|
|
|
Boljunsko polje, je manje krško polje u Istri, smješteno 4 km jugoistočno od naselja Boljun, koji se nalazi na omanjem brijegu iznad dva kraka Boljunskog polja. U polje se nalazi istoimeno naselje Boljunsko Polje čijih je nekoliko zaselaka (Katuni, Mandići, Buladi, Fabići, Martići, Polje, Kirčija, Čobci, Kurelovići, Perići i Novljani) raštrkano oko polja. Poljem u svojem gornjem toku prolazi rijeka Boljunčica. Kroz Boljunsko polje prolazi cesta koja spaja Šušnjevicu i Vranju, a na rubu nizine odvajaju se pravci za Paz i Boljun. Osnovu gospodarstva oko ovog plodnog polja čini poljoprivreda. Šire područje bilo je naseljeno i u rimsko doba, a u ranome srednjem vijeku u Boljunu se razvila seoska općina, čije je središte postala utvrda (kaštel), ostaci koje su očuvani do danas (bedemi i kule). Zbog svojega položaja kojim je nadzirao putove između Učke, pazinske kotline i doline rijeke Raše, Boljun je više puta bio napadan u 16. i 17. stoljeću. Današnja cesta Učka – Vranja – Boljun – Paz – Pazin izgrađena je u 18.st. ("istarska Jozefina").
IZVOR Boljunsko polje. Istarska enciklopedija 
Karta Boljunskog polja
Detalj stare topografske karte; mjerilo 1:100.000; sekcija Rijeka |
Boljunsko polje
Autor: Dinko Gubić, Panoramio Boljunčica povezuje dva polja
Rijeka Boljunčica (ili Boljunšćica) duga je 33 km, veličine porječja 150 km², s izvorima na 360-930 m n.v. Teče po unutrašnjosti Istre i glavnije riječni tok u sjeveroistočnom dijelu poluotoka. Dva glavna dotoka spuštaju se s okolice Lupoglava te zapadnih obronaka Učke, a spajaju se kod Boljunskog polja i dalje teče do Čepićkog polja, gdje doseže najnižu točku (24 m n,v.) i odakle je preveden tunelom duljine 4250 m do njezina ušća u Plominski zaljev. Ranije je ona preko Čepićkog jezera otjecala u rijeku Rašu. Boljunčica je u svome donjem toku plavila Čepićko polje, sve dok 1970. godine, na lokaciji Letaj južno od Boljunskog Polja, nije izgrađena betonska brana, visoka 35 m i duga 90 m, kojom je formiran sigurnosni zaplavni prostor vodnog maksimalnog volumena 6,5 mil. m³. Veći poplavni valovi zabilježeni su 1964., 1977. i 1993. godine. IZVOR Boljunčica. Istarska enciklopedija |
|
Čepićko polje je polje u kršu, koje se nalazi u istočnom dijelu Istre, na zapadnom i jugozapadnom podnožju planine Učke (zapadno od vrha Sisol, 833 m), odn. u južnom dijelu grobničko-boljunskoga laporovitog pobrđa visokog 100 do 300 m. Površine je oko 7 km2. Danas u polje utječe rijeka Boljunčica (Bojunšćica), a iz njega istječe rijeka Raša. Dno polja je na 24 m nadmorske visine, što je ujedno i najniži dio vodotoka Boljunčice, koja je prirodno ponirala u južnom dijelu udoline nedaleko od naselja Kožljaka. Dno je polja nagnuto od sjevera prema jugu (40 do 24 m).
Polje je zapravo dno nekadašnjeg Čepićkog jezera (oko 860 hektara), koje je isušeno 1932. godine prokopom 4569 m (dio izvora navodi 4250 m) dugog odvodnog kanala, i čije su vode otekle u Plominski zaljev. Nekadašnje jezero bilo je prirodno, što je vrlo rijetka vodena pojava na istarskom poluotoku. Ono je bilo zabilježeno na starim topografskim kartama pod nazivom Kožljačko jezero, ali i pod drugim imenima (Čepićko jezero, Raško, Sisolsko, te talijansko Lago d'Arsa). Najstarije karte su iz 1525. i 1563. godine. Na karti Pazinske knežije poznatoga slovenskog putopisca Janeza W. Valvasora označeno je pod nazivom Zhepizer See, a spominje se i kao Sisolsko jezero, te jezero Gessaro na karti iz 1753. godine. 
Karta Čepićkog polja
Detalj stare topografske karte; mjerilo 1:100.000; sekcija Rijeka |
Čepićko polje, pogled sa Sisola (planina Učka)
Kada je Boljunčica tijekom ledenoga doba doplavljenim nanosom s flišnoga područja začepila prirodni ponor, počele su poplave i polje se pretvaralo u jezero, u kojem se voda zadržavala gotovo preko cijele godine. Površina jezera varirala je od 5,4 do 8,6 km2, ovisno o oborinama i dotoku vode iz slijeva Boljunčice. Dubina se kretala od 1 do 2,5 m, a pri najvišem vodostaju voda je otjecala u rijeku Rašu. Jezero je bilo obraslo trstikom i šašem te bogato ribama (jegulja, šaran) i ptičjim vrstama (divlja patka, bijela roda, labudi), a bilo je poznato i po malaričnim komarcima koji su prouzročili velik postotak bolesti okolnoga stanovništva.
Prvi dokumenti o drenaži jezera potječu s kraja 18. stoljeća, iz austrijskih i mletačkih izvora. Godine 1898. austrijske vlasti razvile su projekt kojime je predviđeno smanjivanje jezera za polovicu, na oko 300 ha. Projekt je 1899. prihvatio Istarski parlament, i radovi su zapčeli 1902. godine, no zaustavljeni su već 1908. zbog pomanjkanja financijskih sredstava. Nakon što je 1918. g. Istra pripala Italiji, godine 1920. osnovan je konzorcij za uređenje toka rijeke Raše: Conzorzio di Bonifica del Sistema dell' Sistema dell’Arsa, i radovi na novome projektu započeli su 1928. godine. Tunel je danonoćno gradilo 95 do 262 radnika godišnje. Dovršen je u listopadu 1932. godine. Kada je probijen 11.12.1932. voda je dosegla Plominski zaljev nakon 26 minuta. U siječnju/januaru naredne godine, jezerska voda, ukupno 20 milijuna m3, gotovo je u potpunosti isušena, mještani Čepića i okolnih sela po muljevitom dnu nekadašnjeg jezera imali su posljednju i bogatu "berbu" riba. Nekoliko mjeseci kasnije započelo je intenzivno uređivanje novih površina i uređivanje suvremenog melioracijskog sustava (izgradnja odvodnih kanala, gradnja brana i drugih elemenata sustava). Na ljeto 1934. godine na izoranom dnu jezera, tada na talijanskom zvanog Lago d'Arsa, izrastao je prvi kukuruz, a samo nekoliko mjeseci kasnije G. Lazzarini, predsjednik Konzorcija za uređenje porječja rijeke Raše, sa sjedištem u Labinu, tiskao je vrlo sadržajno izvješćej o obavljenim melioracijskim radovima. UZ mnogobrojne fotografije radova prije i nakon isušivanja Čepićkog jezera, U izvješću su objavljene fotografije o samoj svečanosti probijanja tunela, dočeku visokih gostiju u Labinu i na samom mjestu velike svečanosti. Nekoliko mjeseci nakon isušivanja jezera, izgrađena je kroz njega i prva cesta. Konačno je cijeli regulacijski sustav zaokružen 1970. izgradnjom lučne brane u središnjem dijelu vodotoka Boljunčice. Meliorativni dio površine Čepićkoga polja, koji se iskorištava u poljoprivredi, iznosi oko 2000 ha. Uz Čepićko polje nalazila su se danas opustjela ćiribirska sela od kojih još neka egzistiraju, to su Nova Vas, Letaj, Grobnik, Čepić, Brdo, Kostrčani, Jasenovik i Šušnjevica. Polje današnji stanovnici koriste za sadnju pšenice. Često je pogođeno poplavama. IZVORI Čepićko polje. Istarska enciklopedija; Čepićko polje. Wikipedija (hr) |
Čepić, s barkama i ribarima
Grafika Johanna Weikharda von Valvasora, 1679. godina 
Fotografija Čepićkog jezera s kraja 19. ili početka 20. stoljeća
|
Tunel Čepićko polje Plominski zaljev
Autor: Seferagić Enes Datum objave: 20.2.2017. Opis videa: Prvo što moram napomenuti je to da je kroz tunel prolazak strogo zabranjen. Za slučaj da se i uputite, što ne smijete, bez dobre rasvjete i obuće može biti opasno. Posljednja 2 kilometra tunela su bez betonske hodnice koju je odnijela voda, teren je neugodan za hodanje, vlažan i sklizak. Mi smo kroz tunel prošli u organizaciji TZ Kršan zimi 2015, a cijela grupa je bila sastavljena od ljudi s raznih područja djelovanja i zanimanja, a kao pratilac sa nama je bio Ibro, čuvar objekta koji kaže da i sada dva puta godišnje tunel visok oko 4 metra i dugačak 4560 metara bude pun vode. Bilo je tu geologa, , speleologa, nekih s nekog Riječkog fakulteta za ? Đanija :) i iskren da budem više se ni ne sjećam. Poseban problem u tunelu predstavlja velika količina smeća kuje su ljudi nabacali kroz godine na izlazu iz tunela za Voziliće. (negdje na polovici tunela postoji izlaz za Voziliće, tu se nalaze veoma strme stepenice visinske razlike oko 80 metara sa trulim rukohvatima). Film je snimljen s malim fotoaparatom pa nije vizualno kvalitetan, ali neka ostane kao dokumenti za znatiželjnike koji žele zaviriti u podzemnu povijest. 
Talijanski ministar Alessandro Martelli na gradilištu melioracijskog tunela, 1928. godine
|
Studeničko polje, prostorni pogled iz smjera juga
Izvor: Google Earth, 2023. 
Studeničko polje
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:25.000 |
Studena je naselje smješteno oko 2 km jugoistočno od Klane, u Studeničkom polju (polju u kršu) na nadmorskoj visini od 577 m. Smatra se da je ime dobila prema klimatskim uvjetima koji tu vladaju.
O tome piše i Ivo Jardas: Studena se pak zove zato aš je pod goru, pak va nju s te gori vavek puhja mrzal ale studen vetar, ki se lišto ostudi. Zbog svoje pristupačnosti s istoka, studenjsko je područje oduvijek bilo privlačno pljačkaškim hordama, o čemu svjedoči i rimski zid koji prolazi kraj Studene, a služio je za obranu Rimskog carstva od barbara protežući se od Snježnika, pa sve do Rječine i dalje do mora. O naseljavanju Studene postoji više legendi, a o jednoj piše i Matko Laginja: A potekli su svi od jednog čovjeka, koji se selio sa svojom čeljadi, da nađe dobro pristanište. Bio je starac i slep. Kud je čeljad išla, morala mu je svako toliko dati zemlju da je pokusi. Došav na "Studeno polje", našao je onu zemlju da je slatka i ondje se nastanio. Pisani tragovi o organiziranoj seoskoj zajednica koja je imala i svog župana datiraju već iz 15. st. U istom stoljeću ovamo po prvi put provaljuju Turci, pustošeći i uništavajući sve pred sobom. Preživjeli su morali obnavljati spaljene domove nastavljajući život baveći se poljoprivredom, stočarstvom i šumarstvom. Nakon I. svjetskog rata, Rappalskim ugovorom Studena ostaje u Kraljevini SHS, ali je granica bila tako povučena da je na talijanskoj strani ostalo 2/3 studenjskih šuma i velik dio polja, razdvajajući tako Studenu od Klane s kojom je od davnina bila mnogostruko povezana. IZVOR Studena. Klana.hr |
- Tribaljsko-driveničko polje (u srednjovjekovnim izvorima čitavo polje nosi naziv Stomorino polje po crkvi Sv. Marije u središtu Triblja)
- Velo polje
- Malo polje
|
Vinodol (Vinodolska udolina) je uska flišna dolina u Hrvatskom primorju. Prostire se od Kvarnerskoga zaljeva na sjverozapadu do Novoga Vinodolskoga na jugoistoku, u duljini od približno 20 km. Vapnenačkim bȉlom odvojena je od mora. Nastala je spuštanjem terena duž rasjeda. Sjeveroist. dijelom doline teče rijeka Dubračina, a jugoistočnim Suha Ričina. Poljodjelstvo; kraj Triblja je hidroelektrana koja iskorištava vodu Dubračine i Lokvarke. U jugoist. dijelu doline je Bribir (1480 st., 2021), sjedište Vinodolske općine; ostala naselja: Tribalj (596 st.), Grižane-Belgrad (818 st.) i Drivenik (332 st.). Dolinom vodi cesta (gotovo usporedna s Jadranskom magistralom) Hreljin–Novi Vinodolski. – Naseljenost na području Vinodola moguće je pratiti od prapovijesti; veće gradine iz brončanoga doba pronađene su na Velom Ospu iznad Novoga Vinodolskog i Svetom Jurju između Selca i Bribira, a rimski nalazi u Selcu, Bribiru, Crikvenici, Novom Vinodolskom, Povilama, pod gradinom u Grižanima, Havišću i drugdje. Osobito je značajna kasnoantička utvrda Lopar. Istraživanje gradine Badanj potvrđuju neprekidnu naseljenost od kasne antike do ranoga srednjeg vijeka. Sustavnije su istražene starohrvatske nekropole u Velom Dolu kraj Križišća i Gorica-Stranče. Do sredine XI. st. cjelokupni Vinodol bio je pogranično područje između bizantskih (Krk, Cres, Rab) i mletačkih posjeda na Jadranu. Stanovništvo je obavljalo pograničnu službu, a nakon razvojačenja dobilo je položaj nasljednih zakupaca s pravom na zemljišni posjed. Vinodol se prvi put spominje u Ljetopisu Popa Dukljanina iz XII. st., kao i u spisima splitske sinode iz god. 1185. U Hrvatskom Kraljevstvu zauzimao je područje sve do Grobnika te je bio dio kraljevskog posjeda (territorium regale). Nakon dolaska Arpadovića na hrvatsko prijestolje (1102) bio je nasljedni vladarski patrimonij, a 1260. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović dodijelio ga je krčkomu knezu Gvidu Frankapanu i njegovim nasljednicima (iako se pretpostavlja da je Krčkim knezovima kao dio Modruške županije pripadao već 1193). Za obitelji Frankapan, a nakon papina odobrenja 1248. i 1252., glagoljica se proširila na prostoru Vinodola i ušla u crkvenu liturgiju. Preuzimanjem posjeda u Vinodolu Frankapani su u XIII. st. sagradili Novigrad (Novi Grad, današnji Novi Vinodolski), koji je postao upravnim središtem njihova prostranoga posjeda. Od tada je Vinodol obuhvaćao devet općina: središnji Novigrad, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Grobnik i Trsat. Njihovi su poslanici u povjerenstvu od 42 člana pod predsjedavanjem Leonarda Frankapana (1288) u Novigradu sastavili → Vinodolski zakon, prvu hrvatsku zbirku pravnih propisa. Brza obnova Novigrada nakon razornoga potresa 1321., svjedoči o velikoj važnosti što ju je taj grad, kao središte njihovih posjeda, imao za obitelj Frankapan. Na poticaj te obitelji u XIV. i XV. st. sagrađeni su pavlinski samostani u Crikvenici i Novigradu, novi kašteli Kraljevica i Belgrad (Grižane-Belgrad) te luka u Svetom Jakovu Šiljevici. God. 1428. pokrenute su i prve hrvatske pilane u donjoj Dubračini kraj Crikvenice. Nakon Krbavske bitke (1493), zbog dolaska mnogobrojnih prognanika iz Like i ostalih prostora što su ih ugrozili Osmanlije, u Novigrad se preselilo središte Modruške biskupije. U idućem razdoblju Vinodol je stradao u epidemiji kuge 1496., a 1522. Osmanlije su opljačkali Novigrad, te privremeno osvojili kaštel Ledenice, što je ujedno bio i najzapadniji osvajački doseg Osmanskoga Carstva. Na prijelazu XV. i XVI. st. područje Vinodola bilo je podijeljeno među različitim posjednicima, a ponovno ih je objedinio tek Bernardin Frankapan u XVI. st. Nakon njegove smrti, Ferdinand I. Habsburški primio je tutorstvo nad Bernardinovim unucima Stjepanom i Katarinom, ali je, zbog loše uprave posjedom, Stjepan u trenutku preuzimanja naslijeđa (1534) zatekao posjed u lošem stanju. God. 1572. oporučno je prepustio dio svojega posjeda Zrinskima, pa je od 1577. Vinodol bio razdijeljen na sjeverni dio (sa sjedištem u Bakru) i južni dio (sa sjedištem u Bribiru). Tržačka loza Frankapana uspjela je 1580. ponovno od Zrinskih preuzeti najjužniji dio Vinodola s gradom Novim, preko čije su luke izvozili drvo, a solju opskrbljivali svoje kopneno zaleđe. Snažniji gospodarski uspon Vinodol je doživio za uprave gubernatora i bakarskih kapetana iz obitelji Čikulin, koji su poticali razvoj trgovine; u to se doba razvila luka Bakar, koja je postala glavnom uvozno-izvoznom lukom Zrinskih. Od 1660. Zrinski su, te nešto poslije i Frankapani, uveli na području Vinodola urbare. Nakon zapljene dobara Zrinskih i Frankapana (nakon propasti Urote 1671) Vinodol je pripao habsburškoj kruni, a od 1754. postao je dijelom Austrijskoga primorja sa sjedištem u Trstu. Podjelom 1786. god. ušao je u Ugarsko primorje sa sjedištem u Rijeci. Nakon francuske okupacije i priključenja Vinodola Napoleonovim Ilirskim pokrajinama (1809–13), Vinodol je ostao u sastavu habsburške upravne pokrajine Ilirije sve do 1822., kada je bio pripojen Riječkomu guberniju. Imenovanjem bana J. Jelačića guvernerom Rijeke, Vinodol je postao sastavnim dijelom hrvatskoga državnog teritorija (1848).
IZVOR Vinodol. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb, 2021. (Pristupljeno 31. 5. 2023.) |
|
Jezero Njivice je izgrađeno u krškom polju kod mjesta Njivice. Projektom izgradnje pregrađeni su raniji prirodni površinski izljevi iz krškog polja prema moru i stvorena je akumulacija od oko 2-3 milijuna m3 prosječne dubine oko 5 m.
Na području Njivica je 1970-ih godina izgrađena akumulacija u prostranom krškom polju Veli i Mali Lug, čime su bitno povećane mogućnosti eksploatacije vode na području Njivica. Prema tome u području Njivica se za vodoopskrbu koristi prirodni izvor Vrutak i zahvat iz akumulacije. Vode se pročišćavaju na uređaju izgrađenom u blizini zahvata iz akumulacije. Maksimalna moguća eksploatacija iz jezera i kaptiranog izvora je 120 l/s, a prosječna godišnja oko 45 l/s. IZVOR: http://www.gfv.hr/modules/m_gfv/zavrsni_diplomski_radovi/knapic_ivica_2.pdf Jezero (45° 10' N, 14° 30' E) kod Njivica već je nekoliko desetljeća u središtu interesa, prvenstveno zbog činjenice da se iz njega pitkom vodom snabdijeva čitav sjeveroistočni dio otoka Krka, što je posebno značajno za razvoj osnovne privredne djelatnosti – turizma. Dosadašnja su biološko-ekološka istraživanja relativno malobrojna iako je Jezero, kao jedno od rijetkih jezera na našim otocima, dosta rano izazvalo interes istraživača (CUBICH, 1874). Detaljnija je istraživanja obavljao GAVAZZI (1904) koji je uz ostalo iznio rezultate istraživanja makrovegetacije i planktona. U planktonu je pronašao ukupno 14 vrsta s dominacijom skupine Diatomeae. Nešto su brojnija kasnija hidrološka i geološka istraživanja sa svrhom izgradnje vodovoda (GOLUBOVIĆ i sur., 1962; LOUŠIN i PRVANOVIĆ, 1965; PAVLIN i sur., 1968). Ekološka istraživanja započeta su 1960/70ih godina (TRINAJSTIĆ, 1965; PETRIK i MEŠTROV, 1968; PETRIK i sur., 1971), a od 1980. godine provode se više-manje kontinuirano do danas (JUSTIĆ, 1981; MEŠTROV i JUSTIĆ, 1983; JUSTIĆ, 1984; JUSTIĆ i sur., 1986; JUSTIĆ i sur., 1991; KEROVEC i sur., 2000b; GLIGORA i PLENKOVIĆ-MORAJ, 2003; GLIGORA i sur., 2003). U području sliva nema stalnih površinskih tokova. Povremeni površinski tok istočno od Jezera (postoji samo u vrijeme jakih kiša, pretežno u zimskom razdoblju) odvodi vodu iz flišnih područja Malog i Velikog Luga. Najveći dio te vode se kanalom dovodi u Jezero. Oborine se ne zadržavaju na vapnenačkim stijenama, već se procjeđuju u podzemlje. Dio tih voda, u obliku podzemnog dotoka, izvire u samom Jezeru ili duž njegovog južnog oboda. Postoji više takvih izvora, a najveći su Vrutak i Lučica (GOLUBOVIĆ i sur., 1962). Danas se veći dio te vode zahvaća i odvodi cijevima, a najvažniji vodozahvat je smješten na najdubljem mjestu same akumulacije. Prema istraživanjima PAVLIN (1968), ukupna površina slivnog područja iznosi oko 12 km2 . Sama akumulacija Jezero je kriptodepresija čije se dno nalazi na koti -7 m ispod razine mora, dok je srednja razina vode uvijek na oko +1.5 m iznad razine mora. U vrijeme maksimalnog dotoka vode, kad je vodostaj viši od +2.4 m, voda otječe preko splavnice odvodnim kanalom u more, pa Jezero postaje protočno. GAVAZZI (1904) je za viših vodostaja zabilježio razinu vode od +4.5 m, no danas je razina vode Jezera znatno snižena probijanjem odvodnog kanala koji vodi u more (Slika 9). Time je ujedno smanjena i površina Jezera. Izgradnjom nasipa 1970. godine razina Jezera je ponovno podignuta za 1 m da bi se povećao volumen akumulacije. Na rubovima Jezera nalazi se široka zona nadignutog treseta (Slika 9), a vegetacija pokazuje zonaciju karakterističnu za tipična eutrofna jezera. Bazen akumulacije Jezero nije jedinstven po dubini (Slike 9 i 10) već se sastoji od plitkog zapadnog dijela (najveća dubina iznosi oko 3 m) i znatno dubljeg istočnog dijela (najveća dubina iznosi oko 10 m), a odijeljeni su uskim podvodnim pragom. Površina (A1) Jezera na koti +1.1 m iznosi, bez tresetnog pokrivača, 0.37 km2 (37 ha), a srednji volumen (Vs) 1.5 x 106 m3 i srednja dubina (A1/Vs) 4.05 m. Ukupna površina zajedno s tresetnim rubom iznosi 0.64 km2 (64 ha) (PAVLIN i sur., 1968), a s tom površinom srednja dubina akumulacije Jezero iznosi 2.34 m. Ljeti Jezero podliježe vertikalnoj termičkoj stratifikaciji pri čemu nastaje jasno omeđen epilimnij dubine oko 4 metra, ali samo u dubljem istočnom dijelu, gdje dubina iznosi više od osam metara. U plićem zapadnom dijelu Jezera ne zamjećuje se stratifikacija i on se može tijekom cijele godine smatrati relativno homogenom sredinom. |
Jezero Njivice na Krku, prostorni pogled
Izvor: Google Earth, 2023. |
|
Akumulacija Ponikve je najznačajniji vodni resurs na otoku Krku. Izvedena je 1986. godine u tipičnom krškom polju izgradnjom brane, koja spriječava otjecanje vode iz izvorišne zone prema prirodnim ponorima - tim jw zahvatom odvojena ponorna od nepropusne zone na prostoru nekadašnjeg plitkog periodičkog jezera (tzv. "polje-jezero").
U prvoj fazi razvoja kaptažnog zahvata Ponikve su eksploatirani prirodni izvori Mala Fontana i Škrilj, a zatim je izgrađena kaptažna galerija Vela Fontana. U daljnjem razvoju crpilišta Ponikve je izgrađena brana, kojom je zadržan dio visokih vodnih valova i razina eksploatabilnih količina dovedena na prosječnih 100 l/s. Kaptažni zahvat Ponikve je vezan za podzemnu vodu iz krškog zaleđa i površinsku vodu, koja se prikuplja u akumulaciji. Do izgradnje brane za vodoopskrbu je korištena samo podzemna voda krških izvora uz rub Ponikva, a po završenoj izgradnji cijeli sustav je pod utjecajem akumulacije. U Ponikvama je prvi još 1938. godine kaptiran izvor Mala Fontana. Kaptaža je izrađena kao betonski zdenac promjera 4 m, dubine 4,5 m, do kote 12 m n.m., međutim usisne košare su u susjednom manjem zahvatu, odakle se voda odvodi u vodoopskrbni sustav. 1967. godine su na tu crpnu stanicu priključeni galerijski zahvat Vela Fontana, a nešto ranije zahvat Škrilji. Vodozahvat Vela Fontana se sastoji od vertikalnog okna dubine 24,21 m s dva kraka drenažne galerije ukupne dužine 126,23 m. Volumen kaptažnog prostora je oko 700 m3 , a cijele akumulacije nakon izgradnje brane oko 2,1 milijun m3 . Planira se nadvišenje brane do kote 22,45 m.n.m. čime bi se osigurao volumen od oko 5,5 milijuna m3 i veća mogućnost crpljenja u ljetnim sušnim razdobljima, kada je potrošnja pitke vode na otoku najveća (BIONDIĆ, B., 2003) IZVOR: http://www.gfv.hr/modules/m_gfv/zavrsni_diplomski_radovi/knapic_ivica_2.pdf Visina kote preljeva sadašnje brane nalazi se na +19.01 m n. m. pa kada ju razina vode u jezeru dosegne, tada volumen vode u akumulaciji iznosi 2.65 x 106 m3 , površina akumulacije oko 0.875 km2 (87.5 ha), a prosječna dubina 3.03 m. Osnovno je obilježje ove akumulacije mala dubina vode. Kada je akumulacija prosječno puna, srednja dubina iznosi tek oko 2.4 metra, a najveća dubina akumulacije, u neposrednoj blizini brane, tada jedva prelazi 6 metara. Akumulacija se opskrbljuje oborinskom vodom iz velikog slivnog područja, čija se veličina procjenjuje na 37.68 km2. Za vrijeme kišnog razdoblja razina vode može za oko 1 metar biti viša od krune brane što znači da je u tom razdoblju dotjecanje vode veće od kapaciteta ponora. Akumulacija je izgrađena sa svrhom povećavanja izdašnosti podzemnih izvorišta izuzetno kvalitetne pitke vode, jer ona neposredno prihranjuje okolno podzemlje. To je osobito važno za vrijeme sušnog razdoblja, kada zbog prirodnog otjecanja dolazi do smanjenja raspoloživih količina podzemne vode. Zbog nedavnog postanka akumulacije Ponikve, znanstvena istraživanja o njoj nisu toliko brojna i stara kao o akumulaciji Jezero, koja već mnogo duže postoji kao prirodno jezero. Biološko-ekološka istraživanja akumulacije Ponikve provodili su MEŠTROV i suradnici (1995) te KEROVEC i suradnici (2000a, 2002) radi utvrđivanja trofičkih značajki akumulacije. Detaljnije su istraživani bakterioplankton i fitoplankton (STILINOVIĆ i PLENKOVIĆ-MORAJ, 1995), sastav čitave planktonske zajednice (PLENKOVIĆ-MORAJ i sur., 1998) te biocenološka struktura zajednice bentosa (PLENKOVIĆ-MORAJ i sur., 1999) u akumulaciji Ponikve. Najnovijim istraživanjima istaknute su velike razlike između fitoplanktona u akumulaciji Ponikve i fitoplanktona u akumulaciji Jezero (GLIGORA i PLENKOVIĆ-MORAJ, 2003; GLIGORA i sur., 2003) IZVOR: Sveučilište u Zagrebu Prirodoslovno-matematički fakultet Biološki odsjek Aleksandar Popijač MAKROZOOBENTOS I TROFIČKA OBILJEŽJA AKUMULACIJA JEZERO I PONIKVE NA OTOKU KRKU Magistarski rad predložen Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu radi stjecanja akademskog stupnja magistra prirodnih znanosti (iz polja biologije) Zagreb, 2003. (PDF) |
Ponikve na Krku, prostorni pogled
Izvor: Google Earth, 2023. |
Nekada intenzivno obrađeno Dobrinjsko polje, koje se pruža od Dobrinja, uz Potok, sve do uvale Soline, danas je gotovo potpuno zapušteno. Uvala Soline je zapravo potopljeni nastavak središnje flišne zone koju čini Dobrinjsko polje s Velim potokom. Zapadni dio uvale je najplići s niti 2 metra dubine, a u nastavku je pješčanik Meline.
Kroz Vrbničko (Vrbensko) polje protječe povremeni potok Vretenica, ili samo Potok, koji se iskorištava i za navodnjavanje polja. U zaseoku Paprata kraj Garice je veći izvor pitke vode.
|
Najniži dio Kolanjskog polja na Pagu je praktički na morskoj razini.
Kolansko blato - blato Rogoza je močvarni ornitološki rezervat na otoku Pagu u Hrvatskoj.
Mediteranska je močvara u Kolanskome polju. Ornitološkim rezervatom proglašen je 1988. godine.[1] Prostire se na površini od 535 hektara.[2] Nalazi se na južnoj obali otoka Paga između Novalje i Kolana. Premda u statusu zaštićenog rezervata Republike Hrvatske, nemilice se uništava i degradira njegova biološka vrijednost. Radi prevencije daljnje devastacije Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode pokrenulo projekt Zaštita Kolanskog blata i blata Rogoza. U suradnji s projektom Ornitofauna močvara Hrvatske Zavoda za ornitologiju HAZU tiskan je informativni letak.
Kolansko blato.Kolansko blato je mediteranska močvara čija je karakteristika boćata voda i močvarna vegetacija. Neposredno okružje su obradiva polja i kameniti pašnjaci. Važna je zbog raznolike mediteranske flore i faune. Posebno je važna što se ptice porijeklom iz Hrvatske i drugih dijelova Europe tijekom proljetne i jesenske selidbe zaustavljaju u Kolanskom blatu radi hranjenja, odmora ili noćenja. Osim toga mnoge vrste ptica prezimljuju na ovom mjestu. Zabilježene su 163 ptičje vrste, od kojih je 66 gnjezdarica. Ovdje borave svilorepa, čapljica voljak, kokošica, veliki trstenjak, trstenjak cvrkutić, divlja patka, glavata patka, mali gnjurac, crna liska, mlakuša, morski kulik, razne čaplje, blistavi ibis, ćurlini i dr.
Rezervat je ugrožen s više strana. Trska koja raste na rubovima obrasla je rubove pa se svake godine sve više smanjuje slobodna površinu vode. Neracionalni lov ptica, izlov ugora i jegulja vapnom i otrovnim mlječikama i širenje naselja Gajac ugrožava ovo područje.
Izvori
Mediteranska je močvara u Kolanskome polju. Ornitološkim rezervatom proglašen je 1988. godine.[1] Prostire se na površini od 535 hektara.[2] Nalazi se na južnoj obali otoka Paga između Novalje i Kolana. Premda u statusu zaštićenog rezervata Republike Hrvatske, nemilice se uništava i degradira njegova biološka vrijednost. Radi prevencije daljnje devastacije Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode pokrenulo projekt Zaštita Kolanskog blata i blata Rogoza. U suradnji s projektom Ornitofauna močvara Hrvatske Zavoda za ornitologiju HAZU tiskan je informativni letak.
Kolansko blato.Kolansko blato je mediteranska močvara čija je karakteristika boćata voda i močvarna vegetacija. Neposredno okružje su obradiva polja i kameniti pašnjaci. Važna je zbog raznolike mediteranske flore i faune. Posebno je važna što se ptice porijeklom iz Hrvatske i drugih dijelova Europe tijekom proljetne i jesenske selidbe zaustavljaju u Kolanskom blatu radi hranjenja, odmora ili noćenja. Osim toga mnoge vrste ptica prezimljuju na ovom mjestu. Zabilježene su 163 ptičje vrste, od kojih je 66 gnjezdarica. Ovdje borave svilorepa, čapljica voljak, kokošica, veliki trstenjak, trstenjak cvrkutić, divlja patka, glavata patka, mali gnjurac, crna liska, mlakuša, morski kulik, razne čaplje, blistavi ibis, ćurlini i dr.
Rezervat je ugrožen s više strana. Trska koja raste na rubovima obrasla je rubove pa se svake godine sve više smanjuje slobodna površinu vode. Neracionalni lov ptica, izlov ugora i jegulja vapnom i otrovnim mlječikama i širenje naselja Gajac ugrožava ovo područje.
Izvori
- ↑ Protected planet Kolansko blato - Blato Rogoza ornitološki rezervat. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. ožujka 2017. Pristupljeno 14. ožujka 2017.
- ↑ Hrvatska enciklopedija Kolansko blato
|
|
U nekim izvorima naziva se i Dinjišćarsko polje.
|
Malo blato je zaštićeni ornitološki rezervat ptica močvarica u Hrvatskoj. Ornitološkim rezervatom proglašen je 1988. godine. Prostire se na površini od 462 hektra. Nalazi se na južnoj dijelu otoka Paga, 2 km od Povljane uz more, u dnu uvale Mlinice, 10 km od grada Paga. Do Malog blata može se doći glavnom cestom koja vodi prema gradu Pagu.
Malo blato ljeti presuši jer naslage močvarne flore zaguše život u vodi. Malo blato je depresija sa slatkom i boćatom vodom. Ovo je mjesto jedno je od najvažnijih mjesta gdje se gnijezdi ugrožena ptica grabljivica u Hrvatskoj eja livadarka. Zabilježena su gnijezdišta desetak parova ove ptice.
Planira se proglasiti parkom prirode slivno područje jezera Velo blato i područje do Dinjišćarskog polja, što bi obuhvatilo i Povljansko polje te Malo blato za koje još nije definirano slivno područje.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Malo_blato
Malo blato ljeti presuši jer naslage močvarne flore zaguše život u vodi. Malo blato je depresija sa slatkom i boćatom vodom. Ovo je mjesto jedno je od najvažnijih mjesta gdje se gnijezdi ugrožena ptica grabljivica u Hrvatskoj eja livadarka. Zabilježena su gnijezdišta desetak parova ove ptice.
Planira se proglasiti parkom prirode slivno područje jezera Velo blato i područje do Dinjišćarskog polja, što bi obuhvatilo i Povljansko polje te Malo blato za koje još nije definirano slivno područje.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Malo_blato
Veliko blato je zaštićeni ornitološki rezervat ptica močvarica u Hrvatskoj. Ornitološkim rezervatom proglašen je 1988. godine. Prostire se na površini od 462 hektra. Nalazi se na južnom dijelu otoka Paga između Povljane, Dinjiške i Vlašića. Do Velikog blata može se doći asfaltiranom cestom koja vodi prema mjestu Vlašići.
Veliko blato velika otvorena vodena površina. Depresija je sa slatkom vodom. Ovdje je zabilježeno 168 vrsta ptica, od kojih ističemo sive čaplje, bijele čaplje, crne liske, male gnjurce, ćubaste gnjurce, bukavce, ibise, patke kreketaljke, patke njorke, bijele žličarke, eje livadarke, velike ševe i podzviđaće. Veliko blato vrlo je bitno za određene vrste ptica močvarica jer je posljednje mjesto u Europi na koje mogu sletjeti na svom putu prema jugu. Ostalu faunu čine slatkovodne ribe. Zbog tih povoljnih uvjeta obitelj Košćina uredila je Veliko blato u ribogojilište koje je bilo jedno od prvih ribogojilišta u Europi. Floru čine trske, šeševi, sitovi i druge močvarne vrste. Južnu stranu blata karakteriziraju kamenjarske vrste biljaka. Veliko blato.Slatkolovni ribolov je dopušten uz dozvolu koju izdaje Turistički ured. Planira se proglasiti parkom prirode slivno područje jezera Velo blato i područje do Dinjišćarskog polja, što bi obuhvatilo i Povljansko polje te Malo blato za koje još nije definirano slivno područje. https://hr.wikipedia.org/wiki/Velo_blato |
|
Karta Vlašićkog polja
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:25.000; 
|
Novaljsko, Povljansko, Vlašićko i Smokvićko polje.
enciklopedija, Novaljsko, Kolansko, Povljansko, Vlašićko i Dinjiško
enciklopedija, Novaljsko, Kolansko, Povljansko, Vlašićko i Dinjiško
|
|
|
Park prirode Povljansko polje je planirani park prirode u Hrvatskoj. Područje se nalazi na otoku Pagu. koje se planira proglasiti parkom prirode obuhvaća slivno područje jezera Velog blata i područje do Dinjišćarskog polja, što bi obuhvatilo i Povljansko polje te ornitološki rezervat Malo blato za koje još nije definirano slivno područje.
Kao prvi korak prema prema proglašenju cijele Povljane rezervatom prirode jest odluka na sjednici općinskog vijeća Povljane o proglašenju slivnog područja jezera Velog blata rezervatom prirode donesena prvog tjedna rujna 2010. godine. Do 2010. Velo blato bilo je samo ornitološki rezervat. Općinske vlasti namjeravaju u budućnosti proglasiti cijelu Povljanu parkom prirode. Da bi izbjegli brzopletosti, za početak su proglasili samo područje Velog blata rezervatom prirode, da bi vidjeli što proglašenje parka prirode donosi, a što odnosi. Povljansko polje koje bi ušlo u park prirode stoljećima je osnovica poljoprivrede ovog kraja, a tu općinske vlasti još razmišljaju, jer je vrlo bitno hoće li se nakon proglašenja parka prirode u Povljanskom polju smjeti baviti poljoprivredom. Ne bude li se smjelo, projekt se neće širiti. Ako se bude smjelo baviti poljoprivredom u parku prirode i da se istovremeno postigne da se na prostoru polja neće smjeti graditi, što je jedan od glavnih ciljeva, da se prostor ne bi uništio nepotrebnom i prevelikom gradnjom, onda će općinari Povljansko polje proglasiti parkom prirode. https://hr.wikipedia.org/wiki/Park_prirode_Povljansko_polje |
Povljansko polje
Detalj stare topografske karte izvornog mjerila 1:100.000 |
IZVORI I LITERATURA
Literatura
-
Članci, objave i blogovi
-
