti. Nepregledni su redovi vinove loze u polju, kao i tisuće raznih voćki i raznog drugog voća i povrća. Stoljećima narod ovog područja mukotrpno radi kako bi se prehranio. Prije prokopavanja Vrgorskog tunela 1938. godine ljudi su često lovili i ribu i druge slatkovodne organizme, ali danas su te aktivnosti dovedene na najmanju moguću razinu. Posljednjih se godina sve više razmišlja o turističkom iskorištavanju polja. Buduća trasa autoceste nebi trebala previše utjecati na Vrgorsko polje, bar ne u njegovom sjevernom djelu. http://blog.dnevnik.hr/vrgorac/2007/04/1622539639/vrgorsko-polje-jezero.html Polje Jezero je polje u dinarskom kršu, površine od 2.963 ha, kroz koje vijuga rijeka Matica nastala od nekoliko vrela i estavela na rubovima polja. Slikovitu razigranost polja čine brojni humovi ili vapnenački izdanci koji su naplavinama odvijeni od Rilića. Polje je dugačko 15 km, otvoreno je prema jugoistoku, dolini Neretve i mediteranskoj klimi a zatvoreno je sa sjeveroistočne strane čime se smanjuje kontinentalni utjecaj te vlada povoljna mikroklima za uzgoj raznih kultura. Uz rubove polja razvijeno je povrtlarstvo i maslinarstvo te voćarstvo, smokva, breskva, šljive i jagode. Ratarstvo i stočarstvo znatno se smanjuje dok vinogradarstvo i voćarstvo prevladava. U polju se danas nalazi oko 13-14 milijuna čokota vinove loze. Uzgajaju se tradicionalne sorte bijelog grožđa; medna, zlatarica maraština i okatac te plavina, vranac, i u zadnje vrijeme merlot, cabarnet, sauvignon. Vrgorsko polje nekoć je bilo jezero.1910-te godine austrijska vlada izradila je projekt o probijanju tunela do baćinskih jezera, 1914. otpočeli su radovi, 1938. tunel je završen ćemu je uvelike doprinio fra Ante Gnjeć. Biciklističke i pješačke staze „Fra Ante Gnječa“ vijugaju Poljem Jezero uz izvore i tok rijeke Matice, dok uz rubno područje polja kroz slikovita mjesta prolazi cesta idealna za autoitinerere i biciklizam. https://www.tzvrgorac.hr/_tekstovi/vrgorac_vodic.pdf 
|
Među najnižim poljima je Polje Jezero (Vrgoračko polje) čije je dno na 20 do 24 m n/m.
Središnji dio općine možemo klasificirati kao brdski i tu samo planina Matokit prelazi 1000 metara visine. Vrgorac je na nadmorskoj visini od 241 metra (kota kod crkve). Treći dio uključuje uglavnom dva krška polja sa pripadajućim uzvisinama od kojih je Rastok viši te ima nadmorsku visinu od 60 metara, dok se Jezero nalazi samo dvadesetak metara iznad mora. Tlo općine je sastavljeno uglavnom od vapnenca. Nema iskoristivih rudnih bogatstava. Lijep i plodan kraj koji se prostire jugoistočno od Vrgorca na površini od 2.963 ha od kojih se 2.840 ha poljoprivredno obrađuje. U narodu se Vrgorsko polje naziva Jezero, jer je nekad ovo područje, inače ograđeno planinama više stoljeća bilo pravo jezero. Danas to više nije. Polje je dugo 20 kilometara, proteže se od Kutca i Lučaka na sjeveru do Crnog Vira na jugu, široko je od 0,5 do 4 kilometra, a najšire je u području između sela Otrići i Staševice. Prosječna nadmorska visina Jezera je 26 metara. Kroz polje protječe rijeka Matica koja dobiva vodu od stalnih i povremenih izvora smještenih u jugozapadnom i sjeverozapadnom dijelu polja. Na sjeverozapadnom dijelu nalaze se najvažnije estavele: Mrtva, Studena i Lukavac. Najviše vode Matica gubi u ponorima. Polje Rastok raširilo se na području istočno od Vrgorca, prelazi državnu granicu te se prostire u smjeru grada Ljubuškog u Bosni i Hercegovini. Površina polja je 1769 hektara, od čega 790 ha ili 45% otpada na dalmatinski Rastok, a ostatak na hercegovački Rastok. Ime je dobio od glagola rastočiti. Na taj su način stanovnici ovog područja htjeli jednom riječju označiti da se odatle obilati izvori i estavele rastaču po prostranom Ljubuškom polju. Nadmorska visina Rastoka ispod Vrgorca iznosi 61 metar, dok je prosjek polja oko 50 metara. Glavni vodotok polja je Matica Rastoka na koji je spojen natapni kanal Parilo–Brza Voda. Matica prima vodu sa orografskog porječja površine 77 km2. Vode Matice poniru na južnom, istočnom i sjeveroistočnom dijelu polja. Važan dotok vode u Maticu dolazi iz područja rijeka Mlade-Tihaljina-Trebižat. Glavne estavele Rastoka su Velika i Mala Banja koje podzemnim kanalima vodu odvode u Vrgorsko polje. Crpljenje vode iz tih dviju estavela omogućilo je dovod vode u mnoga okolna sela, kao i u grad Vrgorac. Osim tih polja geografski je važna i Bunina.
http://blog.dnevnik.hr/vrgorac/2006/11/1621764774/geografija-vrgorske-krajine.html 
Pogled s vrha Matokita na Vrgorsko polje
|
|
Polje Rastok (Rastočko polje, Rastoka) zatvoreno je krško polje duljine oko 12 km, prosječne širine 1,5 km i nadmorske visine od 60 - 65 m (prema Hrvatskoj enciklopediji 57-71 m n.v.). Ima melioracijsku površinu od 17,7 km2. Drugo je po veličini u Vrgorskom kraju i među poljima zapadno od najdonjeg toka rijeke Neretve. Pruža se od sjeverozapada prema jugoistoku paralelno s rijekom Tihaljina-Mlade-Trebižat. Zapadni dio polja smješten je između brda Gradine, s jugozapadne strane i brda Oraha sa sjeveroistočne strane. Brdske padine Oraha predstavljaju produžetak brdsko-planinskog prostora Zagore. Istočni dio polja nalazi se između Zveča - Šubira (501 m), i niskog krša sa sjeverne strane (75-107 m n.v.) Grab - Vašarovići. Granicu prema jugu čini niz uzvisina Škulja, Gradina i Zveč koje čine prirodnu granicu između Rastoka i Vrgoračkog polja.
Državna granica dijeli Rastočko polje na dva dijela: manji, sjeverozapadni dio površine 8 km2 (tzv. Hrvatski ili Dalmatinski Rastok) koji pripada Gradu Vrgorcu, i veći, jugoistočni dio površine 9,7 km2, koji pripada području Ljubuškog u susjednoj BiH. Hrvatski dio Rastočkoga polja proteže se od usjeka između istočnih padina Matokita i naselja Banja do državne granice s Bosnom i Hercegovinom, koja ovo polje crtom Orah – Podprolog dijeli na dva dijela. Rastočko polje se razlikuje od Vrgorskog jezera i Bunine (Jezerac) po tome što su ova potpuno zatvorena brdima, a Rastok je otvoren dotjecaju, a zatvoren otjecaju voda Glavni vodotok u polju Rastok je Matica Rastočka. Ime Rastok dobilo je zbog grananja tekućica u dva porječja: rijeka Mlade se rastače prema Trebižatu i Rastoku. Sa sjeveroistočne strane, između Orahovlja i Graba polje je hidrološki povezano rijekom Mlade. Ova je veza uvijek postojala, osobito prije uređenja rijeke Mlade 1898. godine - danas je Matica Rastoka spojena s rijekom Mladom kanalom Parilo-Brza, radi navodnjavanja Rastočkoga polja. Pored toga, za kišnih razdoblja u tome se kanalu i odvodnom tunelu skupljaju oborinske vode iz okolice i zajedno s izvorskim vodama, koritom Matice, otječu k ponorima u jugoistočnom nizinskom dijelu polja. Voda se iz Rastoka pojavljuje na brojnim izvorima u Vrgoračkom polju. Radi navodnjavanja okolnih rastočkih naselja i uvale Bunina zahvaćena je estavela Velika Banja koja se nalazi na sjeverozapadnom dijelu Rastoka oko 1,5 km sjeverno od Vrgorca (Štambuk-Giljanović, 1998.). Na krajnjem zapadnom obodu Rastoka, između zaselaka Cikoji i Jelavići, izvire nekoliko povremenih izvora. Ti su izvori aktivni u dijelu godine kada su oborine obilne, a količinom vode posebno se ističe Dijavica. Izvori su spojeni mrežom kanala s vodotokom Maticom Rastoka. Rastok je specifičan po neuobičajeno velikom broju ponora u kojima se gubi površinska voda i vodotok Matice Rastoka. U hrvatskom dijelu Rastoka, uz njegov jugozapadni rub, javlja se niz ponora kao što su Tolića vir, Virine, Ponor i Klačina. Istočnije, uz državnu granicu, također se javlja niz ponora poput Sestrinica i Bezdana. Najveći broj ponora nalazi se u hercegovačkom dijelu Rastoka. Ti ponori mrežom podzemnih tunela i prolaza odvode viškove vode i glavni vodotok u Vrgoračko polje, gdje izviru u vidu rubnih povremenih i stalnih izvora. Ranije spomenuti zaselci Cikoji i Jelavići u zapadnom dijelu Rastoka pripadaju vrgoračkom naselju Banja (242 stanovnika prema popisu iz 2001.), koje osim njih uključuje i Vukoviće, Krenicu, Toliće, Poliće i Potkrajnicu. Na južnome rubu Rastočkoga polja smješteno je još jedno naselje vrgoračke općine. Riječ je o naselju Podprolog, odnosno njegovim zaselcima Dropulići, Jelavići, Govorci i Ercezi, koji ukupno broje 419 stanovnika (2001.). Kao i u Vrgoračkom polju, i ovdje su naselja smještena obodno. Stoga je i glavna sociogeografska odlika i ovdje iskorištavanje plodnih površina krškoga polja. IZVORI I LITERATURA JELAVIĆ, A.: Pedološke značajke polja Rastoka. Agronomski glasnik : Glasilo Hrvatskog agronomskog društva, Vol.45 No.5-6 Prosinac 1983. (PDF); Turistička zajednica Vrgorac, Vrgorac - vodič (PDF) 
Polje Rastok
Pogled na polje s ceste Vrgorac-Prolog 
Polje Rastok
Detalj topografske karte 1:25.000 
|
Rastočko polje
Detalj starije topografske karte, mjerilo 1:100.000 Rastok Matica odvodi vode vlastitog sliva, izvora Banje, te vode koje pritječu iz Mlade u Hercegovini. Uz jugozapadni rub polja i u samom polju nalaze se mnogi ponori, koji odvode vode u Vrgorsko jezero. 
Toponim Rastok ukazuje na prirodu voda u ovome polju. Naime, u krškoj nomenklaturi rastokom se naziva grananje tekućice u dva porječja ili sljeva. Vode Mlade u zapadnoj Hercegovini "rastaču se" u nizvodni Trebižat i prema ponorima Rastoka. Prema toj pojavi je i polje nazvano Rastok |
|
Konavosko polje i istoimeni kraj predstavljaju krajnji jugoistočni dio nekadašnje Dubrovačke Republike. Polje se pruža dinarskim smjerom, od sjeverozapada prema jugoistoku, u dužini od 22 i širini oko 2,5 km.
Sa sjevera je ograničeno višim vapnenačkim brdsko-planinskim pojasom hercegovačkog krša (Snjiežnica 1234 m n.v.), a sa sjeveroistoka ga Grapski jarak rastavlja od obronaka Orjena, koji ga štiti od hladnih utjecaja kontinentalnog zaleđa. Od mora je na jugozapadu polje odvojeno dolomitno-vapnenačkim primorskim grebenom prosječne visine 150—200 m, koji se pruža paralelno s poljem. Polje je u svome najužem dijelu bilo redovito plavljeno, a po kanalima iskopanim radi odvodnjavanja dobio je cijeli kraj ime Konavli. Na dodiru flišnih i vapnenačkih stijena izbijaju brojna vrela. Flišni pojas polja odvodnjavaju tokovi Ljute, Konavoštice i Kopačice; Konavoštica i Kopačica su povremene bujice, a Ljuta stalan tok, koji dobiva vodu iz jakoga krškog vrela. Svi vodotoci konvergiraju prema najnižem, srednjem dijelu polja gdje poniru. Zbog kiša u hladnom dijelu godine i nerazmjera između pritjecanja voda (60,80 m2) i kapaciteta ponora (13 m3/ sek ž.) ranije su svake godine od X. do IV. mjeseca nastajale poplave koje su znatno smanjivale poljoprivrednu vrijednost polja, jer se njegov velik dio iskorištavao samo kao livada. Aerodrom kod Grude mogao se zbog poplava koristiti samo sezonski. Jačanjem turizma u Dubrovniku Konavle su postale glavni opskrnljivač gradske tržnice povrtlarskim proizvodima. God. 1958 probijen je odvodni tunel kroz obalni greben i time otklonjena opasnost od poplava. Dok je stočarstvo bilo najvažnija grana privrede, glavna su naselja (Mihanići, Kuna, Pridvorje, Ljuta, Mrcine) bila na sjevernom i sjeveroistočnom rubu polja, odakle se lako prelazilo na više pašnjačke površine, a polje se iskorištavalo za zemljoradnju. Na početku 20. st. izgrađene su željeznica (1901.) i glavna cesta, koje su Konavle približile mjestima gradskog tipa na obali, pa su veću važnost dobila naselja na jugozapadnom, dolomitno-vapnenačkom grebenu, a umjesto Pridvorja, administrativno središte Konavala postala je Gruda. Na zaravnjenom dijelu oko Ćilipa sagrađena je zračna luka. Kroz polje prolazi Jadranska magistrala (D2). 
Konavosko polje; detalj topografske karte u mjerilu 1:100.00
Konavosko polje; lijevo se vidi vrh planine Sniježnice.
|
O imenu |
IZVORI I LITERATURA
Literatura
-
Članci, objave i blogovi
-
