|
|
SLOVENIJA > DOLENJSKA > Bela krajina
Obližnji krajevi: Notranjska, Gorski kotar, Središnja Hrvatska / Novomeška pokrajina, Žumberak
Obližnje planinske grupe: Grupa Kočevskog Roga, Grupa Žumberak / Gorjanci
Obližnje planine: Kočevski Rog, Gorjanci / Žumberačka gora, Kočevska Mala gora, Stojna, Poljanska gora
Država: Slovenija
Obližnji krajevi: Notranjska, Gorski kotar, Središnja Hrvatska / Novomeška pokrajina, Žumberak
Obližnje planinske grupe: Grupa Kočevskog Roga, Grupa Žumberak / Gorjanci
Obližnje planine: Kočevski Rog, Gorjanci / Žumberačka gora, Kočevska Mala gora, Stojna, Poljanska gora
Država: Slovenija
O kraju ...
|
|
UvodBela krajina [béla krájina, odn. béla krajína] je pokrajina jugoistočnoj Sloveniji. Ovo pretežito krško područje, prepoznatljivo po steljnicima i brezama, smjestilo se između Gorjanaca (hrv., Žumberačke gore) na sjeveru, Kočevskog Roga na zapadu, Poljanske gore na jugozapadu, te rijeke Kupe (slov., Kolpa) na jugu i istoku - prirodne granice prema Hrvatskoj. Osim Kupe u Beloj krajini još teku rijeke Lahinja, Dobličica i Krupa. Veća naselja i sjedišta općina su: Črnomelj, Metlika i Semič.
ENGLISH SUMMARY: Bela krajina- 
Turistička karta Bele krajine
Izvor: Ars-Cartae.com |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logo direktno pronađi smještaj na području ovoga kraja i u okolici Search directly for accommodation in this region and its vicinity Oglašavajte ovdje:
|
Ime
|
Bela krajina je prema dijelu mišljenja ime dobila po bijeloj narodnoj nošnji. Tako je dolenjski pisac Janez Trdina (1830.-1905.) zapisao: "Kranjci žive s druge strane Gorjanaca, a od ostalih se razlikuju po bijeloj nošnji". Tzv. Bela Kranjska kasnije je preimenovana u Belu Krajinu. Drugi misle kako je ime dobila po prevladavajućem bijelom vapnencu ili po bijeloj boji breza koja prevladava u tipičnoj belokranjskoj vegetaciji steljnika.
Bela krajina kao zasebna pokrajina? Neki geografi navode Belu Krajinu kao dio Dolenjske. U sve većem broju, na temelju društvenog zemljopisnog i povijesnog razvoja, tomu se protive Belokranjci, jer tvrde, Bela Krajina se razlikuje od Dolenjske klimom i poviješću te etnički mješovitim stanovništvom, što se može vidjeti u posebnim narodnim nošnjama, glazbi (tamburica), plesu (kolo), običajima (npr. Jurjevanje) i dijalektima (npr. Vuzem = slo., Velika noč, hrv., Uskrs). |
Amazing Bela krajina, Slovenia / Bela krajina za izlet in počitnice
Datum objave: 1.8.2020. Autor: Nina Potuje - Nina Travels Opis: Bela krajina or in English White Carniola is one of those Slovenian regions, where you can relax in unspoiled and wilderness nature, without being afraid it will get too crowded. This SE region in Slovenia is not even known to many domestic tourist, what really makes it perfect for everyone looking for the hidden gems. Get more information on our blog: https://www.nina-travels.com/bela-kra... ---- Vikend izlet v Belo krajino ponuja mnogo premalo časa, da lahko raziščete vse kar vam ta čudovit zeleni kotiček naše Slovenije ponuja, a samo toliko časa je potrebno, da vas Bela krajina tako navduši, da se boste tja vedno znova vračali. Več podrobnosti za izlet v Belo krajino pa na blogu: https://www.nina-potuje.com/bela-kraj... |
|
Bela krajina
Pogled s ceste Semič-Vrčice na Sadinju vas (crkva) kod Semiča, i prema krškom platou Bele krajine (lijevo), obroncima Kočevskog Roga kod Mirne gore (desno) te Poljanskoj gori (desno na horizontu). Brda na horizontu lijevo nalaze se preko Kupe (slov., Kolpe) u Hrvatskoj. |
ZEMLJOPIS BELE KRAJINE
Reljef
|
Bela krajina se opisuje kao krški plato (slov., kraški ravnik). Krški ravnik je prema definiciji izravnano krško područje, kojega često dijele manje ili srednje velike depresije (slov., kotanja). S područja Hrvatske se preko Kupe u Beloj krajini nastavlja visoravan, koja se naziva Črnomaljski ravnik, u kojemu su korito urezale Kolpa/Kupa, Lahinja i Krupa. To je niski krški plato, 140 do 220 m n.v., područje nepotpunog krša odn. merokarsta (u kojemu nisu potpuno razvijeni svi krški oblici) bogato ponikvama, te s debelim slojem crvenkaste do smeđkaste zemlje (kisela tla, na kojima rastu i steljnici), gusto naseljeno na rubovima, gdje je manje šumovito.
Prema sjeveru ovaj se plato izdiže u brežuljkasto te brdovito područje Gorjanaca (Metliško podgorje). Ovdje se nalazi i Vahta, 615 m visoki prijelaz preko Gorjanaca, koji povezuje Belu krajinu s mjestima duž rijeke Krke. Prema zapadu se diže Kočevski Rog, a prema jugozapadu Poljanska gora. Obično se griješi kada se navodi kako je najviši vrh Bele krajine Mirna gora, jer se nekoliko kilometara zapadnije nalazi vrh Kopa, koja je sa svojih 1077 m najviši vrh Bele krajine. Istovremeno, najniža točka Bele krajine je ušće potoka Kamenice u Kupu, na granici s Hrvatskom - 127 m n.v. 
Zalazak sunca nad Belom krajinom
Autor: Uroš Novina, Wikipedija |
Krški tereni u kojem su razvijeni svi krški oblici nazivaju se potpuni krš ili holokarst, a ako neki izostaju to je nepotpuni krš ili merokarst. 
Rijeka Kolpa/Kupa u Beloj krajini
U sredini leži selo Griblje, a u pozadini, u podnožju Žumberka (slov. Gorjanci) nalazi se gradić Metlika. Lijevo na Gorjancima vidi se toranj (Trdinov vrh/Sveta Gera), a cijeli desni dio planine je u Hrvatskoj. Izvor: Wikipedia; Autor: Andrejj Snimanje iz zraka, Bela krajina
Autor: Sandi Žužinjak |
Geologija
U građi područja Bele krajine prevladavaju kredni vapnenci i dolomiti, koji prema vrhovima Gorjanaca i Kočevskog Roga prelaze u trijaske i jurske vapnence.
U blizini sela Drašiči nalazi se manje područje s flišnim sastavom tla, a u blizini Kanižarice nalaze se jezerski sedimenti iz razdoblja miocena. U Kanižarici se nalazi i napušteni rudnik smeđeg ugljena.
U blizini sela Drašiči nalazi se manje područje s flišnim sastavom tla, a u blizini Kanižarice nalaze se jezerski sedimenti iz razdoblja miocena. U Kanižarici se nalazi i napušteni rudnik smeđeg ugljena.
Klima
Klima Bele krajine je umjereno kontinentalna klima jugoistočne Slovenije sa submediteranskim režimom oborina i prosječnim padalinama do 1300 mm. Prosječna temperatura je 10,1° C, što je iznad slovenskog prosjeka.
|
Brezici Bele krajine Šumarci breza i steljnici karakteristični su prizor u krajoliku Bele krajine - fotografija snimljena u okolici sela Krupa. |
PRIRODA
Biljni svijet
|
Narava Bele krajine
Autori: Špela Ambrožič, Mira Ivanovič, Mojmir Štangelj, Brancelj Bednaršek, Andreja Bednaršek, Matija Križnar (ilustrator), Aljančič, Gregor (fotograf) Godina izdanja: 2013. Opis knjige: Knjiga je posvećena prirodi Bele Krajine, gostoljubivi kraj, prema svima prijateljski, odjeven u bijelinu bijelih breza, bijeli od vapnenca, prikazuje njegovu raznoliku i lijepo očuvanu prirodu. Bela Krajina je jedinstven krajolik u zemljopisnom, biološkom, etničkom, kulturnom i povijesnom smislu. Knjiga “Priroda Bele krajine” povezala je 39 autora, najboljih stručnjaka iz različitih područja prirodoslovlja, i još veći broj fotografa prirode koji su predstavili tajne i specifičnosti ovog jugoistočnog kutka Slovenije. IZVORI I LITERATURA
Orhideje Bele krajine |
Životinjski svijet
|
ENDEMSKE VRSTE
Crna čovječja ribica - Godine 1986. su u blizini izvora Jelševniščice v naselju Jelševnik, pronašli su crnu čovječju ribicu, podvrstu čovječje ribice. Slovenski naziv za ovu vrstu je črni močeril ili črna človeška ribica, a znanstveno ime je Proteus anguinus parkelj.
|
ZANIMLJIVOSTI
Bijela roda - Vjerojatno zbog rata u Hrvatskoj krajem 1993. godine naselile su se prve bijele rode u Bijeloj krajini. Oko 11 parova ugnijezdilo se u rijeku Kupu, kod sela Zemelj, Krasinec, Otok, Boršt, Cerkvišče i Prolozje, odn. uz rijeku Lahinju kod Dragatuša. |
Ekologija i zaštita prirode
|
Na području grupe Kočevskog Roga, u njegovom jugoistočnom dijelu, nalaze se dva parka prirode - krajinski park na slovenskom jeziku.
- Krajinski park Kolpa; godina zaštite 1998., 2006., veličine 4332 Ha - Krajinski park Lahinja; godina zaštite: 1988., veličine 259 Ha MEĐUDRŽAVNI PROJEKTI
Europska unija sufinancira dva projekta zaštite okoliša i time promiče prekograničnu suradnju između Slovenije i Hrvatske. Sve tri belokranjske općine sudjeluju u programu Curs Colapis s Krajinskim parkom Kolpa, Turističkom zajednicom Damelj i hrvatskim općinama Žakanje, Kamanje i Netretić. Projekt bi trebao regulirati plovni režim na rijeci Kolpa. Općine Bele krajine također sudjeluju u programu Viri življenja / Izvori života, koji bi trebao regulirati i obnoviti lokve (slov., kal), ribnjake i izvore. PROBLEMI ZAŠTITE PRIRODE Pravu ekološku katastrofu je u 1980-ima prouzročla tvornica je Iskra Semič. koja je u krške ponikve bacala otpad koji sadrži teško razgradljive poliklorirane bifenile (PCB). Rijeka Krupa (najznačajniji izvor vode u Beloj krajini) postala je najzagađena rijeka u Sloveniji i nije prikladna za vodoopskrbu. Sporni su i kamenolomi iznad Semiča na području Blatnika, Vrčica i Srednje vasi jer ugrožavaju lokalne vodne resurse na kojima se temelji buduća opskrba Bele Krajine pitkom vodom. |
|
Kozolec u selu Krupa
Kozólec je obično drvena građevina na otvorenom za sušenje žitarica i trave, tipična za slovensko selo i arhitekturu. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
|
Ukupna površina administrativnih teritorijalnih jedinica Bele krajine iznosi 596 km2 (općina Črnomelj 340 km2, općina Metlika 109 km2, općina Semič 147 km2). Na toj površini živi oko 27.000 stanovnika, a prosjećna je gustoća naseljenosti 45 osoba na km2. U prošlosti je bilo znatno iseljavanje stanovnika, Broj stanovnika po najvećim naseljima (2002. godine): Črnomelj 5.854; Metlika 3.225; Semič 1.905. Belokranjci žive i zapadno od belokrajinskog platoa, u obližnjoj Poljanski dolini, gdje su prirodno-zemljopisni uvjeti slični onima u cijelom Ribničko-Kočevskom pobrđu. Bela krajina je poznata po bogatoj narodnoj baštini (slov., ljudsko izročilo). Glavna poljoprivredna grana je stočarstvo. Znatno je razvijeno i vinogradarstvo.
Povijesni razvojTURSKI UPADI
Prvi turski upad na slovenski teritorij dogodio se 9.10.1408. upravo u Beloj krajini. Turci su prodrijeli iz Bosne i jedini koji je izvijestio o napadu bio je poznati Janez Vajkard Valvasor, godine 1689. Turski konjanici su opljačkali okolicu Metlike, ubili ljude i sve drugo spalili. Nisu uspjeli zauzeti ni Metiku, niti Črnomelj jer su ova mjesta bila zaštićena prirodnim (rjeke) i umjetnim utvrdama. Bela krajina je tada pripadala knezu Nikoli Frankopanu. Na to razdoblje podsjećaju brojni gradovi-utvrde grad Gradac, grad Metlika tj. ostaci gradova, npr. grad Pobrežje. Šokcev dvor u Žuničima (južno od Adlešiča) je spomenik kulture i primjer utvrđenog imanja (kmetije) iz tog razdoblja. 20. STOLJEĆE Željeznica je stigla u Belu krajinu 1914. godine i povezala ju sa susjednim regijama. DRUGI SVJETSKI RAT Tijekom većeg dijela Drugog svjetskog rata Bela krajina je bio slobodni partizanski teritorij. Na području Otoka ovdje se čak nalazio i aerodrom, otkuda su saveznici vozili ranjenike u južnu Italiju i dovodili pomoć. U Črnomlju je 19.-20.1.1944. održano prvo zasjedanje Slovenskega narodnosvobodilnega sveta (SNOS). Ovo zasjedanje predstavlja temelj slovenske državnosti. Prvi partizanski pjevački zbor je bio formiran u proljeće 1944. godine u selu Planina pod Mirno goro. Bio je nazvan "Invalidski zbor" ili "Pojoča četa" (Pjevajuća četa). U njemu je sudelovalo 80 partizana. POSLIJERATNO RAZDOBLJE Nakon Drugog svjetskog rata razvija se u Beloj krajini tekstilna industrija (tvornica Beti u Metliki i Črnomelju, te 1960. godine tvornica Komet u Metliki, kasneje u Rosalnicama, i u Starem trgu). Novomeški Novoteks je imao podružnicu u Vinici. Sva tu ta poduzeća propala. |
POZNATI BELOKRANJCI
Bela Krajina Leta 1940, originalni BARVNI filmski posnetki
Datum objave: 14.10.2017. Postavio: Ahorn Opis: Izjemno zanimivi originalni barvni filmski posnetki Vinice z okolico umetnika Božidarja Jakaca. |
Narodna baština
Narodni običaji
|
Vrlo poznati lik Bele Krajine, koji tjera zimu i najavljuje proljeće, je Zeleni Jurij. On također nosi narodnu nošnju, ali je iznad nje još pokriven zelenim brezovim grančicama. Jedna od specifičnosti ove pokrajine je ples belokranjsko kolo, kojega plešu bez pratnje instrumenata.
Jurjevanje je folklorni običaj na kojemu se pjeva i pleše, a temelji se na tradicionalnom slovenskom blagdanu jurjevanju. Jedan od muškaraca obučen je u zelene grane i zove se Zeleni Jurij. On ide od kuće do kuće i na vrata stavlja grančice koje selu i obiteljima donose sreću i jamstvo da će te godine biti dobra žetva. Ako obitelj ne dobije grančicu, to je za njih bila velika sramota. U Sloveniji je folklorni lik zelenog Jurja bio nekad rasprostranjen, a do danas se očuvao u Beloj krajini. 
Razglednica, Maksim Gaspari, Zeleni Jurij, 1940.
Maksim Gaspari (26.1.1883.-14.11.1980.) bio je slovenski slikar najpoznatiji po svojim slikama i ilustracijama, kao i brojnim razglednicama s folklornim motivima i scenama iz seoskog života. Zeleni Jurij |
TRADICIONALNE MANIFESTACIJE
Vigred - tradicionalno turistička vinarska odn. kulturna manifestacija, koja se u Metliki održava tri dana, na tri trga u staroj gradskoj jezgri, u 5. mjesecu. Jurjevanje - najstariji folklorni festival u Sloveniji. Održava se u 6. mjesecu. U Zemlji harmonike - festival posvećen prije svega harmonikama, zabavnoj narodnoj glazbi i glazbenoj baštini. Metliške zimsle kratkočasnice (pripovijesti) - održava se u hotelu Metlika (samo zimi). Pridi zvečer na grad (Metlika) / Dođite u večernjim satima do dvorca (Metlika) - kulturni i zabavni događaji kao što su kazalište, glazba itd. (samo ljeti). Žene iz Adlešiča organiziraju više događaja tijekom godine, na kojima prikazuju stare običaje i rukotvorine. Semiška ohcet - manifestacija u sklopu koje se prezentiraju seljački običaji, obrti i folklor, svake godine u Semiču. 
Zeleni Jurij
Izvor; E-gradivo |
Materijalna baština
Tradicijske pjesme i plesovi
|
Belokranjski plesi
Autor: kdtanci |
Akademska folklorna skupina Študent - Lepa Anka; plesi Bele Krajine
Autor: AFS Študent |
Dances from Bela Krajina presented by Tadej Fink and Folklore Group Dragatus
Autor: jamescookerjr's channel |
Narodna nošnja
|
Za područje Bele Krajine karakteristična je bijela platnena narodna nošnja, koja je tradicionalno bila tkana mješavinom konoplje i lana, a kasnije sve češće od pamuka. Ova se nošnja znatno razlikuje od tradicionalnih slovenskih narodnih nošnji, budući je odjeća potpuno bijela. Danas su dijelovi nošnje: pojasevi (slov., pasovi), vrpce (trakovi), čarape (nogavice; na ženskoj nošnji), nakit, rupci (robci) su obojeni. Muškarci imaju široke pojaseve i široke crne šešire, a žene bijele peče (peča je vrsta tradicionalnog ženskog pokrivala za glavu). Starija narodna nošnja je bila samo bijela i nije imala drugih dodataka niti nakita.
Laneno platno Bela krajina je posebno poznata po lanenom platnu, kojega su upotrebljavali za izradu narodne nošnje. KERAMIKA (LONČARSTVO)
U više dijelova Bijele krajine (npr. u Gradcu, Griču nad Dobličami) su izrađivali glinene posude koje su smatrane izuzetno kvalitetnima. Posude su prodavane po Bijeloj krajini i okolnim krajevima Dolenjske (Novo Mesto) i susjednoj Hrvatskoj (Karlovac). Posude iz Griča bile su nešto posebno jer su sadržavale 30 posto kalcita. Sličnu glinu za lončarstvo su upotrebljvali u još jednom kraju u Bosni i jednom u Španjolskoj. Glina za njih je dolazila iz Kanižarice, a kalcit iz rudnika nad Gričem. TRADICIJSKA POLJOPRIVREDA - STOČARSTVO Belokranjska pramenka jedna je od slovenskih autohtonih pasmina ovaca, koja je namijenjena proizvodnji janjetine. Ime je dobila po najvećoj slovenskoj regiji u jugoistočnom dijelu Slovenije. Nekada su ju uzgajali na obje obale rijeke Kupe, osobito u brdskim i krškim područjima Bele Krajine, gdje su uvjeti za poljoprivredu i danas vrlo slabi. Danas je pasmina najrasprostranjenija na području Adlešića, Črnomlja i Vinice. Belokrjinska pramenka je skromna i otporna ovca, dobro prilagođena stjenovitim krškim pašnjacima. Ovce ove pasmine teže oko 50 kg, ovnovi malo više, ali samo iznimno više od 65 do 70 kg. U nizinskim područjima, ovce su veće, a na krškom terenu tjelesna težina ovaca ne doseže ni 45 kg. IZVORI Opis belokranjske pramenke - pasme ovc na Portalu Drobnica (www.drobnica.si) Belokranjska pramenka - FABISnet - VINOGRADARSTVO Vinogradarska regija Bela Krajina (1130 ha) jedna je od tri vinogradarske regije od 7700 hektara Slovenske vinogradarske regije Posavje. Granice Belokranjske vinogradarske regije su Gorjanci, Kočevski gozd i rijeka Kolpa/Kupa na granici s Hrvatskom. Najtipičnija su vina belokranjec (bijelo vino) i metliška črnina (crno vino). - PČELARSTVO Pčelarstvo je vrlo razvijeno u Beloj krajini.
|
Belokranjci
Grafika "Weisse Krainer"; objavljena u knjizi Geschichte der oesterreichische und ungarische Monarchie im Wort und Bild 
Narodna nošnja Bele krajine
Autor: Modrijan zaloba; Izvor, Pinterest |
Tradicijska arhitektura
|
Članak: Tradicionalna arhitekturna tipologija v Beli krajini – območje občine Črnomelj
Autorica: Marija Prašin Kolbezen Jezik: slovenski Objavljeno u reviji RAST (Revija za kulturo, umetnost in družbena vprašanja) iz Novog Mesta OTVORI Desno (fotografija iz članka): Učakovci – vrhhlevna hiša. Kuća katnica nad štalom (slov., vrhhlevna) ili podrumom (slov., vrhkletna), ovisno o namjeni podruma, je katnica sa dvostrešnim krovom strmog nagiba sa ili bez trokutno zasječenih krajeva (poluskošenjima, slov., čop). |
Učakovci
|
|
Vrelo Krupe
Belokrajinska Krupa izvire ispod stijene visoke 30 metara. |
Po kraju ...
|
Vahta
Vahta je 615 m visoki prijelaz preko Gorjanaca, koji povezuje Belu krajinu s mjestima duž rijeke Krke. Prijevojem prolazi staza Novo Mesto - Metlika. Na Vahti se odvaja šumska cesta koja vodi do planinske kuće Vinka Paderšiča pri Gospodični (822 m n.v. i Koče pri Miklavžu (969 m n.v.). Prolaz je dobio ime po utvrdi i straži, koja se nekoć ovdje mijenjana, promatrala i upozoravala na prodore turskih četa preko Kupe |
Navigator karavaning - Nasvet za izlet BELA KRAJINA (Metlika, Semič, Črnomelj)
Autor: NAVIGATORTV KARAVANING |
Semič KOORDINATE: 45.6546, 15.178336; NADMORSKA VISINA: 318,5 m; BROJ STANOVNIKA: 2004 (2017.); WIKIPEDIJA: Semič
|
Sémič (ranije ime mjesta je Semenič) je naselje u Beloj krajini, i sjedište je istoimene općine. Smjestio se pod padinama Kočevskog Roga, neposredno pod brdom naziva Smuk.
Najstariji spomen naselja seže u 13. st., u vrijeme kada je na području Bele krajine gospodario Henrik Adeški. Semič je dobio ime po starom gradu Semeniču, u vlasništvu Semeniča (Semeniči; njemački Semenitsch, Zemenitsch, Semeniz) slovenske vlastelinske obitelji, predstavnika nižega plemstva, porijeklom iz tadašnje Marke Metlike, a današnje Bele krajine. Semenič je stajao pod vrhom obližnjeg brda. Godine 1338. je u Semiču osnovana prva velika župa (prafara). U vrijeme turskih upada na ovo područje su oko crkve sv. Štefana (sagrađene u 12. st.) izgradili utvrdu (slov., tabor), međutim, Turci su uspjeli 1547. zauzeti i opustošiti selo. Kočevski Nijemci su živjeli također i na području Semiča, gotovo 600 godina. Južno od Semiča je geološka zanimljivost.krški izvor rijeke Krupe. Semič i okolica poznati su po velikom broju trsova i proizvodnji vina. 
Semič, pogled na župnu crkvu
Semič čini veći broj naselja odn. nekadašnjih zaselaka, od kojih su neka ranije bila samostalna naselja. To su Coklovca, Gaber pri Semiču, Gora, Kašča, Kot pri Semiču (njemački, Winkel), Krč, Mladica, Podturn, Sadinja Vas (Sodinsdorf), Sela pri Semiču (Sela bei Heiligengeist), Trata, Vavpča Vas (Amtmannsdorf), Vrh, i Vrtača pri Semiču.
Godine 1953. ime sela Gaber, na jugozapadu Semiča, izmijenjeno je u Gaber pri Semiču. Ime nekadašnjeg sela Sela pri Svetem Duhu je promijenjeno u Sela pri Semiču 1955. godine Slična imena sela mijenjana su u Sloveniji na temelju Zakona o imenima naselja i imenovanju trgova, ulica i zgrada, kao pokušaj slovenske poslijeratne komunističke vlasti da ukloni sve vjerske elemente iz toponima. Od 2001. kada su pripojena Semiču, Sela pri Semiču prestaju biti samostalno naselje. ŠTO VIDJETI I POSJETITI
Cerkev sv. Štefana, župna crkva (hrv. Crkva sv. Stjepana) Crkva se posredno spominje još 1228. godine. Godine 1268. dolazi pod upravu Teutonskog viteškog reda (slov. križniki, križniški red). U vrijeme turskih upada crkvu su obzidali zidinama i dodatno utvrdili sakristiju. U 18. stoljeću današnja građevina nadomjestila je prvotnu crkvu. Izgrađena je u stilu baroknog klasicizma - s centralno smještenim prezbiterijem, koji je izgrađen na oktogonalnom tlocrtu, i s pravokutnim, kasnije produljenim brodom. U njezinoj unutrašnjosti nalaze se slike Janeza Valentina Metzingera (1699.-1759.): Zadnja večerja (hrv. Posljednja večera) i sv. Štefan (sv. Stjepan), zatim Križev pot (Križni put) iz 1800. god. baroknog slikara Janeza Potočnika (1749.-1834.) te dragocjeni venecijanski luster. Glavni oltar iz 1874. god. djelo je slikara Jerneja Jereba iz Metlike. Barokna arhitektura crkve i njezina oprema spada u najkvalitetnije spomenike sakralne umjetnosti u Beloj krajini. Semiški muzej Muzej se nalazi nasuprot crkve sv. Štefana. Muzejska postava prikazuje povijest kraja, sadrži i vinogradarsku zbirku, galerijski prostor i dvoranu za vjenčanja. Muzejska zgrada je do 1936. bila škola. Taborska hiša U ovoj obnovljenoj kući koja se naslanja na crkveni zid održavaju se povremene izložbe slika. Jureča lipa Na livadi na rubu sela Vrtača raste drvo lipe s izuzetnom krošnjom. U visini prsa njen je obujam 520 cm, a na visini od 15 m šire se glavne grane iz koji se još dalje širi 20-ak vertikalnih bočnih grana. MANIFESTACIJE U Semiču se svake godine održava turistička manifestacija Semiška ohcet, u sklopu koje se također prezentiraju seljački običaji, obrti i folklor. |
Siemitsch (Semič)
Grafika; Autor: Johann Weikhard von Valvasor 1679. Snemanje iz zraka - Semič
Autor: Uroš Raztresen; Objavljeno: 16.4.2014. Opis: Snemanje iz zraka - Semič z okolico, marec 2014 Produkcija: VIA Studio, Uroš Raztresen info@viastudio.si 
Sadinja Vas
Autor: Sl Ziga, Wikipedija 
Spodnje Gorenjce
Autor: Sl Ziga, Wikipedija Smuk nad Semičem
Smuk je 547 m visoki brdski plato (slov. planota) nad Semičem. Prema jugu i jugoistoku Smuk se spušta kroz šumsko područje prema prisojnoj Semiškoj gori sve do njezina podnožja gdje se nalazi naselje Semič. Na vrhu Smuka se nalazi crkva sv. Lovrenca, lovački dom (slov. lovski dom) te uzletište za paraglajding (slov. jadralno padalstvo) i zmajarenje. PRILAZ Sa ceste Dolenjske Toplice - Črnomelj putokaz na Gabru usmjerava na asfaltni put, a kasnije nešto uži ogranak, koji prolazi pobočjem Semiške gore i pored vinograda i kleti vodi na Smuk. Put vijuga među vinogradima i kućicama. S lijeve strane se uzdiže greben Smuka, a s desne se otvara pogled na dolinu. |
Semiška gora
|
Semiška gora je naziv koji se koristi za padinu Mirne gore (Kočevskog Roga) nad naseljem Semič.
Pot po semiški gori (hrv. Put po Semiškoj gori) Podaci o stazi: Radi se o pješačkom kružnom putu po Semiškoj gori, koji počinje i završava u Semiču na Štefanovom trgu, kod Krajevne muzejske zbirke Semič. Put obuhvaća različite kulturne, prirodne, sakralne i povijesne znamenitosti i lokalnu turističku ponudu. Dio staze podudara se sa trasom Belokranjske vinske ceste. Najviša točka staze je plato Smuk (547 m). Dužina staze je 11 km i moe se obići za oko 4 sata. Staza je srednje teška. Trasa staze: Štefanov trg–Sela–Anzlova gora–Smuk–Gaber–Vavpča vas–Štefanov trg Objekti uz stazu: Krajevna muzejska zbirka Semič, Štefanov trg, Kulturni center Semič (Kulturni centar Semič), Taborska hiša (Taborsk kuća) i taborsko obzidje, cerkev sv. Štefana (farna cerkev, župna crkva), vinorodno područje Semiške gore, Smuk (plato nad Semičem), ruševina dvorca Smuk i crkva sv. Lovrenca, domačija Lojzeta Krakarja (seosko gospodarstvo), smuški studenec (izvor), crkva sv. Primoža na Gabru, železniški predor (željeznički tunel). |
Trasa staze Pot po semiški gori (hrv. Put po Semiškoj gori)
Izvor: Bela krajina.si |
Krupa SELO
Okolica sela Krupa
Okolica sela Krupa
|
Selo Krupa, putokaz prema vrelu Krupe na ulazu u selo
|
Krupa RIJEKA
|
Rijeka Krupa izlazi na površinu u sredini sjevernog dijela plitkog belokranjskog platoa, kao slikovito krško vrelo, podno 30 metara visoke okomite stijene. Cijela rijeka, sa svojim obalama, zaštićena je kao spomenik prirode (Službeni glasnik Republike Slovenije, broj 81/97). Po količini vode, izvor Krupe je najveći u Beloj krajini. što je posljedica prostranog krškog zaleđa. U Krupu se tako slijevaju vode ponornica Bajer kod Rožinog dolja, Rečice kod Vrčica, iz Ponikve ispod Mirne gore i Reka na Gorjancima. Vodeni tok Krupe je na krškom platou urezao korito, koje mjestimice ima karakteristike kanjona. Nakon 2,5 km dugog toka, Krupa se ulijeva u rijeku Lahinju. Na rijeci koja ima 6 m visinske razlike između izvora i ušća, nekada su radila 4 mlina i dvije pilane. Krško vrelo Krupe je jedino obitavalište špiljske školjke Kuščerjeve kongerije (Dinarski špiljski školjkaš; lat., Congeria kusceri) u Sloveniji i stanište nekih endemskih vrsta špiljskih puževa, a više puta je opažena i čovječja ribica (Proteus anguinus). Krupa je glavna prirodna atrakcija Kraške učne poti, koja je obilježena smjerokazima i informativnim tablama.
IZVORI I LITERATURA Semič.si; Izvir reke Krupe Mira Ivanovič, Dušan Plut, Svetozar Polič; Zgibanka Naravni spomenik Reka Krupa 
Krška edukativna staza
Izvor karte: Semič.si 
Naslovna fotografija
Vrelo Krupe |
Informativna tabla na Krškoj poučnoj stazi
Vrelo Krupe, detalj
Dinarski špiljski školjkaš
Autor: H. Bilandžija; Izvor: Državni zavod za zaštitu prirode RH Dinarski špiljski školjkaš
Dinarski špiljski školjkaš, špiljska kongerija, a u sloveniji poznat kao Kuščerjeva kongerij jedini je špiljski školjkaš na svijetu. Do ponovnog otkrića polovicom 20. stoljeća, za ovaj se rod školjkaša (Congeria) smatralo da je izumro prije 5 milijuna godina. Ova je vrsta endem Dinarida, rasprostranjen na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Kao i svi špiljski organizmi, ovaj školjkaš ima dug životni ciklus, dostižući 30 do 40 godina starosti, no i samo 20 mm veličine. Budući da živi u vječnoj tami, špiljska kongerija nema pigmenta te ima reducirane organe za vid. Vrlo malo stopalo kongerije upućuje na to da ima ograničenu mogućnost kretanja, odnosno da nakon pričvršćivanja gotovo i ne mijenja položaj. Jedinke su razdvojenog spola, a oplodnja je kod ovog školjkaša unutarnja te se odvija kada je razina vode u špilji niska. Hrani se filtriranjem sitnih organskih čestica koje u podzemlje donose vode s površine. Dinarski špiljski školjkaš živi u podzemnim prostorima, većim dijelom trajno potopljenim, dok u sušnim periodima godine ostaju izvan vode, ali u vlažnoj podzemnoj mikroklimi. Kolonije školjkaša su pričvršćene na kamene stijene ulaznih dijelova ponora, gdje nisu na udaru jakih struja vode, ali i duž glavnih podzemnih kanala, kojima otječe voda s krških polja. Dinarski krš, jedno je od područja s najraznolikijom podzemnom faunom na svijetu. Osim dinarskog špiljskog školjkaša, ovdje nalazimo i čovječju ribicu – jedinog špiljskog kralješnjaka u Europi, ogulinsku špiljsku spužvicu – jedinu špiljsku spužvu na svijetu, dinarskog špiljskog cjevaša – jedinog takvog na svijetu te zagonetnu velkovrhiju – jedinog špiljskog žarnjaka na svijetu. Podzemna staništa izuzetno su osjetljiva te su neka krška područja Hrvatske vrlo ugrožena. Glavni uzroci ugroženosti dinarskog špiljskog školjkaša, ali i cijele špiljske faune, su onečišćenje podzemnih voda krutim otpadom i otpadnim vodama iz industrije, poljoprivrede i domaćinstava, promjena hidrološkog režima(skretanjem podzemnih tokova i promjenom razina podzemnih voda) te onemogućavanje prirodnog plavljenja krških polja i prirodnog istjecanja poplavnih voda koje u podzemlje unose čestice organskog otpada, a kojima se kongerija i mnoge druge podzemne životinje hrane. U Hrvatskoj, živi primjerci ove vrste zabilježeni su samo na šest lokaliteta te se ona nalazi na Crvenom popisu špiljske faune Hrvatske u kategoriji kritično ugrožene vrste. Zakonom je strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj, dok je na europskoj razini štiti Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije. IZVORI Državni zavod za zaštitu prirode R. Hrvatske, Dinarski špiljski školjkaš (Congeria kusceri) Wikipedija (fr.); Congeria kusceri |
Gradac KOORDINATE: 45.613447, 15.243853; NADMORSKA VISINA: 150 m; BROJ STANOVNIKA: 365 (2019.); WIKIPEDIJA
|
Gradac je naselje u općini Metlika u Beloj krajini, uz granicu s općinama Smič i Črnomelj. Ime je dobilo po istoimenom dvorcu, koji stoji na obali rijeke Lahinje. Glavni dijelovi Gradca su naselja Klošter i Okljuka.
POVIJEST NASELJA U Gradcu je od 1858. do 1882. djelovala, za to vrijeme prilično velika, ljevaonica željeza, u kojoj je stalno radilo 5 radnika, a ako se računa nabavka ruda i ostali pomoćni poslovi, u njoj je kruh služilo više od 300 osoba i oko 20-30 vozača. Drugi svjetski rat Dana 18.6.1944. je u pokrajinskoj dvorani u Gradcu osnovan Crveni križ Slovenije. U razdoblju 1944.-45. je u dvorcu Gradac djelovala je vojna škola za partizanske časnike. Gradac je bombardiran popodne 30.1.1945. Navodno je njemačka obavještajna služba utvrdila da je u selu velik broj ranjenika čekao evakuaciju preko obližnje partizanske zračne luke Otok ili Krasinec. Tog dana u 16 sati šest ili sedam njemačkih zrakoplova bacilo je bombe na centar sela. Pet ljudi je ubijeno, a osam ranjeno. Novi most preko Lahinje, dvije zgrade i pilana su u potpunosti uništeni. Četrnaest drugih kuća bilo je teško oštećeno. Gradac je nekada bio trgovište, a nakon Drugog svjetskog rata do kraja lipnja 1955. bio je neovisna općina. Otada je MZ (krajevna skupnost) Gradac administrativno pod općinom Metlika, dok je u vjerskom smislu od prije bio pod župom Podzemelj. 
Položaj dvorca Gradac u istoimenom naselju
Izvor: Bing Maps |
Snemanje iz zraka - Gradac (VIA Studio)
Autor: Uroš Raztresen; Objavljeno: 14.5.2014. Opis: Snemanje iz zraka - Gradac Produkcija: VIA Studio, Uroš Raztresen, www.viastudio.si, info@viastudio.si POZNATE OSOBE U VEZI S GRADCOM
Jurij Ipavec, slovenski liječnik i kirurg, * ?, 18. stoječće, † ?. sin Franc Ipavec, slovenski liječnik, * 11.8.1776, Gradac, † 1858. S potomcima Franca i njegove supruge Katarine započe je niz generacija glazbenika i liječnika (vidi Ipavci). Jakob Zearo, majtor kamenorezac, koji je npr. 1871 izradio kameli grb metliških gospodara Savinšek, * ?, 19. st., † ? Adolf Pirsch, slikar, 4.7.1858 u Gradcu, † 28.4.1929 Graz (Austrija) |
Grad Gradac hrv. Dvorac Gradac
|
POLOŽAJ
Dvorac Gradac nalazi se u središtu naselja Gradac, na okuci rijeke Lahinje. Povijesno je važan i gotovo u potpunosti sačuvan. Odličan pogled na dvorac pruža se s mosta preko Lahinje, na glavnoj cesti Metlika-Črnomelj. U blizini mosta, i kod trgovine, od glavne ceste do dvorca vodi odvojak preko drvenog mosta nad obrambenim jarkom. OBJEKTI U KOMPLEKSU DVORCA Kompleks dvorca sastoji se od "visokog dvorca" i gospodarskih zgrada iz 19. stoljeća, "niskog dvorca", nekadašnje škole, staje i parkovnog dvorca park s vrtom, i grobom-mauzolejom bivšeg vlasnika Ivana Gusića, zagrebačkog gospodarstvenika. Ostaci izgorjele kuće još su vidljivi u dvorištu dvorca. Nekad davno, mali drveni most povezivao je poljoprivredno imanje i željezaru sa zgradom dvorca. Nekadašnji obrambeni jarak kod ulaza u dvorac, danas je većim dijelom zasut.. GRADSKI PARK Dvorac je imao atraktivan park s uređenom avenijom i vrtom. Nažalost, park je godinama bio zapušten i obrastao, a drvored (aleja) smreka i platana posječen je po osamostaljenju Slovenije 1990-ih. Stručnjaci uvrštavaju dvorski park Gradca među najzanimljivije i najljepše parkove u Sloveniji te je registriran kao parkovno-arhitektonska baština. Park je zasnovan u renesansom stilu, 17. stoljeću, kada je bio u vlasništvu obitelji Gusić - iako o svemu tome neka konkretnih podataka. Park, njegovu povijest, sadašnju situaciju i buduće izglede detaljno je opisao Mitja Simič (Mitja Simič: Grajski park Gradac. Revija za literaturo, kulturo in družbena vprašanja, oktober 1998., str. 488; Mitja Simič: Po zgodovinskih parkih in vrtovih Slovenije. Založba Buča, 2009.). 
Pogled na dvorac Gradac s mosta na Lahinji
POVIJEST DVORCA
Dvorac Gradac se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1228. godine. kao Graecz, vjerojatno po imenu vlasnika Herborta von Graecza. Kasniji vlasnici bili su Jurij Lell, grofovi Thurn-Valsassin, Purgstalleri i nakon njih u razdoblju od 1661. do 1846. (185 godina), baruni Gusiči. Nakon Gusiča redali su se kao vlasnici vitez Friedau, obitelj Ottenfels-Gschwind, te naposlijetku veletrgovac Šutej iz Zagreba. Dvorac je 1999. godine postao vlasništvo države, a vlasnici dvorca detaljno su opisani u knjizi Majde Smole (Majda Smole, Graščine na nekdanjem Kranjskem. Državna založba Slovenija. Ljubljana, 1982. str. 167), ili u knjizi Mitje Simiča. Povijest je također vrlo čitljiva u seminarskom radu Braneta Jurejevčiča. Dvorac je u svojoj povijesti obnovljen nekoliko puta. U početku je to vjerojatno bila utvrda protiv Turaka s obrambenim jarkom. 1640. potres ga je u potpunosti uništio. Ulazni portal koji se nalazi na istočnoj strani, preoblikovan je u prvim desetljećima 19. stoljeća u ampir (empire) stilu. Upisan je u registar kulturne baštine Slovenije 2000. godine (Gradac - Grad), a njegov okoliš - park još 1996. godine (Gradac - Območje gradu Gradac). Valvasor u svojoj knjizi spominje dvorac kao Gradez (Gradec). I tako, zapravo, tipičnim napola pouglasnim "e", mještani i danas izgovaraju ime svoga mjesta. Po svoj prilici, dugogodišnji utjecaj hrvatskih baruna Gusiča pridonio je činjenici da se sufiks -ec, koji je toliko karakterističan i čest u imenovanju slovenskih mjesta, postupno promijenio u sufiks -ac, što je tipično i često u imenovanju mjesta s hrvatske strane Kolpe. Urbar na slovenskom jeziku Nažalost, nestali pisani ručni urbar bjelokrajinskog gospodarstva Gradac poznat je kao jedini urbar napisan na slovenskom jeziku. On je izuzetan i jedini primjer kontinuirano vođenog registra obveza na slovenskom jeziku. Urbari su obično pisani na latinskom, a na slovenskom teritoriju oni su pisani na njemačkom. Urbar (njem. Urbar, od starovisokonjem. urbar, urbor: prihod, prinos) je zbirka propisa prema kojoj su se u feudalizmu uređivali odnosi vlastelina i zavisnoga seljaštva te njihove uzajamne obveze na određenom vlastelinstvu. Ime dvorca Gradac ukazuje na moguće postojanje starije utvrde na istoj lokaciji. http://www.gradovi.net/grad/gradac_grad Grad je prvič omenjen 1326, sedanjo klasicistično podobo pa je dobil po prezidavi v 19. stoletju.[14] Prvi neizravni spomen dvorca potječe iz 1326. godine, kada se spominje prodavač malog imanja, ministrski Herbort von Graecz iz Spanheima. Kasnije ponovo 1344., ovaj put kao svjedok. Dvorac je trebao sagraditi vitez Majnhard Turjakki, malo prije 1300. Prvi izravni spomen spominje se tek 1393., kada se dvorac spominje kao Grecz, schloß, a prema drugim izvorima ranije, 1338., kao što znate Gretz. Kasnije, 1466. godine, spominje se kao castrum Gretz, 1476. godine kao schloss Grecz, a 1488. godine kao geschloss Graecz. Godine 1475. dvorac i imanje od posljednjeg predstavnika Graški otkupila je glavna grana gospodina Turjaka. Slijedom toga nalazimo vlasnike: 1601. Jurij Lell, zatim John Ludwik grof iz Thurn-Valsassina, a slijedi Oton Henrik Valsassina, 1629. John Balthazar Purgstall, sredinom 17. stoljeća obitelj Gusič. Andrej pl. Je prvi od njih. Gušić, koja je, prema Majdi Smoli, bila vjerojatno jedina stanarka imanja, budući da na njegovom imanju nije navedena nijedna nekretnina. Zato nailazimo na Derimatschka, negdje 1650. u Grazu, zarobljenika Turaka. Međutim, tadašnje vlasništvo u Grazu, barem nakon 1661. godine, dominacija se tvrdila već u rukama Gusića, a posjedovali su je i između 1763. i 1787. Tada je dvorac u popratnom tekstu austrijske vojne specijalnosti, označen na odjeljku 237, spominje kao plemenito prebivalište s kapelicom - Der Edelhof nebst einer Capelle. U rukama Gusića ostao je do 1846. godine, kada ga je kupio osnivač željezare grada Franc, Franc Friedau. Uslijedilo je još nekoliko vlasnika, od kojih je posljednji 1939. godine bio zagrebački diler Šutej. Tijekom Drugog svjetskog rata bila je smještena časnička škola VDV, a posljednjih mjeseci čak i prijelazna bolnica. Podsjeća na natpisnu tablu s lijeve strane glavnog ulaza u kompleks dvorca. Nakon rata, u nacionaliziranoj zgradi podignuta je škola za teško obrazovane adolescente, a zatim i škola poljoprivrednog domaćinstva, a od 1956. godine u njoj su stanovali. Sada je dvorac napušten, a sobe imaju elemente (uglavnom postere i kalendare i namještaj) iz kraja 80-ih. Sve izgleda kao da su se stanari u to vrijeme iseljavali iz stanova, a do danas nitko nije očistio prostorije. Ime kaže na neko starejšo utrdbo. Na prvo posredno omembo gradu naletimo leta 1326, ko se omenja neki prodajalec manjšega posestva, spanheimski ministerial Herbort von Graecz. Kasneje spet leta 1344, tokrat v vlogi priče. Grad naj bi malo pred letom 1300 pozidal vitez Majnhard Turjaški. Na prvo neposredno omembo naletimo šele leta 1393, ko se grad omenja kot Grecz, schloß, po drugih virih pa že prej, leta 1338 kot veste Gretz. Kasneje, leta 1466 se omenja še kot castrum Gretz, leta 1476 kot schloss Grecz in leta 1488 kot geschloss Graecz. Leta 1475 je grad in posestvo od zadnjega predstavnika Graških odkupila glavna veja gospodov Turjaških. Za njimi naletimo na omembe lastnikov: leta 1601 Jurij Lell, potlej Janez Ludvik grof Thurn-Valsassina in za njim Oton Henrik Valsassina, leta 1629 Janez Baltazar Purgstall, sredi 17. stoletja rodbina Gusič. Kot prvi med njimi nastopa Andrej pl. Gusič, ki pa je bil, po mnenju Majde Smole, prejkone le zakupnik gospostva, saj v njegovem zapuščinskem inventarju niso navedene nobene nepremičnine. Zato pa v njem naletimo na Derimatschka, nekega leta 1650 v Gradacu zaprtega Turka. Kakorkoli je že bilo takrat z lastništvom Gradaca, gospostvo je bilo vsaj po letu 1661 zatrdno že v rokah Gusičev, ti pa so ga posedovali tudi med leti 1763 - 1787. Takrat se grad v spremnem besedilu k avstrijski vojaški specialki, označeni na sekciji 237, omenja kot plemiško prebivališče s kapelo - Der Edelhof nebst einer Capelle. V rokah Gusičev je ostalo gospostvo vse do leta 1846, ko ga je kupil ustanovitelj gradaške železolivarne Franc vitez Friedau. Sledilo je še nekaj lastnikov, zadnji med njimi je bil leta 1939 zagrebški trgovec Šutej. Med drugo svetovno vojno je bila v njem oficirska šola VDV, v zadnjih mesecih p**a celo prehodna bolnišnica. Na ta čas spominja levo od glavnega vhoda v grajski kompleks nameščena napisna plošča. Po vojni so v nacionalizirano stavbo namestili šolo za težko vzgoljive mladostnike in potem kmetijsko gospodinjsko šolo, od leta 1956 dalje pa so bila v njej stanovanja. Sedaj je grad zapuščen, v sobah pa najdemo elemente (predvsem plakate in koledarje, ter pohištvo), ki so še iz obdobja iz konca 80-tih let. Vse izgleda, kot da so se ta čas iz stanovanj izselili takratni stanovalci, vse do danes pa prostorov ni še nihče očistil. OBNOVA DVORCA Općina Metlika sanirala je krajem 1990-ih krov dvorca kako bi spriječila njegovo daljnje propadanje. Kasniji razgovori s potencijalnim investitorima iz Italije i Irske nisu bili uspješni. Javna rasprava o budućnosti dvorca ponovno se pojačala 2006. Tom su prilikom mještani započeli relativno uspješnu kampanju informiranja slovenske javnosti o zapuštenom dvorcu i mogućnostima da posluži kao hotel u svrhu razvoja turizma na ovom području.336/5000 
Gradac u 17. stoljeću; bakrorez
Autor: Johann Weikhard von Valvasor |
Dvorac Gradac, prilazna cesta
Stara razglednica dvorca Gradac
Datirana je u razdoblje između 1928. i 1947. godine IZVORI I LITERATURA
GOLEC, Boris: Zapis o slovenskem urbarju gospostva Gradac v Beli krajini iz let 1625-1629. ARHIVI XXIII (2000), št. 2, stran 144 JUREJEVČIČ, Brane: Naravna in kulturna dediščina vasi Gradac v občini Metlika, Seminarska naloga. Višja strokovna šola za gostinstvo in turizem, Maribor, 2006. WIKIPEDIJA: Grad Gradac SIMIČ, Mitja: Grajski park Gradac. Revija za literaturo, kulturo in družbena vprašanja, oktober 1998, str. 488 SIMIČ, Mitja: Po zgodovinskih parkih in vrtovih Slovenije. Založba Buča, 2009. STOPAR, Ivan: Grajske stavbe v osrednji Sloveniji - V. Dolenjska (Bela Krajina). Viharnik, Ljubljana, 2007. (ponatis). VIDMAR, I.: Park gradu Gradac najbolj buri domišljijo. Dolenjski list, 11.9.2009. |
|
Arheološko najdišče Gradaški okljuk
hrv. Arheološko nalazište "Gradačka okuka" Na zavoju rijeke Lahinje u Gradcu i pripadajućem dijelu struge pronađeni su ostaci neutvrđenog neolitskog i eneolitskog nizinskog naselja (bakreno doba). Nalazište je bilo djelomično iskopano. Dokazani su tragovi srednjovjekovnih i suvremenijih naselja. Danas je nalazište u kategoriji spomenika lokalnog značaja, upisano u Registar kulturne baštine 2001. godine. OSTALE ZNAMENITOSTI
Nekoliko je zgrada, pored zaštićenih objekata u dvorcu, početkom 21. st. proglašeno spomenicima kulture. ili su registirani kao nepokretna cjelina kulturne baštine, a to su:
Stara vatrogasna postaja nalazi se točno na raskrižju cesta za Črnomelj i Semič. Nova vatrogasna postaja nalazi se na kraju sela na cesti za Črnomelj. Tu si i nogometno igralište i teren za rukomet i košarku. U blizini stare vatrogasne postaje može se vidjeti stara vaga za vaganje stoke. |
JUČER, DANAS, SUTRA
Nekada je u selu bilo mnogo gostionica (Mazele, Pance, Pri Dimu, Župančič, Rakar), no mnoge su zatvorene. Posljednjih godina bilo je dosta kritika zbog zapuštenosti sela, dvorca i parka ili zatvaranja trgovina i druge nestale infrastrukture (npr. putokazi do pošte, željezničke stanice, sela Okljuka i groblja u Kloštaru). Gradac ima željezničku postaju, poštu, trgovinu s bifeom, nešto samostalnih gospodarstvenika, pilanu, i u jednom od nekadašnjih silosa za žitarice, uređen je mali industrijski obrt za proizvodnju opreme za cvjećarstvo. U prošlosti je u selu bilo dosta obrtnika (kolari, pekari i lončari, kamenoresci, itd.). Nekada bogat kulturni život (na primjer, legendarno Karnevalsko društvo Gradače mačke - Gradaški mački, kao i kazalište u mjesnoj dvorani) gotovo je u potpunosti nestao u posljednjih petnaestak godina. Gradac više nema osnovnu školu (nekada je to bila četverogodišnja područna škola), pa djeca idu u školu u 2 km udaljen Podzemelj. PRILOZJE U 2,5 km udaljenom naselju Prilozje nalazi se malo travnato uzletište, koje se koristi za manje letjelice i jedrilice. Ovaj mali aerodrom napravljen je još u vrijeme Drugog svjetskog rada, kako bi se omogućilo slijetanje savezničkih zrakoplova kojima su se evakuirali ranjeni vojnici i civili i isporučila humanitarna pomoć (lijekovi i dr.). |
Krajinski park Lahinja PARK PRIRODE LAHINJA
Park prirode Lahinja (Skupštinski Dolenjski list, br. 3/88, Službeni glasnik Republike Slovenije, br. 73/98) obuhvaća područje bogate prirodne i kulturne baštine u izvorišnom dijelu gornjeg toka Lahinje. Na relativno malom području zaštićenog područja (200 ha) nalazi se nekoliko izvora i raznih krških fenomena karakterističnih za plitki krš. Biospeleološki zanimljiva je krška špilja Zjot s kraćim podzemnim tokom i tipičnom podzemnom faunom krških krajeva Bele Krajine. U zaleđu špilje nalazi se i ponikva s urušenim svogom (slov., udorna vtača) Glušenka, koja dolazi u dodir s podzemnim vodama. Posebnost parka su močvarni prirodni rezervati Lahinjske luge i Nerajske luge, prave botaničke riznice te manja močvara Mlaka, gdje prebiva želva, močvarna. Park je također zanimljiv u kulturnom i povijesnom smislu. zavoj Lahinje u Pustem Gradcu bio je naseljen još u prapovijesti. Na mjestu bivšeg srednjovjekovnog grada i danas još radi Klepčev mlin i pila venecijanka, a usred riječnog zavoja nalazi se crkvica Svih svetih sa seoskim grobljm. Na poljima blizu Velikog Nerajaca vidljivi su ostaci obiteljskih gomila iz halštatskog razdoblja, koje svjedoče o nekadašnjem načinu života i načinu ukopa mrtvih. |
|
Krajolik u okolici sela Dragatuš
|
Pogled prema selu Nova Lipa
|
|
Selo Planina
Nekadašnje selo kočevarskih Nijemaca Stockendorf na padinama Mirne gore danas se zove Planina. U njemu se nalazi crkva sv. Iliije uz koje je i staro kočevarsko groblje. |
Praktično ...
CESTOVNE VEZE
Cestovne veze Bele krajine su prema Novom Mestu i Krškoj dolini preko prijevoja Vahta te prema Kočevju preko Brezovice. Iz Metlike preko rijeke Kupe vodi cesta u Karlovac (HR), a preko Vinice i Kupe prema Bosiljevu (HR).
ŽELJEZNIČKE VEZE
Prvi vlak u Metliku stigao je 25.5.1914. godine. Posljednja kurirska pošta prošla je preko Gorjanaca 27.5.1914. godine. Danas je Bela krajina s ostatkom Slovenije i susjedne Hrvatske povezana željezničkom prugom Novo Mesto - Semič - Črnomelj - Metlika - Karlovac. Napuštena šumska željeznička pruga Črnomelj - Adlešiči bila je transportna cesta za prijevoz drva iz šume Veliko bukovje, koja leži između Adlešiča i Tribuče, sve do željezničke stanice u Črnomlju.
Cestovne veze Bele krajine su prema Novom Mestu i Krškoj dolini preko prijevoja Vahta te prema Kočevju preko Brezovice. Iz Metlike preko rijeke Kupe vodi cesta u Karlovac (HR), a preko Vinice i Kupe prema Bosiljevu (HR).
ŽELJEZNIČKE VEZE
Prvi vlak u Metliku stigao je 25.5.1914. godine. Posljednja kurirska pošta prošla je preko Gorjanaca 27.5.1914. godine. Danas je Bela krajina s ostatkom Slovenije i susjedne Hrvatske povezana željezničkom prugom Novo Mesto - Semič - Črnomelj - Metlika - Karlovac. Napuštena šumska željeznička pruga Črnomelj - Adlešiči bila je transportna cesta za prijevoz drva iz šume Veliko bukovje, koja leži između Adlešiča i Tribuče, sve do željezničke stanice u Črnomlju.
Plešačenje i planinarenje
|
Osim standardnih planinarskih staza, na ovome području obilježeno je i više drugih pješačkih i edukativnih staza, među kojima su:
|
Vzdržljivostni pohod - Po medvedovih stopinjah
Autor: grgaable Opis videa: Zamisao za trasu staze je dao poznati kočevski šumar Tone Prelesnik. Put odkriva najzanimljivije kutove toga dijela Roga, provedena je uz brojne prirodne znamenitosti, kao što su: šumski rezervat Pugled-Žiben, prašuma Rajhenavski Rog, šumski rezervat Prelesnikova koliševka, ... i uz ostatke nekadašnjih sela. Put je dobro označen otiskom medvjeđe šape. Uz malo sreće moguće i sami sretnete ovog dlakavca. |
Biciklizam
|
Bela krajina zajedno s obližnjim Gorjancima i Kočevskim Rogom pruža izvrsne uvjete za rekreativni i obiteljski biciklizam, kao i za one koji isprobavaju zahtjevnije rute. U brošuri Kolesarske poti Bele krajine (Biciklističke staze Bele krajine) prikazano je 15 biciklističkih staza koje su uređene i označene.
|
Biciklističke staze Bele krajine (PDF)
|
IZVORI I LITERATURA
Literatura
|
LONČARIĆ, Mijo: Jezični odnosi u karlovačkom Pokuplju i Beloj krajini. Izvorni znanstveni rad. Etnološka tribina 9 (1988) str. 11-22 (PDF)
|
|
Izvori
Bela krajina. Wikiwand (sl)
Bela krajina. Wikipedija (sl) Bela krajina; Tekstovi Korisne poveznice i adrese
https://www.belakrajina.si/
|
