HRVATSKA > Lika > Kosinjski kraj
Područje: Planine Like
Obližnje grupe: Velebit, masiv, Velebit - sjeverni
Obližnji krajevi: Perušićki kraj, Gacka
Obližnje planine: Velebit - sjeverni, Velebit - srednji, Perušićko pobrđe, Kuterevsko pobrđe
Država: Hrvatska
Obližnje grupe: Velebit, masiv, Velebit - sjeverni
Obližnji krajevi: Perušićki kraj, Gacka
Obližnje planine: Velebit - sjeverni, Velebit - srednji, Perušićko pobrđe, Kuterevsko pobrđe
Država: Hrvatska
|
UvodKosinjski kraj je mikroregija u Lici podno grebena i obronaka Velebita, smještena oko Kosinjske doline, kojom protječe rijeka Lika, a koja obuhvaća dolinu rijeke Like i dolinu njezina pritoka, potoka Bakovca. Kosinjska dolina je dolina u kršu nastala djelovanjem erozivnih sila rijeke Like.
U Kosinjskom kraju nalaze se naselja: Gornji Kosinj, Mlakva, Kosinjski Bakovac, Krš, Lipovo Polje i Donji Kosinj, te još nekoliko zaselaka. Tako Gornji Kosinj sadrži zaselke: Lopar, Šušanj, Pod Jelar i Draga. Krš sadrži zaselak Zamost, a Donji Kosinj sadrži zaselke: Vukelići, Jugovići, Sv. Ivan, Draškovići, Selišće (Selište), Rudinka i Goljak. U Kosinjskom kraju se nalazi umjetna akumulacija jezera Kruščica. Ime Kosinja prvi puta se spominje 1461. godine. Kosinj je poznat i kao mogući lokalitet prve i najstarije glagoljaške tiskare (Kosinjska tiskara) na području današnje Hrvatske, u kojoj su, između ostalog, na glagoljici, tiskane i prva i druga hrvatska knjiga na glagoljici: Misal po zakonu rimskoga dvora (Kosinjski misal), 22.2.1483. godine te Brevijar po zakonu rimskoga dvora, u literaturi često nazivan Kosinjski brevijar, iz 1491. godine. Kosinjski misal bio je otisnut u pokretnoj tiskari plemića Anža Frankopana. Do danas je sačuvano desetak primjeraka te knjige, čija je naklada bila otisnuta dijelom na papiru, a dijelom na pergamentu. IZVOR Kosinj. Wikipedija ENGLISH SUMMARY: Kosinj areaKosinj, also the Kosinj Valley, is a hilly region near Perušić, Croatia, that contains 2 main areas: Upper Kosinj and Lower Kosinj, which are connected by the Kosinj Bridge on the Lika river. SOURCE WIKIPEDIA |
ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI:
Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Kosinjskog kraja
|
ZEMLJOPIS
U Kosinjskoj dolini ima spilja, jama i vrtača. Brojni su bunari i lokve, vrela i izvori.
Nad sjevernom stranom Lipovog polja nadvio se Kosinjski vrh (1101 m; ranije neispravno nazivan Korenski) s prepoznatljivom stijenom Kalić, s kojega se pruža odličan pogled na Zavižan, Krasno, Ljubovo, Perušić i veliki dio Kosinjske doline. Kosinjski vrh je najviša točka na šumovitom grebenu iznad Kosinja i Kutereva. Iako sam vrh nije osobito atraktivan, zanimljiv je jer posjetitelju omogućava da stekne nov dojam o kontinentalnoj strani Velebita koja se spušta prema Lici. Na tom ličkom pobočju Velebita je nekoliko raštrkanih planinskih sela koja planinari rado posjećuju pri putovanju na sjeverni Velebit. Najpoznatija među njima su Krasno i Kuterevo. Najviša točka Kuterevske kose, zvana Kosinjski vrh, nalazi se u šumi i nema uređenog prilaza, pa je kontrolna točka HPO zapravo niži vrh (1076 m) između Kalića i Kosinjskog vrha, odakle se pruža pregledan vidik na dio Like. Šumoviti vršak Kalić (969 m) nalazi na Kuterevskoj kosi, se nešto zapadnije od Kosinjskog vrha. Za razliku od Kosinjskog vrha, prilaz do Kalića nije markiran. IZVOR Korenski vrh. Hrvatski planinarski savez (2020.) |
PROČITAJ VIŠE
MANCE, Ivan: Izvori, vrela i zdenci Kosinja. Kosinj konzalting, 8.12.2020. |
PRIRODA
U kosinjskom kraju, čiji je okoliš, zbog izoliranosti i povijesnih okolnosti prilično očuvan, obitava velik broj biljnih i životinjskih vrsta.
Od biljnih vrsta ovdje su trsovi autohtone loze (p oznati su u povijesti bili i lički vinogradi, a vino iz Kosinja pilo se na dvoru francuskih kraljeva), lan, drijen i runolist. Car Jela u planinskom predjelu Bovanu je najveće velebitsko stablo. Od životinjskih vrsta može se spomenti, vidru, čovječju ribicu; orlove, patke, prepelice; risa, vuka, medvjeda, kongeriju. Rijeka Lika obiluje ribljim fondom, jednako kao i akumulacijsko jezero Kruščica. U njima pored kapitalnih somova i šarane, ima još i štuka, pijora, klenova, crvenorepki, bijelih amura, sunčanica, babuška. Kao kuriozitet često se navodi da su u meandru rijeke Like koja vijuga Lipovim poljem, do svog ponora Begovca,uhvaćeni vjerojatno najveći šarani u Europi. |
Kongerija
Tim hrvatskih biospelologa otkrio je 2013. godine dvije do sada nepoznate vrste školjkaša "živih fosila" u podzemnim vodama Dinarskog krša, koje je ujedno njihovo jedino obitavalište. Školjkašu su stručnjaci dali znanstveno ime Congeria jalzici, i pronađen je u podzemnim vodama slivova Like i Kupe, a sestrinska vrsta Congeria mulaomerovici u podzemnim vodama sliva Sane u zapadnoj Bosni. Imenima su posvećene dvojici istaknutih speleologa i suradnika na istraživanju, Branku Jalžiću iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, i Jasminku Mulaomeroviću iz Centra za krš i speleologiju u Sarajevu. U Markovom i Dankovom ponoru na području Kosinja detaljno su kartirane kolonije vrste Congeria jalzici. Više od 30 vrsta kongerija nađeno je u okaminama na području današnje Hrvatske i BiH. Stručnjaci su smatrali da su posve izumrle. Tek sredinom 20. stoljeća nađena je u Popovu polju prva živa kongerija, i to u podzemnim vodama u koje je zašla nestankom Panonskog jezera i uspješno se ondje prilagodila. Analize su pokazale da su se Congeria jalzici i Congeria mulaomerovici razdvojile prije malo manje od milijun godina. Ovim se otkrićem rod kongerija, jedinih do sada poznatih podzemnih školjkaša na svijetu, za koji se do sredine 20. stoljeća smatralo da je zauvijek izumro, najednom utrostručio. Ovaj školjkaš veličine oko dva centimetra nađen je na petnaestak podzemnih lokacija Dinarskog krša u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Potvrdio je da je područje Dinarskog krša vodeće u svijetu po podzemnoj biološkoj raznolikosti. Budući da su njegovi rođaci izumrli, stručnjaci ga nazivaju 'živi fosil'. Kongerija se nalazi na Crvenom popisu špiljske faune Hrvatske u kategoriji kritično ugrožene vrste, a na europskoj razini štiti je Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divlje faune i flore Europske unije. IZVOR TEKSTA U Dinarskom kršu nađene dvije nove vrste reliktnog podzemnog školjkaša. Institut Ruđer Bošković, 20.4.2013. |
STANOVNIŠTVO I NASELJA
Poput velikog dijela Like i Kosinjski kraj je depopulacijski prostor. Procijenjuje se kako se ukupan broj stanovnika toga kraja do danas smanjio za čak 10 puta u odnosu na razdoblje od početka do sredine 20. stoljeća, razdoblju u kojemu je u ovome kraju živjelo gotovo 12.000 stanovnika. Zbog tog iseljavanja ovdje prevladava pretežito staro stanovništvo. Mladi su se iseljavali, između ostalog, i zbog velikog postotka nezaposlenosti. Naime, zbog svoga specifičnog zemljopisnog položaja i povijesnih okolnosti, Kosinjski je kraj ostao izoliran od prolaska važnih prometnica (željeznica i glavne cestovne prometnice), a jednako tako i od procesa industrijalizacije.
Stanovništvo se tradicionalno bavi poljoprivredom i radi u drvnoj industriji. Prakticira se ratarstvo i stočarstvo. Tako je u proljeće je velik Kosinjskog kraja prepoznatljiv po žutim poljima uljane repice koja se uzgaja kao krmno bilje za stoku. Naselja Kosinjska dolina sastoji se od šest sela: Gornji Kosinj, Kosinjski Bakovac, Donji Kosinj, Lipovo Polje, Krš i Mlakva, te nekoliko zaselaka. Gornji Kosinj sadrži i zaselke: Lopar, Šušanj, Pod Jelar i Draga. Krš sadrži i zaselak Zamost. Donji Kosinj sadrži i zaselke: Vukelići, Jugovići, Sv. Ivan, Draškovići, Selišće (Selište), Rudinka i Goljak. |
O kosinjskim prezimenima krajem
17. stoljeća Na kosinjskom području ostalo je nakon Turaka iz tog kraja tridesetak vlaških obitelji. One su krajiškim vlastima izrazile da žele i dalje ostati u svojim kućama. S obzirom da je kosinjski kraj ostao prilično slabo napučen, krajiška uprava naselila je ovamo hrvatske koloniste iz Ogulina i gornjega Pokuplja. U opisu Kosinja koga je ostavio biskup Glavinić 1696. god., kaže se da se to mjesto dijeli na: Gornje, Srednje i Donje Selo. U Gornjem Kosinju zatekao je Glavinić četrdesetak kuća hrvatskih doseljenika iz Pokuplja. U Srednjem Kosinju, stotinjak kuća vlaškog stanovništva, a u Donjem Kosinju živjeli su Hrvati koji su ovamo doselili iz Ogulina. U sva tri kosinjska sela bilo je tada oko 400 Hrvata i 300 Vlaha. Iz krajiških spisa poznata su i prezimena doseljenika koji su koncem 17.st. došli u Kosinj. Za Gornji Kosinj zabilježeni su: Butine, Fadljevići, Golik, Grgurići, Jurkovići, Katalini, Mance, Marinići, Mikovčići, Petrovići, Petrlići, Pleše, Pilipići, Pintari, Prišlini, Podnari, Rožići, Špoljarići, Šporčići, Štefančići, Štimci i Žagari. U Donji Kosinj doselili su: Abramovići, Benčići, Biljani, Biljmani, Crnkovići, Delači, Draškovići, Ivančići, Jugovići, Klobučari, Majetići, Petranovići, Perišići, Rasti, Sigurnjaci, Sokolići, Šopi, Štajdohari, Štimci, Šutići, Tomci, Veselini i Vidmari. U vlaškom Srednjem Kosinju spominju se: Baste, Bogavci, Brujići, Cvijanovići, Čormarkovići, Gledići, Glumci, Glumičići, Grujičići, Ivkovići, Javorine, Kokotovići, Kordići, Lastavice, Lemići, Lubeni, Mileusnići, Miščevići, Momčilovići, Munjasi, Paripovići, Pavlovići, Pejaci, Počuče, Pražići, Pribići, Radovići, Repci, Šakići, Škarići, Štakići, Uzelac, Varićaci i Zobenice. U kasnijem razvoju Kosinja Srednje Selo promijenilo je ime u Zamost. Tako su do danas ostala samo 2 Kosinja, Donji i Gornji. Gornji leži oko potoka Bakovca i njegovih sastavaka s rijekom Likom, a Donji je nekoliko kilometara sjevernije uz spomenuti potok. IZVOR Znameniti Kosinjani, zapis pok. Boška Varićaka-Keranovića iz Kosinja, ljubitelja i istraživača kosinjske povijesti. |
Povijesni pregled
9.500 g.p.n.e. Povremeno neolitičko obitavalište (mlađe kameno doba) u špilji GolubInjači kod Kosinja.
P.n.e. Prije dolaska Rimljana i u rimsko doba kosinjski kraj nastanjivalo je ilirsko pleme Japodi. KLASIČNO RAZDOBLJE 1. do 5. st. Naziv Kosinja u vrijeme rimske vlasti je Tesleum. Arheološka nalazišta (Bočaj, Basarica, Lopar, Mlakvena Greda, i dr.) svjedoče o životu u dolini još od starorimskog doba. Kod Legenca blizu vode Begovače napisom je obilježen kamen ("Pisani kamen"), koji kaže, da je tu u rimsko doba bila granica između plemena Ortoplina i Parentina. SREDNJI VIJEK Kosinj se u srednjem vijeku nalazio u Buškoj županiji i pripadao knezovima Kosinjskim od plemena Stupića. Postoji teza da je u drugoj polovici 15. st., za frankapanske uprave, ondje bila utemeljena glagoljska tiskara. 1071. Grad Bočaj (ili Kosinjgrad ili Lascho de Kosin, u kome stolovahu knezovi kosinjski) spominje se 1071. u listini kralja hrvatskoga Petra Krešimira IV. 1275. Prilikom prvog spomena sela Krasno, u darovnici kojom kralj Ladislav daruje zemlju Krasno u buškoj župi magistru Petru, županu vukovskom, izričito se kaže da Krasno pripada župi Bužane - koja je obuhvaćala današnje Pazarište s Perušićem i Kosinjski kraj. NOVI VIJEK
1461. Prvi spomen naziva mjesta Kosinj (Lascho de Kosin), u latinskoj ispravi. 1465. Od 1465. godine spominje se pavlinski samostan s. Marije, koji se vjerojatno nalazio u ravnici Donjeg Kosinja, na omanjem uzvišenju zvanom Kloštar, gdje se danas nalazi crkvica sv. Petra. ![]() Stranica početka Kosinjskog brevijara tiskanog 1491. godine
Zanimljivo je prazno mjesto (gore lijevo) koje je ostavljeno za kasnije ručno ucrtavanje inicijala drugog glagoljskog slova “buki”. Pretpostavlja se kako je Brevijar ostao nedovršen zbog opasnosti od nadirajućih Turaka koji su također prijetili i ovome kraju. 1482. U Kosinju su Pavlini, takozvani bijeli fratri, imali Gutenbergov tiskarski stroj. Tih je godina u Kosinju, točnije zaselku Ribnik u Kosinjskom Bakovcu, djelovala prema nekim istraživačima, prva hrvatska, ali i prva tiskara na slavenskom jugu, koju su osnovali Frankopani. Stajalište o postojanju tiskare na današnjem arheološkom lokalitetu u Kosinju, u Lici, temelji se na spisu iz 1696. Kratak i sažet opis Like i Krbave, dviju županija Kraljevine Hrvatske (Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Licae et Corbaviae descriptio), koji se pripisuje biskupu S. Glaviniću, a u kojem se navodi da je u Kosinju u XV. st. postojala znamenita tiskara u kojoj su tiskani glagoljski brevijari i misali.
1483. Prema osporavanom stajalištu Z. Kulundžića, u kosinjskoj tiskari već je 1483. bio tiskan Misal po zakonu rimskoga dvora, prva knjiga na hrvatskom jeziku, tiskana dvobojno, crveno i crno, iznimno lijepim slovima uglate glagoljice. Kao tekstualni predložak korišten je Misal kneza Novaka. Zovu ga "Prvotisak", a bio je plod vrhunski opremljene tiskare. Podjeljena su mišljena stručnjaka o mjestu tiskanja. Neki smatraju da nije tiskanu Kosinju. 1484. Ivan Kosinski. Knez Anž (Ivan) Frankopan posudio je godine 1489. od Jurja Kosinjsikoga na 7 godina njegov grad Kosinj. 1489. Ivan (Anž) Frankopan je iznajmio Kosinj grad pošto mu je kralj Matija Korvin oteo Sokolac u Brinju. U jednoj ispravi u Brinju spominje se samostan Augustinaca. 1491.-1493. U uvjetima gospodarskog prosperiteta, prije Krbavske bitke 1493., u Kosinju je postojalo sedam crkava i djelovao je pavlinski samostan, a Anž Frankopan je financirao rad kosinjske tiskare. 1491. U Kosinju tiskan je Brevijar. Jedini postojeći primjerak se čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji. Kosinj, danas malo selo u Lici, nekada je bilo vrlo poznat i ucrtan u brojne karte. 1493. Tiskan je Brevijar iz 1493. godine, kojem u kolofonu piše da je tiskan u Kosinju. Potvrdu da je u Kosinju bila tiskara čitamo u izvješću koje su ranije pripisivali senjskom biskupu Sebastijanu Glaviniću (1696.) no čije je autorstvo kasnije osporavano. 1499. Ivan Frankopan je za stalno preuzeo Kosinj grad od plemića Jurja Kosinjskog pošto mu je kralj Matija Korvin oteo Sokolac u Brinju. U zamjenu je dao predjel Zahumlje u župi Brinje. Zahumlje je činilo četiri sela: Bitoraj, Jesen, Selca i Krakar. 1517. U zid crkve Sv. Vida u Kosinju (Kosinjski Bakovac) su ugrađene tri glagoljske ploče iz ljeta Gospodnjega 1517., a posebno je zanimljiv grb kneza Anža Frankopana naopako postavljen iznad ulaznih vrata. 1522. Mjesto je teško stradalo za osmanskih provala 1522. (ratni pohod mostarskog paše) i 1525. Nakon osvajanja hrvatsko se stanovništvo iselilo (1525.), a Kosinj je nakon toga postao granično uporište s muslimanskim i pravoslavnim stanovništvom. 1527. Turci su osvojili Kosinj koji su držali do 1689. god.; u tome se razdoblju u Kosinj doseljavaju Vlasi. 1650. Sagrađena crkva Sv. lvana Krstitelja u Kosinju s poligonalnim svetištem, sakristijom i zvonikom uz glavno pročelje. 1689. U Kosinjskom kraju je nakon odlaska Turaka ostalo tridesetak vlaških obitelji, koje su izrazile želju novim vojnokrajiškim vlastima da ostanu u svojim domovima. No, kako je i pored toga ovaj kraj ostao slabo naseljen, krajiška uprava će narednih godina ovamo naseljavati hrvatske obitelji iz Ogulina i gornjeg Pokuplja. 1692. U Gornjem se Kosinju nalazi barokna župna crkva sv. Antuna Padovanskoga iz 1692. s poligonalnim svetištem, sakristijom i zvonikom uz glavno pročelje. 1696. Potvrdu da je u Kosinju bila tiskara čitamo u opisu Like i Krbave, koji je starija hrvatska historiografija pripisivala senjsko-modruškom biskupu Sebastijanu Glaviniću, a kasnije je osporavano njegovo autorstvo. U tome je izvješću napisano da je u Kosinju je postojala glagoljska tradicija i tiskara liturgijskih knjiga, pavlinski samostan i sedam crkava i da je autor spisa vidio glagoljske brevijare tiskane u Kosinju na ilirskom jeziku. 1699. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima i oslobođenja Like 1699., u Kosinj se ponovno naseljavalo hrvatsko stanovništvo (u Gornji Kosinj Hrvati iz okolice Ogulina, a u Donji Kosinj Hrvati iz Gornjega Pokuplja). 1746. Nakon teritorijalne reorganizacije Vojne krajine, Kosinj je bio u sastavu Ličke pukovnije. 1826. U Gornjem Kosinju gdje je bilo sjedište Prve satnije otočke pukovnije, otvorena je osnovna pučka škola. 1834. U Donjem Kosinju je otvorena pučka škola. 1850. Najstariji zapis o lončarima je iz 1850. god. Najjači lončarski centar bio je Kaluđerovac a bavili su se lončarijom još u Sincu, Kosinju, Klancu, Otešu, Rastokama, Pazarištu i Kompolju. 1857. Popisom stanovništva 1857. god. utvrđeno je da Gornji Kosinj ima 518 žitelja, a Donji Kosinj 1128 od kojih su 793 rimokatolika. 1872. (1.1.1872.) Gornji Kosinj je postao sjedište velike upravne općine nakon ukidanja Vojne krajine. 1879. Kod Kosinja nabujala rijeka Lika odnijela je drveni most. Iduće godine sagrađen je novi drveni most. 1886. (5.2.1886.) Odlukom Hrvatskog sabora u Hrvatskoj je osnovano osam županija a jedna je bila Ličko-krbavska sa sjedištem u Gospiću i gradovima Karlobag i Senj. Krajiška područja su ušla u sustav Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a ban je preuzeo svu vlast. Županije su podijeljene na kotare. Županija Ličko-krbavska od teritorija nekadašnjih graničarskih pukovnija Gospićke i Otočke, a obuhvaćala je područje Ličkog okružja i općine Brinj, Jezerane i Krivi put brinjskog kotara s gradovima Senjom i Pagom, te imala sjedište u Gospiću. Županija se dijelila na 9 upravnih kotara i 31 općinu: Kotar Perušić je imao političke općine: Klanac, Kosinj i Perušić. 1910. Prigodom popisa stanovništva 31.12.1910. god. ustanovljeno je da Ličko-krbavska županija 204.710 stanovnika; općina Kosinj imala je 7977 žitelja od kojih su 5045 rimokatolici. Gornji Kosinj se naziva samo Kosinj i ima 621 žitelja (611 rimokatolici) a Donji Kosinj imao je 1361 stanovnika (1325 rimokatolici). 1915. Kod Kosinja nabujala rijeka Lika odnijela je drveni most, što nije prvi slučaj. Odlučeno je napraviti kameni most, ali je rat odgodio gradnju. 1918. (2.11.1918.) Odbor Narodnog vijeća u Gospiću izvještava Narodno vijeće u Zagrebu o prilikama na svom području: vojnici iz Otočca razišli su se po županiji, naročito po kotarevima Brinje, Otočac i Perušić, te čine razbojstva i zlobna oštećenja tuđeg vlasništva. Pljačkanja se provode i u Brlogu, Kosinju, Škarama, Vrhovinama i dr. 1928. Počela je gradnja kamenog mosta kod Kosinja koja je nastavljena i iduće godine kada je gradnja prekinuta. Most se nastavio graditi 1935. god. 1936. Dovršen je u Kosinju kameni most, jedan od najljepših u Lici. Taj krasan most projektirao je inž. Milivoj Frković (Petrinja, 1887. – Zagreb, 28.12.1946.). 1999. Za sv. Tri kralja, osniva se Velebitska udruga Krasno-Kosinj-Kuterevo (VU3K) i dogovara dugoročni program intenzivnije međuselske suradnje u sjevernom Velebitu. Udruga gradskoj upravi nudi partnerstvo za implementaciju razvojnog programa Svjetske banke "Zaštita i razvoj područja krša u Hrvatskoj" (KEC) te aktivno prati pripremne radnje inicijalnog tima iz Splita i Kanade. 2010. (siječanj) Kosinjska dolina našla se pod vodom. Poplavljene su kuće, štale, ali i groblje. Od kapelice Sv. Antuna iz vode viri samo najviši dio zvonika. Jedina komunikacija su čamci. 2011. Popis stanovništva u Hrvatskoj. Ličko-senjska županija imala je 51022 stanovnika. Donji Kosinj 498, Gornji Kosinj 130. IZVOR Lički vremeplov. Vrilo mudrosti - Zavičajna udruga Ličana, Slavonski Brod |
Špilja Golubnjača u neolitiku
Golubnjača (s imenom iz novijega vremena, nazvana po staništu divljih golubova) je špilja kraj Kosinja u kanjonu rijeke Like. Ulaz je u špilju oko 80 m iznad korita. Pretpostavlja se da je od neolitika do novijih dana služila povremenomu boravljenju ljudi. IZVOR Golubinjača. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 24. 7. 2020.. Tesleum i Tesle
Godine 1901. našao se u Donjem Kosinju kamen s latinskim napisom, iz kojega se razabire, da je tu nekada stajao rimski "municipium Tesleum“. Po kazivanju Nikole Tesle, njegova se obitelj ranije prezivala Draganić, i jedna je od pretpostavki da Tesle nose prezime po rimskom naselju Tesleum koje se nalazilo blizu mjesta Raduč (rodnog mjesta oca Nikole Tesle). Prema drugoj pretpostavci članovi jedne grane njegove obitelji dobili su nadimak Tesla zbog njihove nasljedne osobine koju su skoro svi imali - isturene prednje zube, koji su izuzetno sličili na istureno sječivo drvodjeljne sjekire koja se naziva 'tesla'. Zanimljivosti
Kosinj pojavljuje na čak 225 povijesnih karti, što ukazuje na njegovu nekadašnju važnost. Povijesni zapis o Kosinju Takozvani "Glavinićev opis Like i Krbave" iz 1696. godine Autor zapisa iz 1969. godine ovako opisuje okolicu grada Kosinja: "Tu se nalaze 3 sela, koja presjeca rijeka Lika. Na rijeci se vrte mlinovi, iza kojih se (u ponore) gubi Lika. Gornje selo broji 40 kuća, u kojima stanuju žitelji, koji su ovamo došli od međe Kranjske (t. j. iz Gorskoga Kotara) . U srednjem selu stanuju Vlasi, a u trećem selu 40 sesijala ili fundusa drže Hrvati. Ovi se ne slažu s Vlasima, koji prijete, da će svađu riješiti oružjem, pa da će - bijući boj kao s neprijateljima -pokušati sreću, da sebi prisvoje posjede, što ih drže katolici, koji ih pravo stekoše. Za boj ima sposobnih 100 katolika i 500 Vlaha; od toga je 150 izvježbanih vojnika. Službu duhovnog pastira obavlja Nikola Uzelac, koji pomoć spasenja pruža katolicima i šizmaticima. Uzelac je kao kaluđer ili "raški paroh" podređen vlaškomu biskupu Izaiji Popoviću iz Marče". Autor ovako završava svoj opis Kosinja: "Na odlasku držao sam govor u slušateljima prepunoj crkvi šizmatičkoj. Kada svrših, obvezaše se, da će odsada biti pobožni i vjerni Bogu, crkvi i caru. Spomenuti dušobrižnik Nikola Uzelac želi, da se (iz Like) makne strani šizmatički biskup. Ako se to izvrši, Uzelac obećaje, da će zajedno s Vlasima svojim promijeniti mjesto; oni će se odseliti u Medak, da učine mjesta za naše Kranjce, koji će onda moći sigurno i mirno obrađivati zemlje, jer će prestati svađe u njihovom susjedstvu. Osim toga obećaje paroh Uzelac, da će šizmatike onih krajeva privesti k poslušnosti i k sjedinjenju s rimskom crkvom". |
Tradicionalne aktivnosti i narodna baština
Narodni običaji
U narodu se očuvala vještina tkanja šarenica i biljaca od domaćeg sukna na tkalačkom stanu, koji su u nekadašnjoj svakodnevnoj uporabi primarno služili kao pokrivači i prekrivači. Pored toga, tradicijski proizvodi i predmeti Kosinjskog kraja su: vunene torbe, laneni ručnici, kape crvenkape, tambure dangubice, kovački i lončarski proizvodi. Od šumskih proizoda iz okolnih planina na tradicionalan način proizvodile su se ljekovita rakija i ulje od borovnica i dr. proizvodi.
U tradicionalnoj prehrani učesto su se koristili krumpir i kupus, mlijeko i mliječni proizvodi dobiveni od ovaca i krava, tradicionalni kruh ispod peke i janjetina s ražnja, pršuta i slanine, do uštipaka i povatice (pita masnica).
Uz velike narodne zborove za Sv. Petra i Sv. Anu, vezuju se zanimljivi pokladni običaji, slavi se bučno i veselo, organiziraju se maškare, a na same Poklade kroz selo od davnina prolaze Dedi, pokladni zvončari.
U tradicionalnoj prehrani učesto su se koristili krumpir i kupus, mlijeko i mliječni proizvodi dobiveni od ovaca i krava, tradicionalni kruh ispod peke i janjetina s ražnja, pršuta i slanine, do uštipaka i povatice (pita masnica).
Uz velike narodne zborove za Sv. Petra i Sv. Anu, vezuju se zanimljivi pokladni običaji, slavi se bučno i veselo, organiziraju se maškare, a na same Poklade kroz selo od davnina prolaze Dedi, pokladni zvončari.
Turizam
HRT1, Pozitivno, 5.2.2023. - Povijesni prilog iz Kosinja
Postavio: Kosinj Datum objave: 8.2.2023. Opis. Pisani kamen kao prva arbitraža oko podjele vode iz 1. st. Grad Kosinj kao mogući lokalitet prve hrvatske tiskare sa kraja 15. st. Jela Car kao možda najstarija jela u Europi, starosti oko 1.000 godina |
PRIČE IZ KRAJA
Izgradnja akumulacijskog jezera na rijeci Lici i Hidroelektrane Kosinj – Senj II
Kada je pokrenut projekt iskorištavanja hidroenergetskog sustava Senj, tada je osmišljen sustav gdje se vode rijeke Like, koja je vrlo bujična i promjenjiva rijeka, te vode rijeke Gacke koja je nešto smirenija, dovode u zaleđe Velebita i napravljena je Hidroelektrana Senj snage 216 MW - čiji je dio i akumulacijsko jezero Kruščica. Tada se već razmišljalo da ta hidroelektrana bude veća i da taj akumulacijski prostor bude veći. Ovaj projekt proširenja umjetnog jezera počeo se raditi pred početak Domovinskog rata (1991.-1995.), a kada je on započeo sve je stalo. Godine 1995., kada je taj kraj u potpunosti oslobođen, nije se još razmišljalo o obnovi projekta, već se to moglo kada su se za to stekli potrebni uvjeti. Tehnički gledajući tu samo radi o proširenju postojećeg umjetnog jezera Krušćica. Točnije, planirana je izgradnja Hidroelektrane Kosinj, ali osnovni projekt je ustvari proširenje postojećeg umjetnog jezera. Tehnički se ništa ne mijenja, nego se samo akumulacijski prostor na Lici, koja je jako bujična, povećava. Tom akumulacijom planira se dobiti između 200 i 300 milijuna kWh nove energije. Tako bi se u HE Senj napravili novi kapaciteti od oko 350 - 400 MW, jer bi se koristio veliki pad vode kod Senja, a veća energija se dobiva većom količinom vode i većim padom.
Izgradnjom brana Kosinj i Bakovac planirano je stvaranje nove akumulacije, a Gornji Kosinj i zaseoci Podjelar i Sušanj te sela Mlakva, Poljan i Gradina u kojima žive pripadnici srpske manjine, bili bi potopljeni. Studija predviđa i premještanje četiriju pravoslavnih i dva katolička groblja, crkava i spomen-kosturnice iz Drugoga svjetskog rata iz Mlakve. Na prostoru planiranog jezera ima više jama-grobnica u kojima se nalaze ostaci srpskih i hrvatskih žrtava Drugoga svjetskog rata, među kojima su i 1945. sahranjena dvojica njemačkih vojnika te dvojica američkih pilota. Akumulacijsko jezero Kosinj planirano je neposredno nizvodno od akumulacijskog jezera HE Sklope, akumulacije Kruščica. Ukupni planirani volumen akumulacijskog jezera HE Kosinj je oko 330 mil. m3, od čega na korisni volumen otpada oko 300,0 mil. m3. Planirana površina jezera je oko 1155 ha, maksimalna dubina oko 45 m, a prosječna dubina oko 29 m. Prostor akumulacije je bez špiljskih sustava. Maksimalni vodostaj planirane akumulacije je na koti 530,00, a minimalni radni na koti 490,00 do 500,00 m n. m. Pražnjenje do kote 490.00 m n. m. planira se tijekom mjeseca rujna u svrhu povećanja akumulacijskog prostora za prihvat velikih vodnih valova tijekom jesenskog kišnog razdoblja. Dno jezera je na koti od oko 485.00 m n. m. Na području akumulacije od pritoka samo je značajan potok Bakovac koji se zbog izgradnje brane Bakovac, odvodi tunelom i kanalom do rijeke Like. Ukupni volumen jezera predstavlja oko 24% srednjeg godišnjeg dotoka rijeka Like i Gacke odnosno oko 41,4% srednjeg godišnjeg dotoka rijeke Like. Korisni volumen jezera iznosi oko 22% srednjeg godišnjeg dotoka Like i Gacke, a oko 39% srednjeg godišnjeg dotoka Like. Ukupni volumen jezera Kruščica je oko 140 mil. m3 , od þega je korisni volumen oko 130 mil. m3 . Ukupni volumen jezera Kruščica i jezera Kosinj predstavlja 35% srednjeg godišnjeg dotoka rijeka Like i Gacke odnosno 62% srednjeg godišnjeg dotoka rijeke Like. Korisni volumen oba jezera iznosi 32% srednjeg godišnjeg dotoka Like i Gacke, a 56% srednjeg godišnjeg dotoka Like. IZVOR Hidroenergetski sustav (HES) Senj - HE Kosinj - Zahtjev za izdavanje upute o sadržaj studije o utjecaju na okoliš |
Po kraju ...
1 KOSINJSKOM DOLINOM DUŽ RIJEKE LIKE
Kosinjska dolina
Kosinjska dolina je dolina u kršu nastala djelovanjem erozivnih sila rijeke Like. Zauzima donji tok rijeke Like do njezinih ponora i gotovo je paralelna s prekovelebitskom obalom mora. Nalik je potkovi koja je sa svih strana okružena brdima i planinama. Obuhvaća dolinu rijeke Like (Lipovo polje) i dolinu njezina pritoka, potoka Bakovca. Sa zapadne i jugozapadne strane dolinu okružuje sjeverni Velebit, a sa sjeverne strane gorski lanac s impozantnim stjenovitim vrhom Kalićem koji ju razdvaja od Gacke doline. Od Kosinja Gornjeg do Kosinja Donjeg, protječe Lika gdje uvire u brojne ponore i ponikve i dijeli se u cijepove. Jednim takvim cijepom u mali i veliki bezdan Begovac, drugi je kod Lipova polja kod Donjeg Kosinja, a treći kod Kućišta. Kosinjska dolina često poplavljuje.
Nekada se sijala pšenica-jarica, kukuruz bijelac i šarac, ječam i heljda; sadio se krumpir bijelac, modraš, crljenac, starovjerac, bundeve, tikvice, grah-tičjak, turski grah i leća. U Donjem Kosinju ima i vinograda autohtonih sorti i to su jedini vinogradi s ovu stranu Velebita. Vino iz Kosinja pilo se na dvoru francuskih kraljeva, a prodavalo se čak i u Mletke. U ovom očuvanom prirodnom okolišu obitava veliki broj biljnih i životinjskih vrsta: trsovi autohtone loze, lan, drijen, pijor, vidra, čovječja ribica i mnoge druge. Ističe se Car jela u planinskom predjelu Bovanu koja je najveće velebitsko stablo.
Nekada se sijala pšenica-jarica, kukuruz bijelac i šarac, ječam i heljda; sadio se krumpir bijelac, modraš, crljenac, starovjerac, bundeve, tikvice, grah-tičjak, turski grah i leća. U Donjem Kosinju ima i vinograda autohtonih sorti i to su jedini vinogradi s ovu stranu Velebita. Vino iz Kosinja pilo se na dvoru francuskih kraljeva, a prodavalo se čak i u Mletke. U ovom očuvanom prirodnom okolišu obitava veliki broj biljnih i životinjskih vrsta: trsovi autohtone loze, lan, drijen, pijor, vidra, čovječja ribica i mnoge druge. Ističe se Car jela u planinskom predjelu Bovanu koja je najveće velebitsko stablo.
Rijeka LikaRijeka Lika je najveća lička ponornica dužine 64,5 km (prema D. Markoviću, 1960.; no u nekim izvorima spominje se 78 km). Izvire u podnožju Velebita, nedaleko od naselja Medak, poviše sela Vuklići na visini od oko 600 metara, kao jako krško vrelo. Glavni su joj pritoci Novčica, Otešica i Bakovac (lijevi), te Glamočnica i Jadova (desni).
U središnjem dijelu toka rijeka Lika je svoj tok, odn. kanjon, usjekla u vapnenačkom krškom platou. U kanjonu Like sagrađena je brana Sklope akumulacijskog jezera Kruščica, a u Selištu branom u koritu rijeke, otkuda se voda odvodi u tunel (Tunel Lika-Gacka) prema površinskom toku Gacke. Nizvodno od brane Sklope, kod sela Mlakva, Lika izlazi iz kanjonskog toka i usijeca se u kvartarni riječni nanos tvoreći i atraktivne meandre. Ovo je urezivanje jače izrazeno u završnom dijelu Lipovog polja, gdje debljina nanosa iznosi i preko 15 metara. Rieka Lika je u Kosinjskom polju najdublja i najšira. U Lipovom polju počinje stupnjevito poniranje rijeke Like u sustavu ponora koji se nalaze kako u samom koritu, tako i uz njegove rubove. Voda potom podzemno odlazi prema izvorima i vruljama u morsku obalu preko velebitske barijere. Boja-traser ubačena u Markov ponor zamijećena je u vruljama kod Jujeva i kod Jablanca u Velebitskom kanalu. Glavni ponori rijeke Like nalaze se u sjeverozapadnom dijelu Lipovog polja na potezu od sela Glumci do Svrkinog sela i Dražice, te od Selišta do Velike i Male Rudinke. Najznačajniji ponori su Markov ponor (481 m) i ponor kod Mlinice (473 m). U Donjem Kosinju je prije ponirala Lika. Ali sada je i tu napravljena brana i njen tok je skrenut. Sada rijeka Lika tunelom odlazi i spaja se s Gackom, a one zajedno odlaze u Senj i tamo pokreću veliku hidroelektranu "Senj". Zbog sagrađenih brana, danas prirodno voda ponire u stare ponore samo u vrijeme većih poplava u polju ili viška ode u vodotoku Like. Visinska razlika izmedu izvora i zone poniranja iznosi oko 100 metara. U pojedinim dijelovima toka veličina pada je različita, dok njegova prosječna veličina iznosi 1,55%. Lika je odsječena od ponora u Lipovu polju gdje je ponirala spojena s rijekom Gackom. Približna površina porječja Like iznosi 1570 četvornih kilometara, s prosječnom godišnjom količinom padalina od oko 1530 mm. Visoki vodostaji javljaju se zimi, dok ljeti gotovo presuši, pa su prema tome velika kolebanja količine vode. Ponornica Lika Lika je po dužini treća ponornica u dinarskom kršu (iza ponornice Dobre i Trebišnjice). U mnogim je izvorima navedeno kako je Lika druga ponornica po dužini u Europi, no rijeka Dobra je s 107,9 kn toka ipak dulja od rijeke Like. Istraživanja zbog potreba HE Nakon izrade projekta za izgradnju sistema HE Senj (oko 1952. godine) pristupilo se parcijalnim ispitivanjima kako geološke, tako i hidrogeološke problematike. Nakon osnovnih tumačenja geoloških i hidrogeoloških odnosa šireg područja koje je dao dr Josip PoIjak, (1953.-1957.) otpočela su detaljna istraživanja na dijelovima toka rijeke Like, koji su bili obuhvaćeni spomenutim projektom. U sklopu tih radova vršena su hidrogeološka i geološka istraživanja, speleološka rekognosciranja i istraživanja, te hidrometeorološka proučavanja. (Božičević, 1968.) |
Lipovo polje
Morfološki gledano, Lipovo polje je urezano u kontinentalni dio sjevernog Velebita i Senjskog bila. Njegov je postanak uvjetovan velikim rasjedima na sjevemom i južnom rubu.
Dužina Lipovog polja iznosi oko 9 km (do Kosinjskog mosta) sa širinorn od 1,2 do 2,5 km. Srednja visina polja iznosi oko 485 metara. lznad rubova polja uzdižu se vrhovi s visinama od 650 do 800 metara. Od sela do Selišta, od Selišta do Glumaca i Dražice rijeka Lika meandrira u kvartarnom nanosu i nestaje u sustavima ponora. lzgradnjom brane Selište i odvodnog tunela, površinske vode rijeke Like usmjeruju se u pravcu Gacke. Jedino se višak vode prelijeva preko brane Selište i u pravcu zone poniranja. Geološka istraživanja nakon Drugog svjetskog rata (Milan Bojanić, Bahun, 1960.) u području Lipovog polja pokazala su, da su njegovi rubovi i izdvojeni humci u polju, izgrađeni od karbonatnih naslaga jurske starosti (vapnenci i dolomiti), te tercijarnih breča i vapnenaca, dok je samo polje ispunjeno naslagama kvartara. Osim jurskih vapnenaca javljaju se i dolomiti, koji dolaze unutar vapnenaca. Hidrogeologija Lipovog polja u uskoj je vezi s tektonskim zbivanjima. Vode ponomice Like gube se iz njega u dva pravca. Najznačajniji i najjači pravac je u smjeru mora, a drugi smjer SI prema površinskom toku rijeke Gacke. U pravcu mora voda se probija kroz poremećene naslage jurske starosti, a u pravcu Gacke kroz karstificirane tercijarne breče, a djelomično i jurske vapnence. U sjeveroistočnom i južnom dijelu Lipovog polja u području Draškovića, te na potezu od Bastačkog sela do Boginovog brda javljaju se vrela koja funkcioniraju kao estavele. Od linije Glumci-Selište na zapad aktivni su samo ponori. Među ponorima razlikujemo ponore u samom kvartnom nanosu i ponore s otvorima u vapnenačkoj podlozi. Za vrijeme nadolaska visokih voda koritom rijeke Like i u vrijeme kišnog perioda započinje hidrološka uloga izvora i ponora u Lipovom polju. Od Kosinjskog mosta voda počinje plaviti najniže dijelove na ovom području, ulijevajući se prvo u ponore koji se nalaze uz rub korita. Kod Selišta počinje poniranje u prave ponore. Izdubenim koritom u kvartaru jedan se krak odvaja u pravcu juga i usmjeruje do ponora kod Mlinice. Kota otvora ovog ponora je na 473 metra. Porastom vodostaja kod ovog ponora voda se ulijeva u krak u pravcu sjeverozapada i tu nestaje u sistemu ponora u kvartaru. U to vrijeme voda nastavlja put. iz glavnog kraka u pravcu zapada u podnožje Male i Velike Rudinke. U Begovim barama jedan krak skrece prema jugu i vodi do otvora Markovog ponora i ponora Veliki Begovac. Kota otvora Markovog ponora je na oko 481 m. Daljnjim podizanjem nivoa vode u polju poplavljuje se i dio jugoistočno od Markovog ponora, odakle voda otječe u pravcu Svrkinog sela. Tu se ona gubi u sistemu ponora u kvartaru. Poplavljivanje Lipovog polja je bila česta pojava, ali do njega nije dolazilo uvijek u isto vrijeme i nije trajalo kroz jednako razdoblje. Sprečavanje, odn. smanjivanje mogućnosti poplavljivanja Lipovog polja bio je jedan od argumenata za izgradnju brane Sklope (akumulacija Kruščica). IZVOR Autor teksta o Lipovom polju: S. Božičević, 1968. |
Poniranje rijeke Like Ponornica rijeka Lika izvire u podnožju Velebita iznad mjesta Medak i nakon toka od 64,5 km ponire u Lipovom polju. Glavni ponori rijeke Like su Ponor kod Mlinice i Markov ponor sa sustavom manjih ponora. Poplave u Lipovom polju Iz literature i anketiranja mještana Lipovog polja postoje podaci za vrlo visoke poplave u polju za godine 1803., 1823., 1878., 1879., 1937., 1957., 2010. Godine 1879. voda je u polju ležala 7 mjeseci i gotovo se ujezerila (D. Hirc, 1925.). Anketiranjem se saznalo, da je godine 1937. razina vode dosegla do nadmorske visine od 500 m tj. dubina vode u polju iznosila je oko rekordnih 15 m (ako uzmemo za srednju visinu polja kotu 485 m). Najviša registrirana poplava u novije vrijeme bila je poplava godine 1957., kada je dosegnuta kota od 497,15 metara. Godine 2010. voda je prodrla u 150 objekata. Godine 2018. voda je 30 cm preplavila Kosinjski most. Teoretska visina 100-godišnje velike vode u Lipovom polju računa se na 498,92 metra. |
Kosinjsko jezero / Lipovo Polje
Datum objave: 20.3.2018. Autor: Tv Loki |
Donji Kosinj
Donji Kosinj sadrži zaselke: Vukelići, Jugovići, Sv. Ivan, Draškovići, Selišće (Selište), Rudinka i Goljak.
Kosinjski most
Kameni Kosinjski most nalazi se na rijeci Lici i povezuje Donji s Gornjim Kosinjom.
U vrijeme Vojne krajine, na najužem dijelu porječja rijeke Like, odn Ličkog polja, sagrađen je drveni most. Obilne padaline i vode pristigle od otapanja snijega često su plavile obližnja polja, jer ona nisu mogla prihvatiti svu tu količinu vode. Upravo su te naplavne vode često rušile ovaj drveni most, kao što je to bio slučaj 1879. te 1915. godine, nakon čega je vlast odlučila na istome mjestu sagraditi otporniji kameni most. Godine 1925. naručen je projekt, a 1928. započela je izgradnja kamenog mosta. No, ubrzo dolazi do prekida radova, koji se opet nastavljaju 1935., te je most dovršen i pušten u promet u prosincu 1936. godine. Most je projektirao inž. Milivoj Frković, rođen u Petrinj, a gradila ga je građevinska tvrtka Josipa Slavca iz Slovenije. Korito rijeke premošteno je trima skladnim lukovima s polukružnim otvorima (18 m svaki), s kružnim (valjkastim) otvorima u nosivom stupu. Njegova je konstrukcija jedinstvena jer je statika mosta planirana za udar vodenog vala. Upravo valjkasti otvori u njegovim lukovima imaju funkciju rasterećenja vodenog vala pri udaru na most. Izgrađen je po uzoru na starohrvatsku mostogradnju, tehnikom "uklinjenjem kamena". Kamen korišten za gradnju vađen je na lokaciji u blizini mosta. Beton se koristio samo za stupove temelja i druge manje radove. Dužina mosta s upornjacima iznosi 70 metara. Širina između kamenih parapeta iznosi 5,5 metara. Jedna od najvažnijih vrijednosti Kosinjskog mosta - a koju mnogi ističu - je njegova skladna uklopljenost u okolni krajolik.
Potvrdu građevinske posebnosti Kosinjski most dobio je 11.3.2009. od strane Europskog vijeća inženjera građevinarstva (European Council of Civil Engineers – ECCE). Sjeveroistočno od mosta nalazi se zgrada osnovne škole Anž Frankopan, a u blizini njegova jugozapadnog kraja je groblje. Hrvatski povjesničar i političar dr. Rudolf Horvat u knjizi Lika i Krbava: povijesne slike, crtice i bilješke (izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1941.; poglavlje Novi most kod Kosinja) ostavio nam je slijedeće zabilješke o Kosinjskom mostu (PDF1) (PDF2): |
PROČITAJ VIŠE
RADIĆ, Jure: Arch bridges made by Croatian bridges Milivoj Frković. (PDF)
|
Crkva Svetog Oca Nikolaja
Parohijska crkva Svetog Oca Nikolaja u Donjem Kosinju smještena je u naselju, na uzvisini iznad Kosinjskog mosta ("Kod mosta"). Riječ je o pravilno orijentiranoj, jednobrodnoj građevini pravokutnog tlocrta s užim peterostranim svetištem i zvonikom ispred glavnog pročelja, koja se nalazi unutar ograđene cinkture. Lađa je osvijetljena s po tri para simetrično postavljenih prozorskih otvora, svođena je drvenim grednikom ravnog podgleda, te se u njoj nalazi drveno pjevalište. Od crkvenog inventara sačuvan je ikonostas visokog tipa s kojeg su djelomično uklonjene ikone. Na pjevalištu se nalazi crkvena zastava. Crkva sv. Oca Nikolaja u Donjem Kosinju je sagrađena 1873. godine i vojnokrajiška je sukladno stilskim odrednicama. Predstavlja važan spomenik sakralne arhitekture u regionalnim okvirima Like, imajući u vidu arhitektonske i povijesne vrijednosti te očuvanost oblikovnih karakteristika. Crkva je zaštćeno kultrno dobro. |
Župna crkva sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju
Župna crkva sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju nalazi se u naselju, na povišenom položaju. Glavnim je pročeljem orijentirana prema sjeverozapadu. Jednobrodno je barokno zdanje građeno kamenom i opekom i antičkim spolijama ugrađenim u crkvenoj ogradi podignutoj u suhozidu. Pravokutnog je tlocrta s poligonalnim svetištem i sakristijom te zvonikom ispred glavnog pročelja. Podignuta je 1650. godine. Sačuvan je ranobarokni i rokoko inventar: tri oltara, propovjedaonica, krstionica i škropionica. U ogradnom zidu dvorišta (cinktura) crkve sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju nalaze se dvije kamene urne s uklesanim latinskim tekstom - mogu se pročitati imena komemoratora i komemoriranih, a dadu se i odrediti međusobni rodbinski odnosi. Osobito je zanimljivo da su na urni uzidanoj desno od dvorišnih vrata spomenuti C. Iulius Secundus i njegov brat P. Iulius Rufinus bili članovi gradskog vijeća (dec. munic.). Navodi gentilicija Aurelius, Iulius i Septimius te epigrafske karakteristike natpisa omogućuju dataciju ovih spomenika u 3. st. Prema tradiciji, za gradnju crkve sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju građevinski materijal dovezen je s lokaliteta Basarica, gdje se nalazila "stara crkva sv. Marka". S Basarice su dopremljene spomenute urne, ali od tamo potječu još i poklopac japodske urne u obliku dvoslivnog krova, koji danas služi kao postament betonskog raspela postavljenog uz lokalnu cestu podno crkve, te dva kamena sarkofaga koja su u crkvi i služe kao pomoćni oltari. Oko crkve je ograda od masivnih blokova, među kojma su i dvije antičke stele. |
Kapela sv. Petra
Nalazi se izvan sela, istaknuta na vrhu omanjeg uzvišenja Kloštar uz meandar rijeke Like, gdje se nalazio nekadašnji glasoviti pavlinski samostan sv. Marije. Srednjovjekovna crkvica (vrijeme nastanka 13. do 17. st), kasnije obnovljena, jednobrodna, pravokutnog tlocrta s polukružnim romaničkim svetištem, zvonikom u obliku preslice i zatvorenim predorjem ispred glavnog pročelja. Lađa ima ravni strop, dok je svetište svođeno polukalotom. Crkva ima jednostavno obrađena pročelja s pravokutnim prozorima. Pregrađena je u 17. stoljeću, a posvetio ju je biskup senjsko-modruški Benediktus Ratkaj 11.6.1714. godine. Zaštićeno je kulturno dobro. |
Lipovo Polje
Glumačko Selo / Glumci (Lipovo Polje)
Ponor kod Mlinice (Lipovo polje)
Ponor kod Mlinice ubraja se u red ponora u kvartaru u kome je došlo do faze oslobađanja pukotina od kvartarnog nanosa. Dubina ovog ponora iznosi 27 metara, a završetak je u sifonskom jezeru. Najniža kota ovog ponora je 446 metara.
Ponor kod Mlinice se nalazi u podnožju najzapadnijih kuća sela Glumci (Glumačko Selo) i svojim se velikim ljevkastim otvorom ističe na rubu polja. Geografske koordinate su: 44° 45' 30" sjeverne širine i 15° 11' 55" istočne dužine. Apsolutna visina otvora iznosi 473 metra. Grotlo ponora ima ljevkast izgled s promjerom od oko 40 metara. Sa zapadne strane ovaj se lijevak nastavlja u izduženo korito kojim povremeno dotiče voda. Na dnu lijevka, tj. na njegovoj južnoj strani, vidljive su naslage vapnenaca u kojima se zapaža nekoliko izrazitih pukotina. Duž pukotine smjera JZ-SI, široke svega 1 m, moguće je spustiti se u unutrašnjost ponora. Ponor se sastoji od kanala u pravcu juga i kanala kome širina varira od 1 do 2,5 metra. Najviša visina u tom kanalu iznosi oko 2 metra. Ukupna dužina kanala je 22 metra. U kanalu je zaostao naplavljeni materijal - kamenje, granje i dijelovi razrušenog mlina. Završetak kanala je kod sifonskog bazena vode dugog 2 metra. Tu je i najniža kota ponora - 446 metra. Dubina ponora iznosi 27 metara. Speleogeneza ponora. U kvartarnom je nanosu došlo do formiranja ponora na izrazitim pukotinama smjera I-Z, te SI-JZ. Erozioni i korozioni rad vode proširuje postojeće pukotine koje su ispresijecane s nešto manjih, okomitih na spomenute smjerove. lzglačane stijene, te potpuna odsutnost kalcitnih nakupina govori o velikim pritiscima koji vladaju u ponoru za vrijeme njegove funkcije. Ponor je formiran u jurskim vapnencima, u kojima se ne zapaža. Odvodna moć ponora čini se da nije velika, jer se za vrijeme poplava voda relativno brzo skupi u ljevkastom udubljenju i polagano otječe. IZVOR BOŽIČEVIĆ, Srećko: Hidrogeologija glavnih ponora rijeke Like. lnstitut za geološka istraživanja. Zagreb, Geološki vjesnik 21 (za 1967) 1968. |
Stakić Selo (Lipovo Polje)
Markov ponor
Markov ponor (Očanov ponor, odn. Begovac) se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Lipovog polja na kraju urezanog korita, koji vodi od Begovih bara prema jugu. Geografske koordinate su 44° 46' 11" sjeverne širine i 15° 10' 22" istočne dužine. Nadmorska visina otvora je na koti od 481 m. Ulazni dio ponora obzidan je kamenjem na bokovima i u podu, kako bi se olakšao ulaz vode u njega. Obzidavanje ulaznog dijela je izvedeno nakon I svjetskog rata.
Markov ponor je tip ponora u vapnenačkim naslagama s razvijenom morfologijom i sistemom poniranja. Do sada istražena najveća dubina ovog ponora iznosi 85 m i nalazi se na koti od 396 metara. Za formiranje ovog ponora glavnu su ulogu odigrale izrazite pukotine i dijaklaze smjera I-Z, JZ-SI i S-J i niza manjih koji su okomiti na ove smjerove. U ovom se ponoru naročito jako opaža eroziono djelovanje vode, koja je nanesenim materijalom potpuno izglačala stijene u uskim kanalima ponora. Na dubini od 85 m u pješčano-muljevitom tlu nalazi se sifonsko jezero, koje ne dozvoljava prodiranje u niže dijelove ponora. Bojanjem Markovog ponora ustanovljena je veza s Jadranskim morem. Boja se najprije pojavila (nakon 68 sati) u Vrulji 2 kod Jurjeva, a poslije toga u Velikoj Kladi (95 sati) kod Jablanca, te na lokalitetima Biluća, Šapine Drage, Podvode, Klade i Starigrada. U Markov ponor ulazi se horizontalnim kanalom u pravcu zapada. Oko 30 m od ulaza ponor se nastavlja u okomitom kanalu i desno u horizontalni kanal. Horizontalni kanal završava nakon 30 m dužine, dok se okomiti nastavlja u stepenicama prema svom dnu. Poplave 1966. godine nanijele su u ponor mnoštvo granja i drvene građe, koja je ispunila uske prolaze. Mnoštvo zaobljenih blokova i valuće manjih dimenzija, te izglačane stijene govore o vrlo snažnom radu vode. Na nekim mjestima stijene su dobile gotovo metalni sjaj od erozionog rada vode. Speleogeneza ponora. Do formiranja ponora došlo je po proširenoj pukotini smjera I-Z koja je formirala ulaz. Trideset metara od ulaza glavni smjer siječe pukotina u pravcu JZ i J, koja je ispresijecana manjim dijaklazama okomitim na taj pravac. Skoro okomiti slojevi, koji su nagnuti u pravcu dubine jame, pogoduju njezinom morfološkom razvoju. Središnji dio ponora ima silaženje u kojem za vrijeme poplave voda pod golemim pritiskom preskače prepreku kamenih blokova i nastavlja se kosim kanalom u završnu šupljinu. Sistem pukotina, njihov položaj i veličina ukazuju na mogućnost šireg nastavka ponora i iza sifonskog jezera. Hidrogeologija ponora. Za vrijeme jakih kiša voda se ulijeva u ponor i ponire često puta i čitav dan dok se ne ispune uski prolazi. Nakon zasićenja voda kovitla pred otvorom uz jaki šum i vidljivo se gubi u grotlu ponora. Na okomitom otvoru iznad ulaza izbija uz jaki šum zrak pod pritiskom vode. Završni sifon pokazuje, da na tom mjestu počinje blagi nagib odvodnog kanala. Zbog toga je došlo do nakupljanja pješčanog i muljevitog nanosa na kome se zadržava voda. U času kada pridošla voda svojom snagom i pritiskom probije ovaj naneseni materijal počinje kontinuirano otjecanje vode u podzemlje. U glavnom kanalu ponora vidljivo je, da voda ponire i niz okomito položene pukotine u koje je gotovo uvučen naneseni materijal. Ponor je izgrađen u jurskim vapnencima, koji su dobro uslojeni i ta se slojevitost zapaža sve do dna ponora. Bojanje Markovog ponora. Na traženje Zajednice elektroprivrednih poduzeća Hrvatske, Hidrometeorološki zavod Hrvatske izveo je bojanje Markovog ponora (Turner, 1960.). Bojanje ponora izvedeno je 19.5.1960. u sati. Boja je ubačena 15 m uzvodno od otvora ponora. Bojano je s fluorescinom i to 115 kg razrijeđeno u 3501 vode. Sva se boja izgubila u ponoru nakon 15 minuta. Uzorci su uzimani tek nakon što se boja zapazila prostim okom. Vrijeme bacanja boje u Markovom ponoru uzeto je kao 0-sat. Prve pojave boje registrirane su na Vrulji 2 u Jurjevu. Ovdje se pojavila boja nakon 68 sati, prevalivši zraenu udaljenost od 26,7 km približnom brzinom od 10,8 km/sat. Slijedeća pojava registrirana je na izvoru Velika Klada kod Jablanca gdje se boja pojavila 95 sati nakon ubacivanja u Markov ponor. Ovdje je zračna udaljenost iznosila 22,9 km i nju je boja prevalila brzinom od 6,6 km/sat. Boja ubačena na Markovom ponoru utvrđena je jos na vrulji Biluć južno od Lukova, te na izvorima Šapina draga, Podvođa klada, i Klada. Na ovom zadnjem dobivena je maksimalna koncentracija boje. Boja se pojavila još u Starigradu u jednom bunaru, te na bezimenom izvoru u blizini samog Starigrada. Biospeleologija. Markov ponor ima jedinstveni životinjski svijet. Vodena jednakonožna babura iz roda Monolistra je novo otkrivena vrsta i živi samo u Markovom ponoru. Pronađene su i metar debele naslage mrtvih ljuštura kritično ugroženog dinarskog špiljskoga školjkaša Congeria kusceri. To je jedini poznati podzemni školjkaš na svijetu. Kritično je ugrožen i jedna je od svega tri podzemne životinje zaštićene direktivama Europske unije. Stanište dijeli s dinarskim špiljskim cjevašem (Marifuga cavatica), koji je jedini poznati mnogočetinaš na svijetu. Nova vrsta skokuna Neelus cvitanovici pronađena je u Markovom ponoru 2016. godine. Doseže 1,2 milimetra tjelesne dužine. Nazvana je po karlovačkom biopeleologu Hrvoju Cvitanoviću. IZVOR BOŽIČEVIĆ, Srećko: Hidrogeologija glavnih ponora rijeke Like. lnstitut za geološka istraživanja. Zagreb, Geološki vjesnik 21 (za 1967) 1968. PROČITAJ VIŠE BAKŠIĆ, Darko: Speleološka istraživanja Markovog ponora 1999. i 2000. godine. Hrvatski speleološki poslužitelj, 2008. (HTML) BAKŠIĆ, Darko: Speleološka istraživanja Markovog ponora 1999. i 2000. godine. Velebiten, 35, 15 – 22, Zagreb, 2001. TURNER, S.: Bojanje rijeke Like na Markovom ponoru u Lipovom polju. Arh. "Elektroprojekta". Zagreb, 1960. |
Istraživanja Markovog ponora
Za potrebe sustava hidroelektrane Senj 1967. godine vršena su ispitivanja toka rijeke Like i njenih ponora koja je vodio Srećko Božićević. Tada je istražen i kartiran i Markov ponor. Rezultati trasiranja podzemnih voda rijeka Like i Gacke iz 1960. godine dokazali su povezanost Markovog ponora s vruljama u Velebitskom kanalu između Sv. Jurja i Jablanca. U 1999. godini započela su novija istraživanja Markovog ponora. |
Gornji Kosinj
Gornji Kosinj leži oko potoka Bakovca i njegovih sastavaka s rijekom Likom. Sadrži zaselke: Lopar, Šušanj, Pod Jelar i Draga.
Župna crkva sv. Antuna Padovanskog
Župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju smještena je u naselju na uzvisini i ograđena cinkturom. Crkvu je podigao Pop Marko Mesić 1692. godine poslije progona Turaka iz Like. Glavnim je pročeljem orijentirana sjeverozapadno. Jednobrodna je građevina s užim poligonalnim (peterostrukim) svetištem, dvoetažnom sakristijom sjeveroistočno uz svetište i zvonikom ispred glavnog pročelja. Lađa ima strop ravna podgleda preriven oslikom i zaključen holkerom. Klasicistički inventar crkve djelo je ljubljanskih majstora s kraja 19. st. Uz crkvu je i župni dvor. Na zidu crkve postavljena je spomen-ploča na prvu hrvatsku tiskanu knjigu iz 1483. |
Gornji Kosinj 12.11.2019.
Datum objave: 12.11.2019. Produkcija: Tv Loki Kapela sv. Ane, Gornji Kosinj
Kapela sv. Ane je smještena pod brdom Jelar u južnom dijelu naselja Gornji Kosinj, s druge strane potoka Bakovca. Riječ je o jednobrodnoj građevini s pravokutnim svetištem i zvonikom na preslicu na pročelju, ograđenom kamenom cinkturom, dimenzija 12.7 x 8.2 metra. Lađa ima strop ravnog podgleda, te je osvijetljena s dva para simetrično postavljenih prozorskih otvora, a svetište s jednim parom. Očuvano je originalno kameno popločenje lađe i svetišta u vidu kamenih štokanih ploča. Glavno je pročelje raščlanjeno portalom sa zaglavnim kamenom i impostima, a zaključeno je zvonom na preslicu za dva zvona. Kapela sv. Ane u Gornjem Kosinju u literaturi se spominje kao izvorno srednjovjekovna. Godine 1733. ona je filijalna kapela župne crkve sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju, a 1905. godine potpuno se pregrađuje, te dobiva obilježja historicizma. Važnost predmete kapele u regionalnim okvirima Like leži u njenoj arhitektonskoj i povijesnoj slojevitosti, imanentnoj cjelokupnom području kosinjske doline. |
Bočaj
BOČAĆ bio je dio Buške župe, koji je zapremao zemljište oko donjega dijela potoka Bakovca, na području današnjega Gornjega Kosinja i Kruščice. Zapisan je razmjerno vrlo rano. Još kralj Petar Krešimir podjeljuje rapskom biskupu »iuppam Licche, iuppam Bucani et Bochachi« 1071, a 1111 kralj Koloman potvrđuje tu povelju i navodi Bočać u riječima »iuppam Buçani et Boçachi«. U kasnijim hrvatski pisanim spomenicima bilježe ga u množini i u jednini u obliku Bočaći i Bočać. Danas u narodu u kosinjskom kraju postoji oblik Bočađ i Bočaj, ovaj drugi prema čakavskom izgovoru, po kojem od stare grupe dj nastaje glas j. U tom današnjem obliku s vremenom je ć prešlo na kraju riječi u đ, što se događa i inače u nas u jeziku. Bočać je zauzimao od prilike jednu petinu stare Buške župe. Do dolaska Turaka navode u njegovu području mjesta: Kosinj, Srakvinu, Hotilju Vas, Buke, Botuke, Malu Vas i Psiviće. Od njih prva dva postoje i danas, a selu Bucima pokazuje položaj ona uzina potoka Like, u kojoj nastaje buk. To je od prilike zemljište današnjega južnog dijela sela Poljanke i sjevernoga kraja Kruščice. Jedan dio buka pripadao je Psivićima, koji su prema tome ležali na ostalom dijelu današnje Kruščice. Zapravo su postojali Veliki i Mali Psivići, te su se ovi drugi nalazili na području današnjega Crnoga Vrila. Tu u blizini bila je i Hotilja Vas, u kojoj su na potoku Liki stajali mlinovi. Botuci i Mala Vas ležali su podalje od Like prema Bakovcu. Posjednici u Bočaću bili su kao i inače u Buškoj župi članovi plemena Stupica i Frankopani. Od Stupica zapisani su na tom zemljištu Lackovići, Gašparinići i Markovići. Lackovići su držali i jedan dio samoga Kosinja, po čemu su zvani i Kosinjski. Oni su sagradili na brdu povrh toga mjesta tvrd grad, koji nosi ime Bočaj ili Bočađ. Kosinjske su birali u rotne suce stola buškoga, a jedan je Kosinjski bio i knez buški. Najveći su posjednici u Bočaću bili, dakako, Frankopani, koji su imali zemlje u svim dijelovima toga područja. Anž Frankopan kupio je potkraj 15. st. od Kosinjskih i grad Bočaj, koji je načinio središtem svoga velikoga bočaćkoga posjeda. Na području bočaćkom postojale su dvije crkve, jedna u selu Kosinju, a druga u Psivićima. Kosinjskoj crkvi vide se ruševine u blizini grada Bočaja. Posvećena je bila sv. Ani. Njezin položaj pokazuje, da je i doturski Kosinj bio izgrađen u jednom dijelu sjevernije nego danas. U Psivićima je crkva imala posvetu Bl. Djevici Mariji. Bila je sazidana kraj neke stare utvrde na podesnu položaju. U njoj je Juraj Kosinjski podigao jedan od oltara, a Anž Frankopan poklonio je dohodak te crkve samostanu u Zažićnu. Na bočaćkom području nije do dolaska Turaka nijedno naselje steklo trgovačko-obrtničko značenje. Najjaču socijalnu važnost na tom zemljištu imao je Kosinj, ali injega još 1499 zovu selom. Kada je Anž Frankopan kupio od Kosinjskih grad Bočaj, dopustio je, da stanovnici sela Kosinja grade kuće pod tim gradom. Time je stvorio priliku, da se razvije bočaćko podgrađe, koje bi bilo s vremenom steklo trgovačko-obrtnički značaj. Turska provala zaustavila je taj razvitak. Od brodova na desnu stranu Like osobitu je važnost imao onaj u Velikim Psivićima, kojim se dolazilo u selo Banj-Dvor, a odonud na Perušić. Brod je ležao u blizini stare utvrde i crkve sv. Marije, gdje je zbog zgodna položaja prijelaz bio od starine, te su banski dvori na desnoj strani Like bili dobro povezani s Bočaćem i s tim dijelom Bužana. Starina toga broda objašnjava i spomenutu utvrdu u Psivićima, koja je sagrađena u drevno doba, svakako radi toga, da štiti taj važni prijelaz preko Like i put u banske dvore na toj strani. Hrvatski pisani spomenici, koji opisuju Psiviće, zovu tu utvrdu »gračšćina«, riječju, koja je u ono vrijeme značila, što danas kazuju izrazi »gradina« i »gradac«. Gračšćini su pripadali još pod konac 15. st. veliki dijelovi gorske šume, paše i sječe, te se otuda vidi, da je ta utvrda potjecala iz razdoblja od 9.—12. st., kada je bila jedna od plemenskih utvrda u tom kraju, pa je imala i vezu sa spomenutim banskim dvorima u Banj-Dvoru na desnoj strani Like. Svakako je psivićka gračšćina nastala na starijoj gradini iz prethrvatskoga vremena. Na to upućuje i samo ime Psivići, jer osnova kod te riječi nije hrvatska, a to isto pokazuje i ime sela Botuci. Možda je iz toga prethrvatskoga vremena i sama riječ Bočać, koju je teško objasniti iz hrvatske toponomastike. U prodiranju Turaka od 1522—1527 raselio se Bočać kao i sav kraj oko njega. Turci nisu Bočać ni naseljivali, jer mu je područje ležalo suviše blizu granice, nego su njihovi Vlasi pasli svoja stada po tom zemljištu, koliko su imali prilike. Poslije odlaska Turaka krajiške su vlasti u taj zapušteni kraj dovele nove doseljenike, koji su došli u tri struje. Dvije od njih bile su hrvatske, a treću su činili Vlasi s turskoga područja. Jedna je hrvatska struja dovela naseljenike od Ogulina i Gornjega Pokuplja, a druga iz bunjevačkoga naselja od Liča i Podgorja. Hrvati iz obje struje vrlo su se dobro razvijali, dok je vlaška već u svojoj osnovi bila slaba, naselivši samo sa nekoliko porodica sjeverni dio nekadašnjega Bočaća, gdje je nastalo selo Zamost. Ogulinci i Pokupci osnovali su mjesta: Kosinj Gornji, Bakovac, Ribnik, Podjelar, Poljanku, Ruju i Sušanj, a Bunjevci Kruščicu. Prvi su donijeli sa sobom čakavski govor, koji je s vremenom pod utjecajem susjednih Bunjevaca i Vlaha izgubio mnogo od svojih značajaka. LIT.: Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, sv. I., Mon. hist. juridica Slav. merid., vol. VI., Zagreb 1898; L. Thallóczy i S. Barabas, Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus, sv. II., Mon. Hungariae historica, 38., Budimpešta 1913. Potpis: S. P-ć. Hrvatska enciklopedija (1941.-1945.) (HTML) |
Jedna od poznatih osoba rodom iz Kosinjske doline je hrvatski pjesnik i prevoditelj Lavoslav Vukelić (1840.-1879.), rodom iz Bočaja kod Gornjeg Kosinja. Prevodio je s engleskoga, njemačkog, poljskog, ruskog, talijanskog i slovenskog. Njegov veoma lijepi nadgrobni spomenik na groblju pored Sv. Križa Začretje u Hrvatskom zagorju (u kojem je Vukelić proveo zadnje godine života) projektirao je Herman Bollé. Prigodni govor tijekom njegova sprovoda održao je August Šenoa. Kulturno-umjetničko društvo u Sv. Križu Začretje nosi ime KUD Lavoslav Vukelić.
Hrvatski jezik obogatio je vrlo lijepom kovanicom zvonjelica za sonet, koju je prihvatio i August Šenoa. O njemu je opsežan prikaz objavio Bude Budisavljević: Književno cvieće Lavoslava Vukelića, druga naklada, Zagreb 1884. |
Kosinjski Bakovac (Bakovac Kosinjski)
Kosinjski Bakovac ili Bakovac Kosinjski nalazi se 10 km zapadno od Gornjeg Kosinja na oko 507 m n.v. U starom vijeku su u ovom kraju živjeli Japodi. Iz tog razdoblja datira epigrafski spomenik Pisani kamen koji se nalazi iznad sela u šumi Begovači. Kasnije je na mjestu današnjeg sela bilo naselje srednjovjekovnoga buškoga plemena Ljupčića. Iz ruševina stare crkvice potječu tri ploče s glagoljskim natpisom i grbom Frankopana. Pretpostavlja se da je u Bakovcu, tadašnjem Ribniku, mogla biti poznata kosinjska glagoljska tiskara.
U naselju se nalazi crkva sv. Vida. Kretanje broja stanovnika u prošlosti: 1971. godina: 697 stanovnika (Hrvati: 692, Jugoslaveni: 1, ostali: 4); 1981.: 472 (Hrvati: 435, Jugoslaveni: 35, ostali: 2); 1991.: 372 (Hrvati: 367, Srbi: 1, ostali. 4); 2001.: 187 stanovnika |
Kosinjski Bakovac ili Bakovac Kosinjski nosi taj naziv tek Vladinom naredbom od Badnjaka 24.12.1913. god. Prije toga se zvao Sraklin. To se opet područje u svom najužem dijelu zvalo selo Ribnik ili Kosinjski Ribnik. Do 15. st. i vremena prije Turaka selo Ribnik se ‚"Kosinj-grad”
IZVOR Kosinj - Izvorište hrvatske tiskane riječi |
Kapelica sv. Vida
Na lijevoj obali potoka Bakovca, u selu Kosinjski Bakovac nalazi se kapelica sv. Vida iz 1769. godine. Kapelica je orijentacije istok-zapad sa zvonikom na preslicu i pokrivenim trijemom, a građena je na poziciji starije srednjovjekovne crkve. U pročelje su sekundarno uzidana tri glagoljaška ulomka iz 1517. godine, i to dva iznad ulaza (grb Anža Frankopana – okrenut naopako) i jedan ulomak na lijevoj strani, a koji su navodno prenijeti s položaja obližnjeg srednjovjekovnog frankopanskog grada Ribnika. Glagoljaški tekst koji stoji iznad vrata glasi: 1517. miseca ijuna dan 19, va vrime vzveličenoga i zmožnoga gospodina kneza Anža (Frankopana) krčkoga, senjskoga, modruškoga i pročaja i va vrime plemenitoga i počtovanoga čovika Ivana Martinuševića, ki biše otomu slugom. U južni vanjski zid lađe, također je sekundarno ugrađen antički natpis. Iza kapelice se nalazi manja kapelica koju su sagradili Josip Klobučar i sinovi 1928. godine, što je zapisano u natpisu iznad ulaznih vrata. Ispred kapelice sv. Vida postavljene su dvije informativne ploče: jedna koja govori o starom frankopanskom grbu, koji je vjerojatno, prenesen iz ruševina crkve u nedalekom Ribniku i druga o kapleici sv. Vida. |
|
Ribnik
Zaselak Zlatani dio je naselja Ribnik u Kosinjskom Bakovcu, u kojem se nalazi i mogući lokalitet Starog grada Ribnika i legendarne Kosinjske tiskare. U okolici Zlatana nalazi se i Zlatanova jama, krško vrelo (vrilo) i povremeni izvor bujice potoka (Kosinjskog) Bakovca.
Opis naselja Ribnik u spisu Brevis et compendiosa duarum Comitatuum Regni Croatiae Likae et Corbaviae descriptio (Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine) Ribnik je mjesto na rijeci koja je bogata ribom. Sa svih strana u ravnici opasan je zidom. Tvrđava i kule su srušene. S istočne strane je bez ograde a ulazi se na vrata koja vode prema staroj srušenoj crkvi. Ima prostora za 150 stanovnika. Voda koja oplakuje gradska vrata pokreće mlinove. Dobro upućeni kažu da je tu postojao samostan. Crkvu su bar daskama željeli zaštititi od kiša. Još postoji sačuvan visoki toranj kraj džamije. Za vrijeme Turaka ondje je boravilo 120 stanovnika, među kojima i beg kao djelitelj pravde. Od novokrštenika ostalo je ondje još pet kuća, a od starih kršćana ili Hrvata osam. Za oružje je sposobno 75 osoba. Konjanik bi površinu jedva za dan obišao. Na zapadu mu je Bilaj, južno je planina Velebit, na sjeveru Vrebac, a na istoku Medak. Od tih mjesta udaljen je oko jedne milje. Teško se opskrbljava drvom zbog udaljenosti šuma, ali je put prema njima lagan i ravan. U ovom kraju je sedam crkava, jedva prepoznatljivih u ruševinama. Predjel oplakuje i rijeka Glamočica - nazvana tako po Glamočanima - koja utiče u Liku. Dovoljno jaka da pokreće mlinove, koji se sada već u Ribniku vrte. U Ribniku sam zatekao četiri nekrštene starice. Misu nije bilo moguće slaviti na otvorenom zbog vjetra i kiše koja je tada padala. Od onih koji su zakletvu vjernosti položili u Bilaju nisam tražio da to ponavljaju. Ljudi je ondje malo, ali su privrženi vjeri. Molili su me da ih posjetim, a na odlasku me veoma dugo pratili. Treba providjeti da dobiju sve što im je za misnu službu potrebno. |
Pristup lokaciji Kosinjske tiskare
Skrenuti s ceste Gornji Kosinj – Kosinjski Bakovac, na križanju koje se nalazi istočnije od kapelice sv. Vida – putokazi na tome križanju upućuju na zaselak Ribnik i lokaciju nekadašnje frankopanske tiskare. Asfaltiranim odvojkom nastaviti preko mosta na potoku Bakovcu do prvih kuća u Ribniku. Ovdje nastaviti desnom cestom koja vijuga među kućama, i kada se dođe na kraj sela, ispred posljednje (napuštene) kuće skrenuti desno, prema livadama. Na jednom mjestu presjeći livadu skretanjem udesno i nastaviti slijediti putokaze. U blizini staze nalazi se obzidani zdenac Zlatanova jama. Prije zdenca skrenuti desno i lagano se stazom kroz raslinje uspeti do malog proplanka. To je lokacija nekadašnje tiskare. Ovdje je postavljena informativna ploča (povijest Kosinjske tiskare i starog grada Ribnika), a na drugoj strani proplanka je nakupina kamenja s obilježjem položaja frankopanskog grada Ribnika u kojemu je djelovala glagoljska tiskara. |
PROČITAJ VIŠE
SMOLČIĆ, Marin: Dovršena sanacija Zlatanove jame: Izlijevanja i bujica u ovom dijelu Like više neće biti. Novi list, 11.9.2021. |
Kosinjska tiskara - Stari grad Ribnik Kosinj je nakon 1479. godine bio stolno mjesto vrlo moćnog hrvatskog feudalca Anža (Ivana) Frankopana VIII. Brinjskog, koji je stajao na čelu onih koji su odbili priznati legalnost izbora mađarskoga kralja Matije Korvina za hrvatskog kralja i koji je poveo protiv njega regularni rat. Prema sačuvanim povijesnim dokumentima poznato je da se Anž Frankopan nastanio u Kosinju, odnosno starom gradu Ribniku. Za vrijeme svojih čestih boravaka u Veneciji, tada središtu već bogato razvijene tiskarske djelatnosti, kratko vrijeme nakon izuma tiskarskog storja, svakako je morao upoznati blagodati novopronađene tiskarske vještine - i ništa nije logičnije nego da - na osnovi poznatih činjenica, zaključimo da je naručio da mu se nacrtaju i isijeku tiskarska slova kako bi i sam osnovao jednu takvu tiskaru, nego da i dalje plaća pisare za prepisivanje svetih knjiga, što ih je darivao raznim crkvama i samostanima. Upravo se na temelju povijesnih činjenica pretpostavlja da je kosinjska tiskara najstarija tiskara na slavenskom jugu, u kojoj je tiskana druga hrvatskoglagoljska inkunabula godine 1491. Inkunabula tiskana u Kosinju jest Brevijar po zakonu rimskog dvora - poznat i kao Kosinjski brevijar. Premda nam је veći dio te inkunabule izgubljen, pa tako i kolofon (grč. ϰολοφών: kraj, završetak; podatci o tiskaru, mjestu i godini tiskanja, navedeni na kraju knjige), zbog čega se do određivanja godine tiskanja došlo sudeći po tome što tabla pomičnih blagdana u Brevijaru počinje od godine 1492., pretpostavlja da je izašao godinu dana prije. Tiskan je dvobojnoj crveno i crno, a predložak nam nije poznat. Jedini sačuvani primjerak čuva se u Veneciji, a manji ulomak (6 pergamentnih listova ) otkriven je u Vatikanskoj biblioteci. lako znanost dvoji, ime Kosinja se spominje i kao mjesto tiskanja hrvatskog prvotiska - Misala po zakonu rimskog dvora, koji je tiskan 1483. godine, točnije, 22.2.1483., kad je, prema podatcima tiskanje bilo završeno. Misal je otisnut samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Činjenica da je misal tiskan na hrvatskom jeziku i glagoljicom, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovici 15. stoljeća. Unatoč svim nagađanjima, za hrvatski Prvotisak (lat. editio princeps), koji je ujedno i prvi Misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom, u početku se mislilo da je tiskan u Mletcima, ali u današnje vrijeme je prevladala pretpostavka da je hrvatski prvotisak tiskan na hrvatskome tlu. Ugledni poznavatelj i povjesničar knjige Zvonimir Kulundžić u svojim je brojnim radovima na tu temu iznio uvjerljive dokaze koji govore u prilog Kosinja kao mjesta tiskanja Misala. Ivan Mance u knjizi Kosinj - Izvorište hrvatske tiskane riječi, obrađuje sve dostupne materijale na temu kosinjske tiskare, analizira sve aktualne teze o mjestu prve tiskare u Hrvata te donosi najopsežniju kartografsku analizu Kosinja (u kontekstu tiskare) te time dodatno pozicionira Kosinj kao lokalitet prve tiskare u Hrvata i mjesto tiskanja Misala. Osim Mletaka, za mjesto tiskanja Misala pretpostavljani su tako Izola, Roč, Modruš u Lici i Kosinj. Tiskan je i na pergameni, te je prva slavenska inkunabula tiskana ne samo na papiru, nego i na pergameni. Osim toga, hrvatski je prvotisak prva slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno. Jedna je od najljepših tiskanih inkunabula uopće. Sačuvano je jedanaest nepotpunih primjeraka i šest fragmenata od kojih se pet čuva u Zagrebu, dva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te dva u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Franjevački samostan u Zagrebu i Dominikanski samostan na otoku Braču imaju po jedan primjerak. Ostali primjerci se čuvaju u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Sankt Peterburgu, Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču te dva primjerka u knjižnici u Vatikanu. Kosinj kao simbol hrvatske kulture ima svoje mjesto i u Gutenbergovom muzeju u Mainzu gdje na karti prvih tiskara, ponosno stoji i ime. To malo ličko selo, u 15. i 16. stoljeću bilo je ucrtano u mnogobrojnim zemljopisnim kartama. Tako je u starim kartama Jadrana raznih europskih autora, poglavito talijanskih, Kosinj naveden čak 11 puta). Autor “takozvanog Glavinićevog opisa Like i Krbave” iz 1696. godine, svjedoči o sedam crkava i dva samostana u Kosinjskom kraju u kojima se tiskahu knjige glagoljaške. I danas su brojne crkve u Kosinju, od onih obremenjenih i oplemenjenih poviješću i baštinom do čudotvorne kapelice u Zakosnjaku. |
PROČITAJ VIŠE
ŽUBRINIĆ, Darko: Hrvatski glagoljički Prvotisak misala iz 1483. Croatian History Net, 2013. |
Crno vrelo
Vrelo Begovača
Kada sam ja tamo bio, bilo je u njoj samo malo kaljužaste vode, koja može samo za blago biti prikladna, ali se je jasno vidilo, da voda bez prestanka pritiče. |
Pisani kamen KOORDINATE: 44.738256,15.0992693
Pisani kamen je epigrafski spomenik. Nalazi se na području Kosinjskog Bakovca, u donjem dijelu Lomske dulibe na sjevernom Velebitu, kod vrela Begovača u istoimenoj jelovoj šumi, na pet metara visokoj i sedam metara širokoj stijeni. Znalo se da potječe iz razdoblja od 1. do 4. stoljeća, a rezultati znanstvenog datiranja smještaju ga u razdoblje od 30. do 70. godine n.e. Zove se "pisani kamen", jer se na njemu nalazi starorimski natpis na latinskom jeziku. Tekst je zakonske naravi, jer propisuje pristup izvoru vode. Odnosio se na japodska plemena, a regulirao je pristup vode jednom japodskom plemenu od strane drugog japodskog plemena temeljem dogovora. Ranije je natpis bio teže vidljiv i razumljiv, no nepoznata osoba bojom je samoinicijativno istaknula slova.
U rimskom razdoblju jedna je cesta vodila od Arupija uz rub Gackog polja do današnjeg Ličkog Lešća, otuda se uspinjala prema klancu kod Janjča. Tu se nalazio lokalni odvojak u smjeru zapada, prema današnjem selu Kosinju. Ovdje su u potpunoj osami živjeli potomci japodskog plemena Parentina iz kosinjskog područja, koji se spominju u natpisu na Pisanom kamenu. Na tome kamenu zapis je uklesan povodom sklopljena mira između japodskih plemena Parentina i Ortoplina. Tom prilikom, Ortoplinima (pleme s primorske strane Velebita) je bio zajamčen slobodan pristup do vrela Begovače u dužini 500 i širini jednog koraka. Pretpostavlja se kako je ovaj natpis na živoj stijeni tako duboko unutar planinskog područja Velebita nastao iz razloga što su u rimsko doba na tom dijelu Velebita pasla stada dvaju japodskih plemena i da je među njima došlo do spora oko prava napajanja blaga na vrelu Begovače, dragocjenom izvoru vode u velebitskom kršu. Rimska vlast je očito posredovala u tom sporu i nakon što je za obje strane postignut zadovoljavajući dogovor, uklesan je na spomenutoj stijeni zapis kao opomena svima koji bi taj dogovor htjeli zanijekati. Rimski kameni natpis potvrđuje da su čelnici rimskih općina poznavali latinski jezik te postojeće uredbe i zakone rimske vlasti. PRISTUP Od mosta na rijeci Lici asfaltnom cestom 1,2 km do Gornjeg Kosinja, pa dalje za Bakovac i zaselak Ribnik (crkva sv. Vida), gdje završava asfalt. Dva km iza crkve, na račvanju, desno uzbrdo. Nakon 8 km s desne strane šumske ceste nalazi se livada Begovača s nastambama šumskih radnika i izvorom vode (vrelo je udaljeno 50-ak metara od ceste). Dalje cestom 1500-1600 m, s lijeve strane 30-ak m od ceste, nalazi se rimski spomenik Pisani kamen. 4 km iza Begovače izlazi se na asfaltiranu cestu Krasno-Štirovača. ZANIMLJIVOSTI Ortoplinima je sjedište bilo u gradu Ortopli, današnja Stinica kod Jablanca, dok se za Parentine zna da su s područja Kosinja i pretpostavlja se da im je sjedište bilo municipij Tesleum, čiji je kamen s tim natpisom nađen 1901. u Donjem Kosinju. Natpis je uklesan na samoj granici dvaju plemena tako da Ortoplini znaju da se nalaze na tlu Parentina kada prođu Pisani kamen, ali se mogu služiti vodom za sebe i stoku u dužini od 500 koraka, dakle putem. Rimski korak iznosi otprilike 1,48 m, te je staza kojom su Ortoplini išli do vode (500 koraka) bila duga 740 metara. Pisani kamen ujedno je i najstariji vodnogospodarski zapis u Hrvatskoj. Postoji još jedan rimski pisani kamen iz 1. stoljeća, nađen na suhozidu između Stinice i Jablanca, o razgraničenju između plemena Bega i Ortoplina. Pisani kamen su istraživali mnogi autori (arheolozi, filolozi i dr.), među njima pok. Boško Varićak-Keranović iz Kosinja, ljubitelj i istraživač kosinjske povijesti, Josip Brunšmid (1858.-1929.), ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu i prvi profesor arheologije na Zagrebačkom sveučilištu. i drugi. U suvremenu je znanost Pisani je kamen dopro 1898., kad je Josip Brunšmid (1858.-1929.) o njemu izvijestio u Vjesniku Hrvatskog arheološkog društva. Sadržaj Pisanog kamena |
Japodi
Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih plemena u Starom vijeku, uglavnom na današnjem ozemlju srednje Hrvatske između rijeka Kupe (antička Colapis) i Une (Oeneus) do Velebita (Mons Baebius) i Vinodola (Valdevinum). Južnije od njih, u sjevernoj Dalmaciji, na velebitskoj obali i Kvarnerskim otocima (Insulae Liburnicae) bili su im susjedi pomorski Liburni s kojima su povremeno ratovali zbog obalnih teritorija. Na zapadu su graničili i povremeno se sukobljavali s istarskim Histrima, dok su njihovi međuodnosi s plemenima Maezaei i Ditiones istočno od Une slabije poznati. IZVOR Wikipedija Ortoplini
Liburne Ortopline spominju antički zemljopisci Ptolemej i Plinije; ortoplinski se teritorij, čini se, prostirao od ovoga graničnog kamena na zapad, do mora (Ortopla ili Ortopula navedena je kao grad “kraj mora”, vjerojatno na mjestu današnje Stinice, na obali Velebitskog kanala, pet kilometara sjeverno od Jablanca). IZVOR Jovanović, 2007. Parentini Parentini, za koje znamo samo po ovom natpisu, živjeli su valjda istočno od izvora Begovače, u donjem toku Like; možda je njihovo glavno naselje bio Kosinj Gornji. IZVOR Jovanović, 2007. Pisani kamen na Velebitu
Datum objave: 30.5.2020. Autor: Tv Loki Građani_ke Kosinja protiv potapanja Kosinjske doline
Datum objave: 10.11.2017. Autor: Zelena akcija/FoE Croatia Opis: Kratak video snimljen pri posjeti Kosinjskoj dolini i Kruščici te Perušiću gdje je održana javna rasprava za izgradnju planirane HE Kosinj, zbog koje bi bio potopljen dobar dio doline te nekoliko naseljenih mjesta. Pročitajte više: http://bit.ly/2yoQeNL PROČITAJ VIŠE
MANCE, Ivan: Kosinj: "Pisani kamen". Kosinj konzalting, 2.12.2020. |
Jela car
Jela car je stablo obične jele (lat. Abies alba), u blizini Pisanog kamena, u planinskom predjelu Bovan kraj Kosinjskog Bakovca. Narod ju je nazvao "jela car" zbog njezinih velikih dimenzija. Ova jela je najveće poznato velebitsko stablo i jedna od najvećih jela u Europi. Visoka je 42,5 m a ima opseg 542 cm. Udar groma bio joj je oštetio vrh, koji je vjerojatno bio preko 50 m visine. Vrh je naknadno ozdravio. Njena posebnost je ta što su sve jele koje rastu oko nje normalne visine i širine (prosječnog promjera 30-40 cm), a sama jela zaista izgleda kao car u okruženju malih jela. U dijelu izvora navedeno je kako je ova jela najstarija i najveća u Europi, no, već i u obližnoj Sloveniji postoje jele koje joj mogu parirati: Rajhenavska jelka na Kočevskom Rogu (visoka 51,5 m, opsega 496 cm, procijenjene starosti oko 500 god.), Maroltova jelka na Pohorju (imala je opseg 605 cm, 2010. nakon bolesti izgorjela je u podmetnutom požaru), Črmošnjiška jelka na Kočevskom Rogu (visina 44,70 m, opseg 580 cm). Starost jele nije poznata, ali pretpostavlja se kako raste već više stoljeća.
IZVOR WIKIPEDIJA, i dr. |
Pobrđe Pasje grede
Južno na zaravan Krš nadovezuje se prijelazno područje pobrđa Pasje grede (667 m). Popud zaravni Krš, mrežasta struktura grebena uočava se i u ovoj morfografskoj cjelini, ali uz jasniji izražaj u reljefu. Značajno morfometrijsko obilježje ovom prostoru daju velike urušne ponikve (npr. Žmirin Samograd). Najviši dijelovi ove cjeline su u njenom središnjem dijelu s vrhovima visina oko 670 do 700 metara (Mujinovača, 695 m, Pasja greda, 677 m i dr.), dok prema rubovima visina opada za tridesetak metara (Rizvina greda 633 m, Mlakvena greda 632 m)
|
Mlakva
Selo s 30-ak stanovnika (2017.). U selu, pored crkve, nalazi se spomen kosturnica žrtava Drugog svjetskog rata. Izgradnjom akumulacijskog jezera na rijeci Lici i Hidroelektrane Kosinj – Senj II selo bi trebalo biti potopljeno.
|
Prisoj
Uz križanje, na kraju asfaltne ceste koja od sela Mlakve vodi u smjeru HE "Sklope", nalazi se eko-etno imanje obitelji Hren. Od njihove kuće, tamo gdje završava asfalt, nastavlja kroz šumu, makadamska cesta kojom se može sići do obale Kruščičkog jezera. Članovi ove obitelji prikupili su i restaurirali, te na svome imanju izložili mnoštvo etnografski zanimljivih predmeta s područja Kosinjske doline. Predmeti su izloženi u tzv. ličkoj etno kući (s prikazom tradicionalnog ličkog domaćinstva) i pod nadstrešnicom u dvorištu, pod kojom su izloženi transportni i radni strojevi i oruđa.
|
Kruščica
Nekadašnje naselje KruščicaKruščica se nalazi nedaleko sela Mlaka u Kosinju i Ličkog polja. Danas je ovo područje poznatije po jezeru Kruščica nego po nekadašnjem istomenom selu s crkvom sv. Ilije, koje je potopljeno 1966. god., formiranjem umjetnog akumulacijskog jezera s osamdeset metara visokom branom za potebe HE "Senj". Stanovništvo sela je iseljeno, a oltar crkve sv. Ilije preseljen u selo Aleksinicu. Po potapapanju sela posmrtni ostaci više od tri stotine umrlih mještana premješteni u zajedničku grobnicu nedaleko od jezera u mjesto Vaganac.
Jezero KruščicaKruščica je umjetno jezero nastalo izgradnjom brane na rijeci Lici 1971. za potrebe Hidroelektrane Senj (u pogonu od 1965.) i kasnije za Hidroelektranu Sklope. Nalazi se na donjem dijelu toka rijeke Like kod sela Mlakva u Kosinju. Ime je dobilo po selu Kruščica koje je na tom mjestu potopljeno, a stanovništvo iseljeno u okolne krajeve. Za ljetnih mjeseci u vrijeme niskog vodostaja vide se temelji i ruševine crkve, kuća, imanja i cesta potopljenog sela. Na Kruščicu se može doći iz smjera Kosinja kroz selo Mlakvu, pješačkom (planinarskom) stazom iz smjera sela Kaluđerovac, ili se spustiti čamcem kanjonom Like iz smjera Kaluđerovca.
Brana Sklope; Akumulacijsko jezero Kruščica formirano je izgradnjom nasute brane Sklope visine 81 m i dužine u kruni 218 m u kanjonu rijeke Like. Korisnog je volumena od 130 mil. m3, dubine jezera oko 60 m. Brana je zoniranog poprečnog presjeka s koso položenom glinenom jezgrom zaštićenom od unutrašnje erozije dvoslojnim filtrima. Potporne zone izvedene su od kamenog materijala. Kruna brane je na koti 557,00 m n.v., a najviši radni vodostaj na koti 554,00 m n.v. Hidroelektrana Sklope: HE Sklope, koja se gradila dvije godine (1968.-1970.), nalazi se uz branu Sklope s jednom proizvodnom grupom slijedećih karakteristika: turbina je tipa Francis, konstruktivni pad iznosi 60 m, instalirani protok 45 m3 /s, instalirana snaga 22,5 MW. 2010., nakon 13 godina ponovno je ispražnjeno umjetno jezero Kruščica korisnog obujma 128 milijuna m3 vode koja pokreće vodne turbine HE Sklope i HE Senj. Riječ je o redovitom pražnjenju akumulacije koje se obavlja svakih 10 godina radi pregleda dna umjetnog jezera, brane objekata i hidromehaničke opreme, te popravka mogućih oštećenja i ponora. Predstavnici ribičkih udruga koji su svakodnevno bili na terenu utvrdili su kako zbog pražnjenja jezera nije zabilježena nikakva šteta na ribljem fondu, jer su se ribe povukle uzvodno koritom rijeke Like koje je svuda dublja od dna jezera. U jezeru obitavaju šarani i somovi - kažu ima somova težih od 90 kg. U okolnim šumama ima vidri, srna, jelena, medvjeda i vukova. Jezero je pogodno i za kupanje. Za ljetnih mjeseci, zbog suše pada razina vode u rijeci Lici i vodi jezera, zbog čega ostaje samo ispucalo tlo, a naziru se i vide ostaci kamenih kuća nekadašnjeg sela, s ostacima tornja crkve svetog Ilije. U raznim izvorima koriste se razna imena jezera, poput: Kruščičko jezero, Krušičko, Kruščica, Krušićko jezero, Krušćica). No, važno je reći kako je najispravnija izvedenica iz naziva nekadašnjeg sela Kruščica. IZVOR Kruščica (jezero). Wikipedija |
Jezero Kruščica 12.11.2019.
Datum objave: 12.11.2019. Autor: Tv Loki Jezero Kruščica (ispražnjeno) - Lake Kruscica
Datum objave: 24.12.2011. Autor: visocica100 Opis: Jezero ispražnjeno zbog remonta hidrocentrale, vide se ostaci kuća... Razlozi izgradnje HE "Sklope" Investitor je bio "Združeno poduzeće elektroprivrednih organizacija, Rijeka". Njihov glavni razlog uz dobivanje energije je bio i pomoć oko poplava. Mislili su da će uspjeti spriječiti česte poplave koje nastaju uz rijeku Liku koje nastaju u jesen, zimu i proljeće zbog obilnih kiša i topljenja snijega. Prije izgradnje brane Sklope voda je brzo plavila polja, ali je relativno sporo odlazila u ponore koji su prirodni kraj toka rijeke Like. Održavanjem i čišćenjem ulaza u ponore voda je odlazila puno brže. Brana Sklope poplave nije uspjela spriječiti, no stvorene su bitne promjene u vodnom režimu rijeke Like. Podzemnim tunelom su vode usmjerene prema rijeci Gackoj i dalje prema moru. Jedan od razloga izgradnje je i turistička atrakcija, pa iako dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, pa čak znaju i stranci dolaziti, ipak je to jako mali broj turista. odn. posjetitelja. Najčešće dolaze stariji ljudi na pecanje, a ne na razgledavanje brane i cijele hidroelektrane, jer se branu vidi samo sa vidikovca do kojeg zna doći samo domaće stanovništvo. WIKIPEDIJA |
Speleološki objekti uz branu "Sklope"
Na desnom boku rijeke, na ulazu u kanjon Sklope, otkrivena je 1962. špilja s jamskim ulazom. Špilja je detaljno istražena, a zatim su poduzeti potrebni građevinski zahvati da se spriječi nekontroliran odljev vode iz akumulacije. Dotad bezimena špilja dobila je ime Poljakova pećina. Započeta su sustavna injektiranja kod pozicije buduće brane na desnoj i lijevoj obali rijeke (Božičević, 1965.).
Kada su završena istraživanja Poljakove špilje na desnoj obali rijeke Like, zamijećeni su i na lijevoj obali veliki gubici injekcijske mase, pa su u ožujku 1967. ponovno speleolozi obavili dodatne istražne radove. Rezultat tih radova bilo je otkriće većeg podzemnog speleoškog sustava. U tunelu koji je radi injektiranja bio izbušen okomito na kanjon otkrivena je velika kaverna, a speleolozi su u njoj pronašli još čitav splet kanala i dvorana u kojima je bila prisutna velika količina injekcijske mase. Izrađen je detaljan nacrt novootkrivene špilje. Pronađena je veza između otkrivene kaverne i špilje Golubarnik na lijevoj obali, ali kanal zbog zasiganosti nije bio prolazan za čovjeka. Voditelj speleoloških istraživanja Srećko Božičević u svojem je radu (1969) ovu špilju nazvao Horvatovom pećinom, iako je ona zapravo imala prirodnu vezu s Golubarnikom i činila je s njim jedinstven speleološki objekt pa se tako trebala zvati i cijela špilja. No speleolozi su uvijek tu špilju, još od njezina otkrića 1967. godine, nazivali špilja Kruščica prema selu koje je nakon izgradnje brane i stvaranja akumulacije potopljeno. (Mainar, 2018.) Neki od speeologa koji su špilju istraživali, kasnije su nadzirali i proces injektiranja, kontroliraući da li se materijal za injektiranje gubi u kaverni. Kasnija detaljnija studija pokazala je da je špilja bila vrtača rijeke Like u vrijeme pleistocena (tu je rijeka ponirala u vrijeme pleistocena). U postglacijalnom razdoblju, ili još u vrijeme riss/würm glacijalnog razdoblja, velike količine snijega i leda kroz ov su se ponikvu otapali i cijedili. Kako širina kaverne nije bila dostatna da prihvati svu tu vodu, voda se počela prelijevati najnižim rubom ponikve. Daljnjom erozijom, vode rijeke Like izduble su nizvodno kanjon Sklope. Kako voda više nije ponirala kroz kavernu, velika količina kalcita deponirala se po raznim spiljskim oblicima - speleotemama (stalaktiti, stalagmiti, heliktiti, špiljski stupovi). ![]() Nacrt špilje Kruščica (Horvatova pećina)
LEGENDA: 1. Neuslojeni vapnenci u profilu; 2. Pećinska ilovača i blato; 3. Kameni materijal u tlocrtu i profilu; 4. Pojedinačni kameni blokovi; 5. Sigaste tvorevine (općenito); 6. Pojedinačni stalaktiti, Stalagmiti i sigasti stupovi u tlocrtu i profilu; 7. Nagib tla; 8. Pukotine (dijaklaze); 9. Injekciona masa; 10. Kalcitne kamenice s vođom, bez vode; 11. Vertikalna stijena i stepenica; 12. Drvene stepenice u tlocrtu i profilu; 13. Tok injekcione mase; 14. Linija profila; 15. Bušotine u podzemnoj šupljini. Bušotine u injekcionoj galeriji; 16. Istražna galerija Izradio: S. Božičević; crtao: S. Seketin |
PROČITAJ VIŠE
BOŽIČEVIĆ, Srećko: Horvatova pećina uz branu Sklope (The Horvat cave at the Slope dam). Geol. vjesnik, 22, 1965. str. 501·510. (PDF) MALINAR, Hrvoje: Geneza špilje Kruščice u Lici i moguća daljnja istraživanja. Speleolog, Vol. 66 No. 1, 2018. (PDF) |
Pogled s Rudinke
Od ceste koja povezuje Kosinj s Krasnom, pružaju se odlični pogledi na velik dio Lipovog polja. Na fotografiji, lijevo u daljini, vidi se naselje Donji Kosinj (crkva), a ispred njega vidi se par kuća zaselka Selište. U Selištu se nalazi odvodni tunel (vidljiv je u polju, desno od kuća), kojime se površinske vode rijeke Like usmjeruju u pravcu Gacke. Desno na brežuljku Kloštar je crkvica sv. Petra. |
IZVORI I LITERATURA
BAHUN, S.: Kartiranje korita rijeke Like na dijelu Sklope-SeliŠte. Arh. Inst. geol. istr. hr. 18. Zagreb, 1961.
BAHUN, S.: lzvori i ponori uz tok Like od Kruščice do Selišta. Arh. Inst. geol. istr., hr. 19. Zagreb, 1961. BAKARIĆ, Lidija: Probna istraživanja u Gornjem Kosinju. VAMZ, 3. s., XXI., 158-9. 1988. BIĆANIĆ, V.: Mogućnosti preljeva preko brane Sklope u toku izgradnje. Arh. "Elektroprojekt", Zagreb, 1964. BOGOVIĆ, Mile: Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine. Stručni rad. Croatica Christiana periodica, Vol. 15 No. 27, 1991. str. 117-128. (PDF) BOJANIĆ, L.; MILAN, A.; BAHUN, S.: Dopunska geološka istraživanja šireg područja toka Like od Kaluđerovca do Selišta u Lipovom polju. Arh. Inst. geol. istr., hr. 3101. Zagreb, 1959. BOJANIĆ, L.: Geološki i hidrogeološki odnosi šireg područja donjeg toka Like. Arh. Inst. geol. istr. hr.· 3272. Zagreb, 1960. BOŽIČEVIĆ, Srećko: Hidrogeologija glavnih ponora rijeke Like. lnstitut za geološka istraživanja. Zagreb, Geološki vjesnik 21 (za 1967) 1968. (PDF; poveznica je neaktivna)
BOŽIČEVIĆ, Srećko: Speleoloski objekti HE Sklope, II dio. Arh. Inst. geol. istr., br. 45. Zagreb, 1963. BOŽIČEVIĆ, Srećko: Poljakova pećina. Geol. vjesnik, 18/1, 1965. str. 141·157. BOŽIČEVIĆ, Srećko: Horvatova pećina uz branu Sklope (The Horvat cave at the Slope dam). Geol. vjesnik, 22, 1965. str. 501·510. (PDF) BOŽIČEVIĆ, Srećko: lzvještaj o obilasku vrela nizvodno od HE Sklope do potoka Mlakva. Arh. Inst. geol. istr., br. 325. Zagreb, 1966. BOŽIČEVIĆ, Srećko: Hidrogeološka i inženjerskogeološka istraživanja toka rijeke Like. Arh. Inst. geol. istr., br. 37. Zagreb, 1967. BOŽIČEVIĆ, Srećko: Horvatova pećina uz branu Sklope. Geološki vjesnik, 22, 501-510. 1969. (PDF) DEROSSI, Julije: Problematika hrvatskoglagoljskoga brevijara iz godine 1491. Senjski zbornik 19 (1992.), 117-124. (PDF)
GRUPA AUTORA: Rješenje, o namjeravanom zahvatu - hidroenergetski sustav (HES) Kosinj. Ministarstvo zaštite okolšia i energetike. Zagreb, 14.5.2018. (PDF) GRUPA AUTORA: HE KOSINJ STUDIJA O UTJECAJU ZAHVATA NA OKOLIŠ; Y1-A69-00.01.G01.0; ZAHTJEV ZA IZDAVANJE UPUTE O SADRŽAJU STUDIJE O UTJECAJU NA OKOLIŠ; ZOP A69. 2012. (PDF) KULUNDŽIĆ, Zvonimir: Kosinj - kolijevka štamparstva slavenskog juga. Zagreb, 1960. KULUNDŽIĆ, Zvonimir: 500. obljetnica kosinjskog misala - prve hrvatske tiskane knjige. Zagreb, 1983. HIDROMETEOROLOŠKI ZAVOD: lzvještaj o rezultatima mjerenja protoka Like i Gacke u svrhu ispitivanja gubitaka. Arh. "Elektroprojekt", Zagreb, 1966.. HIRC, Dragutin: Lika i Gacka. Hrvatski planinar, br. 10, Zagreb, 1925. MALEZ, M.: Speleološka istraživanja i rekognosciranja u okolici G. Kosinja, Bakovca, Studenaca i Perušića u Lici. Arh. Inst. geol. istr., br. 304·8, Zagreb, 1959. MALINAR, Hrvoje: Geneza špilje Kruščice u Lici i moguća daljnja istraživanja. Speleolog, Vol. 66 No. 1, 2018. (PDF)
MANCE, Ivan: Kosinj: "Pisani kamen". Kosinj konzalting, 2.12.2020. (HTML) MANCE, Ivan: Kosinjski izgubljeni (Ili nikad pronađeni?) "Municipium Tesleum". Kosinj konzalting, 8.2.2021. (HTML) PAVIČIĆ, Ante: Hydrogeological Evaluation of Water Retaining Properties of the Kosinj Reservoir (Lika, Croatia). Geologia Croatica 50/2. 1997. (PDF)
POLJAK, Josip: Pregledna geologija i hidrogeologija područja Like i Gacke. Arh. Inst. geol. istr., br. 2395. Zagreb, 1954. POLJAK, Josip: Geološko mišljenje o geološkim i hidrogeološkim istraživanjima u području Like i Gacke. Arh. Inst. geol. istr., br. 2398. Zagreb, 1954. POLJAK, Josip: Dopuna geoloških i hidrogeoloških istraživanja na rijeci Lici i Gackoj. Arh. Inst. geol. istr., br. 2575. Zagreb, 1955. POLJAK, Josip: O mogućnosti akumulacije u hidroenergetske svrhe u G. Kosinjskom krškom polju i u dolini potoka Bakovac. Arh. Inst. geol. istr., br. 2902. Zagreb, 1957. RALJEVIĆ, B.; BOJANIĆ, L. (1963): Tvomica celuloze Gospić. Hidrogeološka istraživanja na širem području akumulacionog bazena na rijeci Liki istočno od Gospića. Arh. Inst. geol. istr., br. 154, Zagreb, 1963. RAPIĆ, K.: Hidrologija donjeg toka Like. Arh. "Elektroprojekta", Zagreb, 1963. SOKAČ, B.; VELIĆ, I.; MAMULIĆ, P.: Godišnji izvještaj na izradi Osnovne geološke karte SFRJ za list GOSPlC-104. Arh. Inst. geol. istr., br. 193. Zagreb, 1966. ŠARIĆ, Ivan; ŠMALCELJ, Marija: Gornji Kosinj. Rekognosciranje i sondiranja. Arheološki pregled 1988., STR. 220-222. Ljubljana, 1990. ŠMALCELJ, Marija: Kosinj-Mlakvena greda. The war in Croatia. Archeological sites. Handbooks of cultural affairs, vol. 5, Ministry of education and culture. Zagreb, 1992. ŠMALCELJ NOVAKOVIĆ, Pia: Kosinj - arheološka istraživanja s kraja 20. stoljeća. MemorabiLika : časopis za povijest, kulturu i geografiju Like (jezik, običaji, krajolik i arhivsko gradivo), Vol. God 1 No. broj 1, 2018. (PDF)
|
Elektronički izvori
BENČIĆ, Jelena: Kosinjska dolina - Gornji i Donji Kosinj. Moja domovina
BENČIĆ. Jelena: Putositnice: nestvarni krajobrazi potopljene Kruščice. Moja domovina
GROZDANIĆ, Dragan: Pričaju nam o vidrama, a nas zanima odšteta. Portal Novosti, 27.11.2017.
INDEX VIJESTI: HEP će u Lici raditi akumulacijsko jezero, potopit će sela i zaštićenu crkvu. Index.hr, 19.10.2021.
JOVANOVIĆ, Neven: Noga filologa - Pisani kamen. Zarez, 8.3.2007.
KORDA, Zoran: Otvoren put za HEP-ovu investiciju vrijednu 3,7 milijardi kuna, koja je na čekanju više od 40 godina. T-portal. 8.6.2018.
MANCE, Ivan; ŽUBRINIĆ, Darko: Kosinjska dolina i kosinjska glagoljička tiskara. Croatian History, 2015.
POLŠAK PALATINUŠ, Vlatka: Kosinj? To je ono gdje su poplave? Da! I uskoro bi mogao zauvijek nestati pod vodom. T-portal. 19.3.2018.
VARIĆAK-KERANOVIĆ, Boško: Pisani kamen: najstariji vodnogospodarski zapis. U: Identitet Like – korijeni i razvitak, Holjevac, Ž. (ur.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb, 2007.god. (PDF)
VIDOVIĆ POCRNIĆ, Iva: HIDROELEKTRANA KOSINJ; U proljeće kreće izgradnja ceste od 8,5 km, potapa se Gornji Kosinj i Mlakva a radovi će trajati 6 godina. Lika Club, 25.1.2020.
Povijest Kosinja. Kosinj Konzalting
Kosinj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.
BENČIĆ. Jelena: Putositnice: nestvarni krajobrazi potopljene Kruščice. Moja domovina
GROZDANIĆ, Dragan: Pričaju nam o vidrama, a nas zanima odšteta. Portal Novosti, 27.11.2017.
INDEX VIJESTI: HEP će u Lici raditi akumulacijsko jezero, potopit će sela i zaštićenu crkvu. Index.hr, 19.10.2021.
JOVANOVIĆ, Neven: Noga filologa - Pisani kamen. Zarez, 8.3.2007.
KORDA, Zoran: Otvoren put za HEP-ovu investiciju vrijednu 3,7 milijardi kuna, koja je na čekanju više od 40 godina. T-portal. 8.6.2018.
MANCE, Ivan; ŽUBRINIĆ, Darko: Kosinjska dolina i kosinjska glagoljička tiskara. Croatian History, 2015.
- Sažetak: Portal prikazuje presjek svih relevantnih saznanja o Kosinju i kosinjskoj dolini kao izglednom i mogućem lokalitetu prve tiskare u Hrvata.
- Sažetak; Ovih dana aktualna je tema izgradnje Hidroenergetskog sustava Senj 2 (HES Kosinj /HE Senj 2), a kada je Kosinj u pitanju, onda je ovdje i mr. sc. Ivan Mance – istraživač koji se bavi problematikom Kosinja već više od deset godina i autor knjige “Kosinj-izvorište hrvatske tiskane riječi”. Mance nam je dao svoj osvrt na tu temu, a posebnu pozornost pridao je Šojićevoj (Šoićevoj) spilji u Kosinju.
POLŠAK PALATINUŠ, Vlatka: Kosinj? To je ono gdje su poplave? Da! I uskoro bi mogao zauvijek nestati pod vodom. T-portal. 19.3.2018.
VARIĆAK-KERANOVIĆ, Boško: Pisani kamen: najstariji vodnogospodarski zapis. U: Identitet Like – korijeni i razvitak, Holjevac, Ž. (ur.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb, 2007.god. (PDF)
VIDOVIĆ POCRNIĆ, Iva: HIDROELEKTRANA KOSINJ; U proljeće kreće izgradnja ceste od 8,5 km, potapa se Gornji Kosinj i Mlakva a radovi će trajati 6 godina. Lika Club, 25.1.2020.
Povijest Kosinja. Kosinj Konzalting
Kosinj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.