O kraju
|
|
UvodNovomeška pokrajina je slovenska regija koja se prostire u Novomeškoj kotlini i oko grada Novog Mesta. Prema sjeveru se graniči s Krškim pobrđem (slov., Krško gričevje), a u smjeru istoka je otvorena prema Istočnoj Krškoj kotlini (slov., Vzhodna Krška kotlina), zbog čega Novomešku pokrajinu ponekad nazivaju Zapadna Krška kotlina (slov., Zahodna Krška kotlina), odn. zapadna Krška dolina.
Novomeška pokrajina je, uz obližnju Belu krajinu i Gorjance, također područje prelaza slovenskog dinarskog prostora prema panonskom. Tako i Ivan Gams, slovenski geograf, prirodoslovac i akademik (Gams, 1962.) u sklopu većih slovenskih pokrajinskih cjelina uvrštava Novomešku kotlinu između subpanonskog i krškog svijeta. ENGLISH SUMMARY: Region of Novo mestoThe Novo mesto Region is a Slovenian region that is situated in the Novo mesto Basin and around the town of Novo Mesto. It is bordered to the north by the Krško hills (Krško gričevje, in Slovenian), and in the east direction it is bordered by the Eastern Krka basin (Vzhodna Krška kotlina, Slov.) - that is why the Region of Novo mesto is sometimes called the Western Krka basin. In addition to the nearby Bela krajina and Gorjanci areas, the Novo mesto Region is also the transitional zone from the Slovenian Dinaric area towards the Pannonian plain. Thus, Ivan Gams, a Slovenian geographer, naturalist and academic (Gams, 1962), defining the larger Slovene regional units, puts the Region of Novo mesto between the sub-Pannonian and Karst regions. 
Naslovna fotografija
Selo Straža, smjestilo se jugozapadno od Novog Mesta na objema obalama rijeke Krke. |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:  Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Novomeške pokrajine
Oglašavajte ovdje:
|
ZEMLJOPIS KRAJA
Određivanje prostora
|
Novomeška pokrajina je, uz obližnju Belu krajinu i Gorjance, također područje prijelaza slovenskog dinarskog prostora prema panonskom. Tako i Ivan Gams, slovenski geograf, prirodoslovac i akademik (Gams, 1962.) u sklopu većih slovenskih pokrajinskih cjelina uvrštava Novomešku kotlinu između subpanonskog i krškog svijeta.
U novijoj slovenskoj geografskoj znanosti bilo je više prijedloga geografske regionalizacije zemlje. Kako je u tome "prolazila" Novomeška pokrajina?
|
Predpanonske pokrajine u Sloveniji
Autor: Geografski inštitut Antona Melika SRC SAZU |
Reljef
|
Jugozapadnu trećinu Krške kotline čini Novomeška kotlina. Novomešku kotlinu okružuje viši obod. Na sjeveru ga čine Krško pobrđe (Krško hribovje), na sjeverozapadu je Suha krajina (s nadmorskim visinama između 400 i 600 m), na zapadu je masiv Kočevskog Roga (između 800 i 1000 m n.v.). Na jugu se, između Krške i Karlovačke kotline, kao tipična planinska barijera, sa strmim grebenima predalpskog tipa, dižu Gorjanci (Žumberačka gora) s Raduhom, koji su od Kočevskog Roga odvojeni dolinom, kojom teku rijeke Črmošnjica i Sušica.
Linija kojom prolazi granica između predpanonskog i višeg dinarskog područja (više od 450 m n.v.), tzv. Dinarskog višavja (slov.) ide južnim i zapadnim rubom Novomeške pokrajine - gdje počinje Kočevski Rog. Kotlina se nalazi na nadmorskoj visini između 180 i 22 metara, a njezino je dno valovito i krško. Na području Novomeške pokrajine krš nije izražen jer ga prekrivaju nanosi pijeskova i ilovače. Zapadno od Novoga mesta je šira akumulacijska ravnina s nakupljenim rastrošenim prenesenim materijalima. To je Zaloška kotlina, gdje rijeka Krka prvi puta poprima značajke panonske rijeke. Ovdje Krka prvo teče uskim i udubljenim koritom i potom meandrima kroz Novo Mesto. Upravo je na području Novog Mesta Krka najšira i s obje njene strane prostiru se niski brijegovi. U Krku, čiji protok varira između 200 i 300 m³/s, u Kandiji, naselju u Novom Mestu, utječe potok Trška voda i na slijedećem zavoju rijeke Bršljinski potok. Neposredno uz korito rijeke nalazi se više krških izvora, među kojima je vrlo snažan izvor na desnoj obali, uz Kandijski most. Između Novog Mesta, Mačkovca i starog grada Struga rijeka se znatno širi, gradi brzake, otočiće i otoke koji su specifičnost rijeke Krke. Kod sela Kronovo se Krkino akumulacijsko dno širi u prostranu Kostanjeviško-Brežišku ravnicu (Kostanjeviško-Brežiška ravan). (Gams, 1962.; Šifrer, 1970.; Peterlin, 1966.). Sjeverno i južno od Novog Mesta smjestio se fluviokrški plato (ravnik), koji se najbolje razvio na dolomitnoj podlozi. Glavni geomorfološki čimbenici su djelovanje površinskih tekućica, denundacija i erozija (Gams, 1984). Na jugu između rijeke Krke i Gorjanaca nalazi se oko 8 km široko Novomeško Podgorje. Brojni potoci i njihovi pritoci sa Gorjanaca su Novomešku kotlinu razrezali u jednakomjerno duge, ravne i blage grebene, koje lako zamijetimo na cesti od Novog Mesta do Šenjerneja, te na mnoštvo brežuljaka, koji se u formi zaokruženih gomila blago uspinju između dolina. Brežuljkast prostor, u koji se postepeno uzdiže krški plato, u donjem Podgorju doseže 200 do 350 m visine, a u gornjem Podgorju do 450 m. Jugozapadni dio je manje naseljen i više krški, a sjeveroistočni dio zbog manje čistih vapnenaca ima razvedeniju površinu s dolinama i brojnim izvorima i potocima. Podgorje završava pojasom širokim 2 km, koji se uzdiže 20 do 60 m iznad korite rijeke Krke (Melik, 1959; Gams, 1962a).
|
Istočni rub Kočevskog Roga strmo se spušta prema dolinama Krke i Črmošnjičice.
Izvor: Google Earth |
Klima
|
Novomeška pokrajina je klimatski prijelazna regija, s najhladnjijim dijelom podno planine Rog. Klima u Novom Mestu je subpanonska, kao što je i najveći dio Novomeške pokrajine pod snažnim utjecajem subpanonskog podneblja. To potvrđuju visoke ljetne temperature i česte ljetne oluje. Prosječna godišnja temperatura iznosi 9,6° C (siječanj/januar +1,9°C; srpanj/juli +19,5° C). Prosječna godišnja količina padalina u ovome kraju iznosi između 900 i 1500 mm. Prevladavaju sjeverozapadni jugozapadni vjetrovi, a najvjetrovitije razdoblje je između veljače/februara i travnja/aprila.
|
Vode
Rijeka Krka kod sela Loke
|
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Najveće naselje je Novo Mesto - grad koji se smjestio na zavoju rijeke Krke, prometno, upravno, kulturno, obrazovno i nakon Drugog svjetskog rata gospodarsko središte Dolenjske. U gradu se nalazi drvna, tekstilna, kemijska (Krka), automobilska (Revoz) industrija. Istočno od Novog mesta pod Gorjancima leži Šentjernej.
Željeznica je u ovaj kraj stigla tek 1893. godine, a dalje prema Beloj krajini produžena je tek 1914. godine.
Željeznica je u ovaj kraj stigla tek 1893. godine, a dalje prema Beloj krajini produžena je tek 1914. godine.
Po kraju
SREDNJIM TOKOM RIJEKE KRKE
Novo mesto (hrv. Novo Mesto)
hrv. Novo Mesto
Novo Mesto, stari dio Breg, iznad rijeke Krke
Autor: Andrej Jakobčić, Wikipedija |
Novo Mesto ili Novo mesto? Prema pravilima slovenskog jezika o pisanju zemljopisnih naziva, vrijedi slijedeće: Pisanje imena naselja Imena naselja su imena gradova, naselja (trg), sela (vas, selo) i zaselaka (zaselek). U imenima naselja sve se riječi pišu velikim slovom, iznimke su samo neprvi prijedozi i imenice: mesto, trg, vas, selo (selca), naselje. Primjeri: Novo mesto, Kranjska Gora, Kanalski Lom, Drenov Grič, Dolenjske Toplice, Zidani Most, Bohinjska Bela, Gornji Grad, Škofja Loka, Mirna Peč. Za imena dijelova naselja ista vrijede pravila kao za pisanje toponima nenaseljenih lokacija. Dakle, u slovenskom jeziku pišemo Novo mesto, a u hrvatskom Novo Mesto. 
|
|
Kandijski most (Stari most). Kandijski most (također Stari most) je željezni cestovni most koji povezuje staru gradsku jezgru Novog Grada s gradskom četvrti Kandijom. Most prelazi rijeku Krku u donjem dijelu glavnog trga. Izgrađen je 1898. godine samo nekoliko desetaka metara od mjesta gdje je stajao stariji drveni most, izgrađen 1600. godine, koji je srušen godinu dana nakon otvaranja željeznog mosta.
Most je dugačak 75 metara, a sa zakovanom željeznom konstrukcijom jedan je od najrjeđih i najstarijih objekata te vrste u Sloveniji. Konstrukcija je pričvršćena za obalu masivnim kontraforima s rustikalnom rezbarijom u kamenu. Zbog izgradnje mosta srušene su zgrade na južnom kraju srednjovjekovnog središnjeg gradskog trga. Uredbom o proglašenju prirodnih znamenitosti i nepokretnih kulturno-povijesnih spomenika u općini Novo mesto, Službeni glasnik RS br. 38/1992, most je 1992. godine proglašen spomenikom kulture lokalnog značaja. IZVOR Kandijski most. Wikipeidja (sl) |
Novo Mesto, konstrukcija Kandijskog mosta
Avtor: Andrej Jakobčič – lastno delo; licenca: CC BY-SA 3.0; URL: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=4745160 |
Šmihel pri Novem Mestu
|
Šmihel pri Novem Mestu je bivše naselje u Gradskoj općini Novo Mesto. Grad Novo Mesto ga je pripojio 1979. godine, čime je prestao postojati kao samostalno naselje.
Ime Šmihel izvedeno je od šent Mihael 'Sveti Mihael' (preko Šmmihel) i odnosi se na župnu crkvu u naselju. Ime sela je 1952. godine promijenjeno iz Šmihel u Šmihel pri Novem mestu. U mjestu se 1859. godine rodio Alojz Knafelc, slovenski planinar i kartograf, izumitelj slovenske planinske markacije.
|
Alojz Knafelc
Autor Nepoznat - Ova je slika pod brojem J4A2054B dostupna u Digitalnoj knjižnici Slovenije.Ova oznaka ne označava status autorskih prava djela i potrebno je još navesti oznaku autorskog prava. Za više informacija pogledajte Commons:Licenciranje., Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=12428748 |
Knafelčev pohod
|
Godine 2023. održan je 1. Knafelčev pohod na relaciji Rotovž (Novo Mesto) - spomen obilježje - Šmihel - Grm - Ragov log - Ragovo - Graben - Krka - Dolenja vas - Otočec - Stari grad - Trška gora - Sevno - Kosova dolina - kmetija Klemenčič - Kettejev drvored - Kapitelj - Rotovž. Na početku rute nalazi se spomen obilježje Alojzu Knafelcu, tvorcu planinarskih markacija, a kasnije se prolazi kroz Šmihel, njegovo rodno mjesto. Iz dvorišta protestantske crkve na Grmu puca pogled na grad. Ruta nastavlja pokraj spomenika olimpijca Leona Štukelja i prolazi kroz "pluća Novog Mesta" (Ragov log) Rudolfovim putem do Trdinovog puta u smjeru Trške gore. Prolazi se pored Starog grada Otočec, i ćemo Beceletove jame (hrv. Beceletova špilja) i slapa Kobile. Na Trškoj gori upoznat ćete i "srce Trške gore", unutrašnjost crkve, vidjeti grmolike lipe i Slakov spomenik. Prolazeći pored zidina crkve, spuštamo se u dolinu pored Sevna u Kosovu dolinu, pored francuskog znamenja i kmetije Klemenčič, Ketteovim drevoredom stižemo u grad Novo Mesto i preko Kapitelja vraćamo se na početnu točku. Dužina cijele staze iznosi 22-23 km. Postoje i kraće varijante od 18 i 8 kilometara. Moguće kraće varijante obilaska staze su: A. U Češnjicama se spuštamo u Jelše pri Otočcu kod kuće br. 5, skrećemo na kolski put do šume, gdje prelazimo na stazu Slakova pot, a nakon nje na Trdinovu pot kod naselja Grm - Novo mesto. Dužina ove rute iznosi oko 18 km. B. Prelazimo Ločenski most i idemo ravno do Kosove doline, gdje nastavljamo Trdinovom stazom. Duljina ove rute je oko 8 km. Detaljniji opis staze. Početak rute je ispred Rotovža na Glavnom trgu u Novom Mestu, zatim skrenite desno u Pugljevu ulicu i idete do spomenika Alojzu Knafelcu. Nastavite do pješačkog mosta Julijina brv, pređite preko mosta i preko ceste i pored parkirališta na ušću Težke vode u Krku, nastavite lijevom obalom rječice do Šmihela, u Smrečnikovu 63, gdje se nalazi Knafelčeva rodna kuća.
Potom Smrečnikovom ulicom ispod željezničkog vijadukta preko mostića Težke vode lijevo do dvorca Grm i Evanđelističke crkve. Ruta vodi Gubčevom ulicom do Kandijske ceste, gdje skrećemo lijevo, prelazimo je na kružnom toku i nastavljamo pored spomenika Leonu Štukelju Rudolfovim putem, pored drvenog mosta do Ragovog loga i stazom kroz naselje Ragovo do cestovnog mosta u Ločnoj. Ispod magistrale nastavljamo desnom obalom rijeke Krke, kroz naselja Graben i Krka, odatle pješačkom/biciklističkom stazom do Žihovog sela i potom do sela Dolenja vas. Na kraju sela skrenite lijevo na Trdinovu stazu (orig. Trdinova pot), drvenim mostom prijeđite rijeku Krku i preko Šempetera nastavite do Starog grada (kod Črešnjica). Ruta vodi do Beceletove špilje (Beceletova jama), nastavljamo preko pješačkog mosta preko potoka Lešnice, uzbrdo kroz šumu do sela Črešnjice, skrećemo desno pa lijevo i pratimo makadamski put do vodopada Kobila. Vraćamo se na Trdinovu stazu i pratimo je sve do vrha Trške gore. Tu je crkva i spomenik Lojzetu Slaku (slovenski glazbenik, jedan od pionira slovenske popularne glazbe). Nastavljamo markiranom stazom pored Slakove zidanice i spuštamo se do muzeja-zidanice Marjana Kozine (slovenski skladatelj). Označena Trdinova staza vodi pored kompleksa Grm Novo mesto - Centar za biotehniku i turizam, prati je do raskrižja Andrijaničeve ceste s Kosovom dolinom, prelazi cestu i odlazi na stazu prema Francuskom znaku (Francosko znamenje), zaobilazi ga i prati neasfaltiranu stazu do Lamutove ulice, nastavite njome, skrenite desno na Situlsku stazu (Situlska pot) i nakon 200 m skrenite lijevo na makadamsku stazu pored Kapiteljskih njiva i farme (kmetije) Klemenčič te se lijevo spustite niz Kettejev drvored. Preko Novog trga se popnemo do Kapitelja, a potom se Muzejskom ulicom spuštamo do Glavnog trga, gdje završava planinarenje. |
Julijina brv, također Loka-Kandija, most je za pješake i bicikliste u Novom Mestu, koji prelazi rijeku Krku. Na desnoj obali rijeke Krke u Kandiji, neposredno prije ušća Težke vode, nalazi se mali ulazni trg, a na lijevoj obali pristupačnom rampom i stepenicama dolazi se na Župančičevo šetalište. Koncipiran je kao jedinstveni potez preko Krke koji se oslanja na jednu potporu u sredini korita te se na taj način povezuje s projektom stare željezničke pruge i novijeg Kandijskog mosta.
Most je projektiran kao kontinuirana okvirna konstrukcija preko dva polja statičkih raspona od 57 metara. Njegova ukupna dužina do kraja oslonaca je 116,5 metara. Transportna konstrukcija sastoji se od niske čelične kutijaste grede širine 4,3 metra i visine 1,5 metara. Na oba kraja kutijasta greda postavljena je na krajnje oslonce, a na sredini rijeke na hidrodinamički oblikovan stup. Na ovom mjestu most se širi kao mali trokutasti trg s pogledom prema Kapitolu. Početak izgradnje mosta je 2021., a kraj izgradnje 2023. godina. |
Zalog
Pogled preko rijeke Krke na Zalog
|
Loke
|
|
Vavta vas
Straža
Soteska
KOORDINATE: 45.766667, 15.016667 NADMORSKA VISINA: 216,9 m BROJ STANOVNIKA: 165 (2017.), 107 (2002.) WIKIPEDIJA: Soteska (Dolenjske Toplice)
|
Soteska je naselje u slovenskoj općini Dolenjske Toplice. Nalazi se na lijevoj obali rijeke Krke u povijesnoj pokrajini Dolenjskoj.
Njemački naziv za Sotesku je Ainöd. Naselju Soteska pripada i zaseok Ključ, koji se nalazi jugoistočno od glavnog naselja.
Soteska, Hudičev turn
|
Soteska, pogled s mosta
Autor: dominkod, Wikipedija Poznati koji su rođeni ili živjeli u Soteskoj:
|
|
Dvorac Soteska
Dvorac Soteska (Njemački naziv je Schloß Ainöd) danas je u ruševinama. Stoji na obali rijeke Krke, a dao ga je sagraditi grof Georg Sigmund von Gallenberg (slov., Jurij Žiga Gallenberg) - gradio se između 1664. i 1689. godine. Bio je pravokutnog tlocrta s četverokutnim kulama na uglovima te s unutrašnjim dvorištem omeđenim s četiri strana dvokatnim arkadama. Na ulaznom tornju nalazili su se grb plemićkih obitelji Gallenberg i Schrottenbach te zbilježena godina 1675. Unutrašnjost je bila bogato oslikana, s nekoliko djela koja se pripisuju nizozemskom slikaru Almanachu iz 17. stoljeća. Johann Weikhard von Valvasor zapisao je za dvorac Sotesku da je jedan od najljepših dvoraca u Kranjskoj. Prvi vlasnici imanja na kojemu je izgrađen dvorac bili su plemićka obitelj Širski (Scheyer). Prvi od njih Gašpar ga je donio u posjed Širskih udajom za Margaretu, kći posljednjeg soteškog ministeriala iz roda pl. Soteških (Einöd). Godine 1458. je posjedom upravljao njegov sin Jurij (Jörg), a 1506. Gašper i Erazem. Širski, vazali Habsburgovaca, su ostali vlasnicima cijelo 16. stoljeće, kada su se u vrijeme Reformacije pokazali kao izraziti pristaše protestantizma i jedan od njih je čak upravljao protestantskom školom i dobio 1584. godine crvenom kožom uvezanu kopiju Biblije od Jurja Dalmatina, slovenskog protestantskog pisca. Tijekom tzv. Otomanskih ratova u Europi dvorac je bio snažno ojačan i bio je sjedište lokalnog suda. Godine 1628. kada je postao vlasnikom imanja Jurij Erazem, gospodarstvo je obuhvaćalo dvorac, mlin, naplatu prelaska mosta i cestarinu, 4 doma, 12 podanika i 51 kmeta sa šumama i travnjacima. Jurij Erazem je iste godine bio prisiljen napustiti svoju zemlju, jer e kao odlučan protestant nije želio odreći svoje vjere. Godine 1637. kada je umro posjednju muški predstavnik Širskih, posjed je preuzela Felicita pl. Širska i predala da kao miraz Adamu Gallenberškom, koji su po njezinoj smrti preuzeli naslov gospodara Soteških. Gallenbergovi su u razdoblju 1664.-1697. proširili i uljepšali dvorac u to mjeri da je slovio za jedan od najistakntijih dvoraca u Kranjskoj. Dvorac je 1733. godine prodan obitelji Auersperg, a 1743. grofovima Lichtenberg 1743. Auerspergovi ponovno stječu dvorac 1793. i njihovo je vlaništvo sve do Drugog svjetskog rata. Edvard Kocbek, član izvršnog odbora Osvobodilne fronte, u svojem je dnevniku zapisao, da se godine 1942. posljednji vlastnik, knez Karlo Auersperg, odselio iz dvorca i prepustio ga talijanskoj vojsci. Dana 22.10.1943 oko ponoći su slovenski parizani zapalili dvorac. Nakon oslobođenja, Republički zavod za zaštitu je nastojao obnoviti dvorac kako bi se spriječilo da ga mještani iskorištavaju kao izvor kamena, ali su restauratorski radovi morali biti zaustavljeni zbog "više sile". Dio dvorca je obnovljen 1960-ih. Do danas je najviše očuvan vrt dvorca s paviljonom koji se naziva Hudičev turn (hrv., Vražji toranj). |
Dvorac Soteska u Valvasorovoj topografiji iz 1689. godine.
|
|
Hudičev turn (hrv. Vražja kula)
Nedaleko od dvorca Soteska sagrađen je barokni pavijlon, toranj tlocrta u obliku djeteline, okružen kamenim zidovima i s tri kamena portala. Toranj ima dva kata, koje povezuje kameno pužasto stubište. Cijeli objekt je iznutra bogato oslikan iluzionističkim prikazima, u prizemlju se temelji na prikazima fontana i portala, a na stropu s antičkom mitološkom scenom Zeusove otmice Ganimeda. Na katu su iluzionistički prizori koji prikazuju arhitektonski oblik stubišta i ženske likove koji personificiraju vjeru, nadu i ljubav. Autor prikaza je iz radionice nizozemskog majstora Almanacha. Prostor je izuzetno akustičan i danas se koristi za koncerte i likovne izložbe. Legende o Hudičevom turnu O Vražjoj kuli se govori da je gospodar dvorca u teška vremena tražio od podanika porez, koji ovi nisu mogli platiti, te je od njih zatražio da mu u zamjenu za plaćanje pošalju svoje kćeri nad kojima je zadovoljavao svoje seksualne želje. Kmetovi su uskoro prokleli ovo mjesto i nazvali ga Vražji toranj, na slovenskom Hudičev turn. |
Soteska, Hudičev turn
|
|
Crkva. sv Erazma Cerkev sv. Erazma (slo.)
Lokalna župna crkva posvećena je Svetom Erazmu (Erazmo i Formija, poznat i kao Sveti Elmo) i pripada rimokatoličkoj dijecezi u Novom mestu (Škofija Novo mesto). Zgrada crkve datira još iz srednjeg vijeka - prvi puta indirektno spomenuta 1396. godine, no znatno je restilizirana u vrijeme baroka u 17. stoljeću - sadašnji objekt je iz 1664. god. Lađa crkve je nadsvođena bačvatim svodom s jednim polukružnim lukom (arhivolt) i trokutastim zidovima između luka. Prezbiterij (kor) je prerađen u 19. stoljeću i ima polukružni kazetirani svod, s figurama koje je oslikao Franz Kurz von Goldenstein. Glavni oltar je iz 19. st. Oltar na sjevernom zidu je iz druge polovice 18. st. i na njemu se nalazi slika Janeza Valentina Metzingera (1699–1759). U južnoj kapeli nalazi se oltar iz 18 st. |
Soteska, crkva sv. Erazma
Autor: János Korom Dr., Beč, Austrija, Wikipedija |
Loška vas
KOORDINATE 45.769917, 15.024286 NADMORSKA VISINA: 181,6 m BROJ STANOVNIKA: 86 (2017.), 78 (2002.) WIKIPEDIJA: Loška vas
Loška vas je selo u općini Dolenjske Toplice. U Loškoj vasi stoje ruševine nekad moćnog grada Stara Soteska.
|
Stari grad Soteska Stara Soteska (slo.); Alt Ainöd / Alteinöd (njem.); službeno ime: Soteska ob Krki - Razvaline gradu Stara Soteska
Ruševine srednjovjekovnog grada Stara Soteska nalaze se na suprotnoj obali rijeke Krke od dvorca Soteska, u naselju Loška vas. Iako se još godine 1145. spominje ime sela Ainöd (Einöd), stari grad je prvi put spomenut 1313. godine pod istim imenom Ainöd: "der taeber mit der vest zur Ainöde" u popisu posjeda koruškog vojvode vojvode Heinricha Koruškog, Prema pisanju Valvasora, grad trebao postojati još ranije, 1231. godine, kada se spominju njegovi prvi vlasnici soteški vitezovi Rudolf i Ulrich von Ainöd. Povijesničari pretpostavljaju da je grad prvo bio u pojedu ministeriala Spanheimskih, plemića črnomaljskih, potom koruških vojvoda i nakon 1277. godine grofova Goričkih. Ministeriál - u feudalizmu to je pripadnik višeg sloja nižeg plemstva, koji obavlja vojničku ili upravnu službu pri višem plemiću; zemljišnim gospodarstvom također je upravljao ministerial. Početkom 14. stoljeća grad je sjedište plemićke obitelji Ainöde, i u to vrijeme je ležao na području dominacije grofova Goričkih. Godine 1326. javlja se prvi dokumentirani vlasnik grada Soteska, gorički vazal Herman Soteški, brat Henrika črnomaljskog. Od 1335. do 1374. u vlasništvu je istarske grane Goričkih grofova. Grad je uništio Herman II. Celjski (oko 1360.–1435) u bitkama s Habsburgovcima. Gašperov sin Jurij (Jörg) je potom izgradio novi grad na drugoj obali rijeke Krke, utvrđen obrambenim kulama i zidovima. Na mjestu tog starog grada su kasnije izgradili dvorac s bogatim parkom, čije se ruševine vide i danas - dvorac Soteska. Iako je grad Stara Soteska bio utvrđen,1440. godine ga je, tijekom ratova s Habsburgovcima, osvojio i uništio vojskovođa grofova Celjskih Jan Vitovec, nakon čega ga vlasnici ponovno obnavljaju. Gradom gospodare Hermanovi potomci sve dok udovica Erazma Soteškog nije 1444. godine napustila imanje s kućom, opustjelim tornjem i svim ostalim te ih predala plemićima Scheyer (Šir). Povjesničar Anton Kaspret smatra da su dvorac vitezovi Širski dobili ženidbom kada se Margarethe von Ainödt udaje za Caspara I. von Scheyera (Kaspar I. Širski). Pismo iz godine 1495. pokazalo je da je Georg von Scheyer (slov., Jurij Širski), vlasnik dvorca u to vrijeme, zatvorio kćer u zatvoru, jer se protiv njegove volje, zaljubila u svog učitelja. Učitelja je dao utopiti a kćer Katarina je provela ostatak svog života u samostanu Michelstetten kao redovnica. Grad Stara Soteska je bio napušten 1506. godine. Ženidbom Felizitas von Scheyer s Adamom von Gallenbergom oko godine 1600. Alteinöd dolazi u posjed Gallenbega sve do 1733. godine. Godine 1644. Georg Siegmund von Gallenberg podiže novi dvorac Sotesku na lijevoj obali Krke, a njegov sin i nasljednik, grof Siegfried Balthasar, prodao je 1733. grofu Dismasu Auerspergu oba objekta. Zbog načina zidanja, karakterističnog za razdoblje romanike, kao vrijeme njegove izgradnje se procjenjuje 12. stoljeće. Prema pisanju Valvasora, grad je bio okružen trostrukim zidovima i krunom tornjeva. U stijeni je imao uklesane tamničke ćelije su mučili zarobljene Turke. A Turci su gradu su dali naziv "Zeleni dvorac". Pristup dvorcu vjerojatno je zatvarao još jedan dodatni toranj, u izvorima spomenut kao "turren". Dosadašnjim istraživanjima nije poznato kada i tko je gradio grad. Istražujući još uvijek postojeću zgradu, istraživač Stopar zaključuje da su počeci dvorca već bili pronađeni u 12. stoljeću, a istraživač Kos ne isključuje činjenicu da je Ainöd bio u vladavini Weichelberga do 1209. i unutar dominacije obitelji Andechs sve do 1228. godine. Danas su od nekad moćne građevine ostali samo dijelovi. Jezgro grada se sastojalo od palasa u obliku romaničkog tornja, okruženog s dva reda zidina i više obrambenih tornjeva. LITERATURA STOPAR, Ivan, Dr.: "Grajske stavbe v osrednji Sloveniji (I. Dolenjska) - Porečje Krke", Založba Viharnik, Ljubljana, 2000, ISBN 961-6057-26-X VALVASOR, J. W. von; Alteinöd Kupferstich, u Die Ehre dess Hertzogthums Crain. II. svezak, XI. knjiga, S. 12. |
Ruševine starog grada Soteska u 19. st.
Autor: Franz Kurz zum Thurn und Goldenstein (1834-1867) 
Današnje stanje Starog grada Soteske
Autor fotografije: Freienthurn, Wikipedija 
Grad Stara Soteska u Valvasorovoj topografiji (1679. god.)
|
DONJIM TOKOM RIJEKE KRKE
U svom gornjem i srednjem toku Krka je prava bujična krška rijeka. U svom donjem toku od Otočca je potpuno drukčija. Tamo započinje široka poplavna ravnica s čestim poplavama za visokog vodostaja. Iako se to događa i nekoliko puta godišnje, šteta nije velika jer je ovo područje gotovo nenaseljeno. Izuzetak je Kostanjevica na Krki, koja se nalazi u poplavnoj ravnici u samom zavoju rijeke i gotovo je uvijek teško pogođena za velikih poplava. Uz vodotok donje Krke skriva se prekrasna Krakovska prašuma, a u njezinu središtu nalaze se dobro očuvana stabla starosti do 300 godina i visine do 40 metara. Zbog svoje jedinstvenosti, Krakovska prašuma zaštićeni je spomenik prirode od 1952. godine.
Vzhodna Krška kotlina
Istočna Krška kotlina
|
Vzhodna Krška kotlina je tektonska udorina, kjer je nastalo sotočje rek Sotle, Save in Krke. Kotlina je nasuta z rečnimi nanosi, reka Sava pa je v času ledenih dob tu nasula prodni vršaj, ki je danes Krško polje. Reko Krko je odrinil na rob kotline, drugače pa je pretežno njivski in se od Krškega razširja proti Gorjancem.
Pritoki s severnega Krškega hribovja so v podnožju naplavljali ilovice, zato so tam mokrotni travniki in Krakovski gozd (nižinski močvirni hrastov gozd), ravno dno na severovzhodu pa se dviguje v ilovnate terase, ki so podnožje Bizeljskega gričevja in hribovja. Istočna Krška kotlina je tektonska depresija gdje je nastalo ušće Sutle (slo. Sotla), Save i Krke. Kotlina je ispunjena riječnim sedimentima, a u ledenim dobima rijeka Sava je ovdje nataložila šljunčane naslage koje danas čine Krško polje. Tim je naslagama rijeka Krka potisnuta na rub kotline. One su uglavnom obradive i šire se od Krškog prema Gorjancima. Pritoci sjevernog Krškog hribovja (hrv. Sjeverno Krško pobrđe) nanosili su glinu u podnožju, zbog čega su tu nastale vlažne livade (slo. mokrotni travniki) i Krakovski gozd (nizinska močvarna hrastova šuma), a ravno dno se na sjeveroistoku izdiže u glinovite terase, koje su osnova Bizeljskog pobrđa (Bizeljsko bričevje) i brda. U okolici kotline nalaze se brežuljci pogodni za vinogradarstvo, a u središtu, u Krškom polju, stanovništvo se bavi poljoprivredom. Naselja su se ovdje razvijala uglavnom na rubovima kotline, a gradska su prava u srednjem vijeku i kasnije dobivala uglavnom zbog blizine granice. Važna naselja su Kostanjevica na Krki, Brežice, Čateške toplice i natprosječno brzorastuće Krško. Kostanjevica na Krki je najmanji grad u Sloveniji i najstariji grad u ovom bazenu (13. stoljeće). Danas se nalazi na umjetnom otoku nekadašnjeg zavoja rijeke Krke, a od velikog je značaja za likovnu umjetnost jer se u njemu nalazi Galerija Božidar Jakac koja čuva i prezentira umjetnine 20. stoljeća. Krško je središnje naselje u kotlinie. Ovdje je najrazvijenija papirna (papirnica Videm je najveća tvornica papira u Sloveniji) i metalna industrija, a ovdje je i nuklearna elektrana za potrebe Slovenije i Hrvatske. Brežice su starogradsko naselje u neposrednoj blizini ušća rijeke Save u Krku. Ovdje djeluje Opća bolnica iz 1872. godine za potrebe slovenskog Posavja i šireg područja, a sačuvan je i vodotoranj. Ovdje se razvila drvna (Tvornica namještaja Brežice) i tekstilna industrija. U Čateškim Toplicama najviše se razvio lječilišni turizam jer je prije 200 godina otkrivena termalna voda na ušću rijeke Save u Krku. Temperatura termalne vode varira od 42 do 63°C, a voda dolazi kroz 11 bušotina s dubine od 300 do 600 m (protok 60 litara u sekundi). Terme Čatež dobile su status prirodnog lječilišta još 1962. godine, a tamo je Ljetna Termalna rivijera najveći otvoreni bazenski kompleks u Sloveniji, jer se prostire na više od 10.000 m2 površine, dok Zimska Termalna rivijera nudi više od 2.300 m2 površine natkrivenog bazena. Krakovski gozd Krakovska šuma (slo. Krakovski gozd, Krakovski pragozd) je jedinstvena močvarna - nizinska poplavna šuma hrasta i bijelog graba. U europskim razmjerima jedno je od najugroženijih staništa. Njegova biološka raznolikost svrstava ga među Natura 2000 područja, posebno važna za ptice, vodozemce, botaničke značajke močvara i drvne gljive. No, šumari u svojim istraživanjima identificiraju ugroženost ove karakteristične sastojine, posebno starosti hrasta, zbog klimatskih promjena. Pomno proučavaju ekološke potrebe hrastovog razdoblja i traže načine kako ga zaštititi od štetnih pojava. Budući da je većina Krakovske šume u privatnom vlasništvu, važno je i stručno upravljanje kako bi se potaknula vitalnost i pomladile sastojine. |
Jugoistočne slovenske subpanonske pokrajine
Subpanonska regija Slovenije obuhvaća oko 4291 km, prosječna nadmorska visina je oko 260,7 m, a udio šuma je oko 33,5%.Gustoća naseljenosti je 116 stanovnika po km, ukupno ima 1635 naselja, od kojih je najveće Maribor. Slovenski panonski svijet karakterizira dvojnost krajolika, jer su s jedne strane ravnice, a s druge krševita, laporasta, pjeskovita i glinasta brda. Potonji izviru između nanosa rijeka Mure, Save, Drave i Krke iz ledenih doba. Te su rijeke podijelile brda na raširene grebene sa širokim dolinama između njih. Klima je kontinentalna, praćena hladnim zimama i toplim ljetima, a količina padalina opada prema istoku i sjeveroistoku. U vegetaciji nalazimo najviše listopadne šume, a obični odmn. bijeli bor (slo. crveni bor, u dosl. prijev. "crveni") dominira više tamo gdje plitko tlo otežava rast listopadnog drveća. Panonska regija je poljoprivredno najaktivniji dio Slovenije. Uz poljoprivredu, bave se i industrijom. Od poljoprivrede najviše se razvilo vinogradarstvo (Haloze), ratarstvo i stočarstvo, od čega su najrazvijeniji mliječno i mesno govedarstvo, svinjogojstvo i peradarstvo. U industriji su se najviše razvile tekstilna, metalna, strojeva, prehrambena, drvna i papirna industrija. Što se tiče turizma, najveći značaj imaju izvorišta mineralne vode (slo. slatina), toplice i terme (Čateške toplice, Radenci, Banovci...), ali je razvijen i lovni turizam (Prekmurje). Jugoistočni subpanonski krajevi su: Istočna Krška kotlina, Krško i Bizeljsko pobrđe/pobrežje (Krško in Bizeljsko gričevje) te Mirnsku dolinu i Senovsko podolje. |
Krško in Bizeljsko gričevje in hribovje
Krško i Bizeljsko pobrežje i pobrđe
Ova se regija nalazi na sjeveru Krške kotline. Brežuljkasta je od mjesta Trebnje do Novog Mesta na zapadu do rijeke Sutle (slov. Sotla) na istoku; a na sjevernom i zapadnom rubu je brdovita. Najviše se uzdiže u Trebeljskim brdima (slov. Trebeljsko hribovje), iznad doline Mirne i na istoku, gdje se Veliki vrh uzdiže u Bizeljskim brdima (Bizeljsko hribovje) iznad doline Bistrice s visinom od 701 m.
U regiji dominiraju vapnenci i lapori, a uzvisine su uglavnom ispod 400 m nadmorske visine, što čini 4/5 površine. Preostalih 1/5 su obradive zemlje, vinogradi i dijelom šume. Vinogradi su najčešći u blizini većih gradova (primjerice Trška gora iznad Novog Mesta) i na Bizeljskom. Odavdje radna snaga odlazi raditi u okolna mjesta i dolinu rijeke Save, a regija nema industrijsko središte.
U regiji dominiraju vapnenci i lapori, a uzvisine su uglavnom ispod 400 m nadmorske visine, što čini 4/5 površine. Preostalih 1/5 su obradive zemlje, vinogradi i dijelom šume. Vinogradi su najčešći u blizini većih gradova (primjerice Trška gora iznad Novog Mesta) i na Bizeljskom. Odavdje radna snaga odlazi raditi u okolna mjesta i dolinu rijeke Save, a regija nema industrijsko središte.
MIRNSKO - RADULJSKO HRIBOVJE
|
Mirnsko-Raduljsko hribovje je brdovita pokrajina, veličine oko 378 km2, na prijelazu iz dinarske u panonsku Sloveniju, u porječju rijeka Mirne i Radulje (prema: Rejec Brancelj, 2001).
Ovdje su najveća naselja Mirna i Mokronog. Zanimljiv je izgled naselja zato što ovdje postoje karakteristična grupirana naselja odn. sela, a neka naselja nisu kompaktna, već se sastoje se od brojnih zaselaka. Seoska imanja su jako usitnjena i međusobno se prepliću. Po prisojnim padinama polja su podijeljena na zemljišne parcele obliku terasastih gruda i čestica, što znači da su parcele pojedinih imanja na pojedinim mjestima međuSobno pomiješane bez ikakvog reda i različitih su oblika i smjerova (Topole, 1998). U ovim brdima prevladava dolomit, koji čini gotovo polovicu površine (55 %), prije svega sjeverni dio Mirsko-Raduljskog hribovja. Slijede vapnenac (15 %) i lapor (30 %), kojega je najviše na južnom dijelu hribovja (Rejec Brancelj, 2001). Središnja je nadmorska visina 298 metara. Središnja ljetna temperatura je 9°C, a u siječnju/januaru ona se kreće oko -1°C. Grebenski smjer koji prevladava na brdima Mirnsko-Raduljskog hribovja je sjeveroistok-jugozapad, što je iznimno povoljno za poljoprivredu, budući da postoji malo terena s izraženo sjevernom orijentacijom. (Pavlin, 1994). Poljoprivreda u Mirnsko-Raduljskom pobrđu uglavnom je usmjerena na stočarstvo i poljodjelstvo, a ostali sektori, kao što su vinogradarstvo, proizvodnja povrća, voćarstvo i šumarstvo, rijetko su zastupljeni i namijenjeni prvenstveno vlastitim potrebama gospodarstva. Prema popisu stanovništva 1991. godine ovdje su živjela 29.833 stanovnika, od toga 3.443 poljoprivrednika, što je 11,5 % (prosjek u Sloveniji bio je tada 7,6 %). IZVOR Klaudija Kolarič; Pritiski na okolje zaradi kmetijstva v Mirnsko-raduljskem hribovju; diplomski rad; Univerza v Novi Gorici, Fakulteta za znanosti o okolju; Nova Gorica, 2011. (PDF)
|
Hribovja i gričevja
Prirodne regije Slovenije
Izvor: Geografski institut Anton Melnika, ZRC SAZU, 1995. Prema prirodno-geografskoj regionalizacji Slovenije autora Gamsa, Kladnika i Orožna Adamiča (1995.), tamo gdje se dotiču dinarska, panonska i alpska Slovenija, područje je hribovja (pobrđa, skup uzvisina - brda do 1500 m relativne visine u nizinskom ili visokogorskom području) i gričevja (skup uzvisina brijegova i brežuljaka do približno 500 relativne visine nad okolicom), među kojima je i Raduljsko hribovje te dolina Mirne (Mirnska dolina), koji se skupno nazivaju i Mirnsko-raduljsko hribovje, odn. Raduljsko hribovje s Mirnskom dolinom (slov., Raduljsko hribovje z Mirnsko dolino) |
Trška gora KOORDINATE: 45.84347, 15.18832; NADMORSKA VISINA: 350 m; BROJ STANOVNIKA: 216 (2017.); 124 (2002); WIKIPEDIJA: Trška gora
|
Trška gora je raspršeno naselje na prisojnoj padini Trške gore, u južnom dijelu Raduljskog hribovja. Kuće naselja, zidanice i vikendice su raspršene među vinogradima, tako da je središte naselja na samome vrhu Trškog brda kod hodočasničke crkve Marijinog rođenja (slov., cerkev Marijinega rojstva). Zidanica je drveni ili zidani objekt, podignut uz rub vinograda. Njezin gospodarski dio je namjenjen pohrani oruđa, a posebni dio je klet i prostor s prešom (slov., stiskalnica).
Trška gora je jedno od najpoznatijih slovenskih brežuljkastih (gorice) vinskih područja. Kao zanimljivost, Rječnik slovenskog jezika navodi slijedeće: - trškogorec -rca m (o) = vino s Trške gore kod Novog mesta: natočiti trškogorca; steklenica trškogorca Ipak, u ovim krajevima je najpoznatije i tipično vino cviček. Još Valvasor spominje cviček s Trške gore. Na Trškoj gori su, među ostalima zidanice imali skladatelj Marjan Kozina, virtuoz dijatonične harmonike (frajtonarice) Lojze_Slak i slavni slovenski harmonikaš Henrik Burkat »Henček« Na Trškoj gori su 19.3.1942. partizani održali veliki miting na kojemu se okupilo mnoštvo naroda, što je bio poticaj narodnooslobodilačkoj borbi. Na taj događaj podsjeća spomenik kod crkve. LITERATURA Ivan Somrak, Pela skoraj vsa Trška gora: 19. marca 1942 so imeli partizani na Trški gori miting, ki je privabil več sto obiskovalcev: pomembna spodbuda partizanskemu boju, Dolenjski list, Let.39, št.16 (21. apr. 1988), str. 14. 
|
Trška Gora, Cerkev Marijinega rojstva
(crkva Marijina rođenja); Autor: Janezdrilc, Wikipedija Crkva Marijina rođenja
slov: cerkev Marijinega rojstva Na vrhu Trške gore i u središtu istoimena naselja stoji hodočasnička crkva Marijina rođenja (cerkev Marijinega rojstva) koju je dao izgraditi 1623. godine opat stiškog samostana Jakob Reinprecht. Blagdan crkve s proštenjem (slov. žegnanje) je svake godine 8.9. na Malu gospu (slov., Mali šmaren, odn Mala maša). |
|
Trška gora (428 m)
Trški vrh
Otvori na Geopediji Trška gôra je brdo u južnom dijelu Raduljskog hribovja, 3 km sjeverno od Novog mesta, prekriveno vinogradima i s mnogo zidanica. Ime je Trška gora dobila jer je pripadala obližnjem trgu Novom mestu (trg -> pridj., trška), a vlasnici većine imanja bili su upravo Novomeščani. Na Trškoj gori je posjed i vinograde imao i cistercitski samostan Stična, a koji im je darovao akvilejski (slov., oglejski) patrijarh Peregrin prilikom utemeljenja samostana 1136. godine.
Na vrhu brda stoji hodočasnička crkva Marijina rođenja (cerkev Marijinega rojstva). Pored crkve rastu četiri lipe, najveća od kojih je stara više od 4 stoljeća i ima 830 cm opsega te je najdeblja lipa u Dolenjskoj, S vrha Trške gore je odličan pogled na Krško polje, Dolenjsku i rijeku Krku, Novo Mesto i Gorjance (hrv. Žumberaka gora). Prema jugu pogled se pruža na Novomešku kotlinu, s Novim Mestom, a iza nje se dižu Kočevski Rog i Straška gora. Pješački pristup vrhu moguć je iz Otočca (194 m n.v.) i to direktno na vrh 1 h, ili preko Starog grada nad Otočcem (250 m n.v.) 1,15 h te i Novog mesta (1,30 h) Južne prisojne padine Trške gore nalaze se u tzv. termalnom pojasu i vrlo su pogodne za uzgoj vinove loze. Sjeverne padine Trške gore su šumovite. Sjeverozapadno od Turna je propadajući grad Hmeljnik a istočno djelomično obnovljeni Stari grad nad Otočcem. Po padinama Trške gore nižu se naselja: na južnoj i jugozapadnoj strani Trška Gora, na sjevernoj Golušnik i na istočnoj i jugoistočnoj Češnjice. IZVORI Hribi.net, Sveta Marija (Trška Gora); Pot kurirjev in vezistov, Trška gora |
Trška gora
Izvor: Visitnovomesto.si 
Trška gora
Autor: andrejj, Wikipedija |
|
Bajnof
Bajnof je današnji naziv dio Novog Mesta na južnom podnožju Trške gore. Bajnof se prvi put javlja u zapisima iz 13. stoljeća, kada su redovnici iz samostana Stične ovdje podigi vinariju (Weinhof), od koje dolazi i današnje ime Bajnhof. Ovaj je vinski podrum bio tada najveći i po tadašnjim kriterijima najbolji u Dolenjskoj. Bajnhof pripadao je i plemićkoj obitelji Von Fichtenau,a kasnije ga je ženidbom dobila obitelj Medved. Na Bajnhofu je do Drugog svjetskog rata radila škola za vinogradarstvo, između dva rata je zapaljena, a nakon Drugog svj. rata do temelja uništena. Danas ovdje radi "Center za gostinstvo in turizem Novo mesto", u sastavu kojega je i poljoprivredna škola sa svojim poljoprivrednim površinama. |
Praktično
IZVORI I LITERATURA
AŠIČ, Zala; Geografska zasnova zavarovanja reke Krke kot naravnega spomenika v Mestni občini Novo mesto; diplomski rad, Univerza v Ljubljani, 2008. (PDF)
