|
|
|
Područje Vraneške doline obuhvaća predjel koji ima dva mjesna centra – Tomaševo i Pavino Polje. To je područje od Slijepča Mosta (nom. Slijepac Most) do Kovrena, odnosno do granice bjelopoljske s pljevaljskom općinom.
Vraneškom dolinom protječe rijeka Ljuboviđa, po kojoj je, kako se vjeruje, dobila naziv i srednjevjekovna župa Ljuboviđa. O ranijoj prošlosti tog kraja, prije postanka župe Ljuboviđa, nema pouzdanijih i preciznijih podataka. Sasvim izvjesno je da je taj prostor, u vrijeme dukljanske kraljevine Vojislavljevića, pripadao oblasti Podgorja, odnosno župi Debreca. Naime, pop Dukljanin u svojoj knjizi Kraljevstvo Slovena, nabraja jedanaest župa u Podgorju: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico/Gacko, Nevesinje, Guisemo/Gusinje, Kom, Debreca, Nerenta i Rama. Deveta dukljanska župa - Debreca, koju Radosav Rotković ubicira kao Dabar na Limu, smještena je bila u središnjem dijelu Polimlja i Potarja, pa je, sasvim izvjesno, u njen sastav ulazilo i područje današnje Vraneške doline. Radoslav Rotković smatra da je ova župa bila sjeverna granična oblast Kraljevine Vojislavljevića prema Raškoj (R. Rotković: Kraljevina Vojislavljevića, XI-XII vijeka. Podgorica 1999.). Tanasije Pejatović smatra da je i područje Pljevalja spadalo u župu Debreca (T. Pejatović: Srednje Polimlje i Potarje, reprint izdanje. Pljevlja, 1986.). Nekadašnje Šahoviće je nakon Drugog svjetskog rata (1952. godine) preimenovano u Tomaševo - po narodnom heroju Tomašu Žižiću, koji je bio jedan od organizatora Ustanka 1941. godine u tom kraju. Šahoviće je dobilo ime po brojnom muslimanskom bratstvu Šahovići, koje je do 1924 godine, u značajnom broju naseljavalo to mjesto. Pretpostavlja se da se ranije zvalo Ljubović, po istoimenoj rijeci Ljuboviđi, te da je bilo sjedište srednjovjekovne župe (kasnije nahije) Ljuboviđa. Šahoviće je, tokom druge polovine 19. stoljeća, sve do balkanskih ratova, bilo sjedište novoformirane turske kaze (sreza) Donji Kolašin. Nema pouzdanih podataka kada je to bratstvo (Šahovići) koje se, zajedno sa brojnim drugim, iselilo 1924. godine, naselilo područje danšanjeg Tomaševa. Šahovići (bratstvo) se pominju u 17. i 18. vijeku u Kučima, u oblasti Nikšića i u oblasti Herceg Novog. O prošlosti područja koje obuhvača današanja mjesna zajednica Pavino Polje, za razliku od Tomaševa, ima nešto više podataka. U ranijoj prošlosti se ovaj kraj (područje Pavina Polja), nazivao i Vranešom, dok je naziv Pavino Polje, najvjerovatnije od druge polovine 17. vijeka, označavao naziv samog mjesnog centra. Naziv je, kako se vjeruje, dobilo po Pavi Milikić, kćerki vraneškog kneza Nikole Milikića, koja se udala za islamiziranog (Joksimovića) mještanina Ahmet-pašu Hasanbegovića. Više o tome: Veselin Konjević: Vraneška legenda, predanje o Pavi između istorije i legende. Matica crnogorska. Bijelo Polje, 2010. IZVOR KONJEVIĆ, Veselin: Herak Vraneš - rodonačelnik plemena Vraneši. MATICA, br. 64, zima 2015. (PDF) Područje Vraneša vezuje se za pojam šireg područja Donjeg Kolašina.
Krajem 19.i početkom 20. stoljeća ime Donji Kolašin je označavalo tursкu kazu (srez) u međuriječju Tare i Lima, od Mojkovca do blizu Prijepolja, čije je administrativno središte bilo u Šahovićima (današnje Tomaševo). Kaza Donji Kolašin obuhvaćala je nahije Vraneš i Mojkovac, sa po 9 sela, i Ravnu Rijeku, sa 13 sela. To je bio srez bez gradskog naselja, a veća su mu mjesta bila Mojkovac, Brodarevo i Šahovići. Ovaj srez je 1911. godine imao 13.911 stanovnika, od čega 10.187 muslimana. To je, kako navodi Ž. Šćepanović, bila "svojevrsna zakašnjela krajina, gdje su se sukobljavale čete mjesnih hajdučkih družina sa četama Kolašinaca-krajišnika, ratoborno raspoloženih prema Crnoj Gori i susjednim plemenima druge konfesije, a buntovnih prema svim pokušajima turskih vlasti da se na tom području zavede red, otuda i krilatica: "Tara ne zna za cara"". Kaza (srez) Donji Kolašin obrazovana je carskom iradom (ukazom) 1303. godine (po Hidžri), odnosno 1884/1885. godine, spajanjem nahija Vraneš, Ravna Rijeka i Mojkovac. Početkom 20. stolječa nalazila se u sastavu Sjeničkog sandžaka, a ovaj, zajedno s Pljevaljskim i još četiri druga ulazio je u sastav Kosovskog vilajeta. Danas Donji Kolašin predstavlja samo povijesni pojam. O tome kako je nastao sam pojam Donji Kolašin, svjedoči nam Ahmet-beg Mušović, koji navodi: ... pošto su Crnogorci uzeli Kolašin gornji, potom su turski "mehmuri" ka ono bili su ka nekako ka izdali ta Kolašin gornji, onda su nađeli ime onome gornjemu Kolašinu, za Šahoviće, Kolašin, donji Kolašin. Demek, tamo da se nečuje u Carigrad da je Kolašin primljen, no jopet ima Kolašin biva. To je čak tudijen bačeno, te se nadijo posljen ime Kolašin ovamo. (V. Konjević: Kazivanje Ahmet-bega Mušovića. Almanah, Podgorica, 2018, 38) Iz navedenog kazivanja Ahmet-bega Mušovića proizilazi da je pojam, odnosno toponim Donji Kolašin nastao nakon što je crnogorska vojska zauzela (Gornji) Kolašin 1878. godine, jer su kolašinski „mehmuri“ („mehmur“- tur. - službenik, činovnik, namještenik), iz straha od moguće kazne i optužbe za izdaju, htjeli od sultana da prikriju pad Kolašina u crnogorske ruke, pa su prostor od Mojkovca do Kovrena nazvali Donjim Kolašinom. IZVOR KONJEVIĆ, Veselin: Vraneška legenda, predanje o Pavi između istorije i legende. 2. izdanje. Matica crnogorska. Podgorica, 2020. (PDF) |
Crnom Gorom: Vraneškom Dolinom, dokumentarna reportaža HD
Datum objave: 12.6.2018. Autor: RIVchannel Opis: Vraneška dolina važi za ljepoticu među crnogorskih dolinama. Nalazi se u bjelopoljskoj opštini i prostire se od Slijepač mosta pa sve do pljevaljske opštine. Okružena je planinama Bjelasicom, Stožerom i Lisom, a kroz njen središnji dio protiče rijeka Ljuboviđa. Urednik - Dragan Jocović 
Portal Vranješka dolina
|
|
Donji Kolašin je povijesno područje na prostoru današnje općine Bijelo Polje u Crnoj Gori, uz granicu sa Srbijom. Smješten je u slikovitoj Vraneškoj dolini, u porečju rijeke Ljuboviđe. Glavna naselja ovoga kraja su Tomaševo i Pavino Polje.
Položaj Donji Kolašin se nalazi u porječju rjeke Ljuboviđe - lijevog pritoka Lima, te između rijeke Tare, izvorišnog dijela rijeke Ćehotine (Ćeotine) i planine Lise. Istočno od Donjeg Kolašina, od doline rijeke Lima prema istoku i jugoistoku prostire se Bihorski kraj. Južno od Donjeg, nalazi se Gornji Kolašin, čije je središte gradić Mojkovac. Središnji dio Donjeg Kolašina čini Vraneška dolina, u kojoj su dva glavna naselja Tomaševo i Pavino polje. Vraneška dolina se prostire od Slijepač Mosta na krajnjem jugu, pa na sjever sve do državne granice Crne Gore i Srbije, te do područja naselja Kovren, gdje prolazi granica općina Bijelo Polje i Pljevlja. Povijesni pregled RANI SREDNJI VIJEK. O ranijoj prošlosti tog kraja, prije postanka župe Ljuboviđa, nema pouzdanijih i preciznijih podataka. Sasvim izvjesno je da je taj prostor, u vrijeme Dukljanske kraljevine Vojislavljevića, pripadao oblasti Podgorja, odnosno župi Debreca. Naime, pop Dukljanin u svojoj knjizi Kraljevstvo Slovena, nabraja jedanaest župa u Podgorju: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico/Gacko, Nevesinje, Guisemo/Gusinje, Kom, Debreca, Nerenta i Rama. Deveta dukljanska župa - Debreca, koju povjesničar Radosav Rotković ubicira kao Dabar na Limu, smještena je bila u središnjem dijelu Polimlja i Potarja, pa je, sasvim izvjesno, u njen sastav ulazilo i područje današnje Vraneške doline. Radoslav Rotković smatra da je ova župa bila sjeverna granična oblast Kraljevine Vojislavljevića prema Raškoj.. IZVOR Tanasije Pejtović.: Srednje Polimlje i Potarje, reprint izdanje, Pljevlja 1986. ŽUPA LJUBOVIĐA. U srednjevjekovnim dokumentima se od 1281. godine spominje se srpska Župa Ljuboviđa, tako nazvana prema rijeci koja prolazi Vraneškom dolinom. Župa je obuhvaćala teritorij od Tare na zapadu do Lima na istoku, te od Prijepolja i Brodareva na sjeveru, u srednjem Polimlju, sve do Mojkovca na jugu. U ovoj župi je južno od mjesta Brodarevo, sin Vukana Nemanjića, Dimitrije/Dmitar (kaluđer David) u 13. stoljeću sagradio crkvu Davidovicu (Manastir Davidovica). Početkom 15. stoljeća, u ovoj župi se često spominju Komarani (kraj i stari trg na lijevoj obali Lima, do koga su dolazile dubrovačke karavane. TURSKA VLAST. Osmansko Carstvo prvi puta je zavladalo dijelovima regije krajem 1396. godine, da bi konačno osvojilo cijelo područje u razdoblju 1463.-65, Župa Ljuboviđa tada je pretvorena u istoimenu nahiju koja je pripadala Hercegovačkom sandžaku. Prvi otomanski popisi iz 1468. i 1477. pokazuju kako je lokalni administrator bio jedan od starosjedilaca, izvjesni Herak Vraneš. Područje Ljuboviđe i Vraneša je također nazivano Donji Kolašin. Područje je 1865. godine ušlo u sastav Novopazarskog sandžaka, DONJI KOLAŠIN U CRNOJ GORI. Prema Sporazumu iz San Stefana (3.3.1878), šire područje je trebalo pripasti Knjaževini Crnoj Gori, no ta odredba nije bila ostvarena. Odredbama Berlinskog kongresa (13.7.1878.), Austro-Ugarska je dobila pravo na postavljanje svojih garnizona na produčju Novopazarskog sandžaka. Godine 1880. reorganizacijom Novopazarskog sandžaka ustanovljen je Sjenički sandžak, kojega su činile tri oblasti - kaze (tur., kaza, niža administrativna jedinica u Osmanskom Carstvu): Sjenica, Nova Varoš, Bijelo polje i Donji Kolašin (tzv. Donjokolašinska, odn. Vraneška kaza), na području današnjih općina Bijelo Polje i Mojkovac). U aprilu 1886. godine dio Donjeg Kolašina (Štitarica, Podbišće, Belojevići, Kolašinska Polja i Bistrica s Dobrilovinom) je pripojen Crnoj Gori, i iste godine sve muslimanske obitelji emigriraju u Tursku. Na napušteni teritorij knjaz Nikola I Petrović-Njegoš naseljava uskoke s ovoga i okolnih područja. U Prvom balkanskom ratu Istočni odred Vojske Kraljevine Crne Gore je 8.10. započeo pokret iz područja Kolašina i Andrijevice, 9.10. prešao tursku granicu i nakon toga zauzeo Mojkovac i Bijelo Polje. Cijeli Donji Kolašin je konačno zauzet 12.10.1912. Ubrzo zatim formirane su tri nove administrativne cjeline sa sjedištima u mjestima Tomaševo, Pavino Polje, i Stožer. Masovna ubojstva i teror nad muslimanskim stanovništvom doveli su do masovnog zbjega u Tursku. Prije masakra u Šahovićima (današnje Tomaševo) godine 1924., a prema popisu iz 1912. godine, Donji Kolašin je imao 14.838 stanovnika, i to: Mojkovačka općina: Muslimani 1.581, Srbi 1.293; Ravna Rijeka: Muslimani 2.003, Srbi 679; Stožer: Muslimani 1.160, Srbi 1.971; Pavino Polje: Muslimani 3.230, Srbi 641; Tomaševo: Muslimani 2.132, Srbi 119 - ukupno Muslimana: 10.106 (68.1%), Srba: 4.703 (31.7%) i ostalih 29 (0.2%). Današnje stanovništvo Donjeg Kolašina je pretežito srpsko i crnogorsko. Malobrojne muslimanske obitelji koje su preostale su Hadžović, Kaljić, Kolić, i dr. Dva Kolašina Radi uspostavljanja više reda u međusobnim odnosima naseljenika Gornjeg Kolašina prema stanovnicima Donjeg Kolašina i obratno, izvršeno je razgraničenje ovih teritorija po izaslanicima Velikog suda: Jevtu Nikoliću, Vulu Radivojevu i Lakiću Radovanovu, 13. avgusta 1879. godine, čija je sentencija glasi: „Sentencija seline između Gornjeg i Donjeg Kolašina od Tare do Gusara: Početak od Tare, granica prva u donji kraj u krš pri samoj Tari đe mu svjedoči potok iz preko Tare koji ide od Goleša u Taru, i ovi međaš ostade pri obali potoka, otolen pravo uz kosu na vrh Brejove kite, u sred prisoja iz Kite ide uz prisoje uz kosu do u samu brazdu pod bukovu kitu koja dijeli Vrlostup i Zagrađe, iz kite obrće podno lokvice i livada Štitaričkije i tu u dno livade pod Papratnu stranu je međaš, a iz međaša ide pravom linijom podno Papratne strrane pa lugom Bukovim do na ramo među Papratnu glavicu i Prepransku kosu, i tu je međaš. Otolen ide pravom linijom krajem od Prepranske kose, i tu je međaš, iz međaša prisojnom stranom ispod fortice do u Bukovu kitu među puteve koji se razdvajaju te ide jedan uz Taru u Kolašin a drugi na Lukačko brdo, i tu je među puteve međaš. Otolen kosom uz brdo pravo na Katunište Miluna Stevanova, a s Katuništa sve pobiljem kako voda valja krajem Lokvica do u Kamenitu kosu, pa sve Kamenitom kosom do na vrh Gusara gdje je najdalji međaš od planine između ista dva plemena”. IZVOR Milovan - Mušo Šćepanović: Naseljavanje Kolašina (1879.-1886.) |
O porijeklu naziva Kolašin piše Radomir Ilić Radomir Ilić: Semantika starih slovenskih toponima crnogorskog śevera, MATICA, zima 2010., str. 93-110. (PDF) I naziv crnogorskog Kolašina ukazuje na veoma stari tip složenice sa značenjem: prostor okružen pošumljenim ili šumovitim, tj. listopadnом šumom ili lesom (za crnogoricu je stari naziv –omar). (Ко)леaсин > (Ko)леaшин > (Ko)лашин. Imena Gornji Kolašin za današnji Kolašin i njegovu okolinu i Donji Kolašin za prostor između Lise, Tare i Bjelasice sa Mojkovcem kao središtem, kako 1939. godine precizno bilježi bjelopoljski profesor Đukan Joksimović u svojoj knjizi Donji Kolašin, očigledno su oznake prostornih cjelina čija je zajednička osobenost bogatstvo listopadnog rastinja kojim su okružene njihove ravnine u dolinama Tare, Ljuboviđe i gornjeg toka Lješnice i prisojni obronci Lise, Bjelasice i prošćenskih brda. Naravno, mi ne osporavamo validnost podatka iz narodnih priča da je njegov naziv nekada davno označavao drveno kružno naselje, niti osporavamo da je značenje Kolašina kao śedišta krilnika ili kapetana janjičarske vojske pripadalo nazivu ovog mjesta u jednom istorijskom periodu. Tragove naziva suśedne prostorne cjeline s lijeve strane rijeke Tare nalazimo u pričama i predanjim zatarskih doseljenika. Prema živom i upečatljivom pripovijedanju starih miočkih i dobrinjskih pamtiša neki od njihovih doseljenih predaka su svoju zatarsku postojbinu zvali Kotaran, što je, prema njihovom kazivanju, značilo: prostor koji opasuje rijeka Tara. Etimologiji tih bistrih i simpatičnih brkajlija malo je falilo do pogotka u - „sred sredine“, jer Kotaran označava okruženi prostor, ali ne Tarom već njenim kanjonom. Naime, stari pasivni particip preterita тьрьнъ znači lomljen ili prolomljeni, a složenica (Ко)тьрьнъ ili modifikovano Котаран: prostor okružen prolomljenim ili razlomljenim. U samo ime rijeke Tare inkorporirano je isto polazišno semantičko obilježje. Tara znači: ona koja lomi, ruši, uništava, satire sve pred sobom. Za čovjeka koji je nastradao strmoglavivši se niz neku visoku liticu kada je pri dodiru sa tlom usljed visine i naročito velike brzine padanja nastupilo lomljenje svih djelova njegovog tijela stanovnici crnogorskog śevera kažu: „Satro se“, što doslovce znači: slomio se. Satrijeti ili satrti konja znači slomiti ga, tj. naćerati ga u toliko brzu trku da ne može usljed velike brzine izbjeći uzastopnu blizinu prepreka koje mu polome noge. Crnom Gorom: Ručno šišanje ovaca - POSLJEDNJI BERBERIN SA ŽUBERA HD
Datum objave: 15.9.2016. Autor: RIVchannel Opis: Dokumentarna reportaža "Posljednji berberin sa Žubera" je priča o Miliću Mikanu Cmiljaniću iz sela Žuber u bjelopoljskoj opstini, vjerovatno posljednjem berberinu koji još uvjek šiša ovce ručno, pomoću starih metalnih makaza čuvajući tradiciju i sjećanja na stara vremena kako su ljudi nekad živjeli i radili na selu. Urednik: Dragan Jocović O imenu
Prema jednoj narodnoj predaji ovime je područjem nekada vladao knez Zlateš. Kad je car Lazar pozvao feudalce da dođu na Kosovsku bitku, pozvao je i kneza Zlateša, no Zlateš se nije odazvao carevom pozivu. Kada su to priopćili caru Lazaru, on je rekao: "E, to nije Zlateš nego Vraneš", misleći na crno, vrano, crlješ, vraneš Prema ovoj predaji ovaj kraj je tako dobio ime Vraneš. Ime Vraneš zapisano je prvi puta 1477. godine kada je upisana knežina kneza Heraka Vraneša sa sedam katuna, sa sjedištem u Balićima, zaseok Podkula, kod Brodareva, koju su naseljavali, takođe, brojni stari stanovnici, stočari-vlasi Vraneši. Po njima je i čitav kraj dobio ime. Kasnije su se neki katuni u porječju rijeke Ljuboviđe izdvojili iz sastava ove župe i formirali posebnu nahiju - Turci su kasnije promijenili župu u nahiju Vraneš. Tada su u dolini Ljuboviđe postojale dvije srednjovjekovne nahije - Ljuboviđa i Vraneš: prva u donjem, a druga u srednjem i gornjem toku rijeke Ljuboviđe. Prema tome, na temelju ovih izvora pretpostavlja se kako je ime Vraneš, kao naziv teritorija, u gornjem i srednjem toku Ljuboviđe, nastalo tek u turskom razdoblju. |
Tomaševo (Томашево)
KOORDINATE 43.057778, 19.636389 NADMORSKA VISINA 753 m BROJ STANOVNIKA 282 (2003.) WIKIPEDIJA Tomaševo
|
Tomaševo je naselje u općini Bijelo Polje. Selo se do 28.4.1952. godine zvalo Šahovići, a sada nosi naziv Tomaševo, prema Tomašu Žižiću (1909-1942), jednom od organizatora ustanka 1941. u ovome kraju, i kasnijeg komandanta Četvrtog bataljuna Treće proleterske sandžačke udarne brigade i narodnog heroja Jugoslavije. Pretpostavlja se da je prvo ime mjesta bilo Ljubović, prema istoimenoj rijeci Ljuboviđi, kada je naselje bilo sjedište srednjovjekovne župe Ljuboviđe, a kasnije i nahije. Ime Šahovići naselje je dobilo po brojnom muslimanskom bratstvu Šahovići, koji su bili naseljeni u ovome mjestu. Iako nije točno poznato od kada su se oni ovdje naselili, spominju se u 17. i 18. stoljeću na drugim područjima u Kučima, na području Nikšića i Herceg Novog. U drugoj polovici 19. stoljeća, pa do Balkanskih ratova naselje Šahovići bilo je sjedište turske kaze (teritorijalno-administrativna cjelina; srez) Donji Kolašin. Godine 1924. u njemu se dogodio tzv. Masakr u Šahovićima.
Masakr u Šahovićima
Masakr u Šahovićima je bio masakr stanovnika islamske vjeroispovijesti Šahovića i okolnih naselja, počinjen 9. i 10.11.1924. godine. Povod za masakr je bilo ubojstvo Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Boško Bošković je ubijen iz zasjede od strane nepoznatih počinitelja, po svemu sudeći crnogorskih komita, tj. protivnika bezvjenog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, 7.11.1924. dok je putovao od Mojkovca prema Šahovićima. Sumnjajući da je u ovom ubojstvu određenu ulogu imalo stanovništvo Šahovića, istog dana je izdana zapovjed da se razoružaju stanovnici Šahovića i Pavinog Polja. Bošković je sahranjen 9.11.1924.,a na njegovoj sahrani su održani govori u kojima je za njegovu smrt optuženo stanovništvo Šahovića islamske vjeroispovijesti. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500-600 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko 1.000 djece, žena i ljudi. Adil Zulfikarpašić navodi da je masakr počinilo 2.000 naoružanih muškaraca iz Kolašina i Bijelog Polja koji su koordiniranom akcijom napali Šahoviće i Pavino Polje rasporedivši svoje snage na front širine 19 kilometara. Broj žrtava toga napada se različito procenjuje. Postoje procjene da je broj žrtava bio 600. Masakr je u svojoj knjizi Besudna zemlja u izdanju na engleskom jeziku (Land without Justice) opisao Milovan Đilas čiji je otac Nikola sudjelovao u masakru. IZVORI I LITERATURA Wikipedija: Masakr u Šahovićima RASTODER, Šerbo: Memoari kao historijski izvor ili svjedočenje Milovana Đilasa o događajima u Crnoj Gori prvih decenija XX vjeka sa posebnim osvrtom na pokolj u Šahovićima 1924. (Povodom izdanja Besude zemlje na srpskom jeziku), Almanah 33-34, Podgorica, 2006. RASTODER, Šerbo: Tri svjedočanstva o pokolju nad Muslimanima u Šahovićima novembra 1924. Almanah 7-8, Podgorica, 1999. |
Fotografija tijela žrtava masakra
Tomaš Žižić
Polja, kod Mojkovca, 14. februar 1909 - Trnovo, kod Mrkonjić Grada (BiH), 2/3.10.1942, Sudionik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. Biografija. Rođen je u selu Poljima, kod Mojkovca. Poslije Prvog svjetskog rata, njegova obitelj se preselila u selo Šahoviće, gdje je odrastao i završio osnovnu školu. Završio je Poljoprivredno-šumarski fakultet u Beogradu i potom radio neko vrijeme u Ivanjici. Zbog revolucionarnog rada i izbačen je iz službe. Član je Komunističke partije Jugoslavije od 1932. godine. Sudionik Narodnooslobodilačke borbe je od 1941. godine. Bio je komandant Četvrtog bataljuna u Trećoj sandžačkoj proleterskoj udarnoj brigadi. U noći između 2. i 3. oktobra, u selu Trnovu, kod Mrkonjić Grada, napadnut je od četnika i ubijen, zajedno s Vladimirom Kneževićem, komandantom brigade i Rifatom Burdžovićem, zamjenikom političkog komesara brigade. Posijle ubojstva, četnici su njihova tijela bacili u provaliju zvanu Grujića jama, duboku preko dvadeset metara. Za narodnog heroja proglašen je 20.12.1951. godine. Godine 1957, njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u grobnicu narodnih heroja na Gorici u Titogradu (Podgorici) IZVOR Tomas Žižić. Wikipedija |
Muslići (Муслићи)
|
Novakovića pećina
Nalazi se nedaleko od sela Muslići i jedan je od najznačajnijih speleoloških objekata u Crnoj Gori. Zbog svojih prirodnih karakteristika proglašena je zaštićenim prirodnim područjem. Prema morfološkim karakteristikama, Novakovića pećina je razgranat speleološki objekt. Mještani su zbog brojnih isprepletanih kanala imali poseban strah od ulaska u pećinu, koji je pojačavan pričama da su mnogi znatiželjnici zalutali, tako da su satima tumarali kroz pećinski labirint, bezuspješno pokušavajući naći izlaz. Ipak, želja da se otkrije skriveno blago, o kojem govore brojne legende, bila je jača od straha, no blago nikada nije otkriveno.
Tokom brojnih istraživanja pećine, speleolozi su nailazili na fluorescentne oznake, obilježja u pijesku ili rastegnuto uže, koje su lovci na blago ostavljali kako bi se lakše vratili do ulaza. Strahovi su bili neopravdani jer su istraživanja, detaljna mjerenja i spelološki nacrt pokazali da su svi kanali kružni i da se ponovo spajaju sa glavnim kanalom. Galerija u čast Dada Đurića Dužina Novakovića pećine je 605 metara, što je svrstava u duge spelološke objekte. Na popisu najdužih pećina u općini Bijelo Polje nalazi se na drugom mjestu, iza izuzetno duge Pećine nad Vražjim firovima (Đalovića pećine). Ulaz je malih dimenzija (širina - 1,80 m, visina - 0,65 m). Poslije nekoliko metara uskog, ulaznog kanala, pećina se otvara u veću prostoriju dimenzija 4 x 20 m. Pećina je laka za prolazak, a jedino teže mjesto se nalazi nedaleko od ulaza na mjestu zvanom Kula, gdje se na kraju uskog provlačenja nalazi manji skok od tri-četiri metara. Najljepši djelovi pećine su Skrivena odaja, koja se nalazi u gornjem dijelu pećine, kao i dijelovi koji se zovu Začarani grad, Pikaso, Ram i Galerija Dada Đurića. Najviša kota u pećini je u kanalu Strmenica, a najniža na kraju podzemnog rječnog toka. Ukupna visinska razlika između najviše i najniže kote je 50,20 m. Novakovića pećina je objekt sa stalnim vodenim tokom, a prema hidrogeološkoj funkciji predstavlja periodički izvor (vrelo na preskok - intermitentno vrelo). Najvažnija karakteristika tla u pećini su velike naslage pijeska, koju voda unosi kroz brojne dimnjake i prozore kao i podzemnim rječnim tokom. Posebno mnogo pijeska ima u dijelu pećine koji se zove Pješčanik i Križaj. Na spustu Križaj (gdje je nagib kanala veći od 30° a ime je dobio po poznatom slalomašu Bojanu Križaju) u jednom trenutku bilo je toliko naslaga pijeska da gasu speleolozi morali ukloniti, kako bi otvorili kanal i prošli do Biserne obale i podzemnog rječnog toka. Kraći vodeni tok počinje i završava se sifonima. Potencijal za dalja istraživanja pećine su značajni i posebno se odnose na dio iza dotočnog sifona, kao i na brojne nepristupačne prozore i dimnjake, čije savladavanje zahtijeva izuzetan napor i posebnu opremu. Od šest dimnjaka, ispenjana su dva. Dimnjak koji se zove Laso ispenjan je nabacivanjem užeta na stalagmit, koji se nalazi na ivici vertikale. Ovaj dimnjak je produžio pećinu za oko 30 metara. Dimnjak, zvani Pucanj u prazno, ispenjan je „ubijanjem“ 6 boltova (klinova), ali se ovaj pravac brzo završio neprolaznim suženjem. Na kraju treba istaći i problem vezan za devastaciju pećine. Iako pećina ima pravnu zaštitu kao spomenik prirode, njena pristupačnost, prohodnost i loša ekološka kultura su doveli do velikih oštećenja, lomljenja pećinskih ukrasa u najljepšim djelovima pećine. Legenda o skrivenom blagu Prema legendi, iz Novakovića pećine vodi hodnik do Žute pećine, odakle ide dalje i jednim svojim krajem izlazi na sami vrh Žute litice, koja se zove Novakovića stijene. Od ove litice počinje prostrana površ, koja se zove Kosovo polje. Legenda dalje kaže da od Žute pećine drugi krak podzemnog kanala vodi do sredine Kosova polja, gdje je nekad postojao prirodni izlaz. Ovi podzemni hodnici su vrlo široki i visoki, a na mjestu gdje je bio izlaz na Kosovu polju nalazila se velika podzemna dvorana. Na tom mjestu nalazio se manastir. Legenda kaže da je veliki križ na kubetu manastirske crkve bio od čistog zlata i da se njegov sjaj nadaleko vidio, jer je virio iznad zemlje na Kosovu polju. Namjernik je do ovog manastira mogao doći samo stepeništem kroz otvor na Kosovu polju. Nekada davno, da bi spasili manastir i crkveno blago od turskih ili nekih drugih osvajača, monasi su skinuli zlatni križ i kube, pažljivo zazidali otvor, zamaskirali ga zemljom i posijali sjeme lijeske. Legenda o blagu Latina iz Brskova Prema jednoj legendi, koja se vezuje za propast Brskova, u Novakovića pećini skriveno je blago Latina, koji su živjeli u Brskovu, nekad razvijenom trgovinskom centru. U Brskovu su, kazuje legenda, nekada živjeli Latini, a gradom je upravljao kralj, koji se navodno zvao Bučan, a u susjedstvu, preko Lima, vladao je srpski kralj, koji se zvao Župan ili Džupan (zamjena titule imenom). Kraljevi su, prema legendi, bili pašenozi. Kada je srpska kraljica došla kod svoje sestre u goste, latinski ju je kralj htio obljubiti, ali ona lukavstvom pobježe preko Lima. Latini sustigoše njenu pratnju i pobiše je. Srpski kralj zbog ovoga napade na grad (Brskovo), osvoji ga i popali, a Latini se razbježaše. Neki se, navodno, kasnije povratiše i poniješe dio zakopanog blaga. Neki pobjegoše put Vraneša i zlato sakriše u Novakovića stijenama, za kojim mještani uzaludno tragaju. Legendu zapisao: Veselin Konjević Priča o Crnom ovnu, čuvaru odaja sa zlatom U litici iznad Vrela rijeke Vranštice postoji nekoliko pećina. Novakovića i Žuta pećina su jedna iznad druge a po predaji ove dvije pećine su povezane kanalima. Pristup do Žute pećine je težak i u nju se može ući samo pomoću stepenica ili skela. Za ovu pećinu se vjekovima pričalo kako je u njoj skriveno ogromno blago. Mještani su često pokušavali da u nju uđu ali bezuspješno. Negdje oko 1900. godine u nju je uspio da uđe Mušo Muslić, iz obližnjeg sela, uz pomoć nekoliko komšija. Popeli su ga u pećinu pomoću skela i tamo se dugo zadržao. Društvo mu se uplašilo, zvali su ga ali se on nije javljao, na kraju su se popeli za njim i izvukli ga polumrtvog. Napravili su nosila i ponijeli ga do kuće, gdje je bolovao 90 dana. Kad se osvijestio i oporavio, pričao je da je se u pećini nalazi mnogo odaja i da je na kraju naišao na jezero preko kojeg je bila prebačena greda. Na zidu su bili neki nerazumljivi natpisi, a kad je prešao preko jezera, došao je do sobe u kojoj je otkrio veliko blago koje je čuvao crni ovan sa velikim rogovima. Kad je počeo da zgrće blago, ovan se zaletio na njega i snažno ga udario rogovima. Bježeći kroz pećinu, Mušo se pred samim ulazom onesvijestio. U tom trenutku drugovi su ga polumrtvog izvukli napolje. |
Osnovni podaci o Novakovića pećini
Kako doći do Novvakovića pećine? Od Bijelog Polja magistralom do Tomaševa te produžiti do sela Muslići (25 km od B. Polja). Od Tomaševa tri kilometara lokalnim putem, koji od seoske crkve u Vranštici vodi do vrela rijeke Vranštice i Novakovića stijene. Vrelo nastaje od rijeke Stožernice, koja ponire na Stožerskoj visoravni. Upravo je ponornica Stožernica stvorila brojne hodnike Novakovića pećine. Ulaz u pećinu nalazi se iznad vrela, 100 m uz lijevu ivicu velikog siparišta. Od B. Polja ukupno 28 km. Do pećine se može doći i pješačenjem od crkve kroz kanjon rijeke Vranštice u dužini od tri kilometra. Staza prati tok bistre rijeke s brzacima i manjim vodopadima. Na kraju riječnog toka je vrelo Vranštice. IZVOR Željko Madžgalj: Novakovića pećina. Speleologija.me Novakovića pećina
Autor: Zeljko Madzgalj Datum objavljivanja: 2.6.2017. Opis: Novakovića pećina, Bijelo Polje, Crna Gora |
Lještanica (rijeka)
|
MAGIČNI VODOPAD "SKAKALA" MJESTO KOJE MORATE POSJETITI!
Autor: MONDO Crna Gora Datum objave: 13.9.2022. Opis. Nalazi se oko 6 km od Tomaseva, ali put do ovog carobnog mjesta nije ucrtan na google maps. Kada dođete do glavnog vodopada, stazom „Podno Skakala“ mozete se spustiti i uzivati u mnogobrojnim bazenima i manjim vodopadima. Rijeka Ljestanica - Vodopad Skakala
Autor: Marko Datum objave: 13.9.2019. Aug 13, 2019. |
Izvor Lještanice i vodopad Skakala - skriveni biseri Bijelog Polja
Autor: Rijeka Ljestanica - Bijelo Polje Datum objave: 14.8.2019. Opis. Pogledajte novi film o ljepotama Lještanice :) Vodopad Skakala, živopisni izvor „Lještanska glava“ i nekoliko desetina bazena i vodopada čine ovu jedinstvenu prirodnu cjelinu i rijetko atraktivnu pojavu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. |
|
Okladi (Оклади)
KOORDINATE 43.048611, 19.695556 NADMORSKA VISINA 747 m BROJ STANOVNIKA 49 (2003.) WIKIPEDIJA Okladi
U Okladima je rođen Miodrag Bulatović.
Miodrag Bulatović
Okladi (kraj Bijelog Polja), 20.2.1930 - Igalo, 15.3.1991.
Rođen je Okladima kod Bijelog Polja, romantičar, pripovjedač, dramski spisatelj, jedan od najpoznatijih pisace suvremene srpske književnoti. Neredovito se školovao. Gimnaziju je završio u Kruševcu 1950. godine, a na Beogadskom sveučilištu je studirao psihologiju i književnost. Neko vrijeme je radio kao novinar. 1960.-ih godina, četiri komunistička generala pokrenula su hajku na autora, optužujući ga da je u romanu Heroj na magarcu, izvrgao ruglu tekovine NOB-a, zbog čega je neko vrijeme živio u inozemstvu (Pariz) Tijekom 1980-ih bio je politički angažiran i branio je politiku Slobodana Miloševića u trenucima raspada Jugoslavije. Kombiniranjem moderne prozne fabule i smjelog tretiranja erotike i senzualnosti uz folkloristiku likova, postigao je vlastiti stil i izraz. Njegova slika svijeta je morbidna, a likovi su karnevalski, istovremeno groteskni i tragični. Djela ovog pisca strani kritičari su stavljali u razinu djela Bocaccia, Rabelaisa i Cervantesa. Jedan je od najviše prevođenih srpskih pisaca - djela su mu prevedena na tridesetak jezika. Njegova najpoznatija djela su: Đavoli dolaze, Vuk i zvono, Crveni petao leti prema nebu, Heroj na magarcu, Ljudi sa četiri prsta, Gulo Gulo, Rat je bio bolji.
Okladi (kraj Bijelog Polja), 20.2.1930 - Igalo, 15.3.1991.
Rođen je Okladima kod Bijelog Polja, romantičar, pripovjedač, dramski spisatelj, jedan od najpoznatijih pisace suvremene srpske književnoti. Neredovito se školovao. Gimnaziju je završio u Kruševcu 1950. godine, a na Beogadskom sveučilištu je studirao psihologiju i književnost. Neko vrijeme je radio kao novinar. 1960.-ih godina, četiri komunistička generala pokrenula su hajku na autora, optužujući ga da je u romanu Heroj na magarcu, izvrgao ruglu tekovine NOB-a, zbog čega je neko vrijeme živio u inozemstvu (Pariz) Tijekom 1980-ih bio je politički angažiran i branio je politiku Slobodana Miloševića u trenucima raspada Jugoslavije. Kombiniranjem moderne prozne fabule i smjelog tretiranja erotike i senzualnosti uz folkloristiku likova, postigao je vlastiti stil i izraz. Njegova slika svijeta je morbidna, a likovi su karnevalski, istovremeno groteskni i tragični. Djela ovog pisca strani kritičari su stavljali u razinu djela Bocaccia, Rabelaisa i Cervantesa. Jedan je od najviše prevođenih srpskih pisaca - djela su mu prevedena na tridesetak jezika. Njegova najpoznatija djela su: Đavoli dolaze, Vuk i zvono, Crveni petao leti prema nebu, Heroj na magarcu, Ljudi sa četiri prsta, Gulo Gulo, Rat je bio bolji.
Pavino Polje (Павино Поље)
KOORDINATE 43.1608, 19.6545 NADMORSKA VISINA 1096 m BROJ STANOVNIKA 294 (2003.) WIKIPEDIJA Pavino Polje
|
Pavino Polje je malo slikovito planinsko naselje, na nadmorskoj visini od oko 1090 m. Kraj oko naselja još od ranije se zvao Vraneš, a samo glavno naselje toga kraja vjerojatno se od druge polovice 17. stoljeća naziva Pavino Polje. Vjeruje se da je to ime dobilo po Pavi Milikić, kćeri vraneškog kneza Nikole Milikića, koja se udala za islamiziranog (Joksimovića) mještanina Ahmet-pašu Hasanbegovića.
|
|
Legenda o Pavi i Ahmetu
Prema legendi, jedinica vraneškog kneza Nikole Milikića, Pava, udala se prije tri i po vijeka za Ahmet-pašu Hasanbegovića, koji se nakon višegodišnjeg izbivanja iz svog rodnog kraja vratio u Vraneš i zaljubio u ljepoticu Pavu. Odlučili su se vjenčati, uz uvjet da svako zadrži svoju religiju, da muška djeca budu islamske vjeroispovijesti, a ženska pravoslavne. Tako su rođeni blizanci Muša, Hasan i Daut, koji su svake nedjelje, na konju s pozlaćenom opremom, majku vodili u crkvu i ispred vrata je sačekivali dok obavi obred. Na drugom porođaju, rađajući kćer Anđeliju, Pava je umrla. Njih dvije sahranjene su zajedno, a Ahmet-paša u znak velike ljubavi i poštovanja prema Pavi, posjede koje mu je donijela u miraz, nazvao je Pavino polje. Kada je Ahmet umirao imao je samo jednu želju, da bude sahranjen pored Pave. Tako su, do dan-danas, dvije kamene ploče, od kojih je na jednoj u reljefu urezan križ, a na drugoj polumjesec, ostale da u Pavinom Polju - na putu prema Pljevljima - svjedoče kao spomenik velikoj ljubavi. 
Predajom o Pavi i nastankom toponima Pavino Polje, bavili su se mnogi povjesničari, a posebno novinar i publicist Veselin Konjević, koji je 2010. objavio knjigu Vraneška legenda. Autor je došao do izvorne verzije iz 1901. koja je bila na turskom jeziku:
"Veličanstven primjer uvažavanja jedno drugog, jer oni pripadaju različitim civilizacijiskim krugovima. Ta priča nosi univerzalne i svevremene poruke. To je poruka o nužnosti da treba uvažiti drugog, onakav kakav jeste, bez namjere da se on udesi prema sopstvenim afinitetima. U tome je poenta, najprije civilizacijskog zrijevanja a potom shvatanja našeg suštinskog poimanja zajedništva", piše Konjević. IZVORI I LITERATURA
KONJEVIĆ, Veselin: Vraneška legenda, predanje o Pavi između istorije i legende, Matica crnogorska, Bijelo Polje, 2010. Predanje o Pavi i Ahmetu proglašeno kulturnim dobrom, Portal Analitika, 19.1.2016. JOVIČEVIĆ, Dimitrije: Legenda o Pavi i Ahmetu: Drevna ljubav kao temelj tolerancije, Radio Slobodna Evropa, 20.1.2016. |
Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore proglasila je 2016. godine predaju o Pavi i Ahmetu nematerijalnim kulturnim dobrom od lokalnog značaja, uz slijedeće pojašnjenje:
Istorijski značaj predanja o Pavi i Ahmet-paši sadržan je u činjenici da je ono svjedočanstvo vremena turske dominacije prostorom Vraneške doline, etnički istog stanovništva, ali različite vjere, a nadasve vrednovanja univerzalnih vrijednosti ljubavi, poštovanja, uzajamnog uvažavanja, mogućnosti i potrebe da sve što je najbolje u ljudima, bez obzira na različitosti, ne biva zaboravljeno. Naprotiv, piše u rješenju. Dodaje se da je umjetnički značaj predanja o Pavi i Ahmet-paši već duže od vijeka predmet inspiracije zavičajnih i drugih stvaralaca različitih profila. Predaja o ljubavi Pave i Ahmet-paše, ujedno i i priča o nastanku imena Pavino Polje, najpoznatije je predanje ili legenda s područja današnje Vraneške doline, nastalo najvjerovatnije u drugoj polovini XVII, a zapisano na početku XX vijeka. Predanje je poznato široj zajednici izvan Pavinog Polja, Vraneša i izvan granica opštine Bijelo Polje. Takođe je omiljen motiv stvaraocima različitih profila, što doprinosi širenju i prenošenju dobra. Predanje je usmeno kazivanje istorijske i/ili legendarne priče o nastanku mjesta Pavino Polje, koje je vremenom mnogo puta zapisano u mnogim verzijama sa zajedničkom osnovnom pričom i porukom koju nosi, a to je ljubav mještanke Pave i stranca, osvajača Ahmet-paše. Vremenom su nastala brojna pisana epska i lirska djela koja se izvode na kulturno umjetničkim scenama pričajući ili pjevajući ljubavnu priču o Pavi i Ahmetu, čime to predanje poprima i elemente izvođačke umjetnosti. Mjesto na kojima počivaju legendarni pavinopoljski romantični supružnici može se smatrati znamenitim mjestom ovoga kraja - navodi se u obrazloženju odluke. |
Bliškovo
|
Prema predaji, ime je selo Bliškovo dobio od riječi bli(ž)š-kovo, u značenju mjesta koje se nalazi u bizini nekog mjesta. Pretpostavka je da se radi o sredjovjekovnom Brskovu, u kojem se kovao novac. Zanimljivo je da se i do danas u selu sačuvao toponim Kovečevac.
Hram Vavedenja Presvete Bogorodice – Manastir Bliškova
U Bliškovu je na lokaciji Manastirovina na Zećovini bio izgrađen manastir posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Nije poznato točno vrijeme građenja crkve i osnivanja manastira. Podigao ga je Vukan Nemanjić. Prema Vladimiru Petkoviću, crkva je mogla biti iz 13. ili 14. stoljeća, ali takvo rano datiranje nije potvrđeno arheološkim nalazima i dosadašnjim istraživanjima. Iako po arhitektonskom rješenju crkva može biti i iz srednjeg vijeka, sudeći prema tehnici gradnje, postojanju drvenog trijema na zapadu, karakterističnom podu sličnom onom u Crkvi Svete Trojice Manastira Majstorovine, najvjerojatnije da je crkva podignuta krajem 16. stoljeća. Iz tog vremena potječu i najstariji pisani podaci. Tako je 1615. godine eklisijarh Longin priložio Minej napisan pri igumanu Antoniju, a posebno je zanimljiv zapis piščev na Mineju, po kome je knjigu pisao "pod crkvenom strehom sjedeći". Značajan je podatak i natpisa nad vratima u priprati u kome se spominje iguman Makarije i za koji se smatra da možda potječez iz 17. vistoljeća. Prema Vladimiru Petkoviću, Manastir Bliškovo je odavno u ruševinama, ali točno vrijeme rušenja nije utvrđeno. Sudeći po tome da se manastir spominje i početkom 18. stoljeća, vjerojatno je do rušenja došlo poslije tog vremena. Posljednji iguman ovog manastira, Đorđe Varaga, pobjegao je od turskog zuluma na Svetu Goru. Bliškova se spominje i u Sopoćanskom pomeniku s početka 18. stoljeća. Danas se ovaj manastir, koji je poznat u literaturi kao Manastir Bliškovo, obnavlja. Pripada Eparhiji budimljansko-nikšićkoj Srpske pravoslavne crkve. IZVORI WIKIPEDIJA: Manastir Bliškova M.N..: Sabrani u drevnoj svetinji. DAN, 20.3.2018. Pravoslavlje.ru: Osvećenje novoobnovljenog manastira Bliškova (versiя dlя pečati). 2012. |
Manastir Bliškova
Autor: SpartacusLK , Wikipedija |
Kovren
|
Kovren,Bijelo Polje
Datum objave: 6.1.2021. Autor: Slavko Kojovic Crnom Gorom: Od Kovrena do Bliškova, dokumentarna reportaža HD
Datum objave: 22.12.2021. Autor: RIVchannel Opis: Pratite RIVchannel - SUBSCRIBE - http://www.youtube.com/subscription_c... Pratite nas na Facebook-u - https://www.facebook.com/crnomgorom.me Urednik : Dragan Jocović Proizvodnja: 2005. god. |
IZVORI I LITERATURA
IZVORI I LITERATURA
BOŠKOVIĆ, Petko: Vraneška dolina i njen antropogeografski značaj. CANU. Podgorica, 2014. (PROČITAJ)
BOŠKOVIĆ, Petko: Za ponos i pamćenje. Bijelo Polje, 2002.
HRABAK, Bogumil: Herak Vraneš. Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1955.
JOKSIMOVIĆ, Lj.: Vraneška kolijevka – bratstvo Joksimovića iz Vraneša. Pegaz. Bijelo Polje, 2004.
KONJEVIĆ, Veselin: Herak Vraneš, rodonačelnik plemena Vraneši. Matica crnogorska, Matica, br. 64, zima 2015., str. 313-348. (PDF)
KONJEVIĆ, Veselin: Vraneška legenda, predanje o Pavi između istorije i legende. Matica crnogorska. 1. izdanje. Bijelo Polje, 2010.
KONJEVIĆ, Veselin: Vraneška legenda, predanje o Pavi između istorije i legende. 2. izdanje. Matica crnogorska. Podgorica, 2020. (PDF)
MEDOJEVIĆ, Rajko: Pavino Polje i njegove škole. Bijelo Polje, 2005.
MEDOJEVIĆ, Jovo: Muslimani u bjelopoljskom kraju 1477-2002. "Almanah". Podgorica, 2003.
NOVOVIĆ, Milovan: Opština Bijelo Polje pokrenula postupak zaštite Ćehotine: Spasiti prirodna bogastva. DAN, 18.12.2022.
PEŠIKAR, Mitan: Istorijska toponimija župa Brskovo i Ljubovija. Crnogorska akadenmja naika i umjetnosti, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, Knjiga 8. Titograd, 1988. (PDF)
WIKIPEDIJA: Lower Kolašin
BOŠKOVIĆ, Petko: Vraneška dolina i njen antropogeografski značaj. CANU. Podgorica, 2014. (PROČITAJ)
BOŠKOVIĆ, Petko: Za ponos i pamćenje. Bijelo Polje, 2002.
HRABAK, Bogumil: Herak Vraneš. Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine. Sarajevo, 1955.
JOKSIMOVIĆ, Lj.: Vraneška kolijevka – bratstvo Joksimovića iz Vraneša. Pegaz. Bijelo Polje, 2004.
KONJEVIĆ, Veselin: Herak Vraneš, rodonačelnik plemena Vraneši. Matica crnogorska, Matica, br. 64, zima 2015., str. 313-348. (PDF)
KONJEVIĆ, Veselin: Vraneška legenda, predanje o Pavi između istorije i legende. Matica crnogorska. 1. izdanje. Bijelo Polje, 2010.
KONJEVIĆ, Veselin: Vraneška legenda, predanje o Pavi između istorije i legende. 2. izdanje. Matica crnogorska. Podgorica, 2020. (PDF)
MEDOJEVIĆ, Rajko: Pavino Polje i njegove škole. Bijelo Polje, 2005.
MEDOJEVIĆ, Jovo: Muslimani u bjelopoljskom kraju 1477-2002. "Almanah". Podgorica, 2003.
NOVOVIĆ, Milovan: Opština Bijelo Polje pokrenula postupak zaštite Ćehotine: Spasiti prirodna bogastva. DAN, 18.12.2022.
- Opis. Rijeka Ćehotina jedna je od najznačajnijih crnogorskih rijeka, koja duž svog 125 kilometara dugog toka oblikuje različite krajolike i predstavlja važan izvor pitke vode.
PEŠIKAR, Mitan: Istorijska toponimija župa Brskovo i Ljubovija. Crnogorska akadenmja naika i umjetnosti, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, Knjiga 8. Titograd, 1988. (PDF)
WIKIPEDIJA: Lower Kolašin
