SKRADSKI KRAJ
O kraju
|
|
Uvod-
ENGLISH SUMMARY: Skradski kraj- 
Zeleni vir - Veliki slap
|
-
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Skradskog kraja
Oglašavajte ovdje:
|
Po kraju
Skrad
|
Skrad – klimatsko-lječilišna banja Na području Gorskog kotara turistička ponuda počela se razvijati u 20. stoljeću između dvaju svjetskih ratova, kada su izgrađeni hoteli i kad je počeo razvoj obiteljskog smještaja. Drugi svjetski rat to je prekinuo, a zatim se goranski turizam opet počeo buditi 1970-ih godina. Jedno od odredišta gdje se ozbiljno promišljalo o zdravstvenom turizmu jest Skrad, gdje je turizam započeo početkom 20. stoljeća. Za to je zaslužan šumarski inženjer Rudolf Tredl, koji je službovao u Skradu i, uz podršku vlastelinstva Thurn und Taxis, poticao uređivanje turističkih staza i šetnica. Skrad je bio nadaleko poznat kao klimatsko-lječilišna banja, a njegova je specifičnost bila orijentiranost na djecu koja su još od 1927. godine dolazila u "ferijalnu koloniju". Godine 1937. u predjelu Šiljar tadašnji Grad Sušak sagradio je dječje oporavilište, a na istoj lokaciji sljedeće godine sagrađen je sanatorij za oporavak podmorničara. Iza Drugog svjetskog rata tu je bio sanatorij za liječenje tuberkuloze, a kada je ona suzbijena, na Šiljar su se vratila djeca. Sve do Domovinskog rata, kada je te objekte preuzela Hrvatska vojska. Općini su vraćeni tek nakon 2004. godine, a zatim je taj prostor dan u zakup. No, u planovima Općine zacrtan je ostao kao prostor za razvoj, točnije revitalizaciju zdravstvenog turizma, ali do sada taj plan nije ostvaren. IZVOR Marinko Krmpotić: Prirodna ljekovita oaza: Gorski kotar uključen u klaster zdravstvenog turizma. Novi list, 10.7.2022. IZ STARIH ZAPISA
Skrad. Iako s relativno manjim brojem stanovnika (728, 1971. god.) i bez značajnijih industrijskih funkcija, Skrad je danas jedno od najvažnijih naselja Delničkog koridora; njegove bitne značajke čine sve razvijenije tranzitne turističke funkcije, naglašeno prometno značenje i jako topografsko širenje što ostavlja izraziti dojam gospodarskog prosperiteta i dinamičnog razvitka. Geografski položaj naselja vrlo je povoljan što pogotovo vrijedi za razdoblje od puštanja u promet Lujzinske ceste početkom 19. st. i izgradnje željezničke pruge u drugoj polovici 19. st.; ali — pri tom nije sasvim lako razumjeti zbog čega se vodeće naselje nije razvilo na Kupjačkoj zaravni, ratarski i pašnjački mnogo povoljnijem prostoru, pogotovo u uvjetima izrazitijeg autarhičnog gospodarstva i kirijaškog prometa. Jedan od mogućih razloga svakako je i u činjenici da Kupjački prostor oskudijeva vodom. Za razvoj Skrada i njegovih prometnih funkcija bila je povoljna činjenica da ga nije obišla ni jedna od važnijih goranskih prometnica; s izgradnjom željezničke pruge istočnija su težišta naseljenosti (Divjake) izgubila u važnosti, dok se Skrad izdvojio kao najvažnije naselje. Međutim, u najnovijem razdoblju prometni položaj Skrada ne odlikuje se toliko povoljnim karakteristikama — s jedne strane jaka onečišćenja od automobilskog tranzita umanjuju njegovu turističku privlačnost, dok bi, s druge strane, polaganje trase nove moderne ceste Zagreb—Rijeka, na način da se posvema zaobiđe ova mikroregija, značilo lišavanje Skrada jedne od osnovnih tranzitno-turističkih prednosti razvoja. I lokalni je geografski položaj naselja vrlo povoljan — zbog visine od oko 650— —700 m izbjegnute su niže zone s češćim maglama i ljetne visoke temperature, dok ekspozicija i otvorenost prostora prema zapadu osiguravaju jaču insolaoiju i otvaraju zanimljive vidike prvenstveno prema dolinama Iševnice, Velike Sušice i Kupe; neposredna blizina i nadvijenost iznad tektonski dosta poremećenog kraja gdje se nalaze Zeleni Vir i Vražji prolaz također su povoljne topografske značajke koje pridonose turističkoj valorizaciji i energetskom iskorištavanju ovog prostora. Kao naselje Skrad se spominje već u predturskoj fazi, tj. krajem 15. st.; međutim, intenzivnija naseljenost datira tek od početka 17. st. kada Zrinski nastoje ponovno naseliti i gospodarski aktivirati opustjele krajeve. Ali, tek s izgradnjom Lujzinske ceste, Skrad se izdvaja kao važnije naselje — tada se podižu mitnica, konačište i gostionice i jačaju kirijaška zanimanja (kirijaši ili furmani); izgradnjom željezničke pruge i rad na željeznici postaje važnom komponentom aktivnosti; krajem stoljeća, a osobito pred prvi svjetski rat, u Skradu se počinje razvijati i ljetni klimatski i lječilišni turizam koji se za vrijeme stare Jugoslavije dopunjuje i nastojanjima oko razvoja zimskog turizma; tada Skrad postaje i malo proizvodno središte s električnom centralom na Zelenom Viru (od 1921), mlinovima, strugarama i zanatskim djelatnostima. U poslijeratnom razvoju osnovne gospodarske mogućnosti leže u razvoju turističkih funkcija — bilo onih u okviru stacionarnog, bilo tranzitno-izletničkog turizma; pri tome visina od oko 700 m, blizina Zelenog Vira, Vražjeg prolaza, Skradskog vrha i Broda na Kupi pruža najbolje mogućnosti i za suvremeniju turističku valorizaciju kraja u okviru kombiniranog ljetnog korištenja primorja i goranskog zaleđa; ali — osnovni je problem za sada nedostatak hotela, zbog čega najvažniji dio usluga još uvijek otpada na one u okviru tranzitnog turizma (ugostiteljstvo, benzinska stanica). Ostale gospodarske funkcije Skrada slabo su razvijene, ali svakako treba spomenuti pogon riječkog »Elektroprimorja«, hidrocentralu »Zeleni Vir«, šumariju i trgovačke funkcije. Budući da gospodarske mogućnosti nisu velike, a sve i nisu iskorištene, i kako se neke privredne mogućnosti otvaraju i u Rijeci, Karlovcu, Zagrebu, a pogotovo u inozemstvu, iseljavanje je znatno, zbog čega broj stanovnika kraja u cjelini opada, dok je stanovništvo samog Skrada zabilježilo porast od oko 22% u odnosu prema 1961. god. Po zanimanju stanovništva i Skrad ulazi u kategoriju gdje prevladavaju za goranski kraj tipično mješovita domaćinstva. Godine 1971. Skrad je imao 818 stanovnika. IZVOR Socijalistička Republika Hrvatska: Knjiga IV: Gorska Hrvatska. Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1975. |
Skradski, oliti skrački
Domaći ljudi koriste dijalektalni pridjev skrački (u značenju skradski). Tako u mjestu djeluje folklorna skupina Skračka deca, Nevenka Delač Grgurić izdala je 2013. godine knjigu Mudre skračke izreke, a list Osnovne škole u Skradu zove se Skračka žbela (žbela = pčela). Stanovnike Skrada nazivaju pak Skrajanima. 
Skrad |
Podstena
Miljokaz broj 6 na Lujzijani, između naselja Podstena (Skrad) i Kupjak
Autorica fotografije: Sabina Fureš KOORDINATE: 45.4095774,14.9128281 |
Položaj miljokaza broj 6, uz suvremenu cestu Zagreb-Rijeka
Autorica fotografije: Sabina Fureš |
Zeleni vir i Vrajži prolaz
|
Zeleni vir je zaštićeni rezervat prirodnih vrijednosti i izletište. Nalazi se u Primorsko-goranskoj županiji u blizini Skrada.
Proglašen je 1962. godine rezervatom i nalazi se na 302 metra nadmorske visine. Ima nekoliko pješačkh i planinskih staza. U rezervatu se nalazi i 800 metara dugačak uzak kanjon Vražji prolaz (Vrajži p.) i špilja Muževa hiža. Na potoku Zeleni vir je građevinski poduzetnik Josip Lončarić 1921. godine izgradio manju istoimenu hidrocentralu, koja je tada električnom energijom opskrbljivala cijeli Gorski kotar. 
|
Zeleni VirUnlisted
Autor: Marko Moguš Datum objave: 7.2.2020. |
|
Željeznička stanica Skrad
Zanimljivosti. Na željezničkoj stanici u Skradu, blizu planinarskoga puta za Zeleni vir, nalazi se planinarska karta koja izrađena od emajliranog metala 1934. u Subotici i postavljena je na tom mjestu ubrzo nakon osnivanja podružnice Hrvatskog planinarskog društva – podružnice koja je nosila ime Skradski vrh. Karta je obnovljena 2024. godine.
|
|
|
|
|
Veliki slap i polušpilja
|
Sa 70 metara visoke stijene koja se stisnula između dva šumovita obronka, obrušavaju se dva potočića. Jedan brzo nestaje u usjeku stijene, a drugi se ruši okomito u obliku vodopada koji se zove Veliki slap, koji pada pred otvor špilje s jezercem i ulijeva se u potok Curak koji ovdje izvire. Tom je polušpiljom potok Curak nekada tekao, sve do 1924. godine kada je pregrađena, čime je postala akumulacija za potrebe munjare "Zeleni vir".
Zanimljiv podatak: Od 1972. do ove 2007. godine jezero u špilji Zeleni vir presušilo 2 ili 3 puta.
|
|
|
Provodnik vode od izvora potoka Curak koji vodi do MHE Zeleni vir
|
|
Curak
|
Curak je rječica u Gorskom kotaru, desna pritoka Kupice. Dug je 5,48 km. Izvire jugozapadno od Skrada, u sutoku vode koja pada 70-metara visokm vodopadom i vode koja izlazi iz jezerca u špilji, koje je smaragdno zelene boje, kristalno bistre i mirne vode i koje se hrani pozemnim izvorom (Zeleni vir). Na Curku se nalazi hidroelektrana Zeleni vir tzv. Munjara.
Prolazi kroz sljedeća naselja: Planina Skradska, Donji Ložac i Iševnica. 
Početak toka rječice Curak
|
|
|
|
|
|
Munjara "Zeleni vir" (hidrocentrala)
|
Mala hidroelektrana Zeleni vir, MHE Zeleni vir ili Munjara Zeleni Vir je derivacijsko protočna mala hidroelektrana na potoku Curak kod Skrada u Primorsko-goranskoj županiji. Započela je s radom 1922. godine.
Instalirani volumni protok iznosi 4,2 m3/s (2 x 2,1 m3/s), dok je neto konstruktivni pad vode 50 metara. Instalirana snaga iznosi 1,7 MW (0,9 MW + 0,8 MW), srednja godišnja proizvodnja električne energije 7,7 GWh, dok je maksimalna ostvarena godišnja proizvodnja 1984. godine iznosila 9,4 GWh. Povijesni pregled. Na početku bijaše slučajnost. Strastveni lovac, Selčanin Josip Lončarić, prateći trag ranjenog srnjaka po vrletima Gorskoga kotara, odjedanput je ugledao čarobnu sliku: Ruši se voda iz kakvih 80 metara visine u niži potok koji se opet jakim mlazevima ruši u nizinu. Josip Lončarić bijaše praktičan um, te je samo je na trenutak zastao zadivljen čarobnim prizorom, ali njegov je tehnički um vrlo brzo zaključio kako se prirodna snaga vode može iskoristiti u praktične svrhe. Budući da je bio i uspješan poduzetnik, osim zadivljujuće ljepote, vidio je i mogućnost zarade. Od tog jesenskog dana, daleke 1898., nije prestajao razmišljati o tomu da se vodena snaga Zelenoga vira i potoka Curak pretvori u električnu energiju, koja će osvijetliti Gorski kotar i pokrenuti strojeve brojnih tadašnjih pilana. Ali, od zamisli do njena ostvarenja prošlo je više od dva desetljeća. Tek je 1915. Josip Lončarić doveo specijalistu za gradnju hidroelektrana Franu Hatzingera, koji je 1915., 1916 i 1917. mjerio protok vode i predložio generalni nacrt elektrane. No, gradnja je odgođena zbog manjka novca, strojeva i hrane. Napokon, u proljeće 1920. utemeljeno je Dioničko društvo za iskorištavanje vodenih sila Gorskoga kotara Zeleni vir. Konačan projekt izgradnje Male hidroelektrane Zeleni vir izradila je poznata tvrtka Peyer i to, ne prema nacrtima inženjera Valerija Reisznera, prema čijim je nacrtima izgrađena i Mala hidroelektrana Ozalj, puštena u rad 1908. U Munjari Zeleni vir bila su predviđena dva električna generatora snage po 1 MVA (1 MW), ali je 28. prosinca 1921. ipak dovršena samo s jednim, snage 1,02 MVA (ostavljen je prostor za ugradnju još jednog koji je u taj prostor ugrađen tek 1961. – 40 godina poslije). Prva električna žarulja, za koju je električnu energiju proizvela Munjara Zeleni vir zasvijetlila je navečer 28.12.1921. u kasnijem hotelu Zeleni vir u Skradu. Elektrana je službeno puštena u pogon 29.1.1922. u 11 sati, zabilježili su kroničari. U nazočnosti velikog broja uglednika, njena postrojenja i ljude blagoslovio je mjesni župnik Stjepan Petranović. Istodobno s gradnjom MHE Zeleni vir, izgrađene su dvije trafostanice u Skradu i Kupjaku, te 5 kV dalekovod za njihovo napajanje. Kako je bilo izgraditi elektranu na nepristupačnom terenu uz ondašnju tehnologiju teško je i zamisliti, ali njenim završetkom muke graditelja i vlasnika, predvođenih Josipom Lončarićem, nisu prestale. Tu novotariju, koju su zvali električnu struju, skoro nitko nije htio. Neki su bili sumnjičavi zbog neznanja, a drugi zbog interesa. Trgovcima petrolejem nikako nije odgovarala elektrifikacija kućanstava, a industrijalci – poglavito vlasnici pilana, vjerovali su u vodenu paru i besplatnu snagu vode više nego u tu struju, koju su stručnjaci nazivali električnom energijom. No, tvrdoglavi vizionar Josip Lončarić uveo je električnu energiju u svoje kućanstvo i pilanu, besplatno je dijelio žarulje i neumorno promicao novu pogonsku energiju. Električna mreža širila se Gorskim kotarom polako i mukotrpno, ali sigurno.[IZVOR HEP Vjesnik.] Drugi svjetski rat. 1942. je zapovjedništvo partizanskih postrojba, koje su tih godina ratovale u Gorskom kotaru, osudilo MHE Zeleni vir na smrt. Izdana je zapovijed da se napadne domobranska postrojba, koja je čuvala elektranu, te da se objekt i postrojenja dignu u zrak kako ne bi služili okupatoru. Partizanski je diverzant, međutim, i sam Goranin i bivši radnik Munjare, umjesto tri paklena stroja namijenjena rušenju MHE Zeleni vir, aktivirao samo manji dio eksploziva ispod stope vodne turbine, što je postrojenje samo onesposobilo za rad, ali ga nije uništilo. Zahvaljujući nepoznatom diverzantu, Munjara Zeleni vir i danas proizvodi električnu energiju na strojevima ugrađenim prije 90 godina. Nakon Drugog svjetskog rata. Danas se MHE Zeleni Vir nalazi u okviru sustava HE Vinodol, premda nije u istom hidrotehničkom sustavu. IZVOR Mala hidroelektrana Zeleni vir. Wikipedija (hr) 
MHE Zeleni vir
|
Josip Lončarić (slo. Josip Lončarič); slovenski građevinski poduzetnik hrvatskog podrijetla, 6.8.1867., Selce, Crikvenica - 5.7.1931., Skrad. Josip Lončarić, sin građevinskog poduzetnika Antona Lončariča, pohađao je realku u Ljubljani (1881.–1887.), a potom je tehnički studij nastavio u Beču. U austrougarskim oružanim snagama služio je do 1894. godine, a potom se etablirao kao građevinski poduzetnik kod državnih željeznica u Hrvatskoj, gdje je izgradio ili popravio nekoliko tunela, snježnih bedema, kolodvora i mostova. Nakon očeve smrti nastanio se u Ljubljani i izgradio preko 120 km novih cesta (Poljanska dolina, Stari trg, Adlešiči), preko 100 km vodovoda (Cerknica i drugdje), željezničku prugu Semič-Bubnjarci (1912.-1913.) i armiranobetonski most u Črnomlju (1911). 1913./1914., zajedno s A. Samohrdom iz Brna, osnovao je građevinsku tvrtku Samolon sa sjedištem u Ljubljani, koja je 1914. preuzela izgradnju željezničke pruge Bosanski Novi—Bihać i zajedno s Dalmatinskim inženjerskim konzorcijem pruge Knin—Pribudić. Za vrijeme rata preselio se na svoje imanje u Skrad, gdje je na njegovu inicijativu i suradnju izgrađena hidroelektrana Zeleni vir, koja je opskrbljivala strujom cijeli Gorski kotar. IZVOR Josip Lončarič. Wikipedija (slo) 
Mala hidroelektrana Zeleni vir na potoku Curak
|
|
|
Izletnički dom "Zeleni vir"
|
|
Vražji prolaz / Vrajži prolaz
|
|
Kanjon potoka Jasle dug je oko 400 metara, visok do 80 metara, na mjestima je toliko uzak da se gotovo mogu dodirnuti obje strane kanjona rastegnutim rukama. Kanjon je bogat slapovima. Zbog svoje teške prohodnosti, ili bolje rečeno gotovo neprohodnosti, bio je idealno mjesto za sklanjanje od pljačkaša konjanika ili pr. Turaka. Kanjon Vražji prolaz premostilo je mostovima i galerijama od 1934. do 1936. godine Društvo za uređenje Skrada i okolice sa sjedištem u Skradu.
|
Mostovi Vražjeg prolaza bili su uništeni uslijed elementarne nepogode 2022. godine.
|
Muževa hiža
|
Položaj. Špilja Muževa hiža (Muževa hišica, Muževa hižica, Muževa kuća) nalazi se u stijeni na završetku kanjona Vražji prolaz, petnaestak metara iznad korita potoka Jasle, s kojime je povezana stazom i stepeništem.
Ime. O imenu spilje postoje dvije predaje. Po starijoj verziji koja je u narodu već polako i zaboravljena, ime je dobila po čovječuljku možaku koji se skrivao u pećini na kraju Vrajžeg prolaza te ljudima pomagao kao dobri šumski duh, pretvaravši se u grane i korijenje koji su dobivali organske oblike. prema drugoj predaji vjeruje se da se tu skrivao muškarac – muž pred najezdom Turaka ili ljudi koji su ga iskorištavali pa je tako i dobila ime muževa hiša, hiža ili kuća. Opis. Ulaz u Muževu hižu je velik oko 40 × 15 metara. Špilja je od ulaza do jezera duga oko 130 metara. Nije u cijelosti istražena. Prohodna je sve do jezerca koje se nalazi na kraju špilje gdje je sveučilišni profesor dr. sc. August Langhoffer sa suradnicima, tijekom istraživanja životinjskog svijeta špilje, zapisao kako je pronašao čovječju ribicu. Jezerce povremeno presuši. U njemu se nalaze dva čamca čija starost seže u 19. stoljeće. Zašto su oni tamo i za što su služili do danas nije razjašnjeno. Oblici špilja koje se mogu naći u špilji su: stalaktiti, zavjese, kaskade i saljevi. 
Speleološki nacrt (tlocrt - gore; presjek - dolje) špilje Muževa kuća koju su po istraživanju iz 1960. godine od strane članova PD-a
"Željezničar", izradili Vlado Božić i Ivica Posarić.
LITERATURA
ABRAMOVIĆ, Branko: Muževa hiža i njezina tajna. Speleolog 55, br. 1 (2007): 115-117. (PDF) HIRC, Dragutin: Muževa kuća. U: Lijepa naša domovina, str. 68-69. Zagreb, 1891. HIRC, Dragutin: Muževa hiža. U: Gorski kotar, str. 85. Zagreb, 1898. HIRC, Dragutin: Muževa hiža. U: Jugozapadna visočina. Rad JAZU, knjiga XCIII, str. 176. Zagreb, 1889. HIRC, Dragutin: Muževa hiža. U: Nada, br. 23, sv. 20-25, str. 362. Sarajevo, 1990. STROHAL, Rudolf: Muževa hiža. U: Uz Lujzinsku cestu, str. 49. Delnice, 1935. (pretisak 2005.) PAVER, Marijan: Muževa hiža. U: Zeleni vir, str. 21. Delnice, 2004. |
Praktično
IZVORI I LITERATURA
-
