 |
|
|
Boka kotorska
Područje: Planine primorske i središnje Crne Gore
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore, Planine južne Dalmacije i nediteranske Hercegovine
Obližnji krajevi: Krivošije, Podgorina Lovćena (Njeguši, Ćeklići, Cetinje), Zupci, Konavle, Grbalj, Maine, Pobori, Paštrovići
Obližnje planine: Orjen, Lovćen, Vrmac
Država: Crna Gora, Hrvatska
Obližnje grupe: Primorske planine Crne Gore, Planine južne Dalmacije i nediteranske Hercegovine
Obližnji krajevi: Krivošije, Podgorina Lovćena (Njeguši, Ćeklići, Cetinje), Zupci, Konavle, Grbalj, Maine, Pobori, Paštrovići
Obližnje planine: Orjen, Lovćen, Vrmac
Država: Crna Gora, Hrvatska
|
Boka kotorska
Pogled na Boku kotorsku s vidikovca Ploče na obroncima Lovćena; lijevo Tivatski zaljev (sprijeda) i Hercegnovski zaljev (u pozadini), te na desnoj strani, odvojen od prethodno navedenih brdom-poluotokom Vrmac, Kotorski (sprijeda) i Risanski zaljev (straga). |
Boka Kotorska (Sinus Rhizonicus kod Rimljana, grč. Rhizonikos Kolpos) je prostran i razgranat zaljev na južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora, blizu granica Crne Gore i Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Za pleistocena Bokom kotorskom tekla je rijeka, koja je u mekšim slojevima izradila kotline. Na samom ulazu u Boku kotorsku nalazi se otočić Mamula. Najveća je dubina u Boki kotorskoj 44 metra.
IZVORI Wikipedija - Boka kotorska 
Satelitski snimak Boke kotorske
Pogled od Veriga prema Vrmcu i Lovćenu, u daljini
Današnji naziv, vjerojatno dolazi od taljanske riječi bocca (usta, otvor), i on označuje u početku sam ulaz, kasnije čitav zaljev s okolnim kopnom i zamjenjuje iza porušenja ilirskog Risna stari naziv.
|
ŠTO VIDJETI I POSJETITI? Planine: Lovćen, Orjen, Vrmac Gradovi; Kotor, Perast, Herceg Novi, Dobrota, Risan, Prčanj, Tivat Baština: crkve, palače, austro-ugarska utvrđenja, arheološke iskopine (ilirsko i rimsko razdoblj) Od 1997. godine Boka Kotorska je i službeno uvrštena u Asocijaciju 28 najljepših zaljeva svijeta. U Boki kotorskoj se nalazi devet otoka: Prevlaka, Mamula i Otok Vavedenje (Žanjica ili Mala Gospa) na samom ulazu u Bokokotorski zaljev, Gospa od Milosti, Sveti Marko i Otok Cvijeća (Miholjska prevlaka, Ostrvo cvjeća), Zanovjetni Školjic u Tivatskom zaljevu, te Krtoljska uvala, a Gospa od Škrpjela i Sveti Juraj (Sveti Đorđe) u Risanskom zaljevu. Najljepše je posjetiti Boku kotorku s mora. Šetnja kroz zaljev puna je raznolikosti i iznenađenja. Tek iz blizine ponovno vidimo, da zaljev ne prestaje i da se tjesnac širi u novi zaljev, koji je skrivao goli vapnenački greben. Krajolici se stalno i brzo mijenjaju, a svaki ima svoje osobitosti, ljepote i čari. Bogatstvo i raznolikost slika jedna je od glavnih osobitosti Boke kotorske. Goli vapnenački grebeni i flišni zeleni pojas uzduž obale razlikuju se međusobno i klimatski. Dok vrhove vapnenačkih obala prekriva snijeg, na pitomoj obali cvjeta limun i lugovi palma dočaravaju svu ljepotu tropske vegetacije. Kotor & The Bay of Kotor, Montenegro in HD
|
| Reljef |
|
Struktura i geologija
Boku kotorsku čine dva uzdužna zaljeva: toplansko-tivatski i risansko-kotorski. Ti zaljevi su i međusobno i s otvorenim morem povezani uskim poprečnim prodorima. S otvorenog mora ulazi se u toplansko-tivatski zaljev kroz prodor u vapnenačkom grebenu Obostnik-Kobila. Širina je ovog tjesnaca u najužem dijelu 1,25 km, a najmanja dubina 28 m. U vapnenačkom grebenu Vrmač-Devesile usječene su Verige. Kroz ovaj uski tjesnac, dug 2.325 m, a širok 350 m, ulazi se iz toplansko-tivatskog u unutarnji, risansko-kotorski zaljev. Tjesnac su u srednjem vijeku zatvarali lancem (verigama), i po tome je dobio ime. Oba uzdužna zaljeva prostiru se u pojasu fliša (lapora, pješčanika i gline), a poprečni su prodori usječeni u vapnencima. Vapnenci grebena Vrmač-Devesile naliježu na flišne naslage grbljansko-sutorinskog pojasa, dok je granica između fliša unutrašnjeg kotorsko-morinjskog pojasa i vapnenaca susjedne crnogorske visoravni, bar u dijelu Kotor-Orahovac, rasjed, duž koji je bilo okomitih pokreta zemljišta. Tragovi terasa na stranama Veriga i odnos prema tektonskoj građi pokazuju, da su prodori mogli postati samo riječnom erozijom. Ovaj se erozijski rad izvršio u najmlađoj geološkoj prošlosti, za vrijeme diluvija, kad je morska razina bila znatno niža (preko 100 m). Dok su se niz strane Orjena nisko spuštali ledenjački jezici, a Lovćen bio prekriven debelim snježnim pokrivačem, tekla je dnom današnje Boke kotorske rijeka, kojoj je glavni krak pritjecao iznad Risna udolinom Ledenice-Vrsno. Rijeci je pritjecala i voda, koja je postajala otapanjem snijega i leda. U otpornim vapnencima dolina bokeljske rijeke bila je klisura, a u mekšim je flišnim naslagama imala proširenja, iz kojih je primala i manje pritoke. U depresijama, koje su postajale erozijom flišnih naslaga, zaostajali su otporni vapnenački humovi - današnji bokeljski otočići. Najzad je rječni tok prekinut krškim procesom. Kroz vapnenačke grebene voda je ponirala i u flišnim naslagama stvarala zatvorene depresije, koje vidimo na batimetrijskim kartama Boke. Izdizanjem morske razine poslije ledenog doba potopljena je složena dolina bokeljske rijeke i formirao se današnji zaljev. Ljepote su ovog mladog zaljeva u oštrim oprekama, koje graniče s divljinom. Goli vapnenački grebeni dižu se naglo i oštro, osobito iznad unutrašnjeg zaljeva. Orjen i Lovćen ističu se nad cijelim krajem. Blago nagnuto i šumovito flišno podnožje prava je suprotnost divljim i pustim vapnenačkim hridinama. 
Boka kotorska i planinsko zaleđe
Autor fotografije: © Douglas MacGregor, 2010. (Panoramio) |
-
|
| Klima |
|
Boka kotorska ima sredozemnu klimu, ljeti sparne vrućine, a zimi kišno i blago vrijeme. Susjedstvo ovolikih klimatskih razlika često dolazi do izražaja: risanska bura i moćni levant osjetljivo snizuju temperaturu u primorju i uznemiruju more u otvorenijim djelovima zaljeva. Zaklonjenija mjesta, na pr. Herceg Novi, manje osjećaju hladne vjetrove i imaju vrlo blagu klimu. Vlažni jesenji jugo dogoni s mora oblake i prisiljava ih, da na padinama Orjena i Lovćena izluče najveće europske količine oborina (Crkvice u Krivošijama).
|
| Hidrografija (vode) |
Usprkos velikoj količine oborina okolni su grebeni bezvodan kraj, jer voda brzo stukne kroz pukotine u vapnencima.
U flišnom podnožju javljaju se vrela ili prave rijeke (Škurda kod Kotora).
U flišnom podnožju javljaju se vrela ili prave rijeke (Škurda kod Kotora).
Većinsko stanovništvo Boke čine Srbi i Crnogorci, a Hrvata ima oko 7,61% (2003.), iako ih je u prošlosti bilo više.
Prema popisu iz 1931. bilo je u općinama oko Boke kotorske 35.608 stanovnika. Uglavnom su katoličke vjere one općine, koje nisu nikad bile pod turskom vlašću, dok stanovništvo pravoslavne vjere sačinjava većinu u nekadašnjem turskom dijelu Boke kotorske: u hercegnovskom, risanskom i grbaljskom kraju. U bivšem mletačkom dijelu Boke jedino su Paštrovići pravoslavne vjere. U doba manjih brodova i nesigurnosti na moru glavna mjesta Boke kotorske bila su na obali unutrašnjeg zljeva (ilirski Risan i sredovječni Kotor). Razvojem pomorskog saobraćaja, povećavanjem sigurnosti na moru i pretvaranjem Boke kotorske u ratnu luku veći su značaj dobila mjesta u pristupačnijem vanjskom Toplansko-tivatskom zaljevu. Kotor je još uvijek najvažniji grad (5.367 stanovnika), upravno i prosvjetno središte Boke i mjesto najljepših bokeljskih uspomena, ali u novo doba nema dovoljno uvjeta za razvoj (Kotor). Risan (3.874 stan.), zloglasno gusarsko gnijezdo Ilira, ima najlakši pristup u zaleđe, koje mu svojim skromnim stočarskim proizvodima (kastradina i drugo) ne može osigurati veće blagostanje (Risan). Perast, čuvar Veriga, domovina je najboljih bokeljskih kapetana, o kojima govore lijepe i gotovo opustjele palače. Mjesta na obali vanjskog zaljeva, osim Hercegnovog, siromašnija su prošlošću, ali im je sadašnje vrijeme sklonije. Ratno pristanište osiguralo je Tivtu (3.329 stan.) razvoj, a dovoljno ravna prostora omogućava smještanje potrebnih uređaja. Kumbor je u središnjem i užem dijelu pogodno ratno uzletište. Herceg Novi je najveće mjesto u B. K. (12.110 stan.) i ima najbolje veze sa zaleđem, iz koga su njegovi osnivači i prvi gospodari. Zbog ugodne klime i pristupačnosti Hercegnovi s okolinom ima među bokeljskim mjestima najveći posjet stranaca. Budva, Sušćepan i Petrova, plemenske tvrđave i pribježišta Paštrovića, izlaze iz geografskog okvira B. K. Ali ovaj je kraj upravnom podjelom i prošlošću tijesno vezan s B. K. Paštrovska obala lijepih žala, ugodne klime, otvorenih morskih vidika i slikovitog primorja privlači iz godine u godinu sve veći broj posjetilaca. Do 1991. područje Boke od Kotora bilo je jedno od rijetkih područja u bivšoj Jugoslaviji s najvećim brojem građana koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, danas je samoj Boki kotorskoj pridruženo dosta područja njezinoga zaleđa te su općinske granice takove da uključuju ona područja koja ne pripadaju Boki od Kotora, ta se činjenica izrazito odražava na sadašnju nacionalnu strukturu Boke. Hrvati Boku Kotorsku često nazivaju i Zaljevom hrvatskih svetaca, gdje su rođeni Sveti Leopold Mandić i Sveta Ozana Kotorska, te više blaženika. -
-
|
Gole i strme vapnenačke strane nemaju gotovo nikakve gospodarske vrijednosti, samo je uski pojas fliša pogodan za ratarstvo. Obradive površine najprostranije su u pojasu, koji se nadovezuje na prednji zaljev: grbaljska župa na jugoistoku i okolica Hercegnovog i Zelenike na sjeverozapadu. Maslina i vinova loza glavne su kulture. Uspješno uzgajanje limuna i naranača pokazuje, da bi se različite južne kulture mogle gajiti u znatno većoj mjeri. Bolje prometne veze s većim mjestima u zaleđu omogućile bi velik razvoj gajenja zimskog povrća. Premda su uvjeti za ratarstvo na flišnom pojasu dosta povoljni, on je suviše malen, da bi mogao osigurati život svojim brojnim stanovnicima. Visoke vapnenačke stijene i moćne planine iza njih odijelile su Bokelje od zaleđa i uputile ih na more, gdje su od najstarijih vremena i na različne načine tražili izvore života i bogatstva. Na žalost, pomorske odlike B. K. nisu dolazile do trajnijeg i potpunijeg izražaja. Stalnu i važnu ulogu u pomorskoj trgovini mogu imati samo one luke, koje imaju dobre veze s prostranim zaleđem, i to u prvom redu luke na otvorenim morima. Ovim se objašnjava, zašto B. K. nije imala ni trgovačkog značenja manje pogodnih pristaništa i zašto su se njeni istaknuti pomorci iseljavali u luke trgovački povoljnije smještene. Velik razvoj i značaj modernog pomorskog saobraćaja traži i sigurna vojna uporišta za održavanje slobode i vlasti na moru. U vojničkom pogledu B. K. ima najbolji položaj u Jadranskom, a vrlo važan u Sredozemnom moru. Iz B. K. vrlo je lako nadzirati ulaz i vršiti napadaj u cijelom južnom Jadranu, a može se lako ugroziti i srednji dio Sredozemnog mora. S druge strane visoke i strme planine olakšavaju obranu i čine gotovo nemogućim napadaj bilo s mora bilo s kopna ili iz zraka. Ali ova važna odlika nije donijela trajne sreće Boki, a bila je uzrok neobičnih međunarodno-političkih kombinacija i mnogih tragičnih događaja. Svaka veća promjena novijeg vremena u kraju oko Jadranskog mora teško se odražavala u životu Boke kotorske. |
Povijest Rimsko-ilirsko doba Starosjedioci Boke bili su Iliri, vjerojatno dio plemena Pirusta. Oko 250 pr. Kr. osnovalo je ilirsko pleme Ardijejaca pod kraljem Agronom samostalnu državu uz južni Jadran sa sjedištem u Skodri. Sukobi s grčkim kolonijama na Jadranu dadoše povoda, da se umiješaju Rimljani, koji nisu gledali dobrim okom osnutak ilirske države. Da oslobode grčke naseljenike na Visu od ilirskih gusara i da osvete smrt rimskog poslanika, Rimljani stupiše u rat s kraljicom Teutom, udovicom Agronovom, i prisiliše je, da se s nekoliko svojih pratilaca povuče u utvrđeni Risan. Mir, sklopljen 228, nije potrajao dugo, jer 168, u trećem ilirskom ratu, Rimljani osvojile ilirsku državu i odvedoše posljednjega kralja Gencija u triumfu u Rim. Administrativno podijeliše Rimljani Boku u dva područja, Rizonite i Agravonite, po gradovima Risnu i Akruviju, i potčiniše ih konventu Narone. Za dugotrajne vladavine, koja je slijedila, uhvatio je latinski utjecaj useljivanjem i asimilacijom starosjedilaca vrlo dubok korijen, tako da se očuvao i u kasnijim vjekovima, kad je rimska vlast bila nestala i kad su se bile već potpuno izmijenile etnografske prilike. Srednji vijek Za vrijeme provala Gota, Avara i konačno Slavena, Hrvata i Srba, nastradali su početkom 7. stoljeća gradovi Risan i Acruvium, od kojih je drugi ležao vjerojatno podno Grbaljskog polja. Jedini je ostao Decadaron, danas Kotor, u koji se skloniše ostaci Romana, što su preživjeli katastrofu. Kotor, autonomni municipij, postaje glavnim gradom Boke, koja je uglavnom sačinjavala njegovo vanjsko područje (comitatus). Kotoru na sjeverozapadu bila se formirala slavenska oblast Travunija, na jugoistoku Duklja. Prema pripovijedanju popa Dukljanina i nekoliko bizantskih izvora (Porfirogenet, Scylitzes, Cedrenus, Choniates, Zonaras) te oblasti pripadale su u razdoblju od 8. do 10. stoljeća Crvenoj Hrvatskoj. Do 12. stoljeća pripada Kotor, a vjerojatno i cijela Boka u užem smislu, istočnom carstvu kao »thema Dalmatia«. Susjedni vladari Duklje i Travunije vršili su neko vrijeme utjecaj nad Bradom, odnosno dijelom Boke. Bilo je to u doba, kad su Tintom vladali nesposobni carevi, pa se okolnim slavenskim poglavicama pružala prilika za samostalnost. Sredinom 9. stoljeća Saraceni popališe i oplijeniše Kotor na ulazu u Boku. Poslije smrti cara Manuela (1143. - 1180.) zauzeo je Kotor i primorje raški veliki župan Stefan Nemanja. Boka je time postala sastavni dio srpske države i ostaje u tom sklopu do smrti dinastije Nemanjića 1371. U srpskoj državi imao je Kotor važan položaj kao veza sa Zapadom. Kotorani su stekli na dvoru velik utjecaj kao voditelji financija, zakupnici carina i poslanici na vanjskim dvorovima. Nemanjići se nisu uplitali u gradsku autonomiju, nego su se zadovoljili postavljanjem gradskoga kneza. Uroš II. darovao je plodnu župu Grbalj, a Stefan Dušan župe Bijelu, Muševice i Ledenice. Kotorom je zagospodario 1371. ugarsko-hrvatski kralj Ludovik Veliki. U ratu između Mlečana i Ludovika (1378. - 1381.) nastradao je Kotor od navale mletačkog admirala Vitorija Pisanija. Poslije smrti Ludovika (1382.) kraljica i majka Jelisava poklonili su grad 1385. bosanskom kralju Tvrtku I. Kratko vladanje Tvrtka važno je, zbog osnivanja Herceg-Novog, koji je bio i izvozna luka za bosansku trgovinu. Inače bi kao vojna točka u neprijateljskoj ruci ugrožavao Boku. Pritisnut od braće Balšića, koji su vladali Zetom, a ne dobivajući nikakve pomoći od drugih bosanskih kraljeva, koji su iza Tvrtkove smrti ovladali Bosnom, zatražio je Kotor 1395. mletačko pokroviteljstvo. Odbijeni od Mlečana, Kotorani su priznali 1403. pokroviteljstvo Ladislava Napuljskog, koji im je za svoga boravka u Zadru potvrdio stare povlastice. Ipak i dalje Kotorani ne odustaju od želje za mletačkom zaštitom. Kad je 1409. Ladislav Napuljski prodao Mlecima svoja prava na Dalmaciju, pod Mlečane je pripao Kotor i dio Boke 1420. Sjeverozapadni dio ostaje u vlasti Sandalja, a iza njegove smrti u vlasti njegova sinovca hercega Stjepana Vukčića, kojega zamijeniše Turci. Oni su zauzeli 1497. i župu Grbalj. 
Karta Boke kotorske iz 16. stoljeća
Crtež Kotora oko 1840. godine
Autor: J. Alt, litograf: Jos. Zahradniczek 
Karta Boke kotorske iz 1862
Detalj karte Knjaževine Montenegro 1862. (orig., Das Fürstentum Montenegro im Jahre 1862)
|
Povijest bokeljskog pomorstva Već u doba Ilira i Rimljana bilo je pomorstvo najznatnija grana narodne privrede u Boki. U srednjem vijeku nastavila se stara bokeljska tradicija, pojačana trgovačkim nastojanjem dukljanskih, raških, bosanskih i hercegovačkih vladara i knezova, da dođu preko Kotora, Perasta, Hercegnovog i drugih mjesta u Boki do što boljih veza sa zemljama na Jadranskom, Jonskom, Egejskom i Sredozemnom moru. Brze bokeljske karavele vršile su promet s Carigradom, Mlecima i Aleksandrijom, a sredinom 16. st. zalazile su i u Sjeverno more, pa i u Indijski ocean. Radi opasnosti od gusara bili su trgovački brodovi oružani. Kotor je podržavao i po koju ratnu lađu, pa kad je 1420 došao pod vlast Mletaka, bila je kotorska galija (galea Catharina) uvrštena u mletačku ratnu mornaricu. Krajem 15. st. dolazi Boka u neposredni doticaj s Turcima, koji su vladali hercegnovskom obalom. Risan i Morinj bili su turski. Isto tako i Glogovac nad Perastom, Orahovac i Grbalj, dok su Ljuštica, Durići, Strp, Lipci, Perast, Dobrota, Vrmac i Škaljari bili u vlasti Mletaka. Kotor je bio također pod mletačkom vlašću, ali se upravljao autonomno po svojem gradskom statutu. Od 16. st. Kotor je počeo gubiti značenje trgovačkoga središta. Tada su se podigla mjesta Perast, Dobrota i Prčanj. Perast je imao 1512 trgovačku mornaricu od 60 lađa. Na glasu su bili prčanjski jedrenjaci zbog svoje brzine. Kada je udružena mletačka, malteška, toskanska i papinska mornarica 1687. oslobađala Hercegnovi od Turaka, odlikovali su se u bojevima Dobroćani i Prčanjani pod Nikolom Sbutegom i Petrom Đurovićem kao i Peraštani pod kapetanima Mazarovićem, Zmajevićem, Štukanovićem i Vujovićem. Bokeljski su se pomorci proslavili i 1687 kod osvajanja Risna. Kada je čitava Boka bila ujedinjena pod mletačkom vlašću, razmahala se ponovno bokeljska trgovina. Pri kraju 18. st. plovilo je oko tri stotine bokeljskih brodova gotovo po svim morima donoseći godišnji prihod od nekih 130.000 mletačkih zlatnih dukata. Petar Veliki obratio se 1698. mletačkoj republici molbom, neka mu naznači sposobna pomorca, komu bi mogao poslati na nauke 16 mladih ruskih plemića, koji bi kasnije mogli organizirati rusku mornaricu. Mletački senat predloži Marka Martinovića iz Perasta, koji je svoju zadaću ispunio na najveće zadovoljstvo. U općinskom domu u Perastu čuva se velika slika iz onoga vremena, koja se pripisuje Tripu Kokolji i na kojoj je prikazan Martinović u krugu svojih ruskih đaka. Znamenitim admiralom postao je u ruskoj službi početkom 18. st. Matija Zmajević iz Perasta, koji je nekoliko puta pobijedio Švede u pomorskim bitkama u Istočnom moru. Marko Vojnović iz Hercegnovog organizirao je rusku mornaricu na Crnom moru. Peraštanin Matija Melada, poznati inženjer svoga vremena, uredio je mnoge ruske luke. Pomorski stručnjak Antun Grubaša iz Perasta prvi je opisao Jadransko more i sastavio prve nautičke karte za plovidbu po Jadranu, a velike mletačke lađe gradio je Augustinović iz Perasta. Petar Smeđa (Smecchia) iz Perasta otvorio je svojom lađom trgovački promet s Danskom, Pruskom i Rusijom. Kada je Austrija nakon propasti Mletačke Republike ušla u Boku, iskoristila je naveliko bokeljske plovne objekte i hrabre njezine pomorce, te su imena odličnih pomoraca raznosila vrline njezina pomorstva svuda po svijetu. Svi su ovi izvrsni pomorci učili pomorsko zvanje u svojim domaćim privatnim nautičkim školama u Dobroti, Hercegnovom, Kotoru, Perastu i Prčanju sve do polovice 19. st, jer Mleci za cijelo vrijeme svoga gospodstva nisu osnovali u Dalmaciji nijedne takve škole. Kada je pala Mletačka Republika 1797, Boka je imala ukupno 264 velika patentirana broda i još veći broj manjih brodova za obalnu plovidbu, a 1805 bilo je pače 400 patentiranih plovnih objekata. Tada je bilo u Boki više od 250 pomorskih kapetana s patentom i preko 3000 mornara. Bokelji su posjedovali izvan Boke glavnicu po prilici od 1 i po milijuna zlatnih dukata, a tu nije bilo uračunano njihovo bogatstvo, uloženo u trgovačke brodove i u trgovačke kuće u inozemstvu. Propadanje pomorstva i ekonomski nazadak u Boki počinje Napoleonovim ratovima. U to vrijeme bila je Boka blokirana od engleske flote, pa su mnogi brodovi bokeljskih brodovlasnika propali ili bili zaplijenjeni, a neki su bili odvučeni od Francuza. Ta velika kriza u pomorskom brodarstvu osiromašila je cijelu Boku Kotorsku. K tomu je došao još austrijski bankrot, što je silno pogodilo ondješnju pomorsku trgovinu i plovidbu. Tako Boka 1814 nije imala više od nekih 50 patentiranih brodova i 220 manjih lađa, ali većim dijelom nije bilo utovara. Najviše je onda od svih mjesta u Boki nastradao Perast. Pedesetih godina prošloga st. pokušali su Bokelji opet pridići svoju trgovačku mornaricu te su neumornim radom uspjeli toliko, da je Boka između 1850 do 1870 imala opet trgovačku mornaricu od preko 100 velikih brodova duge plovidbe, i to nava, barka, brika, škuna i t. d., te je bilo nade, da će bokeljsko blagostanje usprkos Fultonova otkrića opet procvasti. U to doba imala je najviše brodova Dobrota. Nacionalna se svijest bokeljskih Hrvata očitovala i u krštenju njihovih brodova, koji su nosili imena »Ban Jelačić«, »Zora«, »Dom«, »Majka Slavija« i t. d. Uz državnu austrijsku zastavu vijala se na prvom jarbolu narodna trobojnica crveno-bijelo-plava. Pomorsko-trgovačke kuće, koje su dominirale u pomorskoj privredi Boke, bile su poznate širom cijeloga svijeta, i to: Dabčević, Đurović, Florio, Gojković, Kamenarović, Lazari, Lučić, Luković, Milin, Milošević, Nikolić, Radoničić, Tripković, Verona, Visin, Vojnović, Vučetić i dr. Znatan je događaj u povijesti bokeljskog brodarstva put oko svijeta, koji je izvršio kapetan Ivan Visin iz Prčanja od 1852 do 1859 svojim brikom od jedva tri stotine tona nosivosti uz najveće teškoće i oskudicu hrane i vode. Odlikovan je bio od austrijskoga cara bijelom počasnom zastavom »Merito navali«, koja se danas čuva u župnoj crkvi u Prčanju. Ta zastava nije bila ni prije ni kasnije podijeljena nijednom pomorcu za pomorsko-trgovačke zasluge. Ipak je parostroj zadao vrlo teške udarce bokeljskim pomorcima. Brodovi su na jedra propadali, a na njihova su mjesta u vrlo ograničenom broju stupali parobrodi. Kapetani Josip i Filip Radoničić iz Dobrote osnovali su prvo parobrodarsko društvo u Boki, nazvavši ga »Bokeljska plovidba«. To je društvo imalo tri broda za lokalni promet. Brodovi su kasnije prešli u vlasništvo Tripkovića. Poslije 1. svjetskoga rata osnovano je 1920. parobrodarsko društvo »Boka« s glavnicom od 7,255.800 Din i s 8 brodova male i velike obalne plovidbe. G. 1927 osnovano je srpsko brodarsko a. d. Mihajlović u Kamenari s 8 malih brodova i sa 208 br. reg. tona. Kapetan Luka Milošević iz Kotora osnovao je 1928 plovidbeno poduzeće s glavnicom od 7,000.000 Din s 3 broda duge plovidbe i tonažom od 8656 br. reg. tona. Iste godine osnovana je »Slobodna Bokeška Plovidba d. s. o. j.« u Tivtu s 2 broda za dugu plovidbu i 3344 tona bruto registra. G. 1934 mijenja brodarsko društvo »Boka« naziv u »Zetska Plovidba d. d.«, koja je imala 16 brodova s oko 11.000 bruto reg. tona. |
| Kultura |
|
Otiskujući se na more bokeljski je pomorac postao znamenit predstavnik kulture. Dolazeći u dodir s naprednijim zemljama on je prenosio njihove proizvode, motive i uredbe u svoj zavičaj, da onda uzmogne biti nosilac i prenosilac kulturnih i civilizacijskih dobara u zemljama, koje su bile manje napredne.
U Perastu je potkraj 17. st. bila zasnovana prva pomorska ili nautička škola na Jadranu. Njezinim se osnivačem smatra slavni pomorac Marko Martinović (1663-1716), stručnjak u teoriji i praksi. Peraška se pomorska škola nadovezala na duh, koji je vladao u mjestu, i iz toga je duha proizašla. Posebni su općinski odaslanici pazili na momčad, da se na vrijeme zaposli i pouči na brodovima, kao i na bolesne nezaposlene mornare. U peraškoj su se nautici sve do 19. st. istakla mnoga svijetla imena, sve domaći ljudi, rod okoline i društva. Ali su se kasnije i po drugim bokeljskim mjestima ustrojile škole za pouku u pomorstvu, koje su podržavali franjevci. Svoj etičko-estetski smisao pokazao je bokeljski pomorac podižući veličanstvene crkve i krasne palače, građene u različito doba i u različitim stilovima, nekad neosvojive zaklone čestitosti i značaja. Boka je postala velika kulturna retorta. Štogod je prolazilo kroz nju, poprimalo je od njezina duha. Nečujnom duhovnom infiltracijom preobražavala je svoje goste u građane kulturnoga svijeta. Uz veličanstvenu kotorsku katedralu iz 12. st., sintezu raznih stilskih težnja, i njezin divni ciborij iz druge polovice 14. st., komu u svijetu nema premca, redaju se, osim kotorskih gradskih crkava, još i dvije dobrotske crkve, sv. Mateja i sv. Eustahija, veličanstvena prčanjska crkva, građena po osnovi Bernardina Maccaruzzija (1728-1800) u stilu renesanse i lakog baroka, i krasni zvonici, od kojih zaslužuju posebnu pažnju Zmajevićev zvonik, zvonik sv. Nikole (nacrt je načinio Josip Beati, kao i za započetu nedovršenu župnu crkvu) i Gospe od Škrpjela, sve u Perastu iz 17. st., gdje je došla do izražaja estetska domišljatost u najrazličitijim stilskim motivima i hirovima, i renesansni zvonici kotorske katedrale (17. st.). Bokeljski su hramovi ne samo muzeji kulturnog i umjetničkog blaga nego i spomenici bokeljskog duha i mišljenja. U ljepoti unutarnjeg umjetničkog ukrasa sve nadvisuje divno peraško svetište Gospe od Škrpjela, umjetno podignuto od 15. st. pa dalje na hridinama, od čega se razvio istoimeni otočić. U kraju sjaja, ljepote i bogatstva podigao je pomorac u svome škrpjelskome svetištu vjekovan spomenik svojoj vjeri i kulturi, a ukrasio ga je u pravu pinakoteku vješt kist velikog slikara Tripa Kokolje Peraštanina (1661—1713) i dotjerao ga, pokraj djela drugih vrsnih majstora mletačke i genoveške škole, u carstvo lakog baroka. Nigdje nije pomorac izveo vjersko-kulturno djelo ovakve vrsti. Čak je i pomorčeva žena u kućnom priboru i u vezivu pokazala neobičan smisao za ukus, imajući izravne i neizravne veze sa prekomorskim krajevima. I predstavnici duhovne kulture imadu u Boki ista obilježja kao i bokeljski pomorci. I oni teže za svladavanjem visokih rekorda i velikih daljina. Značajna su pojava dva kotorska franjevca misionara. Obadvojici je bilo ime Marin. Prvi je radio najprije među bogumilima u Bosni i u Srbiji krajem 13. st., a onda je bio poslan među Mongole, gdje je završio život kao mučenik. Drugi je Marin 1472. pošao kao misionar u Perziju. I on je okrunjen mučeničkom krunom. Iz redova pomoraca potekao je i bi. Gracija (v.) iz Mula kraj Kotora. On je kao mornar došao jednom u Mletke, gdje je stupio u red augustinaca. Do osobitog stupnja svetosti uzdigla se bi. Ozana (v.), koja je u Kotoru proživjela 52 godine u najstrožoj pokori. Bokeljski je pomorac davno shvatio, da je zemlja bez tradicije zemlja bez vrijednosti. Zato je on ljubomorno čuvao svoje stare uspomene. U komunikaciji s vanjskim svijetom služio se tuđim jezicima, ali kod kuće je upotrebljavao svoju domaću riječ i narodnu nošnju. Djela svojih prvih sinova, osobito na bojnom polju, opjevali su narodni pjevači i umjetni pjesnici. Nastali su čitavi ciklusi bugarštica, koje su pjevale o Bokeljima. Neke su se zbirke bugarštica sačuvale više stoljeća u rukopisnim zbornicima znamenitih bokeljskih obitelji, pa su se njima obilno poslužili Miklošić, Bogišić i drugi izdavači hrvatske epike. Te su pjesme često dokaz mjesnog rivalstva i kampanilističke isključivosti, ali osnovna je njihova značajka trajno slavljenje poštenja, junaštva i vjernosti, bez obzira da li se u njima govori o »tvrdom Kotoru«, »plemenitom Kotoru, ili o »Perastu slavljenom«, »Perastu glasovitom« ili o kojem drugom mjestu u Boki. 
Detaljna karta kulturne i prirodne baštine Boke kotorske
|
Perast
Barokni toranj crkve sv. Nikole, od korčulanskog kamena (arhitekt Giuseppe Beati; radove izveo hrvatski graditelj Ivan Krstitelj Škarpa) i desno u pozadini otočić Sveti Juraj (Sveti Đorđe) s benediktinskim samostanom iz 12. stoljeća. |
|
PRIČA O KRAJU
Pomorstvo Pomorstvo je udarilo temeljne oznake i čitavoj kulturi Boke Kotorske, jer su njezini stanovnici razvijali svoje sposobnosti u tom smjeru, da nadovezujući na starije londre, skabe, »lađe« i »drieva« uzmognu što bolje upravljati karavelama, galijama svih veličina i oblika, vašelima, raavima, fregatama i fregadunima, pulakama, petakima, tartanima, gripima, marcilijanama, brigantinima, martigaima i t. d. Nemajući od svoje škrte zemlje dovoljno plodova za izvoz bavili su se uglavnom posredničkim trgovanjem. U srednjem se vijeku prenosi koža, vuna i žito, a uvoze se sukna i tkanine, a i ukrasni predmeti za kućni i lični pribor. Kasnije se, osobito preko Albanije i Jonskih otoka, prevozi uglavnom u Mletke i u ostalu Italiju (osobito na sajmove u Lanciano u Pulji) koža, žito, vino, ulje, so, drvo, rujevina (drvo sa peraškoga brda, koje je u sebi sadržavalo žute i zelene boje), usoljeno meso i usoljena riba, kavijar, grožđe, pamuk, duhan, slador, pepeo sa Sicilije (koji je mogao poslužiti za žbuku), svijeće lojanice (pravile su se najviše na Prčanju), smola, vuna, riža, proso, mlinski žrvnjevi, leća i dvopek (služio je osobito za vojsku u ratno doba). Prčanjani su se napose bavili prijenosom državnih spisa. U Albaniji je osobito izašlo na glas dračko pristanište, gdje su živo trgovali i genoveški i francuski trgovci, a Dubrovčani krajem 17. st. dovozili čak i tkanine i svilu iz Holandije preko Ancone (papinska država), takmeći se s Mlečanima na veliku štetu grada Mletaka. Trgovačke su lađe, osobito u Peraštana 18. st., bile toliko velike, te je trebalo pet do deset mjeseci, da se natovare. Društvovne su prilike bile u vrijeme cvata trgovine dobro uređene. Bokeljski su se pomorci udruživali u bratstva mornara pod zaštitom sv. Nikole. Takvo se uzorno bratstvo organizira u Kotoru i u kotorskom gradskom području već u ranom srednjem vijeku. Ima pisani statut iz godine 1463. Bratstvo je steklo vremenom golemih zasluga za vjeru, kulturu i stalešku uzajamnost. Socijalna je skrb bila tako uređena za članove ovoga bratstva i njihove obitelji, da se što dotjeranije ne bi moglo poželjeti ni u novo doba. Na čelu mu je gastald s prokuratorima i sindicima. To se bratstvo smatra najstarijim pomorskim društvom u Europi. Postoji još i danas pod novijim imenom Bokeljske mornarice (v.) Katolička je Crkva unijela u ovakva bratstva divnu osobinu koordinacije između vjere, kulturna natjecanja, socijalne skrbi i staleške uzajamnosti. Odijelo je mornara šareno i estetski upravo savršeno. To je zapravo staro bokeljsko odijelo. Neki dijelovi odijela kao i starog oružja povezuju Boku Kotorsku sa stanovništvom kvarnerskog otočja i sa hrvatskim krajišnicima. Zastava je bratstva stara gradska zastava Kotora, koja je na bijelu polju sa završnim izrescima imala lik zaštitnika sv. Tripuna. Slično je bratstvo niklo i u Perastu. Susreće se 1580 kao nedavno osnovano. Nastojanje Peraštana, da se kroz 16. stoljeće riješe kotorskoga gospodstva organiziranjem neodvisne općine, koju mletačka vlada priznaje naknadno, ide uporedo s nastojanjem oko emancipiranja peraških mornara od kotorskog mornarskog bratstva. Ovo je kotorsko bratstvo imalo povlasticu, da o Tripunjdanu zatraži od državnih vlasti milost za prognanike. U Perastu je u 16. st. postojalo i bratstvo ili fratrija sv. Krsta i poseban fond za potporu mornara i za uzajamnu pomoć u nezgodama pomorskoga života. I čovjek bez novca mogao se za kratko podići u prekomorskoj trgovini t. zv. trećinskim zajmom ili tercijarom. Uzajmio bi novac, da ga uloži u trgovinu, pa, pošto bi rasprodao robu, nije bio dužan odmah vratiti glavnicu, nego bi samo podmirio dobit, a glavnica se isplaćivala tek pošto se drugi put rasprodala roba, pače i nakon trećega puta. U trgovačkom se svijetu ovaj zajam nazivao peraškim zajmom, ali nije bio u praksi samo u Perastu nego i u Kotoru i drugdje po Boki. (W) |
Karta šireg područja Boke kotorske
Izvor: http://www.montenegromap.net
Izvor: http://www.montenegromap.net
Risan
|
ZANIMLJIVOSTI
25.2.1851. u Risnu, koji je u to vrijeme bio pod austrougarskom vlašću, u najvećoj tajnosti izveden je Gorski vijenac. Bila je to prva izvedba Gorskog vijenca za Njegoševa života, i prva izvedba u Boki Kotorskoj na narodnom jeziku, koju je, kako se pretpostavlja, organizirao Vuk Vrčević, jedan od Njegoševih tajnika i vjernih suradnika. |
Perast
|
Muzej grada Perasta
Muzej grada Perasta osnovan je 28.2.1937. U njemu se čuvaju zbirke eksponata i vrijedna arhivska građa od 1441. Među njima posebnu vrijednost imaju dokumenti iz 17. i 18. stoljeća, kada je Perast doživio najveći gospodarski i kulturni uspon zahvaljujući u prvom redu svojim poznatim građanima: Tripu Kokolji, Matiji Zmajeviću, Marku Martinoviću, Vicku Bujoviću, te obiteljima Visković, Bronze, Balović, Mazarović i mnogim drugim. Muzej grada Perasta, koji se nalazi u baroknoj palaći obitelji Bujović, jedan je od najstarijih u Crnoj Gori, a po bogatstvu eksponata jedan od najvažnijih među pomorskim muzejima na istočnoj obali Jadrana. 
|
 Tripo Kokolja, Autoportret
Tripo Kokolja
Perast, 28.2.1661. - Korčula, 18. 10.1713. Ponekad zvan i Trifun Kokoljić ili po mletački Cocoglia, Kasnobarokni slikar, uz Mateja Ponzonija-Pončuna najznačajniji predstavnik baroknog slikarstva u Dalmaciji. Slikar Tripo Kokolja, dominantna je figura kasno-baroknog slikarstva ne samo Boke Kotorske već i šireg istočno-jadranskog prostora. Gotovo čitav svoj život proveo je u Perastu, u kome su barokni tokovi znatno intenzivnije pulsirali nego u ostalim bokeljskim naseljima. Njegovo ime, slikarski kist i slava neraskidivo su vezani s čuvenim bokeljskim svetilištem Gospom od Škrpjela. Kokoljino likovno obrazovanje ostalo je zagonetno, ali je izvjesno da je boraveći u Veneciji pomno pratio i upoznavao suvremena i nešto starija slikarska ostvarenja. Pod pokroviteljstvom Andrije Zmajevića, Kokolja je oslikao unutrašnjost Gospe od Škrpjela, crkvu svete Ane iznad Perasta, potom palaću svog velikog mecene, a svoje umjetničke tragove ostavio je i na nekim dalmatinskim otocima. Hramovi Crne Gore, Gospa od Škrpjela
Proizvodnja: TV 777 Ostrvo Gospa od Škrpjela u Perastu
Kotor Bay (Traveline in Montenegro)
|
Dobrota
|
22.2.1858. U Dobroti je osnovano osiguravajuće društvo Narodno osiguranje. Na tim prostorima počelo je time razdoblje pomorskog osiguranja koje je imalo izvjesne prekide zbog kriza na moru, posebno početkom 20. stoljeća, kada su parni brodovi definitivno potisnuli jedrenjake, na koje su Bokelji jako računali.
|
Sveti Tripun
13.1.809. napisana je poznata Andreacijeva povelja, dokument koji govori o tome kako je kotorska obitelj Andreaci od Mlečana otkupila relikvije svetog Tripuna i na mjestu gdje je svečevo tijelo zaustavilo povorku koja ga je nosila, odlučila sagraditi crkvu koja nosi njegovo ime. U Kotoru je 2009. nizom svečanosti obilježeno 12 stoljeća od donošenja relikvija svetog Tripuna iz Carigrada u Kotor, čiji je sveti Tripun zaštitnik. Istovremeno je obilježeno i 12 stoljeća Bokeljske mornarice.
|
|
Škaljari
|
|
Prčanj
|
Ivan (Ivo) Visin (nekad i Ivo Vizin) (Prčanj, Boka kotorska, 3.11.1806. - 17.8.1868.), pomorac i istraživač. Šesti je profesionalni morepolovac iza Magellana koji je oplovio svijet. Nakon Tome Skalice prvi je Hrvat po narodnosti koji je oplovio Zemlju. Ivan Visin je rođen u Prčnju, u katoličkoj obitelji porijeklom iz Istre, u vrijeme okupacije Boke kotorske od strane Francuskog carstva. Pomorsku karijeru započeo je s 12 godina kao "brodski mali" na jedrenjacima. Kapetanski ispit položio je u Trstu. Kapetan Visin i poručnik Fridrih Bellavita zajedno s devet članova posade otisnuli su se 11.2.1852. brikom Splendido, pod habsburškom zastavom, iz Antwerpena na put oko svijeta. Plovili rutom prema zapadu prenoseći terete: Antwerpen - Rt Horn - Valparaiso - San Francisco - Honolulu - Singapur - Bangkok - Hongkong - Rt dobre nade - Plymouth - Trst. U Trst su stigli 30.8.1859. godine. Car Franjo Josip I. odlikovao je kapetana Visina počasnom zastavom („Ehrenflagge weiß“, „Merito Navali“) za zasluge u trgovačkoj mornarici i viteškim križem reda Franje Josipa. IZVOR: Wikipedija 
Portret Ive Visina
Pomorski muzeju Crne Gore, Kotor |
|
24.3.1889. osnovan je u Tivtu "Mornaričko-tehnički remontni zavod". Bio je to početak realizacije ideje austrijskog admirala Maximiliana Daublebskyja von Sternecka, koji je tijekom manevara austrougarske mornarice na Jadranu 1886. uočio strategijski pomorski značaj Tivta za izgradnju takvog objekta. Arsenal je zaposlio 60 radnika, a prvi inžinjeri na gradilištu bili su Česi. Već krajem iste godine izvučen je prvi brod na navoz čime je označen početak remontnih poslova u Arsenalu. Zemljište za njegovu izgradnju besplatno je dodijelilo Općinsko vijeće Tivta na prijedlog predsjednika, kapetana Marka Krstovića.
Maximilian Daublebsky von Sterneck zu Ehrenstein
(Klagenfurt, 14.2.1829. – Beč, 5.12.1897.), admiral Austrougarske ratne mornarice. U Austrougarsku ratnu mornaricu stupio je 1847. godine nakon završenoga školovanja na mornaričkom kolegiju u Veneciji. U Viškom boju 1866. godine zapovijedao je oklopnom fregatom Erzherzogom Ferdinandom Maxom, kojom je, udarivši je kljunom, probio talijanski zapovjednički brod Rè d'Italia. Godine 1869. postavljen je za lučkog admirala u Puli, a zapovjednikom Arsenala postaje 1876. godine. S ovih služba prelazi na mjesto zapovjednika Austrougarske ratne mornarice i upravitelja Mornaričkog odsjeka pri Carskom ministarstvu rata u Beču. Njegovom zaslugom izgrađene su u Puli mnoge ustanove Mornarice , te također zavod u Tivtu. Pokopan je u kripti mornaričke crkve Gospe od Mora u Puli, upravo u onoj crkvi za čiju je gradnju bio najviše zaslužan. Objavljena su mu sjećanja Erinnerungen aus den Jahren 1847–1897 (1901.) s biografijom J. Benka. |
Svi materijali (tekstualni, kartografski, fotografski, audio i video) kojih je isključivi autor DINARSKO GORJE mogu se slobodno preuzimati, bez ikakvih dodatnih uvjeta. Radi se o materijalima na stranici uz koje nije posebno navedeno tko je njihov izvor ili se iz samog sadržaja to ne vidi. Ukoliko želite koristiti pojedine sadržaje sa stranice, a u dvojbi ste o njihovu porijeklu, molimo da kontaktirate DINARSKO GORJE.
|
|