---

Područje: Planine Dalmacije
Obližnje grupe: Središnji dalmatinski planinski niz, Masiv Dinare
​Obližnji krajevi: Vrlički kraj, Drniška krajina, Imotska krajina, Poljica, Splitska i kaštelanska Zagora
Obližnje planine: Kamešnica, Troglav, Svilaja
Država: Hrvatska

O kraju

Uvod

Ime kraja, etimologija

Geografija/zemljopis kraja

Reljef

Geologija

Klima

Hidrologija – vode (rijeke i jezera)

Priroda

Prirodna baština

Biljni svijet - flora

Životinjski svijet - fauna

Zaštita prirode i ekologija

Stanovništvo i naselja

Povijesni / historijski pregled

Kulturno-povijesna baština

Tradicionalne aktivnosti i narodna baština

Tradicionalna gastronomija – jela i pića

Turizam

Priče iz kraja …

Vodič po kraju

Praktične informacije

Aktivnosti

Kada boraviti u kraju?

Pješačenje i planinarenje

Slobodno penjanje i alpinizam

Biciklizam – brdski i klasični

Aktivnosti na vodi

Aktivnosti u zraku

Boravak u kraju

Kako doći?

Smještaj

Ugostiteljski objekti i usluge

Vremenska situacija / Vremenske prilike

Prometna situacija / Saobraćajne prilike

Upozorenja i sigurnost

Izvori

Uvod

---

Sinjska krajina je zemljopisno područje u Zagori, istočno od Drniške krajine, nizvodno Cetinom od Vrličke krajine, zapadno od Imotske krajine i Omiške krajine, sjeverno od Poljica i Dugopolja (splitske i kaštelanske Zagore).
Obuhvaća područje upravnih jedinica općina Dicmo, Otoka, Hrvaca, zatim Grada Sinja i Grada Trilja.
Dijelom je Cetinske krajine.

ENGLISH SUMMARY: Sinjska krajina

-

---

Naslovna fotografija
Pogled na grad Sinj i Sinjsko polje od sinjskog Starog grada, srednjovjekovne utvrde na brdu iznad Sinja. Danas na samom vrhu brda Starog grada dominira crkvica sagrađena 1887. godine na dvjestotu obljetnicu dolaska cetinskog puka iz Rame. Posvećena je u slavu Gospe Sinjske, kao simbol zavjeta, saveza i odanosti naroda Cetinske krajine svojoj svetici zaštitnici. Uz samu crkvicu na vrhu Starog grada od 2008. godine nalazi se brončani kip Gospe Sinjske, djelo akademskog kipara Josipa Marinovića. Godine 2004. na polovici uspona počelo je uređivanje Križnoga puta s 14 postaja, na kojima su skulpture izradili eminentni hrvatski kipari.

-

ŠTO VRIJEDI VIDJETI I POSJETITI​​:

Klikom na logotip Booking.com direktno pronađi smještaj na području Sinjske krajine

Oglašavajte ovdje:

• lokalnu ponudu,
• usluge i servise
• smještaj
• gastronomsku ponudu
• lokalne proizvode
• turističku ponudu
• aktivnosti na otvorenom i dr.

STANOVNIŠTVO

---

Narodna baština

Didi s Kamešnice (PDF)

---

Turizam

Slika raskoši mediteranskog zaleđa (PDF)

NAJBOLJE IZ HRVATSKE , The best from Croatia 7. SINJ, MOLVE 5. sez.
Autor: vesna šijak gabaj Datum objave: 6.11.2023.

Po kraju 

Sinj

J. Hoegelmüller: Sinj i tvrđava oko 1845. godine

Cornarovo osvajanje sinjskog Grada 1686. godine (Arhiv Hrvatske u Zagrebu)

Sačuvani i danas vidljivi ostaci fortifikacijske arhitekture na sinjskom Gradu (prema snimku Zavoda za fotogrametriju Geodetskog fakulteta u Zagrebu, 1986. godina)

V. M. Coronelli, Tlocrt sinjske tvrđave iz 1688. godine

V. M. Coronelli. Sinjska tvrđava iz 1687. godine (pogled s južne strane)

Sinjske fortifikacije u 18. stoljeću

Rumin

Rumin je naselje u općini Hrvace, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Nalazi se južno od Gornjeg Bitelića i jugozapadno od Perućkog jezera položeno na rubu sjeveroistočnog dijela Hrvatačkog polja. Na rubu sela u grotlu kanjona izvire rječica Rumin, jedan od najvećih pritoka rijeke Cetine. U zaselku Panj nalazi se prvi cestovni most preko rijeke Cetine južno od brane Peruća. 
Na području naselja Rumin postoji više izvora a najznačajnija su dva vrela, Mali Rumin i Rumin Vrilo koji napaja Rumin.
IZVOR  Rumin. Wikipedija (hr)

Most na Cetini, kod zaselka Panj
Autor forografije: Marko Split - Moje djelo, Javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=5738061

RUMIN / most, špilja i izvor za koje rijetki znaju
Datum objave: 23.5.2021. Autor: Jurica Galić Juka
Opis: Rumin je selo koje pripada općini Hrvace u Cetinskoj krajini, a poznato je prije svega po mostu u zaseoku Panj i izvoru rječice Rumin. Sami most je izgrađen od kamena (1895. - 1905., obnovljen 2009.) i karakterističan je po sedam lukova. Kroz njih protječe rječica Rumin, koja je zapravo pritok rijeke Cetine. Izvor Rumina se zove Greda i nikad ne presušuje. Do njega se stiže petnaestominutnim hodom iz zaseoka Bajagić kroz predivnu prirodu i pogled na kanjon kroz koji voda otječe do Hrvatačkog polja. Na brdu iznad Rumina se nalazi nekoliko špilja od kojih je najatraktivnija tzv. Vodena peća.

Pogled na selo Rumin
Autor fotografije: Ante Pletikosić - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=89501800

Rumin (rijeka)

Rumin je rječica u Sinjskom polju, lijeva pritoka Cetine. Izvire u dva vrela, Mali Rumin i Rumin Vrilo (koje napaja Veliki Rumin), u selu Rumin. Rječica je duga samo oko 2 km, ali je jedan od najbujnijih pritoka Cetine.
Mali Rumin u proljeće presuši, dok Veliki Rumin, koji izvire ispod klisure zvane Greda, nikad ne presušuje. Na mjestu gdje rječica izlazi iz kanjona i ulazi u nizinu, nalazi se srušena mlinica, kao tipičan primjer lokalne pučke arhitekture. Sam izvor Rumin Vrilo je vrlo teško dostupan i do njega se stiže petnaestominutnim hodom iz zaseoka Bajagić.
Godine 2000., područje oko Malog i Velikog Rumina, ukupne površini od 33,5 ha, proglašeno je značajnim krajobrazom, zbog čega je, među ostalim, na ovoj rječici zabranjen sportski ribolov.

Flora i fauna
​
Na strmim litica kanjona koj okružuje gornji tok ove rječice živi velik broj ptičjih vrsta, poput gavrana (Corvus corax), vjetruše (Falco tinnunculus) i ušare (Bubo bubo). Na krševitim padinama podno litica gnijezdi se sivkasta bjeloguza (Oenanthe oenanthe) i jarebica kamenjarka (Alectoris graeca), a u nizini po polju i oranicama boravi trčka (Perdix perdix), prepelica (Coturnix coturnix) i kukmasta ševa (Galerida cristata). U vrbama uz Rumin nalazimo loptasta gnijezda sjenice dugorepe (Aegithalos caudatus), a na hrastovima košarasta gnijezda vuge (Oriolus oriolus). Na hrastu se hrani i veliki dijetao (Dendrocopos major), a vodi divlja patka (Anas platyrhynchos).
Brojni su i sisavci, pa oko rijeke nalazimo ježa (Erinaceus concolor), lisicu (Vulpes vulpes), zeca (Lepus europaeus), kunu bjelicu (Martes foina) te jazavca (Meles meles). Od zmija, tu je najčešće poskok (Vipera ammodytes), a od guštera krška gušterica (Podarcis melisellensis).
Velik je i broj endemskih riba, poput cetinske uklive (Telestes ukliva), riječnog zubatca (Salmo dentex), podbile (Chondrostoma phoxinus), oštrulje (Aulopyge huegelii), cetinskog vijuna (Cobitis dalmatina) i ilirskog klena (Squalius illyricus).
Biljni se pokrov mijenja od bilja vodotoka do petrofilnih vrsta na liticama koje okružuju Rumin, tako da imamo cijeli raspon – od vodenog biljha u samom Ruminu preko biljaka travnjaka poput vriska (Satureja montana), ive (Teucrium montanum), dubčca (Teucrium chamaedrys), smilja (helichrysum italicum), kadulje (salvia officinalis) i dr. pa sve do listopadnog grmlja i drveća te bora.
IZVORI  Rumin (rijeka). Wikipedija (hr); Značajni krajobraz Rumin. Turistička zajednica Grad Sinja

Rumin
Autor fotografije: Autor Ante Pletikosić - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=89501440

Košute

Košute pod mletačkom upravom. Kosute.hr
KOŠUTE. Web-stranica o naselju

Trilj

Gardun

Gardun je naselje u sastavu grada Trilja. Nalazi se na vrhu istoimenog brda, s kojeg puca pogled na Trilj, smješten oko 1 km sjeverno.
Na samom južnom rubu sela, u vrtu jedne od kuća, nalazio se Tilurij (Tilurium), rimski legionarski logor, po kojem je Trilj dobio ime. U sklopu vojnoga logora nalazi se i amfiteatar, kojega trenutačno devastiraju stambene jedinice građene na njegovom gledalištu. istočnom rubu naselja je travnato groblje s crkvicom.

​Rimski vojni logor Tilurij

Legijski logor Tilurij (Tilurium) bio je smješten na jednom povišenom platou desne obale rijeke Cetine  (Hippus flumen). Ovaj je položaj rimska vojska odabrala zbog njegove izuzetne strateške važnosti jer je omogućavao izvrstan nadzor prijelaza preko rijeke Cetine, kao i kontrolu ne samo čitave doline, nego i cestovnih puteva koji su od Salone preko Trilja vodili dalje u unutrašnjost rimske provincije Dalmacije.

Prije dolaska Rimljana ovaj je prostor naseljavalo ilirsko pleme Delmata. što potvrđuju površinski nalazi prapovijesne keramike kao i ilirsko podrijetlo imena logora. Plinije u svojem djelu Naturalis historia (111.142) Tilurij naziva Tribulium i opisuje ga kao castellum odnosno kao ilirsku gradinu. Možemo stoga pretpostaviti da su Delmati također iskoristili ovaj strateški važan položaj, koji su kasnije okupirali Rimljani.

Tilurij je u vrijeme osvajanja unutrašnjosti Dalmacije zajedno s legijskim logorom Burnum i kastelima Magno, Andetrij i Bigeste igrao važnu ulogu u zaštiti obale koja je od ranije već bila čvrsto u rimskim rukama. U Tiluriju je najduže boravila VII. legija. U stručnoj literaturi spominju se različiti datumi dolaska VII. legije u Dalmaciju, ali i njenog odlaska iz Dalmacije. Analiza spomenika VII. legije u provinciji Dalmaciji za sada pokazuje da je najstariji sigurno datirani spomenik građevinski natpis postavljen 16/17. god. po. Kr., a najmlađi sigurno datirani spomenik je međašni natpis postavljen između 42. i 50. god. po. Kr. Sigurno je da su na njeno mjesto došle pomoćne vojne postrojbe od kojih je u Tiluriju najduže boravila cohors VIII voluntariorum civium Romanorum čiji se posljednji spomen datira u 243. g.

Ostaci Tilurija
Autor Ante Perkovic - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=4096990

Antički izvori

Tilurium se više puta spominje u antičkim izvorima. Tako Plinije (NH III 142) Tilurium spominje kao ...Tribulium, nobilitata proeliis castella. Tabula Peuntegeriana (6, 3) bilježi ga u obliku Tilurio. U Itin. Anton. (337, 5) spominje se kao riječni prijelaz pa je zabilježen kao PonteTiluri. Kod Rav. (IV, 16) se spominje i prijelaz preko rijeke Ponteluri ali i legijski logor Tilurion. Ime logora se javlja i na dvama miljokazima, prvom (a Tilur/io/…m/ilia/p/assuum/.) datiranom u sredinu 3. st. pronađenom u Runovićima (CILXVII/4, 342) i drugom Til(urio) (CIL XVII/4, 363) s nalazišta Orepak u selu Prud kod Narone. U Justinijanovoj darovnici sv. Benediktu (A. L. Muratori. Rerum Italicarum scriptores. T.2. S. 353) iz sredine 6. st. javlja se Pontem Ciluri, a u fragmentu kodicila nepoznate osobe s početka 7. st. spominje se između ostalih lokaliteta i utvrda Tilu. (Marini. Papiri diplomatici S. 121, Nr. 78).

Arheološka istraživanja (1997. - danas)

Čini se da legijski logor Tilurij nije nikada prerastao u veće antičko naselje. Jača naseljenost civilima pojavljuje se tek u 17. st. kada se na njemu počinje razvijati današnje selo Gardun. Lokalitet je došao u fokus znanstvenih razmatranja krajem 19. st., nakon što su iz Garduna i njegove okolice u obližnje muzeje počeli stizati arheološki nalazi. Bile su to prije svega vojničke nadgrobne stele, ali i drugi natpisi, kao i novac i vojnički predmeti. Od 1980. god. prostor sela Garduna i njegova bliže okolica upisani su pod rednim brojem 959 u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu (Pravni status Z-2315). Od 1997. god. rimski legijski logor Tilurij postaje i objektom sustavnih arheoloških istraživanja. Od tada na svjetlo dana izlaze ostaci različitih logorskih građevina, kao i brojni pokretni nalazi. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH odobrilo je 1997. godine financiranje projekta pod nazivom Rimski vojni logori u Hrvatskoj – Tilurij, i to od 1997. do 2002. Kroz projekt Rimski vojni logori u Hrvatskoj – Tilurij od 2003. do 2006. kroz projekt Rimski vojni logori u Hrvatskoj – Tilurij i od 2007. kroz projekt Rimski vojni logori u Hrvatskoj. Tilurij je od 2014. i jedan od predmeta znanstvenog istraživanja unutar istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Između Dunava i Mediterana. Istraživanje uloge rimske vojske u mobilnosti ljudi i roba u vrijeme Rimskog Carstva na području Hrvatske. Primarni ciljevi istraživanja postavljeni na početku projekta temeljili su se na sustavnim arheološkim iskapanjima. Razlog tome je činjenica da su se znanstveno utemeljeni odgovori na važna pitanja o arheološkom lokalitetu Tilurij mogli dobiti samo metodološki ispravno provedenim arheološkim iskopavanjima. Takav postupak podrazumijeva, uz redovitu objavu, primjenu suvremenih i prikladnih načina iskopavanja uz vođenje detaljne dokumentacije, kao i stručnu analizu pokretnih i nepokretnih nalaza. Na samom početku trebalo je utvrditi nekadašnji prostorni opseg logora, kao i raspored eventualno sačuvanih građevina u njegovoj unutrašnjosti. Smatralo se da bi pronalaskom logorskih građevina bilo moguće definirati graditeljske tehnike i arhitektonska obilježja svakoga pojedinoga građevinskog kompleksa. Pokretni nalazi iz tih arheoloških iskopavanja bili bi također podvrgnuti analizi. Zahvaljujući novim podacima dobivenim iz proučavanja pokretnih i nepokretnih spomenika, bilo bi moguće što preciznije utvrditi vrijeme nastanka i trajanja logora, kao i eventualne promjene u opsegu i namjeni. U sklopu projekta zapošljavani su i znanstveni novaci. Oni su, jednako kao i vanjski suradnici, tijekom svoga djelovanja na projektu kontinuirano napredovali u stručnom i znanstvenom radu što se najbolje ogleda u njihovim magistarskim i doktorskim radnjama kao i brojnim objavama, relevantnima za istraživanja, odnosno za projekt. Arheološka iskopavanja provodila su se svake godine tijekom trideset dana u mjesecima lipnju i srpnju. Vremensko ograničenje arheoloških iskopavanja na jedan mjesec godišnje je doneseno prije svega zbog analize pokretnog materijala koja se provodila u kabinetskim ispitivanjima tijekom ostatka godine. Zahvaljujući takvoj organizaciji iskopavanja, bilo je moguće postići da vrednovanje i obrada velike većine materijala drži korak s arheološkim iskopavanjima. U svim je dosadašnjim godišnjim arheološkim kampanjama, osim voditeljice projekta i iskopavanja, sudjelovala grupa stručnjaka sastavljena od profesora s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te doktoranada i postdoktoranada. U iskopavanjima, kao što je već spomenuto, redovito sudjeluju i studenti arheologije kojima je rad na arheološkom terenu obvezatni kolegij. U svakoj istraživačkoj kampanji radi i nekoliko studenata arheologije iz inozemstva, koji u Tilurij dolaze preko međunarodne suradnje/razmjene. Od samog početka u radu na projektu djeluju i vanjski suradnici, stručnjaci različitih arheoloških disciplina (keramika, numizmatika, staklo, metal, mozaici).
Samo tako ustrojen tim stručnjaka može pokušati dati odgovore na pitanja što se postavljaju sa svakim novim otkrićem u tilurijskom legijskom logoru. Ipak za potpuno rješavanje kompleksnih pitanja koja se pojavljuju na terenu, bila je potrebna suradnja i s drugim ekspertima iz različitih znanstvenih područja, koji se po potrebi uključuju u istraživački rad, kao npr. osteologa – sa zadaćom analize ljudskih i životinjskih kostiju, ili kemičara za analizu sastava tla i keramike. I, konačno, ovako zamišljen projekt nije bilo moguće provesti bez upotrebe suvremenih računalnih tehnologija, što je posebno došlo do izražaja u suradnji s geodetima i arhitektima. Već se tijekom prvih pet godina arheoloških iskopavanja pokazalo da je odluka o sustavnom iskopavanju legijskog logora bila ispravna. Tako je već u prvoj istraživačkoj kampanji 1998. god. došlo do pronalaska monumentalnih vojničkih građevina.
Tijekom arheološkog istraživanja ovog legijskog logora u razdoblju od 1997. do 2001. pronađen je veliki broj pokretnih nalaza, odnosno njihovih ostataka. To se odnosi prije svega na keramiku, staklo, metalne nalaze, ali i novac. Analize koje su provedene nad pokretnim nalazima potvrđuju intenzivan logorski život u prvim desetljećima 1. st. po. Kr. što korespondira s podacima na epigrafskim spomenicima. Nalazi isto tako svjedoče o daljnjim, iako smanjenim, logorskim aktivnostima u 2. i 3. st. Iako je pronađeno nekoliko predmeta koji potječu iz razdoblja kasne antike, oni ipak predstavljaju rijetke nalaze. Od 1998. god. sustavno se objavljuju preliminarna izvješća s arheoloških iskopavanja iz prethodne godine. Od te 1998. god. napisani su brojni stručni i znanstveni radovi, a na domaćim i međunarodnim kongresima predstavljana su nova postignuća, to jest rezultati najnovijih istraživanja. Zahvaljujući takvom načinu prezentacije našega rada, lokalitet je našao mjesto u relevantnim publikacijama koje su objavljene u inozemstvu. Paralelno s novim istraživanjima provodila se sustavna obrada i objava ne samo novih nego i starijih nalaza, prezentacije rezultata na međunarodnim skupovima i organizacije internacionalnih kongresa.
Do sada su objavljene tri monografije o legijskom logoru:

• M. Sanader, Tilurium I. Istraživanja = Forschungen: 1997. – 2001., Zagreb, 2003.
• Z. Šimić-Kanaet, Tilurium II. Keramika. Istraživanja 1997. – 2006., svezak I. i II, Zagreb, 2010.
• M. Sanader, D. Tončinić, Z. Buljević, S. Ivčević, T. Šeparović, Tilurium III. Istraživanja 2002–2006. godine, I – II. Zagreb, 2014.

​Kulturna baština: Rimski vojni logor u Gardunu (2008)
Datum objave: 4.3.2020. Postavio: Dvorci Stari Gradovi
Opis: Rimljani su vojni logor Tilurij podignuli na visoravni, na mjestu gdje je prije vjerojatno bila prapovijesna ilirska gradina, na području današnjeg sela Gardun, nekoliko kilometara od Trilja i rijeke Cetine. Bilo je to idealno mjesto za smještaj vojne posade, sagrađeno, slaže se većina autora, nakon gušenja Batonovog ustanka 9. godine i smirivanja prilika u rimskoj provinciji Dalmaciji, da bi se održao mir i da bi se nadgledala prometnica koja je preko Cetine vodila iz Salone prema unutrašnjosti. U kasnijim stoljećima, kad je logor prestao postojati, u zaborav je pala čak i njegova točna lokacija, ali je ipak mnogo toga govorilo da je Gardun malo više od običnog sela. Urednica i scenaristica: Edda Dubravec Snimatelj: Ivan Kovač Montažer: Mirko Kremenić Redatelj: Luka Marotti

Arhitektura legijskog logora​

​Do 2001. godine otkriveno je i istraženo još nekoliko logorskih objekata. I ovaj je legijski logor, kao i drugi takvi ili slični objekti u Carstvu, bio zaštićen bedemima. U Tiluriju smo istraživali temelje zapadnog bedema. Iako je spomenuti segment bedema bio tek djelomično sačuvan (7,8m), ipak je bilo moguće ustanoviti tehniku njegove izgradnje. Njegova je monumentalna konstrukcija bila načinjena u tehnici opus caementicium, ali uz masivnu upotrebu drveta, i to vodoravno i uspravno u jezgru zida umetnutih greda. Drvena je konstrukcija tijekom dva tisućljeća potpuno istrunula što je rezultiralo vidljivim tragovima u obliku četvrtastih šupljina u bedemu, kao i tragovima nekadašnje površine drveta koja se utisnula u žbuku dok je bila svježa. Na sjeverozapadu logora otkriveni su i ostaci rimske cisterne za vodu oblika nepravilnog pravokutnika (16,60 x 24,89 x 27,95 x 19,30 m). Cisterna je bila ukopana u zemlju zdravicu, a njeni su zidovi i pod bili zaštićeni sa slojem šljunka te premazani s nekoliko slojeva vodootporne žbuke. Krovište cisterne bilo je naslonjeno na pilone. Sačuvano je i stepenište kojim se ulazilo u cisternu kao i odvodni kanali kojim se razvodila voda u logor. Unutar samog logora u njegovom središtu u kojem se, u načelu, uvijek nalaze zgrade zapovjedništva, nađeni su ostaci mozaika s djelomičnim prikazom bika i rubnim geometrijskim ukrasima bijelim i crnim rombovima. Ovaj mozaik leži na čvrstoj podnici što je izgrađena i uz pomoć dijelova starijih mozaika od kojih su se sačuvali fragmenti.
Nalaz dijelova dviju monumentalnih građevina, odnosno dvaju građevinskih sklopova predstavljalo je najveći izazov istraživačima. Prva je građevina smještena u sjeverozapadnom dijelu logora u neposrednoj blizini bedema (oko 16 m). Do 2001. god. istražen je i dokumentiran njezin vanjski,bedemu paralelan, zapadni zid u dužini od 40,80 m. Zahvaljujući utvrđenoj tehnici izgradnje i pokretnim nalazima, objekt se mogao preliminarno datirati u 1. st. po. Kr., ali se još uvijek ne može s potpunom sigurnošću govoriti o njegovoj namjeni. Drugi se građevinski sklop nalazi na sasvim drugom kraju logora, i to u njegovom jugoistočnom dijelu. Građevina koju od bedema dijeli 9 m široki intervallum sastoji se od 67 metara dugačkog i do 2 m visokog južnog zida i 9,5, odnosno 17,6 m dugačkih zidova s istočne strane. Ti vrlo dobro sačuvani zidovi poduprti su s 28, odnosno 8 kontrafora. Osim monumentalnosti, ovaj sklop pokazuje i neka zanimljiva građevinska rješenja. Tako se npr. izrazite kosine terena ispravljaju niveliranjem pomoću supstrukcija koje su se ispunjale amorfnim kamenjem. Između unutrašnjeg ruba vanjskih zidova supstrukcije i kamene ispune u unutrašnjosti dokumentirani su 40–ak cm široki zemljani tamponi. Kontrafori, kako se misli, podupiru ove vanjske zidove da bi se nivelacija terena dodatno učvrstila. Gradnja ove građevine datirana je, zahvaljujući i analizi pokretnog materijala, u prvu polovicu 1. st. po. Kr. Danas se u znanosti barata podacima da su se u 1. st. legijski logori još uvijek podizali od drvene građe, a da se na kamenu izgradnju prešlo tek koncem 1. st., odnosno početkom 2. st. Međutim, već se u prvim godinama istraživanja u tilurijskom arealu moglo ustanoviti, prije svega zahvaljujući pomnom iskopavanju građevina, da su se one od samog početka zidale od kamena i to ponajviše u već naprijed spomenutoj tehnici opus coementicium. Ipak ta graditeljska tehnika u našem primjer pokazuje određene osobitosti, i to zbog obilne upotrebe drvene građe, ne samo u jezgri zida (bedem), nego i u vanjskim zidovima pojedinih građevina (sonda A i sonda Z). U ljeto 1999. god. suradnici projekta provodili su i zaštitni arheološki nadzor prilikom postavljanja vodovodnih cijevi, od kada je selo Gardun priključeno na središnji vodovodni sustav. Kako se za sada čini, legionari VII. legije su se u Tiluriju opskrbljivali vodom iz cisterni. Postoji vjerojatnost da su crpili vodu i iz podzemnih izvora jer su takvi izvori vode i danas aktivni na tri gardunske lokacije.
IZVOR  Tilurij. Wikipedija (hr)

Idejna rekonstrukcija rimskih spavaonica, primjer 1
Autor Enter d.o.o. - Sanader, M., Tončinić, D., Buljević, Z., Ivčević, S., Šeparović, T.: Tilurium III. Istraživanja 2002 – 2006. godine, Zagreb, 2014. (ISBN 978-953-175-508-5), https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=554129

Idejna rekonstrukcija rimskih spavaonica, primjer 2
Autor Enter d.o.o. - Sanader, M., Tončinić, D., Buljević, Z., Ivčević, S., Šeparović, T.: Tilurium III. Istraživanja 2002 – 2006. godine, Zagreb, 2014. (ISBN 978-953-175-508-5), https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=554129

---

Nutjak

​The Nutjak Fort Reconstruction [4K]
Datum objave: 3.2.2022. Autor: Brko Zagora
Opis: Digital reconstruction was not done professionally, but freely, following the information in the book "UTVRDA NUTJAK prošlost, sadašnjost i budućnost", published by the Trilj Regional Museum. Music in the video is "Home For The Brave (Outro)" by Desaster.

IZVORI I LITERATURA

---

​ASANOVIĆ, Frane: Rimski Tilurij. Završni rad. Sveučilište u Zadru. Zadar, 2017. (PDF)

• Sažetak. Tema ovog završnog rada je rimski Tilurij, koji je dugo vremena bio na margini arheologije i meta konstantne pljačke od strane lokalnog stanovništva, a tek se krajem 20. st. počeo sustavno arheološki istraživati pod vodstvom Mirjane Sanader. Arheološki je dosad istraženo više pozicija na prostoru legijskog logora. Prostor Tilurija je još od prapovijesti imao važnu ulogu u povijesti dalmatinskog prostora. Tilurij se nalazio na važnom prijelazu preko rijeke Cetine i sjecištu putova koji su vodili od obale prema sjeveru, istoku i jugu Dalmacije. To su prepoznali prvo Delmati, koji na tom prostoru grade svoju gradinu, a potom i Rimljani koji nakon pokoravanja Delmata početkom 1. st. na tom prostoru grade legijski vojni logor. U tom logoru je bila stacionirana prvo VII. legija, koja 42. god. dobiva počasni pridjevak Claudia Pia Fidelis, a nakon odlaska legije sredinom 1. st. više augzilijarnih postrojbi. Među tim augzilijarnim postrojbama koje su arheološki potvrđene u Tilurju imamo dvije konjaničke postrojbe, streličarsku postrojbu i četiri pješadijske postrojbe. U civilnom naselju Pons Tiluri, koje se razvija ispod logora, su bili stacionirani konzularni beneficijari. Unatoč arheološkim istraživanjima koja traju sve do danas, brojni dijelovi tog iznimno važnog lokaliteta su i dalje neistraženi te ugroženi pljačkom i izloženosti vremenskim elementima.

BEŠLIĆ, Ante: Opsada Sinja 1715. Godine. Završni rad. Sveučilište u Splitu, Filozofski Fakultet. Split, 2020. (PDF)
BUDIMIR, Karmen: Barok u Sinju. Završni rad. Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet. Split, 2020. (PDF)

• Sažetak. U ovom radu obrađena je opsežna tema baroka u Sinju: oslobađanje od osmanlijske vlasti, njeno naseljavanje, stvaranje upravnog i vojnog uređenja do urbanizacije, postanak varoša i stvaranje marijanskog svetišta i kulta Čudotvorne Gospe Sinjske oko kojeg je bio organiziran svjetovni i profani život. Barok u Sinju ostvaren je u fortifikacijskoj arhitekturi bastionskog oblika (Sinjska Tvrđava, utvrda Kamičak, konjanička vojarna Kvartiri) te u sakralnoj arhitekturi Crkve Gospe Sinjske unutar koje se izdvajaju barokni oltar sa slikom Gospe Sinjske. Od nearhitektonskih elemenata izdvajaju se srebreni okvir iz 1748. godine na Gospinoj slici te monumentalni tron za izlaganje Svetootajstva.

​BULJAN, Anamarija: Usmenoknjiževna i crkveno-pučka baština u sinjskom kraju. Diplomski rad. Filozofski fakultet. Split, 2019. (PDF)

• Sažetak. Ovim istraživačkim radom prikazana je nekadašnja svakodnevica i običaji naroda naseljenog na teritoriju sinjskoga kraja. U radu su zapisane razni usmeno-retorički oblici kazani od strane nekolicine stanovnika koji su čitav svoj život proveli na tom području. Pomoću raznih molitvi, legendi, mitoloških predaja, ali i božićnih, uskrsnih te mnogih drugih običaja vidljivo je kako se nekada živjelo te zabavljalo, a samo rijetki običaji očuvali su se i danas. Takvi običaji uglavnom su vezani za crkvenu baštinu te blagdane, primjerice za blagdane Božića i Uskrsa te tako i danas ljudi imaju skoro jednake običaje za advent i Sveto Trodnevlje kao što su imali i prije. Narod je prije puno više vremena provodio u prirodi, ali i u međusobnom druženju te su tako nastajale razne usmene pjesme, ojkalice, samačke pjesme, one zabavnog karaktera te molitve. U ovom radu opisan je i jedan običaj koji se sasvim izgubio, a to je silo i prošenje mlade. Još jedna od specifičnosti sinjskoga kraja jest i blagdan Velike Gospe te povijesna i vjerska važnost Gospe Sinjske za ovaj kraj.

ČORALIĆ, Lovorka: Rat i mir s obiju strana granice - Sinjska bitka 1715. godine u svjetlu mletačkih arhivskih vrela. Hrvatska revija 2, 2015. (HTML)

• Sažetak. Razdoblje 17. stoljeća i prva desetljeća 18. stoljeća u povijesti su pretežitoga dijela istočnoga Jadrana u velikoj mjeri obilježena dugotrajnim, iscrpljujućim i posljedicama (društvenim, demografskim, gospodarskim) dalekosežnim ratnim zbivanjima. Mletačko-osmanski ratovi (Kandijski: 1645–1669; Morejski: 1684–1699. i Drugi morejski ili Mali rat: 1714–1718) u velikoj su se mjeri odigravali i na dalmatinskoj i bokeljskoj bojišnici, a ratna fortuna uzrokovala je česta pomicanja granica, stabiliziranih tek nakon Požarevačkoga mira 1718. godine. Tijekom navedenih mletačko-osmanskih ratova osobitu su važnost imala pogranična područja, hrvatski krajevi i gradovi koji su u vrijeme trajanja vojnih operacija bili poprištem učestalih srazova sukobljenih vojnih snaga. Ishod tih ratova u velikoj je mjeri za dugo u budućnost određivao njihovu sudbinu, odnosno povijesni razvoj. Jedan od takvih gradova zasigurno je bio i Sinj, mletačkom vojnom inicijativom oslobođen osmanske vlasti već u početnim godinama Morejskoga rata (1686) i uspješno obranjen 1715. godine u bitci koja je u velikoj mjeri svojim pozitivnim postignućem pridonijela očuvanju mletačkih prekomorskih posjeda u tome dijelu Jadrana. Upravo će znamenita obrana Sinja koja se zbila na blagdan Velike Gospe 1715. godine biti u fokusu ovoga priloga kojemu je, među ostalim, i cilj znanstveno pridonijeti obilježavanju 300. obljetnice toga znamenitog događaja temeljem kojega je nastalo svima znano viteško natjecanje Sinjska alka. Ovaj je prilog ujedno i dio opsežnijega rada, naslovljenog »Gradivo za povijest Sinja i Cetinske krajine u 18. stoljeću prema istraživanjima u mletačkome državnom arhivu« namijenjenom zborniku radova s »Međunarodnoga znanstvenog skupa o 300. obljetnici slavne obrane Sinja 1715. godine (1715. – 2015.)«.

​ČORALIĆ, Lovorka; NOVOSEL, Filip: Gradivo za povijest Sinja i Cetinske krajine u 18. stoljeću prema istraživanjima u Mletačkome državnom arhivu (The sources for the history of Sinj and March of Cetina in the 18th century according to the research in the Venetian State Archives). U: 300. obljetnica slavne obrane Sinja 1715. godine (1715.-2015.) (str. .135-151). 2018. (PDF)

• Sažetak. Istraživanje izvornoga gradiva iz Državnoga arhiva u Mlecima (Archivio di Stato di Venezia), pismohrane koja sadrži vrlo uporabljive fondove vezane za povijest istočnoga Jadrana u dugome nizu stoljeća (od 15. do 18. stoljeća), neizostavno je u sklopu razmatranja pojedinih razvojih sastavnica Sinja i Cetinske krajine u doba nakon prestanka osmanske vlasti. Tijekom proteklih godina u Archivio di Stato di Venezia provedena su istraživanja koja su iznjedrila više cjelovitih serija ili pojedinačnih dokumenata koje se odnose na povijest sinjskoga kraja u 18. stoljeću. U ovome radu obrađeni su spisi državnih magistratura Capi del Consiglio dei Dieci i Capi i Camerlengo del Consiglio dei Dieci (pisma sinjskih providura upućena Vijeću desetorice), koji svojim sadržajem otkrivaju niz pojedinosti iz društvenoga, upravnog i gospodarskog života sinjskoga kraja u 18. stoljeću. Nadalje, zahvaljujući dobroj očuvanosti gradiva magistrature Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli, zadužene za reguliranje vojne službe ljudstva koje je ponajprije bilo unovačeno na istočnoj obali Jadrana, saznajemo za konkretne primjere uključenosti Sinjana i Cetinjana u mletačke prekomorske kopnene postrojbe. Naposljetku, posebno pomno obrađeni su spisi iz fonda Senato (Dispacci), a riječ je o žurnim obavijestima koje su generalni providuri Dalmacije i Albanije upućivali mletačkome senatu. Od posebne su važnosti spisi od konca srpnja do konca kolovoza 1715. u sklopu kojih su sadržani brojni novi i do sada nepoznati podaci o okolnostima i samome tijeku obrane Sinja u kolovozu 1715. godine. Ukazivanjem na spomenuto gradivo pojašnjava se i upotpunjava jedan od ključnih događaja u obrani strateški jednog od najvažnijih dalmatinskih gradova početkom 18. stoljeća.​

JURIĆ, Šime: Bibliografske zabilješke o Sinju i Cetinskoj krajini, knj. 1. Sinj, 1999.

• Opis. Bibliografija koja obuhvaća djela o Sinju i Cetinskoj krajini i djela u kojima se Sinj ili Cetinska krajina samo spominju prvi je vodič i putokaz onima kojima je stalo do proučavanja prošlosti grada Sinja i Cetinske krajine, ali i proučavanja hrvatske prošlosti uopće. No, riječ je samo o zabilješkama. Prema napomeni uredništva, materijal iz kojeg je oblikovana knjiga nije potpun i nije ujednačen. Pa ipak, oko 1.800 bibliografskih jedinica tiskanih na 410 strana itekako su dobri temelji za povijesna i ina istraživanja. Zabilješke su nastajale tijekom trideset godina autorova pisanja o Cetini i Sinjskoj alci i dio te građe već je objavljivan. Navodimo područja po kojima su zabilješke klasificirane: opća djela (enciklopedije, leksikoni, bibliografije, zbornici i sl.); geološke i geografske karte; arheologija (prapovijest, stari vijek, starohrvatsko doba); povijest (svjetovna); crkvena povijest; etnografija (narodni život i običaji, narodno blago); Sinjska alka; lijepa književnost; školstvo; zdravstvo (nosografske studije, higijena); gospodarstvo; društveni život. Unutar tih područja bibliografske jedinice klasificirane su kronološki. Radi lakšeg snalaženja drugi dio knjige sadrži abecedno kazalo.

​JURIĆ, Šime; SOLDO, Josip, Ante: Bibliografske zabilješke o Sinju i Cetinskoj krajini, knj. 2. Split, 2002.
​JURIĆ, Šime: Dokumenti i književna građa o Sinjskoj alki. Split, 1988.
MILOŠEVIĆ, Ante: Izgled i značaj sinjske tvrđave u prošlosti s posebnim osvrtom na tursko i mletačko razdoblje. Zbornik Cetinske krajine, sv. 4, Sinj, 1989., str. 219–229. (PDF)
MILOŠEVIĆ, Ante: Arheološka topografija Cetine.  Split, 1988. (PDF)
PELIDIJA, Enes: Pokušaj osvajanja Sinja od strane osmanske voj­ske 1715. godine. Zbornik Cetinske krajine, sv. 4. Sinj, 1989., str. 167–176.
SAMARDŽIĆ, Jelena: Bitka za Sinj i sinjska alka. Završni rad. Sveučilište u Splitu Filozofski fakultet Odsjek za povijest. Split, 2015. (PDF)

• Sažetak. U ljeto 1715. godine na putu osmanlijskoga osvajačkoga pohoda prema moru kao ključni strateški pravac našla se Cetinska krajina i za ishod toga pohoda presudna sinjska tvrđava Grad. Vojskovođa Mehmed paša Čelić spustio se iz Bosne preko Prologa u Cetinu sa 60.000 vojnika. Dio je vojske uputio prema Drnišu, na prijevaru je zauzeta Vrlika, a glavnina se vojske utaborila ispod Sinjske Tvrđave. Manje su postrojbe zaustavili hrabri mještani Otoka. Nakon nekoliko dana krvave obrane, poginulo ih je preko 130 zajedno sa župnikom fra Stjepanom Vučemilovićem. Turci su nekoliko dana topovima udarali po Tvrđavi i pozivali branitelje da se predaju. Fratri su s narodom molili pred slikom Gospe od Milosti, a 700 hrabrih hrvatskih i mletačkih branitelja zajedno sa časnicima junački su se odupirali turskim jurišima. Topovi, juriši, mačevi, krv, plač i jauk bio je svakodnevni scenarij u Sinju i okolici. Konačno, 14. kolovoza Turci su se odlučili na opći i silni juriš. Bilo je strašno i krvavo ali Tvrđavu nisu osvojili. I dok su hrabri branitelji sutradan očekivali novi juriš, rano je jutro 15. kolovoza, blagdan Velike Gospe, donijelo sasvim drugu sliku: Turci su napustili Sinj i preko Cetine i Prologa vratili se u Bosnu. Ostavili su preko 10.000 svojih vojnika mrtvih upolju ispod Tvrđave. Narod je oduševljeno pjevao zahvalne pjesme Bogu i Gospi što su spašeni od strašnih Turaka. Ubrzo su vojnici i časnici ustanovili igranje viteške Alke, kao svoj posebni znak zahvalnosti Bogu i Gospi za izvojevanu pobjedu.  

SANADER, Mirjana; TONČINIĆ, Domagoj: Gardun – antički Tilurium. U: Nalazi rimske vojne opreme u Hrvatskoj, Katalog izložbe. Arheološki muzej u Zagrebu. Zagreb, 2010., str. 33-111. (PDF)
SANADER, Mirjana; TONČINIĆ, Domagoj; OŽANIĆ, Ivana: Tilurij: arheološka istraživanja 2004. godine. Izvorni znanstveni članak. Opvscvla archaeologica , Vol. 28 No. 1, 2004. (PDF)​

• Sažetak. U selu Gardunu nastavljena su 2004. sustavna arheološka istraživanja na mjestu rimskog legijskog logora Tilurija. Istraživanja su provedena na dvama logorskim lokalitetima koja su istraživana i prethodnih godina (sonde A i Z1), a započeto je istraživanje i na jednoj novoj lokaciji (sonda KJZ). Na sondi A nastavljeno je istraživanje sa sjeverne i južne strana zida A. Pri tom je dokumentirana antička razina hoda s južne strane građevine koja će se moći datirati zahvaljujući nalazu četiriju kovanica. Ispod antičke razine hoda nađena je otpadna jama koju su naknadno presjekli zid A i kontrafor K22. Temelji kontrafora odmaknuti su od temelja zida A i nešto su plići. Zid A i kontrafori međusobno su fizički vezani jedino antičkom razinom hoda. Sonda Z1 proširena je prema istoku pri čemu je dokumentirano da se zidovi sj 2 i 3 penju na tvrdo nabijeni krupni šljunak, odnosno na sterilni sloj nabijene žute gline. Pod zid sj 2 podvlači se sj 22 u kojoj je nađena paragnatida okvirno datirana u sredinu 1. st. Sonda KJZ otvorena je na mjestu na kojem je na osnovi analize zračne fotografije pretpostavljena jugozapadna kula logorskog bedema. Istraživanjima nisu dokumentirani ostaci arhitekture koji bi se mogli povezati s rezultatima spomenute analize.

SEKULOVIĆ. Iva: Hrvatska tradicijska kultura i književnost u Sinjskoj krajini. Diplomski rad. Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet. Split, 2014. (PDF)

• Sažetak. Sinjska krajina je sačinjavala u srednjem vijeku jedan od središnjih dijelova hrvatske županije Cetine. Obuhvativši područja oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine, ova je županija sa sjeverne strane bila omeđena velikim prirodnim bedemom planinskog lanca Dinare, a sa zapada Svilajskim lancem. Upravo zbog tog njezinog položaja možemo reći da je Sinjska krajina iznimno važna kroz našu povijest. Predmet mojeg proučavanja upravo je bilo područje Sinjske krajine, dijelom što sam tamo rođena, a dijelom zbog njezine velike i bogate kulturne baštine. Rijeka Cetina dala je ime i život ovom području. Ona sačinjava jezgru ljudi i njihovih života. Pišući ovaj rad shvatila sam koliko je zapravo bogatstvo te krajine. Svi ti naizgled obični ljudi u sebi čuvaju nešto prevrijedno, a to je usmena književnost koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj. Intervjuirala sam različite ljude, različitih dobnih skupina i bilo je izvanredno biti dio povijesti koju sam uspješno zabilježila. Moji kazivači su rođeni na tom području, tu žive i taj kraj im je dom. Njihov govor je specifičan za to područje i uglavnom se temelji na elementima novoštokavskog zapadnog ikavskog dijalekta, stoga rad sadržava fonološke i morfološke analize pojedinih riječi kao i dodatno objašnjenje samog leksika. Povijesna razdoblja su uvelike utjecala na život tih ljudi pa tako i na književnost koja je tu nastajala. Naime napadi Turaka i priča o junaštvu ljudi iz ovog kraja je poznata i u svijetu. Moramo naglasiti važnost usmenih predaja jer to je jedan od načina na koji živi duh ovog područja, a i čuva tradicija i kultura jednog naroda.

SOLDO, Josip Ante: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću. Knjiga 1 i 2. Sinj, 1995–1997.

• Opis. Ovo fra Jozino djelo upoznaje čitatelje o dobru i zlu hrvatskog puka na prosto­rima Sinja i cetinskog kraja. Knjiga govori o ekonomskim i političkim prilikama, krvavim borbama, neuspješnoj opsadi i uspješnoj obrani, Mletačkoj Republici, o građanskom i vojnom uređenju, o stočarstvu, trgovini i obrtu, rudniku i ljevaoni­ci na Perući, o samostanu, crkvi i Čudotvornoj Gospi Sinjskoj o vjerskom ozračju, o kulturi i školstvu... i još mnogo korisnog i zanimljivog štiva. Fra Jozo je ovo djelo posvetio: Onima koji su stvarali i stvaraju junačku povijesnicu Sinjske krajine, onima koji su je oplemenjivali i oplemenjuju duhom i kulturom. Mnogo ih je, ali fra Jozo je na samom vrhu. Ogranak Matice hrvatske u Sinju, ponovnim izdanjem ovog velebnog i značaj­nog djela, odaje priznanje fra Jozi, njegovom neumornom istraživačkom i kultur­nom radu i njegovim djelima uopće. Za izlazak, ove knjige na svjetlo dana moram zahvaliti Ogranku Matice hrvat­ske u Sinju koji je prikupio sredstva i podmirio tiskarske troškove. Hvala prizna­tom fotografu gospodinu Zoranu Alajbegu koji je sve crteže i fotografije pročistio i obnovio. Hvala svima koji su na bilo koji način pomogli da ovo djelo imamo u rukama. I na kraju, dragi čitatelji, djelo našeg fra Joze najtoplije preporučujem svima, ono će nas poučiti kako se živjelo i što se sve dogodilo u 17. i 18. stoljeću na prosto­rima Sinja i cetinskog kraja. 

STULLI, Bernard: Kroz historiju Sinjske krajine. Izvorni znanstveni članak. Narodna umjetnost, br. 5–6. Zagreb, 1967/1968., str. 5–93. (PDF)
VLAŠIĆ, Anđelko; KOVAČ, Janja: Elements of Ottoman legacy in the alka od Sinj. U: Balkanlar’da Osmanlı Mirası Ve Defter-i Hâkânî (pp.507-528), 2014. (PDF)

• Sažetak; In this paper the authors analysed the Alka of Sinj (Croatian: Sinjska alka), a chivalric tournament taking place annually since the 18th century until today in the town of Sinj, in Croatia, and focused on its elements of Ottoman legacy. The Alka is being held in memory of the victory in the battle of Sinj, fought against the Ottoman forces, in 1715. The terminology of the Alka tournament has a very high percentage of Turkisms; for example, the name alka comes from the Turkish halka, meaning a ring or door-knocker. The mentioned terminology symbolically points out to the origin of the tournament, i.e., to the Ottoman Turkish origin of the clothing, equestrian equipment, decorations, names of the competitors (alaj-čauš, i.e., alay çavuş, etc.), weaponry and spoils of war. The latter are represented by the horse named edek, symbolising the horse of the Ottoman commander that lead the battle. The Ottoman elements in the Alka are a result of the historical co-existence on the borders of Catholicism and Islam. Because of its value, the Alka has been inscribed in the UNESCO Intangible Cultural Heritage List in 2010. The symbiosis of Dinaric and Ottoman elements, formed on a common military past, created the picturesqueness of the Alka, which in turn certainly contributed to its enlisting on the UNESCO's list and its branding.

Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske. Gospasinjska.hr
PAŠTER, Toni: Znate li da je na Sinjskom polju ratnom pljačkom posječeno gotovo 42 tisuće stabala? Ciljano posađene topole štitile su oranice od gubitka zemljišta. Slobodna Dalmacija, 22.11.2021.

Turistički vodič Sinja (PDF)

Karta grada Sinja (PDF)

Tri muzeja, galerija i jedan grad Sinj (PDF)